Nakon pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima, u Moskvi su se otvarali šampanjci. Doduše više su bili zadovoljni porazom omražene Hillary Clinton nego pobjedom nepredvidljivog Donalda. I upravo se to i dogodilo. Moskva je sve donedavno gajila nade da će se s Trumpovom administracijom lako, ili barem lakše, dogovoriti, a iz njegovih najava o vanjskoj politici (izolacionizam, skepsa prema EU i pohvala Britancima jer su izglasali Brexit, a kakav je stav prema Balkanu, gdje i Rusija ima velike interese, bio je posve nejasan) Kremlj je gradio poziciju da će im se još više otvoriti vrata međunarodne politike u kojoj će igrati ključnu ulogu, pa u nekim stvarima i važniju od SAD-a. No, zadnjih dana sve se promijenilo. Trump je naredio raketiranje položaja snaga Bašara al Asada, ruskog saveznika u Siriji, a Trumpov državni tajnik Rex Tillerson za nedavnog posjeta Moskvi nije propustio poslati poruku da je SAD i dalje prvi policajac planeta.
- Bez obzira ne neke naznake, poput ovog raketiranja Sirije, ni izdaleka još ne možemo sa sigurnošću odrediti kakav će biti Trumpov vanjskopolitički pravac. Kad je pobijedio, činilo se da će odustati od politike “liberalne hegemonije”, koja je obilježila američku vanjsku politiku od Drugog svjetskog rata - kaže nam na početku razgovora o rusko-američkim odnosima Božo Kovačević, bivši hrvatski veleposlanik u Rusiji i profesor na zagrebačkoj Visokoj školi međunarodnih odnosa “Dag Hammarskjöld”.
- Trumpove najave mogle su naslutiti da će odabrati politiku izolacionizma te da će, u prvom redu, promijeniti poziciju prema ključnim saveznicima, pogotovo NATO savezu. On je najavio da će se SAD postaviti kao veliki šef i provoditi “reketarenje”. Ne nalazim bolju riječ. Isto tako, jasno je da predsjednik Trump nije pobornik EU-a. Što se pak Rusije tiče, u Kremlju mogu biti zadovoljni jer je evidentno da Trumpova administracija neće inzistirati na kriterijima poštovanja ljudskih prava. No, unatoč velikim rupama u saznanjima o Trumpovoj vanjskoj politici, možemo reći da će se on rukovoditi prvenstveno interesima. To znači da njemu neće biti važno da cijeli svijet bude preobraćen na liberalnu demokraciju i da slijedi “zapadne vrijednosti”. Trump, dakle, neće postavljati pitanje legitimiteta Putinove vlasti ni poštovanja ljudskih prava.
Nagađalo se da bi mogao zažmiriti na rusko upletanje u Ukrajinu ili oko pitanja Krima, kao znak normalizacije odnosa s Rusijom.
- Čak i da je to htio, on to nije mogao učiniti zbog unutarnjih američkih odnosa. Trump je doživio nekoliko političkih poraza na unutarnjem planu, a nad glavom mu se nadvila i opasnost pokretanja opoziva - impeachmenta. Upravo tim razlozima objašnjavam i raketiranje Sirije, zaoštravanje odnosa sa Sjevernom Korejom i ovu napetost s Rusijom. No, to je na planu demonstracije moći, a ne na ideološkom planu, što je bila karakteristika predsjednika Obame. I bez obzira na trenutne obostrane “teške riječi”, ipak možemo očekivati stanovitu relaksaciju rusko-američkih odnosa.
Dosad se činilo da Rusija igra glavnu ulogu u Siriji te da je SAD istisnut odande. No, američko raketiranje Sirije promijenilo je stanje u toj zemlji. Koliko to mijenja situaciju, pogotovo kad se uzmu u obzir i drugi akteri, poput Turske i Irana?
- Predsjednik Obama nastojao je promijeniti odnos SAD-a prema Bliskom istoku. On je želio uspostaviti “offshore balancing”, želio je utjecati na stanje u regiji, ali ne izravnim upletanjem, nego preko kontrole određenih tamošnjih važnih igrača. Zato je nastojao popraviti odnose s Iranom. No, ovdje treba reći da je ruska pozicija u Siriji, za razliku od američke, utemeljena u međunarodnom pravu. Trump se, za razliku od Obame, neće osvrtati na međunarodno pravo jer je ovo njemu ionako poslužilo kao demonstracija snage i jačanje američke vojne moći.
Ovime je, znači, uputio poruku Putinu da SAD neće prepustiti Rusiji poziciju vodeće države u međunarodnim odnosima?
- Apsolutno. Trumpova agenda i jest - Učinimo Ameriku ponovno snažnom. Potezi Obamine administracije i u djelu američke, ali i svjetske javnosti nisu shvaćene kao pokušaj nove politike, nego kao znak američke slabosti. Tu je i Rusija vidjela svoju šansu. Trump je sada iskoristio mogućnost da pokaže kako je SAD i dalje jak i da se ništa neće događati bez njihove nazočnosti ili reakcije. Nije čak ni stvar koliko je raketiranje položaja u Siriji postiglo vojni učinak, važnija je ta politička i simbolična poruka da Rusima neće prepustiti Siriju. Ovo je ponovno vraćanje na onu hladnoratovsku logiku u kojoj će se Rusi i Amerikanci dogovarati o zonama utjecaja. To i Moskvi odgovara.
Je li Turska prva na redu u toj “logici”, jer Trump je, osobno, među prvima čestitao turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu pobjedu na spornom referendumu, dok je Putin to učinio tek nakon nekoliko dana. Turska je važan čimbenik sirijskog čvora i obje zemlje nastoje je pridobiti na svoju stranu.
- Upravo tako. Mislim da će Trump daleko lakše uspostaviti odnose s predsjednikom Erdoğanom nego što je to radio Obama. Naime, kako sam rekao, Trumpa ne zabrinjavaju ljudska prava i on mu oko toga neće zanovijetati, kao što to radi Bruxelles. Obojica imaju konzervativnu agendu.
Kao i Putin.
- No, kod Erdoğana je naglasak i na jačanju vjerskog, odnosno islamskog faktora u njegovoj politici, što je u suprotnosti s Trumpovom odlučnom ne samo antiislamističkom, nego antislamskom politikom, ali to ne mora biti prepreka, zbog uzajamnih interesa, što je osnova, kako sam rekao, Trumpove politike. Zajednički interes SAD-a i Turske može biti sprječavanje ruskog utjecaja u regiji. Turska trenutno ima bolje odnose s Rusijom, ali Turska je ipak stari i lojalni američki i NATO saveznik, što nikada ne treba smetnuti s uma, pogotovo što će se Trump i Erdoğan bolje razumjeti i slagati nego što je to bio slučaj s Obamom.
Kako gledate na razumijevanje Trumpa s Putinom, upravo zbog te konzervativne sličnosti i političkog pragmatizma koji se očituje u ponašanju obojice lidera?
- Meni se čini da se Trump i Putin itekako mogu dobro razumjeti. I jedan i drugi međunarodne odnose pretežno definiraju kao odnose moći, a ne kao područje na kojem se realiziraju univerzalna načela međunarodnog prava. Rusija nominalno inzistira na tim načelima, optužuje Zapad za narušavanje tih načela i za dvojne standarde, ali kad to njoj odgovara, lako ih krši, uz opravdanje - kad to radite vi, onda ćemo i mi. Aneksija Krima i pomoć pobunjenicima na istoku Donbasa je očit primjer toga.
Naravno, pitanje Ukrajine vrlo je važno; u Kijevu strahuju da bi mogli postati žrtvom normalizacije odnosa Trumpa i Putina.
- Ukrajina je prije svega žrtva pokušaja Obamine administracije da uđe u ruski “atar” i proširi zapadni utjecaj. Ukrajina je čak neka vrsta osvete SAD-a zbog azila koji je Rusija odobrila Snowdenu te dijelom kompenzacija za neuspjeh u Siriji. Ukrajina je klasičan primjer žrtve u nadmudrivanju velikih sila. Iako se činilo da je Trump spreman na “kompromis” te ukidanje sankcija Rusiji neovisno o Krimu, on to ipak neće, mislim, napraviti zbog konstelacija snaga u SAD-u, pa i u njegovoj Republikanskoj stranci. On će, sigurno, nastojati imati dobre odnose s Rusijom. Naime, Trump važnost neke države mjeri njenom vojnom, političkom i ekonomskom snagom. Rusija to u ovom trenutku neosporno jest pa je ona Trumpu važna.
Rusija upravo zato ima interes i na Balkanu, odakle je, nakon jednog stoljeća prisutnosti, uglavnom potisnuta. Moskva je vrlo bolno reagirala na prijam Crne Gore u NATO pa je u Podgorici otvoreno prozivaju da je stajala iza pokušaja prosrpskog i antinatoovskog puča. Očito je da iza takve ruske reakcije stoji nešto više od pukog protivljenja članstvu Crne Gore u NATO-u.
- To što se dogodilo u Crnoj Gori pokazuje da je Rusija zaigrala igru koja ne može biti opravdana samo brigom za njihove nacionalne interese. Svako širenje NATO-a na istok, na područja bivšeg Sovjetskog Saveza, Rusija tretira kao ugrozu njenoj sigurnosti i interesima. Ulazak Crne Gore u NATO nikako ne može ugrožavati ruske nacionalne interese, a pogotovo sigurnost. Rusija je pokušala destabilizirati Crnu Goru, a to bi imalo daleko šire reperkusije, i to na način za koji sama ne može pronaći prihvatljivo opravdanje i kojim bi uvjerila međunarodnu javnost da postoji rezon za takvo što. To što se pokušalo s Crnom Gorom je velika greška ruske politike, koja nas tjera na oprez.
Rusija zapravo jest potisnuta s Balkana, većina tamošnjih zemalja jest u EU-u i NATO-u, a ostale imaju želju da postanu dijelom tih integracija, zato mnogi smatraju da Rusija vodi prema Balkanu samo destruktivnu politiku kako bi spriječila ili otegla takav, po nju, porazni ishod. Naime, kad treba, “cimnu” Milorada Dodika da zaprijeti referendumom o odcjepljenju, podržavaju Nikolu Gruevskog u Makedoniji, a Vučića pak drže na kratkom povodcu.
- Na Balkanu je došlo do određenog vakuuma zbog usporavanja procesa europskih integracija te je Rusija uskočila u taj prostor koji joj izmiče. Rusija nema drugi interes osim da iskorištava slabosti, nedorečenost i neodlučnost EU-a, ali i SAD-a, koja se očituje na ovom prostoru. Zemlje Balkana mogu biti samo žrtve natezanja i nadmudrivanja velikih sila. Zato mislim da bi te zemlje, a tu prije svega mislim na Srbiju, trebale dugoročnije koncipirati svoju politiku i strateške interese te se odlučnije vezati uz europske integracije.
Odnosi Hrvatske i Rusije na najnižoj su točki od 90-ih.
- Hrvatska se pak u odnosima s Rusijom ponašala “papskije od pape”. Naravno da članstvo u NATO-u i EU-u nosi neke obaveze, ali to ne znači da Hrvatska mora biti u prvim redovima antiruske politike. Naime, njezini kapaciteti nisu takvi da tu mora prednjačiti, niti se, shodno tome, od nje to traži. Neki potezi hrvatskih vlasti su teško objašnjivi i bili su u suprotnosti s našim ekonomskim interesima.
Ruski veleposlanik Anvar Azimov čak je, u ironičnom tonu, rekao kako mu imponira, da mu je čak i simpatična hrvatska lojalnost i disciplina prema NATO-u u EU-u kad je u pitanju striktno pridržavanje sankcija prema Rusiji ili slanju hrvatskih vojnika na rusku granicu.
- Da, ali meni ta izjava pokazuje i iluzorno očekivanje Moskve da će nekoj članici NATO-a ili EU-a više stati do odnosa s Rusijom nego sa zemljama iz integracija kojima pripada. Rusiji odgovara napetost i slabljenje i NATO-a i EU-a i ima politiku da pokušava iskoristiti nesuglasice unutar tih saveza kako bi profitirala. To je legitimno, ali za sada i neučinkovito.
Rusi često prigovaraju zbog tog antiruskog odnosa Hrvatske, ističući primjere Slovenije, Grčke i Mađarske koje su također članice i EU-a i NATO-a, ali s Rusijom gaje vrlo dobre odnose.
- Mislim da bi Hrvatska morala pokazati veći stupanj uvažavanja Rusije. Konačno, Rusija je Hrvatsku priznala prije SAD-a, a 25. godišnjicu tog događaja u Zagrebu je proslavila samo Rusija, dok je godišnjicu uspostave odnosa s SAD-om Hrvatska vrlo pompozno obilježila, za razliku od SAD-a, koji za to nije pokazao veliki interes. Hrvatska je zbog takve politike puno izgubila u gospodarskim benefitima koje bi imala od odnosa s Rusijom, a da s druge strane to nije kompenzirala u Bruxellesu ili Washingtonu. Taj primjer Mađarske i Slovenije Rusi s pravom spominju.
Velika se afera digla oko toga je li Rusija tijekom rata Hrvatskoj isporučila ili omogućila proturaketni sustav S 300.
- Hrvatska je dobila taj sustav, ali ga je odmah preusmjerila prema SAD-u.
Rusi danas kažu da je to bio šverc iz Ukrajine.
- Da, ali to nije moglo ići ni bez znanja ili bez interesa ruske strane. Konačno, zna se da su Rusi, povlačeći se iz istočne Njemačke, svoje oružje prodavali na tada najperspektivnijem tržištu - u Hrvatsku. To je bila svjesna odluka tadašnjeg ruskog vodstva. Ne znam zašto današnja Hrvatska ne bi priznala tu činjenicu, koja je svima poznata, a pogotovo Moskvi!
Srbija ostaje, na neki način, jedini pravi ruski saveznik u Europi. Vučić sjedi na dvije stolice i lavira između EU-a i SAD-a. Sada najavljuje velike isporuke ruskog oružja, pa i tog famoznog proturaketnog sustava S 300, a Srbija se obvezala Kremlju da neće nipošto ulaziti u NATO.
- Aleksandar Vučić bi se uskoro mogao naći u situaciji u kakvoj je bio bivši ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič 2013. godine. Pokušat će isposlovati što bolje uvjete i od Bruxellesa i od Moskve. No, to je, kako vidimo iz Janukovičeva primjera, dosta rizična pozicija. Naime, Vučić će se morati odrediti. Neće se moći stalno klackati između Rusije i EU-a. Vučić deklarira svoju europsku strategiju, ali mislim da u nju nije sasvim siguran. EU je načinio puno grešaka koje su Srbiju bacile u zagrljaj Rusije. EU je Srbiju držao u dugoj izolaciji, što je tu zemlju samo još više okretalo Rusiji. Mislim da bi bilo pogubno, u prvom redu za Srbiju, ako Rusija od nje misli napraviti svoj poligon za destabilizaciju Balkana, pa i Europe te NATO saveza. To, dakle, nije dobra perspektiva ni opcija za Srbiju. Vučić će se morati opredijeliti, a problem je da svaka njegova odluka može biti riskantna i za njega i za Srbiju i za regiju. Ovim ne zazivam ukrajinski scenarij, ali napominjem da je Janukovič u jednom trenutku imao ponudu - nejasnog sporazuma s EU-om te jasnih par milijardi dolara kredita iz Kremlja. Nadam se da se greška neće ponoviti.
No, mi još nismo načisto kakva je pozicija Donalda Trumpa prema Balkanu.
- Da, a pogotovo ne znamo što Bijela kuća misli o eurointegracijskim perspektivama i željama tih zemalja. Trenutno Trump, što smo već rekli, ne vidi EU kao perspektivnu organizaciju, što s jedne strane obeshrabruje one koji u bruxelleski klub žele ući, a ohrabruju druge, u ovom slučaju Rusiju, da se više angažiraju na tom i dalje nedefiniranom prostoru. Ako Trump pošalje poruke da i SAD vidi perspektivu tih zemalja u EU-u, omogućilo bi i Vučiću lakši odabir. Za opstanak EU veća je opasnost ovakva politika predsjednika Trumpa nego predsjednika Putina. EU ima mehanizme da obuzda Rusiju da dezintegrira EU, ali kakve, i ima li EU uopće politiku i mehanizme da se suprotstavi Trumpovoj politici dezintegracije EU-a?
Aleksandar Vučić želi biti regionalni lider, čak se želi predstaviti kao nekakav novi Tito. Stoji li iza toga Rusija?
- Ne znam je li to ruski projekt, ali svakako da za to ima podršku iz Moskve. No, svaka usporedba s Titom deplasirana je i karikaturalna, s obzirom na Vučićevu političku genezu koja je u osnovi antititoistička. To je možda svjesno širenje iluzija ili samozavaravanje. Srbija ima puno unutarnjih problema. Tu je pitanje Albanaca u Preševskoj dolini koji podržavaju deklaraciju o ujedinjenju Kosova s Albanijom, a i sebe vide u tome. Srbija se iscrpljuje i zamara oko Kosova koje je za njih uzaludna bitka. A tu su još i Sandžak, pa mađarska i rumunjska manjina. To su sve potencijalni problemi koji na kušnju stavljaju jačinu i funkcionalnost srpske države. Upravo zato bi bilo najbolje da se EU, SAD i Srbija opredijele za europsku Srbiju. Bez toga Srbija može postati izvor trajne nestabilnosti u regiji.