Rast hrvatskog gospodarstva se ubrzava. Nakon petoljetke stagnacije kao što biva u cikličnim gospodarstvima dolazi do rasta koji se ubrzava. Lako su dostupne i - ako nitko previše ne smeta, što je veliki zahtjev - možda i ostvarive godišnje stope rasta od 5%, a uz još sreće moguće su i više stope. Uz nedavno zaduživanje iznad 3% potrebna je stopa rasta barem 4%. Sve ispod toga je zabrinjavajući neuspjeh, oko 4% podnošljivo, a tek iznad 5% vodi u bolju budućnost (Račanov cilj je bio 7%).
Taj je rast prvenstveno posljedica tri stvari: najviše ciklusa, uveliko pozitivnog šoka EU članstva i nešto manju ulogu ima sreća. U ubrzanju ponešto se vidi utjecaj početnog stanja, a gotovo beznačajno je rezultat ekonomske politike, čija je najvažnija značajka da nije smetala. U pogledu ciklusa, odnosno najvažnijeg uzroka rasta, čini se da su se poklopile uzlazne faze njih triju: svjetskog, europskog i domaćeg ciklusa (na koncu morate kupiti novi frižider i baciti iznošene cipele, a poduzetnici zamijeniti amortizirani stroj). Drugi je najvažniji utjecaj to što je Hrvatska imala puno sreće (temeljene na tuđoj nesreći). Treći je utjecaj pozitivni šok članstva u EU.
Znajući za važnost ciklusa, razumna vlada pripremila bi se za neminovno novo usporavanje i recesiju, jer takva je priroda kapitalizma koji svi hoćemo. Sudeći po izjavama, vidi se da se i dalje pjeva stara pjesmica koja je neprilagođena novim uvjetima. Stihovi pjesmice su: Hrvatska mora nastaviti strukturne reforme. Hrvatskoj predstoje strukturne reforme. Hrvatska zaostaje u provođenju strukturnih reformi. Hrvatska se mora suočiti s izazovima strukturnih reformi. Hrvatski glavni problem je neprovođenje strukturnih reformi. Neki još dodaju da se mora provesti sveobuhvatna reforma. Naravno, ne kaže se ništa o sadržaju tih reformi. Što su to “strukturne reforme”? Kada promjene postanu reforme? Ako treba puno reformi, kojim se redoslijedom njima baviti? Kao nabubana mantra samo se ponavlja isto, a sadržaj je u međuvremenu ispario. Izgleda da tu pjesmicu pjevaju svi: političari svih boja, udruženja poslodavaca i sindikati, ekonomisti, a među njima nezavisni ekonomski analitičari i uglađeni analitičari iz Svjetske banke, Europske komisije i Međunarodnog monetarnog fonda, a pjevaju je i ostali iz zainteresirane javnosti. Što je najgore, tu mantru pjevaju inače pametni ljudi. Recitiranjem mantre o reformama i strukturnim reformama čini se da oni misle da bi se to moglo smatrati pripremom za sljedeću (i nadolazeću) recesiju. Nije tako, reforme nisu bitne.
Zazivanje reformi i strukturnih reformi, međutim, nije nova pjesmica. Ta se pjesmica vrti već dvadesetak godina i ponavlja se mada hrvatski problemi danas uopće nisu strukturne reforme, nego implikacije Horvatova poučka. Prije dvadesetak godina i na početku transformacije govoriti o središnjoj važnosti strukturnih reformi imalo je puno smisla i pojam nije bio bez sadržaja. Doista su neusklađenosti gospodarske strukture bile glavni problem i restrukturiranje u smjeru “normalne” strukture glavni cilj. Ne samo hrvatski nego cilj svih gospodarstava u transformaciji. Od socijalizma su ta gospodarstva naslijedila određene strukturne deformacije koje je trebalo strukturnim reformama što prije ukloniti. Naslijedili su prevelik udio industrije (trebala je deindustrijalizacija) i premalo privatnih usluga (trebao je bum potrošačkih usluga), preveliki broj relativno velikih poduzeća (trebalo je razbiti velike vertikalno integrirane socijalističke divove) i premali broj malih i srednjih tvrtki (trebalo je napraviti “normalnu” raspodjelu poduzeća prema veličini), naslijedile su nedopustiv nemar prema okolišu (trebalo je uvesti standarde) i premalen udio međunarodne razmjene (trebala je vanjska liberalizacija), naslijedile su zaostalo novčarstvo (trebalo je bitno unaprijediti novčarstvo sa suvremenim bankama), naslijedile su preveliku državu (koju je trebalo svesti u podnošljive okvire) itd. To je dobro poznato i nije sporno. Zadatak je bio brzo postaviti “prometne znakove” da se novoutemeljeno kapitalističko tržišno gospodarstvo restrukturira. Optimizma nije manjkalo, a moguće patologije su se podcjenjivale. U takvim okolnostima u devedesetima naravno da su strukturne reforme bile u središtu, promjena gospodarske strukture bila je glavno mjerilo uspjeha.
Međutim, Hrvatska nije iskoristila novi početak i nije provela opsežno restrukturiranje onda kada je trebalo (devedesetih), pa ni kasnije. Što je loše naslijedila, nije ispravila, a na onome što je dobro naslijedila, nije gradila. Zato je već u drugoj polovici devedesetih etiketiraju kao zaostalu i nevoljku transformatoricu i zapravo neuspješnu zemlju s velikom i slabom državom s nerestrukturiranim gospodarstvom. I odatle pjesmica o reformama i strukturnim reformama. Održala se jer se jako malo napravilo i etiketa je opravdano ostala. No nakon 20 godina recitiranja izgubio se sadržaj i nastali su veći i važniji problemi. Hrvatski problem nije ekonomski problem restrukturiranja, nego politička ekonomija (to je “poučak Branka Horvata”) koja to sprečava. Hrvatska je izgradila žilavu političku ekonomiju kroni kapitalizma (pojam u vezi s azijskom krizom kasnih devedesetih uvodi Paul Krugman da označi političku ekonomiju gdje se kapital ne raspodjeljuje prema oportunitetnim troškovima i na tržištu, nego drugim neekonomskim kriterijima, rodbina, školski prijatelji, mjesto, regija, nacija, boja očiju i veličina cipela) i postala je zemlja kokošara (raširenost korupcije “na malo” gdje su svi umočen u neku koruptivnu aktivnost i nema tko baciti prvi kamen). Govoriti o reformama, sveobuhvatnim reformama i strukturnim reformama, smokvin je list koji pokriva odgodu rješavanja tih dvaju ključnih problema te činjenicu da nisu na istaknutom mjestu liste ciljeva.
Tri primjera mogu poslužiti zašto je put reformi pogrešan, trošenje energije na manje važne ciljeve i gubitak koncentracije. Prvi se tiče neprikrivenog kokošarenja, drugi ukorijenjenog neznanja, a treći niske razine profesionalne etike. S primjerima bi se moglo nastaviti, ali im je zajedničko da za rješenje nisu potrebne reforme i strukturne reforme.
Prvi primjer dobro je poznat, pa na njega samo treba podsjetiti. Stvar je u kokošarenju dnevnicama u samom centru vlasti, bez ikakve kontrole s tim se uspijevalo barem šest godina. Možda važnije od same krađe jest to da nitko nije mario za to dok nije poslužilo za druge stvari. Izvještaj revizije je napisan, ali se ni Vlada, ni Sabor, ni tužitelj nisu obazirali na njega, pa ni kokošari. Ostalo je nezapaženo sve dok nije zatrebalo za druge stvari i onda su si uzeli samo ono što im odgovara da pakiraju opoziciji uoči izbora. Igrom slučaja stvar je propala i nastao ozbiljan skandal koji je kontrola štete samo pogoršala. Za rješavanje problema kokošarenja ne trebaju nikakve reforme.
Drugi je primjer ukorijenjenog neznanja. Već se desetljećima žali na sudstvo u Hrvatskoj i nerijetko se uvjerljivim razlozima navodi kao glavna zapreka za sve. Sudstvo je sporo u pokretanju postupka, a držanje spisa u ladici legendarno (i visi nad glavom kao dobro sredstvo ucjene), sporo je u donošenju odluka i završavanju postupka (šefovi suda smatraju prihvatljivim da suci ne zakažu rasprave u nekom postupku i po tri godine) i prečesto služi za usputno postizanje drugih ciljeva (sjetiti se valja postupaka protiv korupcije kad je trebalo za članstvo u EU, a i nedavnog skandala u vezi sa selektivnim istraživanjem dnevnica). Stanovništvo nema povjerenja u sudstvo. Što se nudi? Reforma sudova, preraspodjela spisa i kompjuterizacija. To su reforme, ali hrvatsko sudstvo je loše jer su loši suci. Odgađaju se odluke zbog neznanja i nesnalaženja onih koji odluke donose, odluke se mijenjaju na raznim instancama jer su ih suci krivo donijeli, procesi padaju u vodu jer ih ljudi nisu dobro pripremili i tako dalje. Problem nije u broju spisa, problem nije u zgradama i daktilografkinjama nego u ljudima koji trebaju donositi odluke: u sucima i predsjednicima sudova. Nije stvar u reformi, nego kako napraviti dobre suce. Naravno, nisu baš svi takvi,, u kukolju ima žita. Na istom je tragu još jedna općeprihvaćena boljka. Svi se žale na zakone, često se mijenjaju, nerazumljivi su i teško ih je primijeniti. Naravno, jer oni koji ih pišu ne znaju ih pisati. Za više stručnosti u pisanju zakona vam ne trebaju reforme, nego isto što i za dobre suce.
Treća je stvar da Hrvatska uživa u niskoj razini profesionalne etike u javnim uslugama. Za primjer može poslužiti akademska zajednica koja ima svoj etički kodeks i dio je svjetske znanstvene zajednice s poznatim svjetskim načelima rada i ponašanja. Osim toga, svi pričaju o prevelikoj važnosti ulaganju u znanost i obrazovanje. Problem je što rezultati primijenjenih ekonomskih istraživanja pokazuju da nije stvar u količini uloženog novca, nego u načinu njegova trošenja. Da se u Hrvatskoj da dva puta više za obrazovanje i znanost, promjene nabolje ne bi nužno bilo. Visoku razinu profesionalne etike ne može provoditi ministar koji ne zna međunarodne standarde ponašanja jer je plagirao rad i ne smatra da je to bilo loše. Uz takvog ministra ne treba čuditi da u akademskoj zajednici postoje veliki otoci takve neosjetljivosti. Na vjerojatno najvećem fakultetu Sveučilišta u Zagrebu nedavno je za redovnog profesora izabran netko tko je u barem jednom slučaju nedvosmisleno dokazani plagijator. To plagiranje nije smetalo ni njegovoj katedri, ni povjerenstvo za izbor, ni fakultetu, a ni Senatu i plagiranje ga nije usporilo u karijeri. Ako prođe, prođe, a prošlo je tu i na dosta drugih mjesta. Da bi se jalovi istraživači i plagijatori pronašli u akademskoj zajednici, nisu potrebne nikakve reforme (nego Đikići i slični, valjda je zato otjeran). To se može i bez reformi. Uklanjanjem jalovih i plagijatora bez reformi bi se značajno popravila efikasnost ulaganja u istraživanja i obrazovanje. S ovakvom razinom profesionalne etike ni lipe više nisu zaslužili (ovdje su stvari malo složenije jer STEM područje koje je izloženo svjetskim standardima nije tako loše, no privatni sektor koji se obljepljuje zvučnim certifikatima nije ništa bolji). Kako loše stoje stvari u vezi s krađom ideja (jer to je plagijat), vidi se i po tome da uz takvu krađu možete postati ustavni sudac, zamjenik predsjednika Ustavnog suda čak!
Ovo su tri primjera koja pokazuju da se bez reformi mogu napraviti bitni pomaci: suci bi efikasno sudili, obrazovanje bi postalo motor kakav može biti, a u centru vlasti ne bi bilo lopovluka. Ukratko, nestalo bi kokošarenje. Zašto se onda kokošarenje širi i ne sprečava? Odgovor je jednostavan: zato što nikoga ne zanima da spriječi kokošarenje, svi imaju prst u pekmezu. Prvo političarima nije isplativo loviti kokošare, loše suce i plagijatore. Bolje je loviti krupne ribe, Sanadere i takve. Novinski naslov “uhapšeni ima rolexe za 300.000 kuna” puno bolje zvuči od naslova “krivotvorenim dnevnicama ukrala 300.000 kuna u šest godina”. Sa stajališta političara veliki naslovi imaju prednost. Drugi je razlog što je novom Milanoviću daleko više seksi biti na EU samitu o višetračnoj Europi i Europi poslije Brexita nego se baviti lopovima u vlastitim redovima. Treći je razlog što su veliki projekti nacionalnog značaja izazovniji. Model privatizacije HEP-a i pohrvaćenje INA-e daleko je dopadljiviji od hvatanja sudaca s neriješenim spisima. Na koncu baviti se lošim sucima, lopovima ideja i kokošarima je osobno. To nije anonimna rasprava o strateškim interesima, gradnji pelješkog mosta i reformama, nego ima brze posljedice za prepoznatljive ljude. Postavlja prometne znakove po kojima se svi moraju ravnati i lovi i kažnjava prekršitelje s imenom i prezimenom. Dakle, od ministra i stranaka na vlasti ne treba očekivati da se bavi poslom koji može bitno poboljšati stopu rasta i promijeniti očekivanja nabolje, izabrat će sigurniji gambit reformi koje se neće dogoditi.
No ima nade. To pokazuje započeti rad jednog ministra i najava drugog. Spletom okolnosti ministar poljoprivrede otkrio je marifetluke s poticajima, odlično reagirao i stekao vjerodostojnost, otvorila se breša i toga se pojavljuje sve više. Led je krenuo bez reformi i velikih riječi. Drugi je ministar najavio pokretanje još jedne Tolušićeve grude jer će gledati pojedene jastoge, popušene havanske cigare i konferencije na Havajima i takve stvari. Prvi je krenuo, a drugi je zasad na najavama. Obojici želim sreću jer rade ključni posao, vredniji od pelješkog mosta. U oba slučaja, jednom kada stvar krene na toj razini, nastat će lavina.
Hoće li uspjeti, ovisi o tome imaju li podršku drugih. I to ne na riječima, nego ako daju dodatne potrebne resurse (ljude i opremu) da obave posao. U to sumnjam jer neminovno stvar krene s kokošarima, ali završi s klijentelistima i moćnicima, pa će stvar zamrijeti. Sjetite se Mosta: na kokošarenju je stekao reputaciju i izgubio svu slavu. Posao čišćenja Augijevih štala ostat će nedovršen, a Hrvatska će i dalje biti dobra prilika za veliku i malu korupciju, a mi ćemo i dalje slušati pjesmicu o reformama, strukturnim reformama, strateškim ciljevima. “Business as usual.”
