SKJ (za mlađe: Savez komunista Jugoslavije) i SKH (za mlađe: Savez komunista Hrvatske) znali su, to im se ne može poreći, pisati pakete reformskih zakona i politike restrukturiranja. Ovi danas – HDZ, SDP, BM365, IDS, ili koji su već akronim izabrali – pojma nemaju kako se to radi. A ta bi im znanja baš sada jako dobro došla da iskoriste povoljni trenutak i Kairosa zgrabe za čuperak.
Doduše, onima bivšima mora se priznati da su svoju ideju “vrlog novog svijeta” gradili u fazama, a svaka od njih je trebala svoju reformu i restrukturiranje, pa su počeli već 1946. s paketom uvođenja komandne ekonomije i centralnog planiranja, a završili 1989. s paketom privatizacije i transformacije (svojedobno je jedan beogradski profesor primijetio da je socijalizam najsigurniji put iz kapitalizma u kapitalizam). Ovi današnji pakete reformi i restrukturiranja ne mogu napisati jer za to nemaju ni viziju, ni želju za radom, ali ni znanje kako se to radi. A nije da im sada ta znanja ne bi dobro došla.
Jedino vrijedno spomena stabilizacijski je paket iz 1993., kad su se Škegro i društvo još sjećali ranije stečenih znanja i manje se brinuli za vlastiti džep. Od tog vremena pa do ovih najnovijih danas nismo imali prilike pročitati ni neki paket reformi ni plan restrukturiranja u bilo kojoj varijanti. U Bruxellesu naučeno pisanje strategija i akcijskih planova nije to, a Plenkovićeva reforma kapitalizma temeljena na ad hoc operativnim mjerama donesenim zbog jedne firme je ili uvredljiva ili pokazuje neznanje jer to s reformom veze nema (mislim da i on to zna). Najviše što nam se nudi zbrkani su parcijalni zahvati, usredotočeni na dio nekog problema oko “kojeg gori”. Ovima na vlasti očito je ovako dobro pa se ne zamaraju nekom širom ili većom, i uz to zahtjevnom, idejom.
Možda je njima dobro, ali zemlji sigurno nije. Već vrapci na grani znaju da se Hrvatska još nije vratila na svoju dugoročnu stazu rasta, da još nije uspjela nadoknaditi propušteno zbog velike recesije i – što je najgore – da i dalje pada na ljestvici razvoja Europe. Zemlja vapi za nekakvim paketom reformi i planom restrukturiranja koji će tom klizanju promijeniti smjer.
No toga na vidiku nema. Stekavši samostalnost Hrvatska je postala i ostala zemlja u kojoj se ne odlučuje i odluke se odgađaju. Koliko se sjećam, Hrvatska je prvi put etiketirana kao “spori reformator” još 1995. Od tada su toj dijagnozi dodavani i drugi epiteti: korupcija, klijentelizam, slaba država, zarobljena država, demokratski deficit, nerestrukturirana država, država koja zaostaje itd. Loši epiteti se gomilaju, a niti jedan dobar se ne dodaje.
Ivo Bićanić, redoviti profesor u miru
Nedavno se počeo sastavljati proračun za 2018. To je prilika da se napravi nešto novo. Državni proračun je dokument koji bi trebao biti nacrt za provedbu vizija i politike onih na vlasti. I što su nam ponudili? Dvije stvari. Prvo je usporavanje rasta. Drugo je priprema za dolazeće loše godine. Odakle takvo pomanjkanje želje i ambicije? Zapravo, odakle ovakvo smanjenje ambicija?
Ministar financija Zdravko Marić kaže da ćemo ove, 2017. godine, rasti 3,2 posto, no za sljedeću, 2018., predviđa usporavanje i manji rast od 2,8 posto, a za 2019. skromno ubrzanje od 3,1 posto, što je manje od sadašnje stope. Dakle, nudi nam se usporavanje i vrzmanje oko tri posto. Što nam pak nudi potpredsjednica Vlade zadužena za gospodarstvo, Martina Dalić? Ona nam, prema pisanju Slobodne Dalmacije, kaže, i njezine riječi vrijedi doslovno prenijeti, sljedeće: “Međutim, opasnost je dobrih vremena da se pomisli da će ona trajati dugo i da stoga treba eventualno oslabiti ili sasvim zaboraviti na potrebu štednje i racionalnog postupanja u svakom od resora” i pritom ističe “da su dobra vremena prilika da se fiskalna situacija pripremi za vremena koja neće biti tako dobra, a koja nam sigurno u budućnosti dolaze”. Dakle, običnim građankama i građanima ne nudi baš nikakvo poboljšanje osim sadašnjeg (skromnog) rasta.
Obje izjave posljedica su loše ekonomske analize, tzv. bad economics. U slučaju Marićevih riječi, uopće nam se ne objašnjava odakle su brojevi, kako su izračunani, a bogami nakon Agrokora povjerenja više nema. Račune treba objasniti. U drugom slučaju, riječ je o pogrešnom tumačenju modela ciklički prilagođenog deficita. Racionalna reakcija na jednu i drugu tako formuliranu ponudu vladajućih je jednosmjerna karta za Irsku (prekrasna zemlja, ali da je ljeto, znaju samo po tome što je kiša topla).
Da prvo nešto kažemo o stopi rasta. Nudi li nam Zdravko Marić sa svoja tri posto “novu normalu” (pojam koji je među ekonomistima nakon velike recesije postao jako popularan, a kojim se žele opisati neke nove normalne/uobičajene vrijednosti, u pravilu manje od ranijih normalnih vrijednosti)? Nakon recesijskog pada imali smo stagnaciju malog pada, da li je sada na redu nova stagnacija malog rasta? Ako je to ono što nam nudi Marić, onda to nije dobro i odraz je skromnih ambicija.
Stopa rasta od tri posto ne rješava niti jedan problem hrvatskog gospodarstva. S ovakvom stopom javljaju se barem tri problema. Prvi, budući da je kamatnjak na dug još uvijek veći od stope rasta, ravnotežni dug i dalje ostaje nestabilan pa vjerojatno treba očekivati daljnji rast duga (sve dok stopa rasta ne postane veća od kamatnjaka). Drugi je problem to što, budući da ostale zemlje rastu više ili približno isto toliko, nema sustizanja i smanjenja zaostatka za vodećima ili barem za zemljama usporedivima s Hrvatskom. Osobito je važno pritom napomenuti da se takvo zaostajanje tiče i europske jezgre. Uz ovakvu stopu rasta Hrvatska ne konvergira, a sol na tu bolnu ranu dodaje činjenica da drugi uspijevaju konvergirati.
No, možda je najvažnija treća loša vijest. Ona se tiče hrvatske stope sekularnog rasta. Stopa od tri posto ne predstavlja nužno odmak od sekularnog rasta i cikličnih oscilacija oko te stope. Sa stopom od tri posto malo je vjerojatno da se ubrzao sekularni rast, a upravo je to ono čemu valja težiti ako se želi konvergirati.
Razlika između rasta od sadašnjih 3,2 posto, koje će Vlada smanjiti u 2018. i 2019. godini, i poželjnih pet posto vrlo je velika jer pretpostavlja drugačije gospodarstvo i drugačiju političku ekonomiju, odnosno reformiranu zemlju. Stopa od tri posto je refleksna stopa nastala šlepanjem za Europom (drugima dobro ide pa rastu naš izvoz i turizam) i cikličnim ubrzanjem (osobna potrošnja i investicije rastu jer na koncu ipak treba zamijeniti iznošeni pulover i istrošeni stroj). No, stopa od pet posto proaktivna je stopa, posljedica stvaranja i korištenja novih prilika. Za rast od tri posto rade drugi, a Hrvatska se šlepa, za ubrzanje na pet posto Hrvatska mora i sama nešto napraviti. To znači da stopom rasta od tri posto nitko ne smije biti zadovoljan i svi bi se iz petnih žila trebali truditi da osmisle paket mjera proaktivne politike rasta (tako se u žargonu zovu politike koje objavljenim mjerama žele povećati stopu rasta). Pritom za ostvarenje najskromnijih ciljeva stopa rasta mora biti pet posto ili viša. Kamo li lijepe sreće da se uspije postići Račanov cilj od sedam posto! Uz napomenu da još više stope od toga zbog uvjetne β-konvergencije vjerojatno nisu ostvarive.
A što reći o izjavi Martine Dalić? Zašto ona pokazuje nepoznavanje ekonomike i kako uopće reagirati na riječi da se treba pripremiti za loše godine koje neumitno dolaze? Za početak treba reći da nije jasno odakle Martini Dalić ideja da je stopa od tri posto uvjet za dobra vremena. Ako je ono što je gore u tekstu rečeno točno, onda ona griješi i njezina izjava kao izraz smanjenih ambicija ne doprinosi rastu, nego ga guši. Ona ne želi podijeliti plodove čak ni ovakvog skromnog rasta i veće proizvodnosti iako se upravo uključivost sve više prepoznaje kao neophodni poticaj za uspješni rast. No njezino nepoznavanje stvari naročito je vidljivo u krivoj primjeni modela ciklusu prilagođenog deficita (riječ je o “peglanju” ciklusa tako da se u poletu stvara višak koji će amortizirati kontrakciju, smanje se vrhovi, ali se istodobno popune i doline). Model predviđa “peglanje” u kasnijim fazama poleta kada stopa rasta iznosi, recimo, pet posto ili više od toga pa bi mogla zaprijetiti uska grla, inflacija i sl., a postojeće rezerve mogu se čuvati za budućnost jer ciklusi vjerojatno i dalje postoje. Međutim, rast od tri posto tek je početak cikličnog ubrzanja koje treba podržati, a ne ga gušiti. Dodatni problem predstavlja i obećana politika štednje (austerity), što se posvuda pokazalo kao loša ekonomika, čini se da je to sada konačno skoro svima postalo jasno. Drugim riječima, ideja cikličnog prilagođavanja deficita, koju gura Martina Dalić, nije loša u nekim drugim vremenima, ali u ovom trenutku ona ju je potpuno pogrešno postavila.
I na koncu, upozoriti treba na još jednu zbrku. Guverner Boris Vujčić govori o nužnosti restrukturiranja (i opet pitam, koliko dugo će se još koristiti ova riječi ispražnjena od značenja koja, uostalom, ne odgovara onom što on predlaže?), no najave Martine Dalić s tim se kose jer predstavljaju neposrednu prepreku za ono što Vujčić predlaže. Restrukturiranje podrazumijeva troškove i gubitnike, a to se mnogo teže podnosi u uvjetima politike štednje i stagnantnog rasta.
Martina Dalić i Zdravko Marić nikako nisu glupi. Kako to da onda prave takve greške u vezi s novom normalnosti i postavljaju kočnice za podjelu i uživanje plodova rasta? Pretpostavimo da oni znaju da to što govore nije točno, ali im koristi za neke druge stvari koje ne žele reći (takvo ponašanje ne bi bilo ni transparentno ni pošteno, ali oni su ipak političari). Zamislivo je da za takvo njihovo postupanje postoje tri skrivena razloga. Dva su “kokošarska”, a treći je okrutan.
Prvi mogući razlog je da to govore radi kratkoročnih interesa. Kada se u pregovorima sa sindikatima ništa ne želi dati, dobro je dijalog započeti tvrdnjom da se nema odakle dijeliti. Rast je skroman pa se ne mogu povećati plaće ili druga prava, ne može se ulagati u javni sektor, a kamoli povećati mirovine. Oko svakog povećanja treba napraviti skandal, stvoriti posebni slučaj i nikako ne dopustiti nova stečena prava na višoj razini. Takav odnos prema javnom sektoru vrlo je pogrešan, ali za takvu krivu politiku najavljene male stope rasta nisu loša pregovaračka poluga. Naravno, sve ovo što se oko stope rasta plete lako bi se moglo raskrinkati ozbiljnim istraživanjem stope rasta, no na to je trebalo odavno misliti, danas rezultata takvih istraživanja nema.
Martina Dalić
Drugi razlog koji pada na pamet srednjoročnog je karaktera i tiče se političkog ciklusa. Doći će izbori, a njih je lakše dobiti ako se dijele bombončići i kolačići, otvaraju ceste i ambulante i povećaju mirovine. No da bi se to moglo, treba imati neraspoređeni novac koji se može dijeliti i trošiti bez Sabora ili ograničenja. Ako stopa rasta bude veća od tri posto, onda će po prirodi stvari i porezni prihodi biti veći, pa će se stvoriti nekakve rezerve za politički ciklus. Politika štednje je paravan za nešto mnogo opasnije. Korištenje političkog ciklusa je uvijek povlastica onih na vlasti i to svi rade, no u zemljama s kojima se volimo uspoređivati to se nikako ne radi na ovakav način.
Treći mogući razlog možda je povod za najveću zabrinutost jer se tiče dugog roka, nove strukture. Moguće je da se iza svega ovoga krije provođenje nove koncepcije u vezi s ekonomskom ulogom države. Jer ovo što se nudi zapravo predstavlja smanjenje uloge države. U ime pripreme za neumitnu dolazeću katastrofu lepeza ponuđenih javnih dobara i usluga se ne širi, a ne popravljaju se ni uvjeti poslovanja i proizvodnje javnih dobara i usluga. Kresanje uloge države za sobom povlači dvije moguće posljedice. Prva je da iskonstruirani pad ponude u ime politike štednje dovede do privatizacija usluga (školstva, zdravstva, vrtića, itd.). Druga je vrlo sporna ideja, prema kojoj ulogu države treba smanjiti jer guši rast i jer ne oslobađa poduzetničke talente. Zahtijeva se neobuzdana sloboda kapitalističkog poduzetništva, čemu doprinosi prikrivena erozija stečenih prava. Ovako nešto nije zgodno reći u stranci koja proklamira socijalno-tržišno gospodarstvo, pa se onda ostvarenje takvog modela prikriveno postiže kroz ostvarenje ciljeva Martine Dalić.
Dva su problema u vezi sa sva tri razloga. Prvi je da “farbaju” glasače jer namjerno i s predumišljajem govore stvari za koje znaju da nisu točne. Oni (Dalić, Marić, Plenković i njihovi sponzori) znaju da će jednostavno šlepanje i ciklični uzlet voditi ka većim stopama rasta od onih o kojima govore. Drugi je da oni isto tako znaju da se pogodnosti rasta moraju podijeliti i da se ne može sve zadržati za sebe ili unutar uskog kruga vlastitih “kronija”.
No možda ovakvih “urota” i figa u džepu, o kojima se ovdje iznose pretpostavke, uopće nema. Teza o njihovu postojanju možda vlasti imputira puno previše znanja i umješnosti. Ovi na vlasti nisu bedasti, u to nema sumnje, ali nisam baš siguran da su toliko pametni koliko se to ovdje pretpostavlja.
Da se vratimo na početak: u ovoj fazi cikličnog uzleta nužan je paket politika rasta i restrukturiranja (grozna riječ bez značenja, a nije da se ne može napuniti konkretnim značenjem), koji će uspjeti iskoristiti povoljni trenutak. Ne ad hoc gašenje vatre u svoju korist (kao Agrokor) ili nebulozni prijedlozi (kao kupovina INA-e), nego reforma, široki paket politika ubrzanja rasta i restrukturiranja, promišljeno sastavljen i utemeljen na argumentima. Nikako se ne smije nastaviti s dosadašnjim improvizacijama i probnim balonima. Nažalost, u ovom trenutku Hrvatska više nema znanja da napiše paket o kakvu je ovdje riječ. Da bi ta znanja ponovno stekla, potrebno je nekoliko godina jer to ne ide preko noći. Državni ured koji je to bio u stanju napraviti jer se bavio makroekonomskim analizama i prognozama (kao nasljednik ureda koji je planirao) ugasio je Borislav Škegro u vrijeme dok je još bio vidljivi moćnik, i u te se prostorije uselio HBOR, za koji sada vidimo da je prikriveno subvencionirao nevidljive moćnike.
Dakle, u unutrašnjosti zemlje ipak je i dalje racionalno rješenje kupiti jednosmjernu kartu za Irsku, manji broj onih na moru mogu nastaviti živjeti od rente, oni u Zagrebu od ekstrakcije viška, a svi zajedno nastavit ćemo živjeti ispod svojih mogućnosti. Opet za kraj moram citirati svoju blagopokojnu tetu Kaju: Also servus na svemu tome.