Medicinari kojima je životni poziv spašavati živote drugih ljudi jako dobro znaju koliko je važan zlatni sat i da će životno ugrožen pacijent imati najveće šanse za preživljavanje i uspješan oporavak ako u bolnicu stigne u roku od najviše 60 minuta otkad ga je pogodio srčani ili moždani udar, nesreća u prometu ili bilo koja druga okolnost zbog koje mu život visi o koncu. I baš zato je jedno od osnovnih pravila suvremene hitne medicine - dopremiti pacijenta što je moguće prije do mjesta gdje će mu se pružiti potrebna pomoć.
Problemi nastaju kad se nezgoda dogodi na teško dostupnom mjestu, primjerice na plaži na nekom otoku ili u zabačenom planinskom selu do kojeg vozilu hitne pomoći treba više od sata, ponekad i mnogo više. Stoga većina europskih zemalja, i to ne samo bogatih, ima praksu prevoženja životno ugroženih pacijenata do bolnica malim helikopterima koji mogu sletjeti na bilo kojoj površini - uz cestu, na plažu, na bilo koji travnati teren pod uvjetom da je koliko-toliko ravan... Riječ je o sustavu hitne medicinske pomoći helikopterima poznatom po kratici HEMS (Helicopter Emergency Medical Service), koji je kod nas gotovo nepoznat jer Hrvatska je uz Sloveniju jedina država u EU koja nema profesionalnu helikoptersku službu na usluzi 24 sata 365 dana u godini isključivo za medicinske svrhe.
Ilustracija
Projekt iz 2004.
Nije istina da se i kod nas pacijenti ponekad ne transportiraju helikopterima, no tome služe dva MORH-ova velika helikoptera MI-8, stacionirana u bazama u Divuljama pokraj Splita i na Krku, no njima je prijevoz u medicinske svrhe samo jedna od zadaća. Iako je njihovo korištenje spasilo mnoge živote, činjenica je da do mnogih nisu stigli jer ih nije bilo na raspolaganju ili su došli prekasno jer je slanje takvih letjelica preko MORH-a daleko sporije i manje učinkovito od standarda pružanja hitne medicinske pomoći koje je propisala EU. U Hrvatskoj obično prođe puno više vremena dok helikopter dođe do pacijenta kojem je, treba li uopće ponavljati, svaka minuta važna.
Za što skorije uvođenje službe HEMS u Hrvatskoj se već godinama zauzima udruga HELP (Helikopterima liječnici pomažu) u kojoj su uvjereni da ne treba izmišljati toplu vodu, nego samo hrvatskim okolnostima prilagoditi sustave koji godinama odlično funkcioniraju u mnogim europskim zemljama, među kojima su najbolji primjeri Njemačka i Austrija. Jedan od najistaknutijih volontera udruge je Dubravko Šmigmator, umirovljenik iza kojeg je uspješna poslovna karijera.
Kao mladić krajem 60-ih godina prošloga stoljeća bio je omladinski reprezentativac Jugoslavije u košarci u generaciji Krešimira Ćosića. Završio je potom studij elektrotehnike i 70-ih radio kao projektant u Dalekovodu, pa nekoliko godina u Zavodu za organizaciju i ekonomiku zdravstva, a 80-ih godina prelazi u Inin Odjel vanjske trgovinu; početkom 90-ih osnovao je vlastitu tvrtku Adria Gulf, koja se bavi vanjskom trgovinom, i Erdoco, koja je od 1996. jedina u Hrvatskoj specijalizirana za helikopterske montaže. Helikoptere sa specijalno uvježbanim pilotima, objašnjava, unajmljivali bi iz Švicarske za razne montaže, odnosno postavljanje elemenata, primjerice dalekovoda na nedostupnim terenima. Civilni su helikopteri, otkriva, korišteni i pri postavljanju rasvjete na sljemenskoj stazi uoči prve Snježne kraljice. Maksimalna nosivost takvog helikoptera je četiri tone i praktički je nezamjenjiv kad na krovu nebodera treba postaviti klima-uređaj koji mora stajati na velikoj visini.
Šmigmator se sjeća da su ga Švicarci, koji su za njega helikopterima obavljali radove na obali i otocima, znali pitati kako to da Hrvatska uz tako razvijen turizam nema helikoptersku službu spašavanja. Prije nekoliko godina Šmigmator je to isto pitanje postavio i Hrvatskoj turističkoj zajednici, no odgovor nikad nije dobio. Još 2004. izradio je projekt “Helikopterska hitna medicinska pomoć u Hrvatskoj” koji do danas, zaključuje, nikoga previše ne zanima iako se obraćao raznim državnim institucijama.
Njemački primjer
To je pitanje u nadležnosti Ministarstva zdravstva u kojem za Globus ističu kako je potreba za uspostavom hitne helikopterske medicinske službe prepoznata u Nacionalnoj strategiji razvoja zdravstva 2012. - 2020., a njezino uvođenje predviđeno je i Nacionalnim programom sigurnosti cestovnog prometa. No, uspostava takva sustava, kažu u Ministarstvu, “iziskuje znatne investicijske i operativne troškove, zbog čega je nužno prethodno pronaći odgovarajuće modalitete financiranja i funkcioniranja takve službe”.
Njemačka je ima još od 1970., a Austrija od 1983. i u obje države djeluje u sklopu nacionalnih automobilskih klubova, što je u Hrvatskoj HAK. U Njemačkoj helikopteri s medicinskim ekipama polijeću iz 77 baza. Prošle godine su imali 54.444 leta, što je u prosjeku 149 letova na dan, a od osnutka su u proteklih 47 godina odradili oko 1,5 milijuna intervencija. Od trenutka dojave helikopteru trebaju dvije minute da poleti, a do pacijenta obično stiže u roku od 15 minuta jer se iz svake baze pokriva područje u krugu od 50 do 70 kilometara. U gotovo dvije trećine, odnosno 62 posto slučajeva, helikopteri se šalju po pacijente koji su preživjeli srčani ili moždani udar, u 10 posto intervencija se spašavaju stradali u prometnim nesrećama, a pet od ukupnog broja prevezenih su djeca.
Za usporedbu Šmigmator iznosi podatke da MORH-ovi helikopteri u Hrvatskoj u prosjeku prevezu 512 pacijenata na godinu, što državu stoji oko 10 milijuna eura. Kad bi postojala helikopterska medicinska služba koja bi radila po istim kriterijima kao i u Njemačkoj, za taj bi se novac, izračunao je Šmigmator, moglo odraditi čak 2805 intervencija. Prema njegovu projektu, teritorij cijele Hrvatske mogao bi se kvalitetno pokriti s pet helikoptera i isto toliko baza, od kojih bi po jedna bila u Zagrebu i Slavoniji, a tri u priobalju. Za početak bi, kaže, u sklopu Hrvatskog autokluba trebalo osnovati zrakoplovnu tvrtku ovlaštenu za javni prijevoz helikopterima. Da bi pet lakih helikoptera tipa EC-135, opremljenih za pružanje hitne pomoći koji mogu prevesti četiri člana posade i pacijente, moglo biti danonoćno u pripravnosti, treba osigurati za svaki po tri ekipe, što znači - 15 pilota i isto toliko liječnika hitne medicine i medicinskih spasilaca. Takav helikopter leti brzinom od 250 kilometara na sat, ili 4 kilometra u minuti te, izračunali su u Austriji, omogućava osam puta brži transport pacijenata do bolnice nego vozilom hitne pomoći. Sustavom bi se upravljalo iz jednog operativnog centra, a od ključne važnosti bilo bi u svim većim bolnicama urediti helidrome ili mjesta na koja se helikopter može lako prizemljiti. Jedan takav novi helikopter, kaže Šmigmator, stoji oko 4,2 milijuna eura, ali ih je isplativije uzeti na leasing. Sve bi to, tvrdi on, godišnje stajalo oko 7,5 milijuna eura s uključenim troškovima leasinga, održavanja letjelica i plaćama posada. To je oko 1,75 eura ili 13 kuna godišnje po stanovniku, što je mnogo manje od troškova sadašnjeg tromog modela prijevoza pacijenata velikim vojnim letjelicama, a ostvarile bi se i brojne druge uštede. Skraćivanjem vremena dolaska pacijenta u bolnicu, ističe Šmigmator, znatno bi se reducirali troškovi njegova boravka na Odjelu intenzivne njege, cjelokupna rehabilitacija trajala je kraće te bi se smanjili troškovi zdravstvenog i mirovinskog, ali i životnih osiguranja.
Pravilo zlatnog sata
“Europski standard je taj da na cijelom državnom teritoriju liječnik helikopterom u najkraćem mogućem vremenu slijeće pokraj pacijenta i da se poštuje pravilo zlatnoga sata. No, u Hrvatskoj to pravilo ne vrijedi i ne može se ostvariti, zbog čega jako puno ljudi umre, a moglo ih se spasiti. Ni hrvatski građani ni turisti stoga nisu sigurni. Nije logika da pacijent ide liječniku, nego da liječnik slijeće kraj pacijenta”, govori Šmigmator, dodajući da HEMS imaju čak i najsiromašnije članice EU - Bugarska i Rumunjska. Ističe da je prije uspostave HEMS-a na njemačkim prometnicama 1968. godine smrtno stradalo 20.000 ljudi i utvrđeno je da su mnogi od njih preminuli čekajući liječnike da dođu vozilom hitne pomoći.
Dubravko Šmigmator otkriva da je prošle godine tadašnjem ministru zdravstva Dariju Nakiću predao peticiju u kojoj 12.000 hrvatskih građana svojim potpisima potvrđuju da žele helikoptersku hitnu službu. Zadnji SDP-ov ministar zdravstva Siniša Varga 2015. napravio je sličan pilot -projekt prema europskom modelu. Preko međunarodnog natječaja Ministarstvo je, podsjeća Šmigmator, na četiri mjeseca angažiralo talijansku tvrtku koja je hrvatskim liječnicima osigurala dva helikoptera s letačkim osobljem. To je trajalo četiri mjeseca. Promjenom vlasti projekt se vraća na početak.
MORH-ovi helikopteri stari 15 do 20 godina, tvrdi Šmigmator, osim što nisu prikladni za medicinski prijevoz, nisu ni licencirani za tu namjenu, što znači da medicinsko osoblje i pacijent nisu osigurani za vrijeme leta, i bolje je ne razmišljati o posljedicama u slučaju zrakoplovne nesreće. Pri padu takvog helikoptera Mi-8 u krugu vukovarske vojarne u srpnju 2007. poginule su tri osobe. Sat letenja takvog helikoptera, otkriva Šmigmator, stoji 5600 eura, a mali helikopteri triput su jeftiniji.
“Vojni helikopteri ne pružaju hitnu medicinsku pomoć po standardima EU, nego prevoze pacijente od helidroma do helidroma, što je sekundarni sanitetski prijevoz. A u cijeloj Hrvatskoj samo je nekoliko helidroma na koje mogu slijetati noću. Mali helikopter može sletjeti na bilo koje mjesto na kojem je pacijent. Prije nekoliko godina kad se kraj tunela Sveti Rok dogodila nesreća češkog autobusa s velikim brojem ranjenih, pacijente su vozilima hitne pomoći prevozili do vojarne u Gospiću, odakle su helikopterom prevezeni u bolnice u Zagrebu. A većinu stradalih u bolnice su vozili cestovnim putem. Svako ljeto događaju se brojne nesreće. A imamo i nedavni primjer nožem teško ranjene djevojke u selu na Velebitu, koju prvo hitna pomoć nije mogla pronaći, a onda ju je drndala u kolima u kojima je iskrvarila. U Baranji, koja je vrlo rijetko nastanjena, lani je godine hitnu intervenciju zatražilo 45 pacijenata; na vrijeme ju je dobilo njih 29, a ostalima je stigla prekasno. Kad je riječ o velikom teritoriju s malo stanovnika, teško je organizirati hitnu ponoć cestovnim putem. Jedino rješenje su helikopteri”, tvrdi Šmigmator. Dodaje da su još 2012. u Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo gostovali stručnjaci iz Njemačke i Austrije koji su iznijeli argumente da takva služba mora biti izdvojena iz ministarstava.
Europski propis
Naime, takvi oblici prijevoza regulirani su Zakonom o zračnom prometu. Vojska, na koju se taj zakon ne odnosi, ne može Ministarstvu zdravstva fakturirati usluge prijevoza pacijenta. U slučaju da je pacijent strani državljanin, naš zdravstveni sustav tako ne može troškove naplatiti njegovu zdravstvenom osiguranju u njegovoj zemlji. U Njemačkoj su helikopteri u vlasništvu sestrinskih tvrtki nacionalnog autokluba ADAC-a koji je, baš kao i naš HAK, neprofitna organizacija, čije je financiranje zakonski regulirano iz brojnih izvora, a sve što uprihodi mora reinvestirati. No, u HAK-u su, tvrdi Šmigmator, nezainteresirani za helikoptersku službu pa je u razgovorima s njihovim čelnicima došao do zaključka da bi se oni toga prihvatili samo ako im naredi Vlada. HAK bi usluge helikopterskog prijevoza, kaže Šmigmator, naplaćivao od zdravstvenih osiguranja, za hrvatske pacijente od HZZO-a ili osiguravajućih društava, a za strance od njihovih osiguravatelja. Hrvatske osiguravajuće kuće, potvrđuje Šmigmator, pokazale su zanimanje da svojim osiguranicima ponude uslugu helikopterskog prijevoza u slučaju bilo koje ugroze. HZZO bi tako pokrivao troškove za sve hrvatske građane, korisnike zdravstvenog osiguranja u slučaju životne ugroze, poput teških prometnih nesreća, srčanih ili moždanih udara, a svatko bi mogao dodatno platiti policu osiguranja koja bi mu jamčila da će po njega i u slučaju manjih zdravstvenih problema doći helikopter. Naravno da bi u operativnom centru bio liječnik koji bi određivao prioritete.
“U Hrvatskoj danas liječnik, kad ustanovi da je potreban helikopterski prijevoz, zove centar 112, koji onda zove dežurnu osobu u Ratnom zrakoplovstvu koja mora dati odobrenje za polijetanje. To traje 45 minuta, a kad se napokon upali helikopter, treba mu još 15 minuta da se zagrije motor. U međuvremenu, liječnik s lokacije nesreće mora vozilom hitne pomoći prevesti pacijenta do najbližeg helidroma jer Mi-8 ne može sletjeti na malu površinu. On je grdosija od 12 tona, promjer rotora mu je 22 metra, a dvostruko kraći mali helikopter ima promjer rotora osam metara, dugačak je 12 metara, i težak je samo tri tone. Nije posao vojske da prevozi pacijente. Europska uredba EU 965/212 regulira kako treba funkcionirati služba HEMS. Ona je obavezujuća i za Hrvatsku, ali se kod nas ne poštuje. Hrvatska krši EU propise i nikome ništa”, smatra Šmigmator. Prema njegovim riječima, još 2006. Vlada Ive Sanadera raspisala je natječaj za helikoptersku hitnu službu koji je bio vrlo nestručno napisan te je, na sreću, poništen jer su se javili ljudi koji o tome nemaju pojma i ponudili usluge po cijenama višestruko većima od realne. Potom je, podsjeća, Vlada Zorana Milanovića u kolovozu 2012. osnovala povjerenstvo za ustroj takve službe, za čijeg je nositelja bila određena Državna uprava za zaštitu i spašavanje, koja pak do kraja mandata 2015. nije ništa poduzela.
Pasivno ministarstvo
“Kakva je to vlada, kakav je to DUZS? Ali barem je netko postavio to pitanje i pokazao volju da se nešto poduzme”, zaključuje Šmigmator, kojega je u siječnju primio aktualni ministar zdravstva Milan Kujundžić s državnim tajnicima dr. Željko Plazonićem i Tomislavom Dulibićem te ravnateljicom Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu Majom Grbom-Bujević.
“Održali smo im predavanje, no nisu se nikad više javili. Poznato mi je da je 20. lipnja raspisan natječaj za izradu studije izvedivosti hitne helikopterske medicinske službe. Maja Grba-Bujević smatra da bi zdravstvo trebalo imati svoju helikoptersku flotu, kao što ima vozila hitne pomoći, ali tako to u Europi ne funkcionira. Uz to, samo zagrebački KB Dubrava, splitski KB Firule i bolnica u Dubrovniku imaju helidrome. U Rijeci su nedavno sagradili helidrom na Delti i pohvalili se da se odande do bolnice stiže za sedam minuta. A samo u svom susjedstvu u Novom Vinodolskom poznajem sedmero ljudi koji su nakon srčanog ili moždanog udara umrli u kolima hitne pomoći na putu za Rijeku koji traje i više od sata. Od Raba do Rijeke vozilom hitne pomoći treba tri sata, a mali helikopter sigurno bi prevezao pacijenta za manje od sata”, objašnjava Šmigmator. Prema njegovim riječima, mediji izvještavaju o uspješno obavljenim letovima sa životno ugroženim pacijentima, ali do javnosti ne dolaze podaci koliko ljudi nije dobilo tu uslugu.
A u Ministarstvu zdravstva u pisanom odgovoru Globusu hvale dugogodišnju uspješnu suradnju s Oružanim snagama i tvrde da je pilot- projekt iz 2015. “pokazao da helikopteri HEMS-a imaju određene prednosti, koje nisu bile odlučujuće u vezi s medicinskom sigurnosti pacijenata”.
“Vojni helikopteri već sada postoje u sustavu i u tom smislu nema troškova nabave za nove helikoptere. Naravno da suvremene tehnologije u pružanju pomoći helikopterima napreduju svaki dan i da vojni helikopteri imaju određene manjkavosti, no bez umanjenja pružanja pomoći pacijentima u smislu njihove sigurnosti. Uspostava HEMS-a iziskuje ne samo financijske, nego i ljudske resurse. Iz tog razloga zemlje članice Europske unije, posebno nove članice kojima pripada i Hrvatska, pronalaze različite mogućnosti za provođenje hitnog medicinskog leta, odnosno provedbu primarne hitne helikopterske intervencije. Danska, kao primjer bogate zemlje, počela je s pilot-projektom HEMS-a tek 2011. godine”, ističu u Ministarstvu i dodaju da će se sredstvima od kredita Svjetske banke izraditi studija izvodljivosti uspostave HEMS-a u Hrvatskoj koja će dati odgovore na pitanja koji je model optimalan za naše potrebe i mogućnosti.
Šmigmator pak tvrdi da se za 160.000 kuna, koliko je Ministarstvo odlučilo izdvojiti, ne može napraviti ozbiljna studija. No, on će ipak poslati svoje prijedloge jer smatra da nitko osim njega u Hrvatskoj nema mnogo iskustva s komercijalnim helikopterskim letovima. Ističe da su, kad bi Vlada donijela odluku od uspostavi HEMS-a, potrebne dvije godine da se služba ustroji jer treba educirati pilote. O nužnosti takvog sustava govori već 15 godina tijekom kojih je održao desetke predavanja. A na pitanje kako sebe vidi u tom projektu, tvrdi da s obzirom na svoju dob od 70 godina, osim uloge promotora, nema baš nikakvih osobnih interesa ni ambicija.