Novi šef SDP-a Davor Bernardić, od studenog, kada je dobio gotovo 65 posto glasova, do danas nije izgovorio ni jednu fatalno krivu rečenicu. Ali ni ijednu politički pravu - onu koju bismo uspjeli zapamtiti. Prevladava dojam da su SDP-ovci na aparatima za održavanje života i da bi im se lako moglo dogoditi da ih birači proglase klinički mrtvima. I defenzivni Bernardić i glavinjajući SDP-ovci batrgaju se u vakuumu: bez mirisa i boje, bez profila i osobnosti. Bez erosa na koji će se birači zalijepiti. U potrazi za samim sobom Bernardić se okliznuo na samom početku mandata. Poziv na kavu premijeru i predsjednici, naoko “bezazlena” gesta kojom je želio pokazati da će biti snošljiv za razliku od svoga prethodnika, pretvorio se u nešto drugo: otkrio je da SDP nije ljuta oporba od koje vlast treba strepiti. Neambiciozno je zvučao i u izjavi da SDP-ovi rezultati na lokalnim izborima ne mogu biti slabiji od onih na prošlima. Eto, u tome da stranka ne može pasti dublje – Bernardić napaja svoj optimizam.
Pobuna na Facebooku
Mladi šef nije uspio suvereno zavladati SDP-om, dijelom zbog vlastitog karaktera, kojemu borbenost nije istaknuta značajka, dijelom stoga što neprestano ispadaju kosturi iz stranačkog ormara. Izjalovilo se gotovo sve od onoga što je naumio: nije uspio provesti kadrovske promjene u stranci, osim one da ga u Odboru za financije zamijeni Boris Lalovac, iako slučaj obiteljskog nasilja nije završen pa bi bilo bolje da ni to nije uspio. Dio SDP-ovaca raspalio je po njemu zbog odluke da Milanovića u saborskoj klupi zamijeni Alen Prelec, a ne Melita Mulić, supruga Igora Dragovana, ili Karolina Leaković. Htio je u bitku za lokalne izbore gurnuti jače članove (Peđu Grbina za Pulu, Ranka Ostojića za Split, Borisa Lalovca za Zagreb...), ali ni to nije prošlo. Na Facebooku neki članovi SDP-a pozivaju da se izabere “pravi” šef, prijete da neće plaćati članarinu. Iznutra se doimaju kao djeca koja čekaju da ih netko izbavi iz guste šume, izvana kao ljuti protivnici koji vrebaju kad će smijeniti šefa. Izvor blizak predsjedniku SDP-a neslužbeno će reći: “Samo na prvi pogled to izgleda kao opozicija milanovićevaca, mahom bivših ministara koji se ne osjećaju dijelom novog Bernardićeva tima, premda nisu izgubili pozicije. Postaju bivši, a bukom žele za to okriviti Bernardića, koji želi mir, a ne rat. Najutjecajniji među njima je Orsat Miljenić kojega je Bernardić nastojao primiriti Odborom za pravosuđe.” Politički analitičari, doduše, tvrde da buntovnici uopće nisu jezgra s potencijalom za puč, nego raštimani orkestar salonskih ljevičara koji se ne mire s činjenicom da su im karijere u silaznoj putanji – neovisno o “Beri”.
HNS-ovi klipovi
Nije Bernardiću lako ni izvan stranke. HNS mu podmeće klipove gdje god stigne: “prisvojili” su izvorno SDP-ovu ideju o interpelaciji o smjeni ministra Pave Barišića i iza leđa SDP-u s njome istrčali pred novinare. Anka Mrak-Taritaš pompozno grmi da u dogovorima za Zagreb HNS neće pristati ni na kakvu političku trgovinu – kao da ne zna da bi se bez te trgovine zastupnička mjesta HNS-ovaca brojila na prste jedne ruke.
Razlozi zbog kojih Bernardić još nije uspio zbiti redove sežu duboko u Milanovićevu eru, smatra politolog i profesor dr. sc. Pero Maldini: “Za Milanovićeva razdoblja SDP je strukturno oslabio. Dogodila se disolucija jer se vlast centralizirala, pa je stranačka politika umnogome ovisila o vodstvu. Zamrli su svi elementi unutarstranačke demokracije kojom se SDP nekoć mogao pohvaliti u odnosu na druge, osobito HDZ kao glavnog rivala. Centralističko vođenje rezultiralo je zapuštenošću organizacija, slabljenjem kadrovskog potencijala stranke i nerijetko interesnom umjesto političkom motiviranošću članova. Stranku je obilježilo okupljanje podobnih, a znatno manje sposobnih u vodstvu oko Milanovića. To je umrtvilo kritičke tonove i mogućnost frakcija i, u konačnici, suzilo i mogućnost izbora njegova nasljednika.”
Ovo su samo neke od neuralgičnih točaka, ili slučajeva, koje će Bernardić, ne želi li ostati upamćen kao slučajni predsjednik, morati sanirati.
SLUČAJ MILANOVIĆ - Sjena iz koje SDP ne uspijeva izići
Zagreb, 11. rujna: Zoran Milanović obratio se javnosti nakon prvih rezultata privremenih parlamentarnih izbora.
Ostavština Zorana Milanovića, nakon što je dva puta proćerdao vlast za koju se činilo da mu ju je sam Kairos bacio u krilo, može se usporediti s učincima atomskog razaranja: kadrova, ideologije, financija.
Arhitektura SDP-a u Milanovićevoj eri konstruirana je na četiri stupa: antifašističkom nacionalizmu (križancu pozitivne Titove i pozitivne Tuđmanove ostavštine); prkosu prema eurokraciji i bruxelleskom centralizmu koji u praksi poništava državni suverenitet zemalja članica EU; socijaldemokraciji kao zaštitnoj mreži srednjeg sloja (niski radnički sloj i visoki plutokratski sloj Milanoviću nisu bili u središtu interesa); ljevici kao hrvatskoj političkoj vrijednosti. Milanović je SDP vodio na svoju sliku i priliku. Bernardić ništa od toga nije zadržao. A ništa novo nije izgradio. Vide se tek naznake ambicije da SDP vrati račanizmu, pokušaj oživljavanja stila unutarstranačke kooperacije i međustranačke miroljubive koegzistencije, a koncilijantni pozivi Plenkoviću daju naslutiti i sklonost kolaboraciji s vlašću. Hoće li s takvim Bernardićevim gardom SDP potonuti još dublje?
Opasnost za to je velika, smatra politolog Maldini:
“SDP je za Milanovića postao ideološki blijed. Uz sve prisutniji politički kapitalizam i klijentelizam, koje kao političku praksu dijeli s HDZ-om, SDP je znatno više promicao liberalne, pa čak i neoliberalne, a znatno manje socijalne politike. Štoviše, socijalni aspekti su čak naglašeniji u javnim politikama desnog HDZ-a. SDP je skrenuo u salonsko ljevičarstvo i liberalizam, a u Milanovićevu mandatu izgubili su i tradicionalne socijalne partnere, poput sindikata, dok nove nisu stekli. Štoviše, dio tradicionalnog biračkog tijela, urbanog, radno zavisnog, modernije orijentiranog i razmjerno mlađeg, ne samo da nisu čvršće vezali uz sebe nego, naprotiv, uspjeli su ih demotivirati.”
SLUČAJ SAUCHA - Kad padaš, drugovi te se odriču
Iako se isprva činilo kako je istraga protiv Sauche zapravo istraga protiv Milanovića, najnovijim otkrićem da je praksa zloupotrebe dnevnica nastavljena i u Vladi Tihomira Oreškovića, a čini se i Andreja Plenkovića, HDZ je izgubio priliku da pobjedonosno usklikne: Nismo samo mi stranka koja krade! Neovisno o tome kakav epilog afera imala, mažnjavanje dnevnica – u dvije godine blagajna je olakšana za oko pola milijuna kuna – ostaje uteg SDP-u. Saucha možda može biti kazneno amnestiran, ali ne može, kao ni Milanović, biti oslobođen političke odgovornosti. Nikoga ne može uvjeriti da je moguće biti ozbiljan šef premijerova Ureda a da ti preko stola prijeđu deseci krivotvorenih putnih naloga. Čak i ako ova afera u ponor povuče i HDZ-ovce, budući da tajnica Sandra Zeljko povezuje četiri garniture u Banskim dvorima, čak i da Sauchu proglase nedužnim, SDP-u ostaje biljeg neznanja i neodgovornosti, stranke koja ne zna obavljati upravne državne poslove.
Usto, Sauchin slučaj razbio je iluziju o stranačkom drugarstvu. Čim je Saucha uhićen, stranački gremij podvio je rep i počeo se upadljivo distancirati od njega. Bauk je rekao da mu je žao kolege Sauche, ali da ne bi stavljao ruku u vatru za njega. Rajko Ostojić otkrio je pak da su mnogi iz vrha SDP-a okrenuli glavu od Sauche i gotovo ga prestali pozdravljati. Stranka s takvom kohezivnom snagom ima razloga zabrinuti se za svoju budućnost.
SLUČAJ BERNARDIĆ-MRAK - Vođa koji se boji mraka
Na simboličkoj razini, SDP je u Zagrebu poražen i prije izbora. Kao najjača opozicijska stranka neće ih čak ni izgubiti jer uopće nije uspio stvoriti kandidata za natjecanje u Zagrebu, koji je po svemu najvažnija izborna jedinica u zemlji. Dva mjeseca prije izbora SDP je prisiljen na dogovor s HNS-ovcima po njihovim uvjetima. Dio SDP-ovaca odriče Bernardićevu odgovornost i smatra da se radi o vremenskom pehu: “Jedini jaki kandidat kojega bi SDP imao za Zagreb jest Bero, on je na tome intenzivno radio posljednje četiri godine, i funkcija gradonačelnika bila mu je možda čak i važnija od preuzimanja stranke. Ali sad kad je postao kandidat za premijera više ne može biti konkurent Bandiću. Vremena za izbor novog kandidata nema. Sigurno će inzistirati na dogovoru s HNS-om o široj suradnji, bez toga nema dogovora o Zagrebu.”
Jaka Anka Mrak-Taritaš, adut stranke koja na državnoj razini jedva da može privući dva posto birača, narušava balans koalicijskih partnera. SDP-ovci su se doveli u situaciju da se moraju udvarati Narodnjacima i ispričavati građanima što je već nisu prihvatili kao zajedničku kandidatkinju. Iz toga javnost može zaključiti samo jedno: SDP je vrlo, vrlo slab kad ne može izići nakraj s partnerskom junior-strankom.
I profesor Maldini drži kako Bernardićev pristup mnogi doživljavaju kao nesposobnost, poglavito u situaciji kad su lokalni izbori pred vratima. “Tom dojmu Bernardić dodatno pridonosi i prilično nemuštim političkim stavovima i nespretnošću u dogovaranju s koalicijskim partnerima.”
SLUČAJ RANKO - Noćni diverzant s Facebooka
Ranko Ostojić, veteran SDP-a, bivši ministar unutarnjih poslova, nesuđeni šef SDP-a, kojemu kritičari predbacuju da se ponaša kao uvrijeđena frajla koja ne može priznati da je izgubila, dopušta sebi neviđene eskapade. On je SDP-ov TNT, čovjek-frakcija, soler i disident. S Bernardićem ratuje preko Facebooka. Pustio je glas kako će osnovati udrugu koja bi mogla izrasti u frakciju nezadovoljnih SDP-ovaca. Žali se da je više “cijenjen vani u odnosu na one koji nemaju nikakvu težinu a danas rukovode pričom u SDP-u”.
“Nema za Ostojića racionalnog objašnjenja. On je solo igrač. Trenutno je okupiran svojim ambicijama... Dobio je od Bernardića sve što je tražio, pa i međunarodni sektor, do kojega mu je veoma stalo, ali nije mu dosta...”, komentirat će visoki izvor iz SDP-a i otkloniti mogućnost da Ostojić šteti Bernardiću – jer “samo pokazuje da ne vlada sobom”. No, teatralnom drčnošću na društvenim mrežama potkopava ozbiljnost stranke.
SLUČAJ RAJKO - Mentor koji nema sreće s učenikom
Prvotna ideja da će Rajko Ostojić, najžešći kritičar Milanovića, kao politički mentor prevesti mladoga Bernardića od učeničke klupe do vrha stranačke piramide i osposobiti za izborne pobjede istopila se u samo tri mjeseca. Računa li Rajko Ostojić da može na novom šefu, kojemu prijete brojni virusi i bakterije u SDP-u, iskušavati razne eksperimentalne terapije? Vidi li doktor da njegov pacijent loše reagira na terapiju i da bi uskoro mogao kolabirati? Nema sumnje da je Ostojić u novoj postavi tražio svoje mjesto za političku rehabilitaciju i priliku da izravna račune sa svim nepravdama koje je otrpio za Milanovićeva mandata. Ali, rizik te strategije je da umjesto Milanovića žrtva ispadne Bernardić i SDP. A na koncu i on sam.