V.D. RAVNATELJA HAVC-a

DANIEL RAFAELIĆ 'Budite sigurni: neću dopustiti demontažu hrvatske kinematografije'

    AUTOR:
    • Pavica Knezović Belan

  • OBJAVLJENO:
  • 14.04.2017. u 22:35

Zagreb, 070417.
Klovicevi dvori.
Daniel Rafaelic, vd ravnatelj HAVC-a.
Na fotografiji: Daniel Rafaelic.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / HANZA MEDIA

Daniel Rafaelić, v.d. ravnatelja Hrvatskoga audiovizualnog centra

Upravno vijeće Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) na svojoj je sjednici u četvrtak, otvorivši kuverte pristigle na natječaj za novog ravnatelja, otkrilo da su se na natječaj za imenovanje novog ravnatelja (HAVC) prijavila tri kandidata - dosadašnji v.d. ravnatelja te ustanove i povjesničar filma Daniel Rafaelić, filmski kritičar i autor Arsen Oremović te Edib Ahmetašević, snimatelj s Hrvatske televizije.

Nakon što se provjeri odgovara li sve što je došlo uvjetima natječaja, Upravno vijeće ima rok od 45 dana da obavi intervju s kandidatima i odluči tko će sjesti u, slobodno se može reći, najvrući kulturni stolac u Hrvatskoj.

V.d. ravnatelja HAVC-a i kandidat za ravnatelja Daniel Rafaelić, povjesničar filma koji je proučavanje hrvatske kinematografije digao na sasvim novu razinu, kaže da je preliminarno dogovoreno da taj period odlučivanja ipak ne traje toliko dugo te da bi se vrlo skoro trebalo znati ime novog ravnatelja.

Prošlo je otprilike dva mjeseca od kada ste postali v.d. ravnatelja HAVC-a. Kakva su vaša iskustva iz tog razdoblja?

- Ne bih uspio ništa napraviti bez ljudi koje sam tamo zatekao. Najbolje ih mogu opisati kao mlade, brze i motivirane za posao. A očekivao sam da ću zateći u HAVC-u nešto sasvim drugo. Mnogi prijatelji su me upozoravali da me tamo čekaju “Hribarovi talibani” koji će mi prerezati vrat ako slučajno napravim krivi korak. No tamo sam zatekao ljude koji znaju raditi i žele raditi, što baš nije tipično za našu državu. I išao sam korak po korak, trebalo je proći neko vrijeme da upoznam cijelu lepezu onoga čime se HAVC bavi i vidim koji su sve to problemi koji opterećuju rad HAVC-a. A najveći problem je bio paraliza sustava. I to sam shvatio prvenstveno kao osobni problem i rekao sam sebi: ako ne uspijem riješiti paralizu sustava, neću se kandidirati za ravnatelja HAVC-a. Paraliza nije bila sadržajna, već pravna stvar. Dakle, novac je bio na računu HAVC-a, on nije bio opelješen, na setovima po Hrvatskoj, od Istre pa nadalje, bile su filmske ekipe, a dotok novca, koji je njima bio dodijeljen i za koji su oni već potpisali ugovore, bio je prekinut. To je za mene bio križarski pohod i drago mi je da sam u tome uspio.

Kada je deblokiran HAVC?

- Prije dva tjedna. I tu smo baš intenzivno surađivali Upravni odbor, ja, Ministarstvo kulture s jedne strane i s druge Društvo režisera i Društvo producenata. Najljepše mi je od svega bilo da su se svi odazvali na pozive, da nije bilo otpora ni s jedne strane. Jer, imaš sliku o našoj kinematografiji kao mjestu gdje svatko svakoga mrzi, ne žele surađivati, podmeću si. No, ovdje su shvatili da je svima u interesu da lova konačno krene. I fantastično mi je bilo što su svi tako dobro surađivali i da je na kraju novac počeo stizati filmskim ekipama. I tada sam odahnuo i sebi rekao – da samo ovo napravim, ja sam sretan. Bio sam puno puta na filmskom setu i znam kako to izgleda, ti si vani, na terenu i najranjiviji si – oko tebe je histerija glumaca, cateringa, dnevnica, producenata, država nešto očekuje od tebe, a ti nemaš kune na računu.

Znači li to da su bez novca bili i Veljko Bulajić i Antun Vrdoljak koji upravo snimaju filmove?

- Da. Njih obojica, ali i Nevio Marasović, Barbara Vekarić i Bobo Jelčić. Dakle, trenutno se paralelno snima u Hrvatskoj pet dugometražnih igranih filmova. Moram reći da se prvi u HAVC javio Vrdoljak i rekao da on ima novac od Hrvatske televizije i da neće u prvih mjesec dana snimanja umrijeti bez tog novca, što je bilo jako lijepo od njega, no ja sam na cijeli problem gledao kumulativno.

Također, nisam nikako htio dovesti HAVC u situaciju da nas producenti tuže zbog neisplaćenog novca, za što su oni svi imali potpisane i valjane ugovore. Zato sam inzistirao na tome da komuniciram sa svima, ja kao ravnatelj uvijek sam bio dostupan, svi su dolazili gore na Novu Ves. Na to sam najponosniji - što smo to uspjeli riješiti.

No mora da nije bilo lako raditi u HAVC-u zadnjih mjeseci jer od trenutka kad je Hrvoje Hribar dao ostavku u HAVC je ušla policija.

- Drugi dan kako sam došao u HAVC tajnica je pokucala na vrata i rekla: Ravnatelju, stigao je Uskok. Odsjekao sam se od straha i to ne zbog toga što sam nešto napravio, nego jer sam nešto možda propustio napraviti u tih dan i pol zbog čega je stigla policija. Oni su ovih dana završili sa svojim izvidima u HAVC-u, a mi smo cijelo vrijeme surađivali s njima, svi su im papiri bili na raspolaganju kao i svi zaposlenici. Naravno, nije nikada lako raditi u sredini koju istražuje policija, no i to je sada iza nas. S ovim natječajem za ravnatelja HAVC-a koji je zatvoren u petak nadam se da je to razdoblje divljaštva u HAVC-u završeno.

Zagreb, 070417.
Klovicevi dvori.
Daniel Rafaelic, vd ravnatelj HAVC-a.
Na fotografiji: Daniel Rafaelic.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / HANZA MEDIA

Daniel Rafaelić, v.d. ravnatelja Hrvatskoga audiovizualnog centra

 

Jeste li se javili na natječaj za ravnatelja HAVC-a?

- Jesam, dugo sam razmišljao o tome. Kao prvo – to je jako odgovoran posao. Kao drugo – tu si vrlo brzo stvoriš gomilu neprijatelja. Mi smo zemlja s malim tržištem i relativno dobro organiziranom kinematografijom, no to je nedovoljno da bi svi bili zadovoljni. Premalo je tu novca za sve koji bi željeli. No, meni je pomoglo to da sam ja kao povjesničar filma naučio promatrati problem u nekom kontekstu – kod nas nikad nije bilo dovoljno novca za sve one koji su se željeli baviti filmom. Pa čak ni 20-ih godina prošlog stoljeća kad su se filmom bavili samo amateri.

No, zato nas Europa uči da moramo ići u koprodukcije, da možemo izvlačiti novac od Euroimagesa...

- Tako je, to nas je prisililo da stalno budemo u kontaktu s kolegama iz svijeta, sa stranim partnerima, s top ljudima u svojoj struci, i to je sasvim sigurno diglo kvalitetu našeg filma. S druge strane, ako si prisiljen na suradnju, onda doista moraš raditi, nema amaterizma u onom negativnom smislu.

Nakon dva mjeseca u HAVC-u, po vašem sudu, što je dobro u toj državnoj agenciji, a što loše? Neki drže da je HAVC najbolja državna agencija, dok su drugi, znamo, inzistirali na ocjeni da je leglo klijentelizma i kriminala?

- Meni u ugovoru piše da moram zastupati i promovirati HAVC pa ne mogu ništa loše reći. (smijeh) Činjenica je da je HAVC ustanova u kulturi na kojoj nam zavide mnogi u regiji. No, s druge strane, dogodila se i totalna radikalizacija stavova prema HAVC-u gdje se pod znak pitanja stavljao i sam njegov opstanak. Ja pokušavam krenuti od neke svoje nulte točke i ne zamarati se onim što je bilo prije. Ako je bilo nekih nepravilnosti i ako ih je pronašao Uskok, na državi je da poduzme dalje korake. Moja ideja je da rad HAVC-a bude potpuno otvoren i, kad netko dobije novac za film, da se točno znaju razlozi; tko je od savjetnika glasao za taj projekt, što je dobro u njemu...

Pa i prije su bila objavljivana obrazloženja.

- Jesu, ali se uvijek spekuliralo tko je kome pogodovao. Mi smo izuzetno mala kulturna sredina i vjerujem da unutar kinematografija nema ljudi koji se međusobno ne poznaju. Tako mi se čini da kod izbjegavanja sukoba interesa svi mi moramo biti nenormalno kreativni kako ne bi došlo ni do sumnje da je takvo nešto moguće. To je sigurno izazov za dalje, kroz savjetnike i projekte, vidjeti kako to možemo izbjeći. No, s druge strane je i činjenica da ljudi koji sudjeluju u radu HAVC-a, kao savjetnici ili članovi Vijeća – ne mogu raditi svoje filmove. I tu su zakinuti. Zato se i radi ta izmjena zakona o audiovizualnim djelatnostima kako bi se te stvari malo bolje mogle definirati.

Znači, možemo biti sigurni da se neće razmontirati sustav hrvatske kinematografije?

- Nema govora o tome. Kad je to izjavio Zlatko Hasanbegović, on je vjerojatno nešto drugo imao na pameti i govorio je o nekim drugim stvarima koje treba demontirati. No ja sam to prvenstveno shvatio kao humor.

Bivši ministar kulture je s HAVC-om ipak imao probleme prvenstveno ideološke naravi.

- On je kao i neke braniteljske udruge imao problem s temeljnim funkcioniranjem HAVC-a. No, s druge strane je postojao kulturni konsenzus da nama takva ustanova u kulturi treba. To nije država nametnula, pri Ministarstvu kulture je postojao odjel koji se bavio filmom i to je, što se tiče države, bilo dovoljno. No, struka i svi oni zainteresirani za proizvodnju filmova željeli su 2008. da se stvori nešto što bi bilo nalik Institutu za film i koji bi do određene mjere bio samostalan i kreirao jedan dio kinematografije. Ne možemo ići protiv te demokratske ideje struke. Ako se nešto radilo krivo – to treba popraviti, no to nikako ne znači da HAVC kao instituciju treba izbrisati. Moram priznati da su me strašno iznenadili ti zahtjevi za potpunim ukidanjem HAVC-a i pozivanje da se vratimo na stanje prije 2008. godine. To sam shvatio prilično ozbiljno.

Zagreb, 070417.
Klovicevi dvori.
Daniel Rafaelic, vd ravnatelj HAVC-a.
Na fotografiji: Daniel Rafaelic.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / HANZA MEDIA

Daniel Rafaelić, v.d. ravnatelja Hrvatskoga audiovizualnog centra

 

U raspravi o HAVC-u odjednom su postali najglasniji ljudi koje je teško shvatiti kao relevantne za aktualnu hrvatsku kinematografiju. Tu mislim na Jakova Sedlara, koji je u emisiji kod velikog filmskog znalca Tihomira Dujmovića pričao kako to izgleda prava i ozbiljna američka kinematografija. U međuvremenu je, srećom, Zorica Gregurić prestala s javnim djelovanjem u vezi s HAVC-om.

- Zaboravlja se da je Jakov Sedlar bio ključna figura hrvatske kinematografije 90-ih. On je mene u nekoliko navrata napadao, no ja sam odlučio na to ne uzvraćati. Sedlar nastupa s političkih pozicija, a ja ne. Nas veže prijateljstvo s Enom Begović i iz poštovanja prema njoj ja ne želim ništa loše govoriti o njemu. Sedlar je napravio neke dobre stvari u našoj kinematografiji, što mu zajednica nikada nije priznala. No, tu je vjerojatno dijelom i sam sebi kriv. Tu prvenstveno mislim na dokumentarac “Jeste li bili u Zagrebu gospodine Lumière” s početka 80-ih u kojem su arhivske snimke Zagreba kakve do tada nismo vidjeli. Ja uvijek spominjem i njegov dokumentarac o Miji Čorak Slavenskoj – za što, zapravo, nikoga nije briga. Čovjek je otišao u L.A. i snimio ju je, živu. Meni je to dovoljno. Doista se nemam potrebu ni s kim u javnosti obračunavati. A što se tiče Zorice Gregurić... meni je njezin način izražavanja mišljenja uvijek bio stran: vrištanje, prekidanje drugih dok govore – to u meni izaziva nelagodu. No, drago mi je da se o filmu govorilo u strukturama koje inače nisu zainteresirane za njega i to sam shvatio kao dokaz da se hrvatsko društvo napokon zainteresiralo za svoju kinematografiju. Ja sam bio u kinu Europa na predstavljanju inicijative Puko nam je film i bilo je strašno slušati kada iz publike krene arlaukanje. To me podsjetilo na vremena o kojima sam pisao svoju prvu knjigu (Kinematografija u NDH, op.a.), to se tada tako radilo.

Dio filmske zajednice ipak je s velikom sumnjičavošću gledao na vaše imenovanje za v.d. ravnatelja HAVC-a. Prigovarali su vam da ste umjetno filmaše dijelili na lijeve i desne, da ste pokazali nezainteresiranost za funkcioniranje filmske industrije u zemlji... U međuvremenu je ipak inicijativa Puko nam je film neočekivano zamrla...

- Ta inicijativa je prvenstveno nastala iz straha da u HAVC ne dođe netko tko bi bio politički gubernator. Vjerujem da su se, kad su vidjeli da se situacija u HAVC-u smiruje, da ja nisam član nikakve stranke i da me politika uopće ne zanima, strasti smirile. U HAVC-u su sada svakodnevno i režiseri i producenti i ostali filmski djelatnici. Ja želim da su oni uključeni u svaki korak djelovanja i odlučivanja. Ako nešto ne želim napraviti, ne želim personificirati HAVC jer ja HAVC nisam. Moja karijera do sada s tom institucijom nije imala nikakve veze. Ja sam tu potpuno miran jer mene u HAVC nitko nije politički namjestio s nekom određenom agendom...

A kakva je vaša vizija HAVC-a?

- Želio bih nastaviti ovo što sam počeo raditi. Prije svega tu mislim na suradnju sa svima, a ne selektivno. Također, mislim da je važno da svi znaju sve koliko god to možda ponekad i nije najpametnije i promišljeno. Jer, ako staviš sve karte na stol, onda si ti najranjiviji. Mislim da je za kinematografiju važno da su svi uključeni u te procese. Da ne postoje zaraćene strane kao što su nekada bili Dani hrvatskog filma i Pula. Ja sam gore pozvao i jedne i druge – bili su Diana Nenadić i Zlatko Vidačković, zatvorio sam vrata i rekao im – izvolite se dogovoriti. Otključat ću vrata kad se dogovorite. I dogovorili su se. Dakle, kao jednu od uloga vidim i moderiranje. Zatim, radili smo na tom nacionalnom programu za sljedećih pet godina – to je velik i važan dokument koji je već bio pripremljen i prošao je javnu raspravu kad sam ja došao. Program je konačno donijelo audiovizualno Vijeće i poslan je ministrici. Taj dokument se nastavlja na prijašnji, no donosi i neke novitete, a to je prvenstveno borba protiv piraterije, na čemu sam jako inzistirao. Moramo to postaviti kao ozbiljnu platformu jer će za pet ili deset godina biti kasno. Tu ne mislim na borbu protiv piraterije kao kažnjavanje onih koje ulovimo da skidaju filmove s interneta jer većina ljudi kod nas to uopće i ne smatra kriminalom. Dakle, ideja je da se prvo ide na obrazovanje i informiranje, da ljudi shvate što se događa kada s torrenta skinu neki film. I to se ne događa samo sa stranim filmovima. Imamo primjer našeg filma “ZG 80” koji je skinut strašno puno puta s interneta...

Hoće li se taj nacionalni program brinuti i o statusu hrvatskih filmova u kinima, da se ne dogode više situacije kao s dokumentarcem “Gazda”, koji nisu željeli prikazivati u multipleksima, nego je završio u nezavisnim kinima? I ipak imao odličnu gledanost.

- Bojim se da je to bilo legitimno. I veliki lanci u Americi prikazuju samo filmove koje žele. No, mislim da su “Gazdu” vidjeli svi koji su ga željeli vidjeti. Treba pojačati položaj hrvatskih filmova u kinima kako prema publici koja ide u kina tako i prema publici koja nema ili je izgubila tu naviku. Kino nije rezervirano samo za Marvellove blockbustere i ništa drugo. Da bi sve to bilo kako treba, treba početi od nulte točke – postaviti pitanje kako se uopće reklamira hrvatski film, kakvi su to traileri, plakati, kako izgledaju fotografije iz tih filmova... Kad vidiš plakat za novi “King Kong”, smrzneš se kako je to divno – taj retro 80-ih. Kad ćemo mi imati takav plakat? Treća stvar koja mi se čini važnom u mojoj viziji HAVC-a, a o tome sam već govorio, jest taj pozivni natječaj. To ne mora biti svake godine, no mislim da je potrebno da HAVC raspisuje natječaj za, recimo, ekranizaciju “Na rubu pameti” Miroslava Krleže. Jer mi nemamo ključna djela hrvatske književnosti uopće snimljena. Televizija je nešto odradila za nas kroz godine, ali nemamo filmove. Imamo Marinkovića na filmu, Krležu, Milana Begovića, no “Na rubu pameti” nitko nije snimio, a ja mislim da to nije u redu. Mislim da je potrebno svake dvije-tri godine naručiti neke filmove.

Mislite li da Pulski filmski festival ima budućnost? Za vrijeme Hribara bio je to jedan love/hate odnos, a sada je ministrica kulture na čelo festivala vratila Zlatka Vidačkovića.

- Ja sam to oduševljeno pozdravio jer Zlatko Vidačković zna svoj posao. Ljudi su zaboravili da je Vidačković oživio Pulu, da je prije njega u Areni na projekciji hrvatskih filmova znalo biti 30 ljudi. On je to značajno promijenio i napravio je od Pule festival, i grad je živio s festivalom. Ako mi ne budemo imali nacionalni filmski festival, tko će nam ga napraviti? Gdje ćemo prikazivati svoje filmove?

No, dosta je autora u zadnje vrijeme voljelo preskakati Pulu s opravdanjem da žele premijeru na velikim svjetskim festivalima.

- U Veneciji, Berlinu i Cannesu sigurno ti neće uvjetovati prikazivanje filma zabranom premijere na nacionalnom festivalu. Pa koliko je filmova prikazano u Puli koji su kasnije išli u Karlove Vary i osvajali Zlatni globus! Između ostalog, tebi u ugovoru stoji da svoj film moraš prikazati na nacionalnom festivalu jer ti ga je država financirala. To je pitanje obaveze i minimum pristojnosti. Mislim da je Vidačkovićeva namjera da vrati premijere u Pulu, da filmovi upravo kroz Pulu krenu van.

Što mislite o ponovnom otvaranju stare Kinoteke u Kordunskoj?

- Meni je to prekrasna vijest. Druga je stvar odnos grada prema svojim kulturnim centrima. Mislim da je važno vidjeti Hitchcockove “Ptice” na velikom platnu. Našao sam članak nekih američkih psihologa, što sam iskoristio za svoj kolegij na fakultetu Psihopatologija i film, u kojem se tvrdi da je imprint filmske sličice u mozgu ako se gleda u kinu trajan, a ako se gleda na nekom manjem ekranu – laptopu, mobitelu – za šest mjeseci se briše. To me je oduševilo. Jer samo u kinu film možeš osjetiti – drugdje ga samo vidiš.

Tiskano izdanje tjednika Globusa u kojem je objavljen ovaj intervju možete pronaći na kioscima

Iz drugih medija

Izdvajamo