ZAŠTO JE RAMLJAK POGREŠAN ČOVJEK?

AGROKOR ČEKA SPORA I BOLNA SMRT! Na poslovni slom kompanije Vlada odgovara državnim kapitalizmom. Potpuno krivo!

    AUTOR:
    • Ivo Bićanić

  • OBJAVLJENO:
  • 21.04.2017. u 18:50

Zagreb, 030417.
Cibonin toranj, zgrada u kojo je sjediste tvrtke Agrokor.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Svaki ekonomist i konzultant sada je otomanski povjerenik za spas Agrokora. Prevladava rasprava o dvije stvari. Prva je “nulta točka” gdje svaki ubaci neki svoj dodatak nepoznatim početnim uvjetima (ne znamo dugove, ne znamo odnose, ne znamo vlasnike, ne znamo implikacije zakona itd.). Druga su preporuke “prvog koraka”, odnosno što treba prvo napraviti (osigurati pune police, pogodovati malima, konsolidirati financije, odgoditi naplate, dogovoriti novi kredit). Recepata foteljskih kibica je na pretek. Tome nemam što dodati jer se time bave kompetentniji i hrabriji od mene.

Zanimljivo je nešto drugo. S Agrokorom je Hrvatska uklizala u nove vode i lako moguće u novu političku ekonomiju. Sve ovo oko Agrokora vidljiv je primjer koji pokazuje zašto je Hrvatska neuspješna zemlja, bez obzira na to tko je na vlasti. Nažalost, reakcija pokazuje i zašto će takva ostati. Poslovanje Agrokora pokazuje kako smo došli u ovakvo stanje. Praksa Agrokora pokazuje da je u pitanju nesposobnost da obuzdamo kroni kapitalizam koji smo gradili od 1990. (da podsjetim: osnovna je karakteristika da tržište ne određuje cijenu i ne upravlja raspodjelom kapitala, nego to rade drugi kriteriji. Da je tako bilo u rastu Agrokora, to je sada bjelodano: znalo se da se izdaju mjenice bez pokrića, ucjenjuju dobavljači i daju mutne garancije i da su političari i regulatori sve to znali, tolerirali i od toga mnogi imali koristi). Reakcija pak pokazuje zašto ćemo ostati neuspješni jer na poslovni krah Agrokora odgovaramo nacional­kapitalizmom (koji ograničava tržišnu arbitražu na nacionalne granice i stvara zaštićene nacionalne kapitaliste, što nužno ima trošak izgubljenog dohotka i sporijeg rasta) i državnim kapitalizmom (gdje država preuzme ulogu kapitalističkog poduzetnika organizirajući proizvodnju, recimo vodi hotele i dućane, i kreditiranje, recimo založi dionice Končara i HT-a da isposluje u državnom HABOR-u kredit Borovu). Ovo prvo su tempi passati, ovo drugo je zabrinjavajuće.

Da bi se to vidjelo, treba početi od kraja. Agrokor, po svemu sudeći, čeka duga, spora i bolna smrt (stečaj) nakon koje će, bude li sreće, ostati neke samostalne firme (Ledo? Jamnica? Zvijezda? Belje? itd.) ali konglomerat Agrokor neće. U tom klizanju u propast ima samo jedna dobra stvar. Daje malo vremena velikim i malim dobavljačima da nađu nove mušterije i diversificiraju tokove prodaje i smanje rizik poslovanja. U kojoj mjeri će tu šansu iskoristiti, ovisi i njihov opstanak. Kupcima to prilagođavanje ne treba jer njima je svejedno što će biti s Konzumom, oni će glasati nogama i otići kupiti što moraju u drugi dućan koji je iza ugla. U svakom slučaju odabrat će da svoj novac daju nasmiješenim blagajnicama, a ne smrknutim prodavačima koji ne znaju hoće li dobiti plaću.

Barem su dva razloga za ovakvu prognozu. Prvi je zbog ZLA (Zakon lex Agrokor) koji je loše sastavljen i dovest će do patoloških poslovnih reakcija, trpjet će česte promjene i stvoriti nesiguran okvir, što će stvoriti nepotrebnu neizvjesnost. Drugi je zbog operativnog načina na koji je država reagirala, kratkoročnim kadroviranjem i srednjoročnim nereformiranjem.

O spetljanom okviru ZLA svi govore i ne treba ovdje ponavljati što su pametniji rekli (i nemam što dodati onima koji se bune zbog sila ZLA). Možda samo čudi što se u tim raspravama ne posvećuje dovoljno pažnje kakav će utjecaj ZLA i državnog kapitalizma biti na druge tvrtke. Na prvi pogled se čini da će na njih imati vrlo nepovoljne učinke. O druge dvije stvari manje se govori i piše, pa treba ukazati na neke činjenice.

Na koncu sudbina Agrokora ovisi o ljudima. U ovom slučaju presudno je kadroviranje Andreja Plenkovića i njegov izbor Martine Dalić i Ante Ramljaka. Dalićka je ovdje poeta minores koja je pokazala svoje pravo lice, ali Ramljak nije jer on potpisuje papire.

Ante Ramljak loš je izbor ne zato što je “loš čovjek”, nego je krivi čovjek za ovaj posao. Ja ne poznajem gospodina Ramljaka i ne krećem se u krugovima u kojima se on pojavljivao ili pojavljuje. Sigurno je brižan otac, možda je duhoviti kozer i bilo bi mi drago da voli konje, pse i mačke. No to nije važno za njegov izbor. Iz javno dostupnih informacija izbor je kriv jer u dosadašnjoj karijeri Ramljak se nije bavio ni trgovinom, ni prehranom, ni poljoprivredom, nego energetikom pa je pitanje dolazi li na posao s potrebnim specifičnim znanjima sektora kojima će se baviti. Izgleda da ne.

Iz životopisa vidimo da se u dosadašnjoj karijeri Ramljak bavio obrnutim poslom od onoga što mora sada raditi. Bavio se spajanjem i povećavanjem (“Mergers and Acquisitions”) a ne razgradnjom i rasprodajom te ozdravljenjem. Ako znate spajati, nema nikakve sigurnost da znate razgraditi. U županijskoj nogometnoj ligi sjever možda može po potrebi Ante Antić biti bek ili krilo, ali na višim razinama igre to nije moguće, krilo je krilo, a branič branič, i to se ne miješa.

Iz životopisa nije jasno je li Ramljak u dosadašnjoj karijeri ikada ostao dulje vrijeme u nekoj tvrtki i bavio se operativnim poslom vođenja, osobito ovako velikih kompanija. Biti “project manager”, što je navodno bio, posao je leptira koji ide od projekta do projekta, a ne šljakera koji zna voditi svakodnevne poslove i puniti police.

Ramljak se prihvatio posla a nema svoj tim povjerenika s kojim dolazi, nego ga tek mora naći i oblikovati. Koliko se vidi, njegovi izabranici nisu tim, ne poznaju se i nikada nisu radili zajedno, pa će to nužno biti rogovi u vreći (svaki će imati i svoju privatnu agendu). Osim toga, koliko se vidi iz predloženih imena, samo nekoliko njih ima iskustva potrebna za Agrokor.

Ima još jedan problem. Za Ramljaka i njegove izabranike cijeli posao je jednokratan, u RH nema dovoljno tvrtki da im se isplati specijalizirati primjenu ZLA, vjerojatniji je schnell kurs za jednokratnu potrebu. Neće imati poticaja uložiti dovoljno u sebe da steknu solidno znanje.

Dakle, Ante Ramljak čovjek je bez tima, bez iskustva u poslu koji radi i bez prethodnih znanja o posebnostima sektora kojim će se baviti. Zbog svega toga treba se zabrinuti zbog procjena čovjeka koji u opisanim uvjetima misli da može obaviti posao - to je odsutnost samokritičnosti. Dati nespremnom Anti Ramljaku da se uči, stječe prva iskustva i “igra” se s multinacionalnom firmom od 60.000 zaposlenih ne čini se pametnim potezom Martine Dalić i Andreja Plenkovića. To je zabrinjavajuće, no to nije glavni problem. Trener lako i brzo može smijeniti lošeg igrača, ali teško može promijeniti svoj pristup igri.

Glavni razlog zašto valja sumnjati u uspjeh Ante Ramljaka jesu dvije stvari koje su posredno vidljive i nisu u direktnoj vezi s njim. One odražavaju svjetonazor onih koji su ga imenovali, kojima je odgovoran i kojima se treba svidjeti. To su Andrej Plenković i njegovi sponzori. Prvi razlog za zabrinutost jest što Ramljak sasvim sigurno nije biran među najboljima koji za taj posao postoje. Plenković je odredio da povjerenik mora biti Hrvat. Umjesto da se bira najbolji čovjek za posao iz svjetskog bazena, birao se netko iz našeg plićaka. U velikom bazenu plivaju kapitalci s iskustvom i uigranim timovima za ovakav posao. U našem plićaku takvih nema. No nije samo stvar bazena iz kojeg se bira. Možda je najveći problem Plenkovićeva pristupa Agrokoru njegov provincijalizam, odnosno to da povjerenik mora biti “naš čovjek”, netko tko “zna kako se kod nas radi”, tko je “upoznat s našom poslovnom praksom”, koji “razumije nacionalne interese” i tko će shvatiti “širi nacionalni okvir svog zadatka”.

Za spas Agrokora to su sve negativne reference koje ne obećavaju uspješan opstanak Agrokora. Prvo, biranjem Hrvata po definiciji nije odabran najbolji i, drugo, jer je proglašeni cilj širi od Agrokora. S tako posloženim kockicama ne garantira se budućnost Agrokora, ali posve sigurno tako se garantira dalje održavanje kroni kapitalizma (i neuspješne Hrvatske). Kosturi će ostati posloženi u ormaru jer posao vodi “naš čovjek” koji to razumije (a ako nije razumio što mora, nije nezamislivo da on možda ima neki svoj kostur koji osigurava poslušnost). Sponzorima Andreja Plankovića važno je da se održi ovakav kapitalizam. Vjerojatno se zato inzistira na tome da Plenković, kojeg su doveli i kontroliraju (ne može samo tako netko neumrežen iz hladovine Bruxelles/Strasbourga doći na čelo najveće stranke, mali doprinos “teoriji urote”), osobno vodi stvari oko Agrokora mada on nema za to potrebna znanja niti je do sada pokazao zanimanje za takve poslove. Agrokor će se na koncu žrtvovati, a kroni kapitalizam spasiti dopunom nacionalkapitalizma. U tom pogledu Andrej Plenković ima pravo, nisu ZLA napisana za Agrokor, nego za spas neuspješne Hrvatske.

U ovom zadnjem leži zec. Zašto Agrokor nikako ne bi smio spašavati netko tko je “naš” i zašto ga jedino može spasiti netko tko “nije naš”. Najjednostavnije, jer je problem nastao na naš način, pa se na naš način neće moći riješiti. Da bi se vidjelo o čemu se tu radi, dobro je podsjetiti na rad mađarskog ekonomista Janosa Kornaija. Kad je objašnjavao zašto socijalizam u svojoj centralnoplanskoj varijanti ne može ekonomski opstati, uveo je pojam “mekog budžetskog ograničenja” (i iz toga izveo gospodarstvo nestašica). Pojam se pokazao izuzetno korisnim i za razumijevanje gospodarskog života i u kapitalizmu i osobito korisnim za razumijevanje “nezdravih” vrsta kapitalizma, a kroni kapitalizam je jedna od njih. Vi trošite, ulažete, radite, zapošljavate, gradite nove vizije i ne marite previše za bilancu i dugove jer znate da će ih na koncu netko pokriti. Vaše financijsko ograničenje nije “tvrdo”, pa ako potrošite više nego što imate, odete u stečaj ili vam je račun blokiran. Vaše financijsko ograničenje je “meko” jer vas netko spasi, odnekud se stvori novac. Toleriraju vam mjenice bez pokrića, ucjenjujete dobavljače, uzimate kredit pod nemogućim uvjetima, dođe država pa vas spasi itd. S mekim budžetskim ograničenjem nastao je Agrokor.

Čini se da će se meko budžetsko ograničenje zadržati u pokušajima spašavanja Agrokora pomoću ZLA.

Na to upućuje medijski PR Vlade koji je posve uspio. Uspjeli su nas uvjeriti da je sudbina Agrokora povezana sa sudbinom Hrvatske. Dopusti li se destabilizacija Agrokora, cijelo Hrvatsko gospodarstvo odmah će platiti visoku cijenu i svaki građanin će odmah osjetiti posljedice. U Hrvatskoj 40.000 radnika neće dobiti plaće i nekoliko tisuća OPG-a će kolabirati, turisti neće imati što kupovati, krhki rast će uvenuti, i još mnogo toga. Umjesto da spusti loptu, PR Vlade je stvorio katastrofičnu atmosferu. Što je “Jamerika prema sve pustijoj Hrvatskoj”: tamo kada GM kihne, Amerika se prehladi, ovdje kada Agrokor kihne, Hrvatska ode u komu. Naravno, nije tako, ali Vladin PR uspio je to proturiti, a novinari su s veseljem prihvatili jer imaju priču koju mogu ponavljati i svi mogu čerupati tu živinu.

Reakcija na krah Agrokora stvara mješavinu kroni kapitalizma dopunjenog nacionalkapitalizmom i državnim kapitalizmom. Ustraje li se s time pod palicom Andreja Plenkovića, promijenit će se politička ekonomija Hrvatske i nastat će toksični i eksplozivni koktel. Doista, napori oko ZLA nisu napravljeni za spas Agrokora, kao što je postalo opće prihvaćeno, nego je to zakon koji je specijalno napravljen da zadrži ovaj tip kapitalizma koji se gradi već četvrt stoljeća.

Izdvajamo