PIŠE DAVORIN RUDOLF ZA GLOBUS

DIŽE LI HRVATSKA BIJELU ZASTAVU? Kako nas kukavice, amateri i diletanti guraju u kapitulaciju

AUTOR:
    • Davorin Rudolf

  • OBJAVLJENO:
  • 30.09.2017. u 13:34

  • Srećko Niketić / HANZA MEDIA

    U odnosima sa susjedima, posebice Slovencima, ponovno se pomalja naša podložnička i kapitulantska navada i prijeti da budući naraštaji kažu kako smo se još jednom ponašali kukavički i sramotno

    U odnosima s drugim državama i međunarodnim organizacijama vuče se u nas odavna tamna crta našega mentaliteta: popustljivost spram stranaca, poniznost, malodušnost, podilaženje, dodvoravanje, plašljivost, neukost i siromaštvo ideja. Istodobno caruju nam u javnosti pretjerani oprez, suzdržanost, stalne dvojbe i neposluh prema vlastitoj legitimnoj vlasti. Uzaludno su nas upozoravali - i upozoravaju nas neprekidno - na tu nesretnu i nevoljnu osobinu naši veliki umovi, od Matoša do Krleže, pa i pojedini, istina rijetki, državnici. Pomaka velikih na bolje nema. U zadnje vrijeme u odnosima sa susjedima, posebice Slovencima, ponovo se pomalja ta naša podložnička i kapitulantska navada i prijeti da budući naraštaji kažu kako smo se još jednom ponašali kukavički i sramno. U najtiražnijim novinama objavljuju se uradci kolumnista i novinara u kojima se tvrdi da odlukom Arbitražnog suda u graničnom sporu sa Slovenijom “Hrvatska nije izgubila ništa”. Hrvatska se, “kao i u svemu, dovodi u luzerski položaj tvrdoglavim inzistiranjem na arbitražama, pravu i pravicama”. I dalje: Hrvatsko napuštanje arbitražnog postupka “pokazalo se promašenim tipičnim histeričnim potezom gubitničke diplomacije” (Jutarnji list, 5. srpnja 2017.). Takvih neodmjerenih i neutemeljenih tvrdnji ima na sve strane. Perjanica sramotne plačljivosti je, čini se, riječki Novi list. U članku objavljenom preko čitave stranice (9. rujna 2017.) “Kako će Hrvatska prokockati europsku budućnost”, novinar toga lista je ustvrdio: “Hrvatska, zahvaljujući neodgovornom političkom vodstvu, dovodi u pitanje svoj najveći vanjskopolitički uspjeh, ulazak u Europsku uniju, ne želeći priznati arbitražnu presudu koja je legalna i koja joj ide u korist”! Uporno se u televizijskim i radijskim emisijama tvrdi da je arbitražna odluka u graničnome sporu za deželu nepovoljna, a za nas “nije loša”, pa na njezinim osnovama valja započeti razgovore sa Slovenijom o konačnome razgraničenju.

    Prijeporne izjave

    Zastupnik SDP-a u Saboru prije nekoliko dana u razgovoru s premijerom ustvrdio je da njegova stranka podržava razgovore sa Slovencima utemeljene na arbitražnoj presudi, pa je Večernji list istaknuo u naslovu: “Arbitražna presuda nije nešto s čim Hrvatska ne bi mogla živjeti” (14. rujna 2017.). Hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu EU-a Ivan Jakovčić je u Globusu (14. srpnja 2017.) ustvrdio kako nam “stvari idu u prilog”, pa je “arbitražna odluka polazište za donošenje konačne bilateralne odluke o hrvatsko-slovenskoj graničnoj crti na moru i na kopnu”, a u Glasu Istre (14. srpnja 2017.): “Mi moramo biti svjesni da je Arbitražni sud donio odluku i da na tom temelju možemo ići u dogovor sa Slovenijom.” Kad tako tumači odluku Arbitražnoga suda naš predstavnik u Bruxellesu, što se čudimo da nas neke države članice EU-a prisiljavaju na ostvarivanje arbitražne odluke koju smo odavna proglasili ništetnom!

    Sve su te izjave plasirane u javnosti usprkos činjenici da su Arbitražni sud delegitimirali, a njegovu odluku odbacili Hrvatski sabor, Vlada i predsjednica Hrvatske zbog najvećega krimena u međunarodnome sudovanju: pristranosti! Moralne kontaminiranosti, kako to naši državni dužnosnici vole kazati.

    “Crta sredine”

    U arbitražnoj odluci je najsramniji tretman Savudrijskog zaljeva. U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ) taj je zaljev bio pod suverenošću federacije. U njemu su jednaka prava upravljanja, uporabe i iskorištavanja imale sve jugoslavenske republike, među njima Hrvatska i Slovenija. Pošto na moru jasnih međurepubličkih granica nije bilo, nakon raspada Jugoslavije međunarodno pravo je nalagalo novonastalim državama – posebice Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. koja i danas jednako obvezuje Hrvatsku i Sloveniju (smatra se najvažnijim međunarodnim dokumentom donesenim nakon Povelje UN 1945.) – da poštuju “crtu sredine”, tj. graničnu crtu na kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližeg kopna obiju država. Hrvatska je od prvoga dana uporno zagovarala razgraničenje na temelju međunarodnoga prava, baš po toj “crti sredine” (za razliku od Slovenije!) jer se najčešće rabila u praksi država i jer je najpravičnija. Arbitražni sud je, međutim, odbacio primijeniti “crtu sredine” i zaljev je podijelio tako da je Sloveniji dodijelio 5/4 ili 80% zaljeva, a Hrvatskoj 1/5 ili 20%! Zašto? Obrazloženja Suda te navijačke proslovenske odluke su pravno redikulozna i smiješna.

    Usprkos jasnoj činjenici koja kazuje da je odlučivanje Arbitražnoga suda za Hrvatsku loše, neprihvatljivo, uvredljivo ako hoćete, u nas se uporno obmanjuje javnost da je Sloveniji dosuđeno “zanemarivih 200 metara mora” više negoli Hrvatskoj, a jedan je novinar, dakako naš, našao nekakvo računalo i osobno utvrdio da je Slovenija dobila samo 7% više zaljeva “a to bismo mogli na pregovorima u kakvoj istarskoj oštariji Slovencima mirno nalijepiti na čelo”. Potom je zaključio: “korekcija granične linije u Piranskom zaljevu (misli se na korekciju podjele 80:20) sasvim je nevažno pitanje!” (Jutarnji list, 5. srpnja 2017.).

    Hrvatsko-slovenska kopnena granica, osim u Istri, jedna je od najstarijih u središnjoj Europi. Tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća identificirali su je, zapravo nanovo utvrdili, vrlo pedantno, metar po metar, hrvatski i slovenski stručnjaci. Zemljovide su potpisali predstavnici dviju Vlada. Arbitražni sud nije imao kamo, potvrdio je 90% kopnene granice, od tromeđe na sjeveru do točke gdje rijeka Dragonja nastavlja tok do mora kanalom sv. Odorika (nekoliko kilometara daleko od Savudrijske vale). Drska je, stoga, tvrdnja da je Hrvatska, primjerice, arbitražnom odlukom dobila 17 od 20 spornih točaka na kopnu (Večernji list, 14. rujna 2017.). Ili: mi smo dobili Geru (usko područje na vrhu brda u blizini Karlovca), a Slovenci, kao kompenzaciju, Savudrijski zaljev. Zaboga, nismo mi dobili Geru, jer je Gera (u dijelu na kojemu je vojarna), kao i onih 17 tobože spornih točaka bespogovorno oduvijek u Hrvatskoj. Svjedočio sam na Brdu kraj Kranja 10. listopada 1992. kada je slovenski predsjednik Milan Kučan našemu predsjedniku Franji Tuđmanu rekao da je Gera nedvojbeno u Hrvatskoj. Slovenske oružane (policijske) snage nikada nisu napustile vojarnu na tome brdu. I danas su tamo! To je jedini teritorij u EU koji je još uvijek pod stranom vojnom okupacijom! Zašto Europska unija ne povuče za uši Ljubljanu zbog toga iritantnog nonsensa?

    Što se pak Slovenije tiče, njoj je Sud dosudio dio zaljeva preko “crte sredine” nad kojim nikada u povijesti nije ostvarivala suverenost.

    Granica na Dragonji

    U nas se šuti o nečuvenom skandalu koji se dogodio tijekom usmenoga dijela postupka pred Arbitražnim sudom. Evo o čemu je riječ.

    U Istri su krajem Drugoga svjetskog rata zapovjedništva partizanskih postrojbi Hrvatske i Slovenije utvrdila hrvatsko-slovensku granicu na rijeci Dragonji 10. veljače 1944. Razumijevao se cjelokupan prirodni tok Dragonje, jer u to vrijeme kanal sv. Odorika, kakav je danas, nije postojao (proširenje i uređenje uskog i zapuštenog jarka dovršeno je 1954.). Granica na Dragonji nije se nikada službeno mijenjala s pristankom Hrvatske. Pa ni nakon što je Dragonja 1954. skrenuta s prirodnog korita u kanal sv. Odorika. Stoga je Hrvatska na početku arbitražnog postupka u pismenome podnesku Sudu (Memorial of Croatia, 11 February 2013, Vol. I., str. 116-126) zatražila državnu granicu u cijelome prirodnome koritu rijeke Dragonje. Zaprepastio sam se kada sam ustanovio da je tijekom usmenoga dijela sudskog postupka (nakon što je završen prvi, pismeni dio) Hrvatska odustala od svog zahtjeva! Prihvatili smo zahtjev Slovenije i priznali granicu na umjetnome kanalu sv. Odorika (PCA, Final Award, 29 June 2017, para 751, str. 234). Radi se o najvažnijem, golemom spornom dijelu teritorija na čitavoj kopnenoj granici. Postavio sam pitanje bivšoj ministrici vanjskih poslova Vesni Pusić javno (ona je obavljala funkcije ministrice vanjskih poslova tijekom najvećeg dijela arbitražnog postupka) i sada ga ponavljam: tko je donio odluku o povlačenju našega zahtjeva i o prihvaćanju slovenskog? O promjeni granica može odlučiti samo Hrvatski sabor ili Međunarodni sud, nikakav ministar ili ministrica. Da je Sud priznao granicu sredinom cijeloga prirodnoga korita Dragonje, točka utoka rijeke u Savudrijski zaljev znatno bi izmijenila crtu koja dijeli zaljev između Hrvatske i Slovenije. Hrvatskoj bi ostale solane (prema nekim vrelima nekada u vlasništvu Crkve u Novigradu) i aerodrom u Sečovlju “Portorož” – oko 453 hektara zemljišta!

    Odluka Sabora iz 1999.

    Čujem neslužbeno (službenih pojašnjenja nema) da smo odustali od granice na donjoj Dragonji zbog odluke Hrvatskog sabora iz 1999. u kojoj se nalaže našoj komisiji za razgraničenje da prihvati granicu na kanalu sv. Odorika. Ta saborska odluka bila je jedna od gesta dobre hrvatske volje (poput dopuštenja ribolova slovenskim ribarima u hrvatskome teritorijalnome moru u području pet puta većem od cjelokupnog slovenskog teritorijalnog mora) i želje da riješimo granični spor. Na Arbitražnome sudu, međutim, ta saborska odluka nije imala nikakvu važnosti jer je u Arbitražnome sporazumu između Hrvatske i Slovenije u članku 5. kazano da nijedan dokument jednostrano donesen nakon dana proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. ne obvezuje Sud ni bilo koju stranu u sporu.

    Valja mi kazati i to da je u arbitražnoj odluci koridor, slovenski: dimnik, u dijelu Tršćanskoga zaljeva izvan Savudrijske vale svojevrsna pravna smijurija. Taj šeprtljavi koridor ne spaja slovenski teritorij jer otvorenog mora nema (s jedne strane Jadrana je hrvatski zaštićeni ekološko-ribolovni pojas, ZERP, a s talijanske zaštićena ekološka zona). Ono što je Sud dodijelio Sloveniji Hrvatska je našim sjevernim susjedima nudila barem desetak puta, a valjda nudi i sada: liberalan tranzitni prolazak (neku vrstu slobodne plovidbe) svih slovenskih trgovačkih, ribarskih, ratnih brodova i zrakoplova našim teritorijalnim morem na putu u slovenske luke. Nudili smo korištenje kompletnog plovnog puta u tome našemu moru, a ne samo uskog morskog pojasa (dimnika).

    Zašto sam sve ovo napisao? Zbog pitanja na koje za sada ne umijem odgovoriti: koliko utječu kapitulantska, amaterska stajališta i grubi pritisak hrvatskih dizača bijele zastave na stajališta hrvatske Vlade i premijera Plenkovića u odnosima s Ljubljanom? Sva ta prazna i iritantna naklapanja o nekakvim vrijednostima i dobrobitima za Hrvatsku arbitražne odluke koje nema.

    Izdvajamo