Kao što danas ne silazi s naslovnica domaćih novina, tako je lice Andreja Plenkovića 2015. godine bilo jedno od najobjavljivanijih u Ukrajini, državi čiji su ga novinari i izvjestitelji proglasili svojim “najboljim prijateljem”, a na portalima i u dnevnim novinama gotovo na tjednoj bazi objavljivali intervjue s ovim hrvatskim EU parlamentarcem.
Plenković je popularnost u Ukrajini stekao nakon što je postao predsjednik Delegacije Europskog parlamenta za tu zemlju, nedugo nakon ruske aneksije Krima, kad je cijela Europa pričala isključivo o ukrajinskoj krizi, a europski parlamentarci bili koncentrirani na postizanje mira.
Izjave o ruskoj politici
Ludilo za hrvatskim EU zastupnikom, pričaju za Globus dobro upućeni izvori, jedno je vrijeme u Ukrajini bilo toliko jako da su se mnogi pobojali kako će ga Rusi, u trenutku dok su radili popis europskih političara kojima zabranjuju ulazak u svoju zemlju, sasvim sigurno staviti visoko na tu listu.
“Ipak, to se na kraju nije dogodilo usprkos dosta oštrim izjavama koje je Plenković tada davao protiv ruske politike, pogotovo kad je u pitanju bila aneksija Krima. No, one koji ga bolje poznaju to nije iznenadilo jer, koliko god Plenković u svojim izjavama o ukrajinskoj krizi bio odrješit, uvijek je pazio da ne ode predaleko i ‘igrao na sigurno’. Takvo je, u konačnici, njegovo cijelo djelovanje u Europskom parlamentu”, ispričao je Globusu jedan dobro upućeni izvor.
Upravo će ukrajinska kriza, dakle, biti zaslužna za strelovit uspjeh koji će u Europskom parlamentu vrlo brzo nakon izbora 2014. godine doživjeti današnji šef HDZ-a, čovjek koji je svoju briselsku karijeru gradio još od 90-ih godina i kojemu se, tako barem tvrde oni bolje upućeni, cijela priča s HDZ-om dogodila barem tri godine ranije nego što je planirao.
“Andrej nije računao na to da će sad preuzeti HDZ niti je bio za to da Karamarko ruši ovu Vladu. On je podržavao opstanak Vlade, a preuzimanje HDZ-a imao je u planu za 2019. godinu tako da mu se sve ovo skupa dogodilo prerano”, ispričao je Globusu jedan dobro upućeni izvor.
Više od 600 govora
Uostalom, zašto bi požurivao okončanje svoje uspješne briselske karijere s obzirom na to da mu mandat u Europskom parlamentu traje taman do 2019. godine, nakon čega slijede novi izbori i nakon čega se Plenković, da je bilo kako je planirao, trebao vratiti u Hrvatsku poraditi na stranačkoj karijeri.
A u Europskom parlamentu išlo mu je i više nego dobro.
Na njegovim osobnim stranicama moguće je pronaći kako je zastupnik Plenković u nešto malo više od dvije godine mandata održao 655 govora, podržao 184 rezolucije, postavio 33 pitanja te napisao četiri deklaracije.
Prema rang-listi MEP rankings koja statistički izlistava EU zastupnike prema njihovim aktivnostima, Plenković je daleko od prvog na listi, također Hrvata Ivana Jakovčića, ali se zato smjestio na 177. od ukupno 750 zastupničkih mjesta, što je nešto lošiji rezultat od onog prije par mjeseci, kad još nije bio uključen u izbornu kampanju niti HDZ vodio do pobjede na parlamentarnim izborima.
“U glasanjima i govorima uglavnom je bio odmjeren, prateći uvijek liniju Europske pučke stranke kojoj pripada”, upozorava me jedan zaposlenik Parlamenta.
Vidi se to i iz statistike o izvješćima drugih zastupnika i zastupnica koje je Plenković podržavao ili odbio podržati.
Tu doista nije bilo odstupanja s njegove strane: prema onome što pronalazim na njegovim osobnim stranicama, Plenković je u dogovoru s europskim Pučanima odbio podržati tri izvješća.
Prvo se odnosi na Izvješće o ravnopravnosti žena i muškaraca portugalske zastupnice Inês Cristine Zuber kojim se pozivalo na zajamčene jednake plaće ženama i muškarcima za isti posao, a koje je EU parlament na kraju odbacio.
Plenković je, kao i ostali HDZ-ovi zastupnici u Europskom parlamentu te Ruža Tomašić, glasao protiv, predbacivši Inês Cristini Zuber da je dokument koji je pripremila imao prevelik broj amandmana “što očito upućuje na zaključak da nije bilo dovoljno konsenzusa ni dogovora na razini odbora, pa smatram da je rezultat na određeni načni očekivan”.
Potom je Plenković odbio podržati izvještaj belgijskog zastupnika Marca Tarabelle, ponovo o ravnopravnosti muškaraca i žena, a koji su EU konzervativci kritizirali jer pobačaj spominje u kontekstu “ljudskih prava žena”. Ipak, taj je izvještaj, za razliku od onog Inês Cristine Zuber, na kraju ipak bio prihvaćen u Parlamentu.
Treći slučaj vezan je pak uz Analizu pravosuđa za 2013. godinu koju je Plenković odbio podržati prozvavši je “kontraproduktivnim za građane EU jer bi mehanizmi koji se u njoj predlažu mogli dovesti do dupliciranja i politizacije sustava zaštite ljudskih prava”.
Kako su za Globus pojasnili iz njegova briselskog ureda, Plenković je prvi hrvatski zastupnik koji je u Europskom parlamentu govorio na hrvatskom jeziku (bilo je to 2. srpnja 2013. godine dok je još bio promatrač), bio je potom i prvi zastupnik koji je u Parlamentu organizirao konferenciju posvećenu hrvatskom jeziku i kulturi (gosti na njoj bili su mu Ante Stamać i Božidar Petrač), a ujedno je i prvi hrvatski zastupnik kojem je izvješće bilo usvojeno na plenarnoj sjednici Parlamenta.
Tri polja djelovanja
Ipak, od onih koji su detaljno pratili njegov rad u ovoj europskoj instituciji doznajem kako je Andrej Plenković većinu svojih uspjeha u Parlamentu odradio na tri polja djelovanja.
Prvo je, dakle, vezano uz već spomenuto djelovanje prema Ukrajini i poziciju šefa Delegacije Europskog parlamenta za tu zemlju što je pozicija koju si je, između ostaloga, osigurao i uz pomoć nešto malo sreće.
“Mnogi od nas, moram priznati, nisu na vrijeme prepoznali koliko je bitno u Parlamentu uhvatiti pravi trenutak i osigurati si dobru poziciju, no Plenković je to na vrijeme shvatio. Pozicija šefa za Ukrajinu bila je iznimno važna u diplomatskom smislu”, kaže mi jedan hrvatski europarlamentarac, uz uvjet da ostane anoniman.
Ipak, bilo bi nepravedno reći da je u pitanju bila isključivo sreća.
“Treba razumjeti da se pozicije u Europskom parlamentu dodjeljuju po stranačkom ključu, a kad se tražila osoba koja bi preuzela mjesto šefa Delegacije za Ukrajinu, Plenković se činio idealnim. Naime, već je tada bio potpredsjednik Odbora za vanjsku politiku, pripadao skupini europskih Pučana, a dobro je bilo i to što dolazi iz zemlje koja je bila u ratu pa se u Parlamentu smatralo da će biti posebno osjetljiv na ukrajinsku situaciju. Bio je u igri tada i jedan poljski kandidat, ali Parlamentu je u slučaju Ukrajine odgovaralo da poziciju predsjednika Delegacije ipak preuzme netko tko ne pripada tom istočnom europskom bloku”, otkriva mi jedan djelatnik Europskog parlamenta.
Brokov zamjenik
Globusovi sugovornici kažu kako je Plenković vrlo brzo i prilično oštro u Parlamentu krenuo kritizirati rusku politiku spram Ukrajine, a u dvogodišnjem mandatu u tu je zemlju putovao deset puta, sastančio sa samim vrhom ukrajinske politike te na kraju primio čak i visoko odličje od predsjednika Petra Porošenka.
Ništa manje važno, otkrivaju dalje sugovornici Globusa, nije bila niti njegova uloga potpredsjednika u najvažnijem europskom odboru, onom za vanjsku politiku kojem predsjeda najdugovječniji europski zastupnik Elmar Brok.
Njegovo poznanstvo s Plenkovićem staro je barem 20-ak godina, a koliko “stari Brok” cijeni hrvatskog zastupnika, pokazao mu je i u kampanji za parlamentarne izbore kad je stigao u Hrvatsku dati podršku Plenkoviću na izborima.
“Nije tajna da je Plenković Brokov ljubimac, da ga Brok iznimno cijeni i da su prijatelji već nekoliko desetljeća. Dapače, kako je Brok već u godinama, često je svojem potpredsjedniku prepuštao i vođenje Odbora za vanjsku politiku kao i vođenje nekih delegacija poput one koja je išla u posjetu Saudijskoj Arabiji”, ispričao je jedan djelatnik Europskog parlamenta.
Pomagalo mu je i poznavanje stranih jezika – Plenković govori engleski, talijanski, francuski i njemački, a poznavanje ovog posljednjeg bilo mu je važno i zato što je s Brokom onda mogao razgovarati na njegovom materinjem jeziku, a jednom je čak dao i vrlo tečan intervju na njemačkom za jedan austrijski radio.
U dvije godine mandata Plenković se u Europskom parlamentu profilirao i na temama važnima za regionalnu politiku – kao što su odnosi s BiH ili Srbijom.
Rezolucija o Šešelju
“Njega su iz Zagreba uvijek pritiskali da se češće izjašnjava o domaćoj političkoj situaciji, od čega je on zazirao. Ipak, pronašao je način kako se da se obrati biračkom i stranačkom tijelu otvarajući teme vezane uz Srbiju ili Bosnu i Hercegovinu. Recimo, Plenković je pokretač Rezolucije o Šešelju kojom je tjerao srpski politički vrh da se izjasni podržava li ili ne Šešeljevu retoriku nakon njegova izlaska iz haškog zatvora. Ta rezolucija, budimo iskreni, u praksi nije bogznašto predstavljala niti promijenila, ali je Plenkoviću bila značajna kako bi se bolje pozicionirao prema domaćim glasačima i tijelu HDZ-a”, rekao nam je jedan EU zastupnik. Iz njegova ureda podsjećaju i da je Plenković, uz autorstvo rezolucije “Srbija: slučaj ratnog zločinca Šešelja”, redovito upozoravao na potrebu poboljšanja položaja manjina u Srbiji te nužnost preispitivanja “hibridne regionalne nadležnosti Srbije za ratne zločine na susjedne države”.
U svojim parlamentarnim nastupima često se doticao i tematike Bosne i Hercegovine, a u prosincu 2015. godine organizirao je u Parlamentu konferenciju o europskoj budućnosti te zemlje, na koju je pozvao i visoku predstavnicu za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federicu Mogherini, kao i povjerenika Johannesa Hahna.
“Mnogi su mu, pa čak i iz redova HDZ-a, govorili kako nema šanse da Federica Mogherini i Hahn stignu na konferenciju, no uspio ih je okupiti. U Parlamentu je uvijek bio aktivan po pitanju pružanja podrške BiH na njenom europskom putu pa ne čudi što je već najavio, postane li premijer, kako će njegovo prvo inozemno putovanje biti upravo u tu zemlju”, kaže nam jedan anonimni sugovornik.