Europa se otvoreno priprema za novu navalu imigranata koja bi ovaj put mogla dovesti do nesagledivih političkih posljedica. U prva četiri mjeseca ove godine, prema podacima Frontexa, Agencije za granice Europske unije, u EU je ilegalno ušlo gotovo 30.000 ljudi, što je 44 posto manje nego u istom razdoblju prošle godine. Međutim, istovremeno ih je evidentirano 15.000 koji su iz Turske preko Egejskog mora doplovili u Grčku tzv. istočnomediteranskom ili balkanskom rutom, na kojoj je broj izbjeglica u odnosu na prošlu godinu udvostručen. Također je dvostruko više nego lani, oko 5000 ljudi, iz sjeverne Afrike pristiglo u Španjolsku. Preostalih 10.000 izbjeglica se iz Libije i Tunisa dočepalo južne Italije i na toj srednjomediteranskoj ruti je zabilježen značajan pad od čak 75 posto, zbog kojeg je ukupno smanjen broj novopristiglih ilegalnih imigranata.
U prva tri mjeseca ove godine u pokušaju nezakonitog prelaska granice hrvatska je policija zatekla 1371 osobu, što je za 72 posto više nego u istom razdoblju 2017. Prema MUP-ovim podacima, među njima je najviše Afganistanaca, Pakistanaca, Kosovara i Turaka, a ima i dosta Alžiraca, Libijaca i Marokanaca. Najveći je pritisak migranata na području Karlovačke, Osječko-baranjske, Vukovarsko-srijemske, Ličko-senjske i Sisačko-moslavačke županije. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović poručio je da ako zemlje koje su dalje od Hrvatske na migrantskoj ruti prema Zapadnoj Europi zatvore svoje granice za migrante, Hrvatska neće postati hot spot, odnosno država u kojoj će se zadržati velik broj izbjeglica poput Grčke, u kojoj ih je oko 50.000. Jasno je da je Hrvatska odlučila spriječiti ilegalne ulaske na svoj teritorij, i to ne više samo iz Srbije nego sve više i iz Bosne i Hercegovine. Put kojim proteklih mjeseci krijumčari prebacuju tisuće ljudi s juga na sjever Balkanskog polutoka iz Grčke više ne vodi preko Makedonije i Srbije nego preko Albanije i Crne Gore do Bosne i Hercegovine, u koju je, prema procjenama tamošnjih vlasti, od početka ove godine ilegalnim putevima ušlo oko 5600 izbjeglica. Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić izjavio je kako je 70 posto njih napustilo državu. Ako je to točno, znači da je oko 4000 ljudi ilegalno iz BiH prešlo u Hrvatsku preko koje vode baš svi putevi dalje prema Zapadu. Može se pretpostaviti da se većina njih i uspjela prebaciti u Sloveniju, odnosno na šengenski prostor na kojem su granične kontrole između EU članica daleko manje. Svakodnevno hrvatska policija zaustavlja ilegalce na granici s BiH, ali i one koji su uspjeli ući pa putuju dalje prema Sloveniji.
Novo aktiviranje balkanske rute, koja vodi preko Hrvatske i kojom je 2015. i 2016. u Europu ušlo oko dva milijuna izbjeglica, izazvalo je val oštrih reakcija čelnika EU zemalja koje jasno poručuju da ne žele nove doseljenike. Najglasnija je Austrija, čiji je kancelar Sebastian Kurz još prije nekoliko mjeseci najavio da će svoje predsjedanje Europskom unijom u drugoj polovici ove godine iskoristiti da bi preusmjerio fokus Unije s razmještanja migranata na sprečavanje njihova dolaska u EU. Dakle, za dva tjedna kada Austrija preuzme EU kormilo, izbjegličko će pitanje postati goruća politička tema.
Očito je toga svjesna i ključna politička figura Europske unije, njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je prošli tjedan ilegalne migracije opisala kao sudbonosno pitanje o kojem ovisi budućnost EU. Ako Europi ne pođe za rukom dati odgovore na izazove ilegalne migracije, tada će, upozorila je, europski temelji biti dovedeni u pitanje. Političarka koja je 2015. imigrantima širom otvorila granice najbogatije europske zemlje sada je priznala da planirani mehanizam raspodjele izbjeglica po svim državama članicama na temelju određenih kvota nije donio željene rezultate. Neke zemlje poput Mađarske, Slovačke, Poljske i Češke od samog su početka takvog plana iz 2016. odbijale pružiti gostoprimstvo imigrantima, dok ih je Hrvatska pristala prihvatiti 1583 koji su trebali doći iz Grčke, Italije i Turske, no do sada ih je primljen tek manji broj jer među samim izbjeglicama nema dovoljno dobrovoljaca za preseljenje u Hrvatsku.
Sebastian Kurz i Angela Merkel
I iz toga je jasno da naša zemlja, kao ni BiH, nije mjesto u kojem izbjeglice u značajnijem broju vide svoju budućnost, nego smo im tek usputna stanica prema nekoj perspektivnijoj zemlji. O tome svjedoči i MUP-ov podatak da je od oko 2000 ljudi koji su prošle godine u Hrvatskoj zatražili međunarodnu zaštitu te su na trošak države smješteni u izbjegličke centre čak 77 posto nakon nekog vremena samoinicijativno napustilo državu. Naravno, ilegalno. Azil je lani Hrvatska odobrila za 213 osoba. Od Hrvatske Bruxelles očekuje da čuva vanjsku EU granicu i time dokaže da je zaslužila ući u Schengen.
Angela Merkel ovih je dana predložila uspostavu istinske europske policije, a kao jedan od glavnih mehanizama u borbi protiv ilegalne migracije navela je pojačanu pomoć zemljama iz kojih većina izbjeglica dolazi. Desničar Kurz se pak jasno zauzima da se migrante spašene na Mediteranu vraća u Afriku umjesto da ih se dovodi u Europu. Ovih je dana najavio i protjerivanje islamskih klerika koji se financiraju iz inozemstva te zatvaranje sedam džamija u cilju borbe protiv političkog islama. Austrijski ministar unutarnjih poslova Herbert Kickl objavio je kako je s ministrima u regiji, među kojima je i Božinović, dogovorio aktiviranje policijsko-vojnog plana za zaustavljanje migranata. Taj plan, navodno, uključuje postavljanje vojske na vanjske granice šest država članica, među kojima je i Hrvatska. Rekao je da će, ako se to ne dogodi, Austrija zatvoriti svoje granice. Božinović je na to poručio kako nema potrebe za angažiranjem vojske jer hrvatska policija ima dovoljno kapaciteta da se nosi s pojačanim pritiskom ilegalnih migranata. Obznanio je i kako je od početka ove godine uhvatila 144 osobe i razotkrila 153 kaznena djela krijumčarenja ljudi.
Novi ministar unutarnjih poslova Italije, ekstremni desničar Matteo Salvini, poručuje stotinama tisuća ilegalnih migranata iz Afrike da – pakiraju kofere. Najavljuje masovnu deportaciju kakva nije viđena na ovom kontinentu od kraja Drugog svjetskog rata. Nezadovoljstvo stanjem na balkanskoj ruti prošli je tjedan izrazila i Slovenija, čiji je državni tajnik u MUP-u Boštjan Šefic pozvao Europsku komisiju da nešto poduzme jer između 45.000 i 60.000 migranata trenutno boravi na Balkanu u želji da uđe u Sloveniju i time u šengenski prostor. Kao poseban problem ističe što je Srbija nedavno ukinula vize za građane Irana i nekoliko afričkih zemalja, koji sada legalno u sve većem broju slijeću u Beograd s namjerom da se ne vrate kući, nego da preko Hrvatske i Slovenije pobjegnu na Zapad.
U prva tri mjeseca ove godine u pokušaju nezakonitog prelaska granice hrvatska je policija zatekla 1371 osobu, što je 72 posto više nego u istom razdoblju 2017. (arhivska fotografija)
Grčki politički analitičar Leonidas Hadžiprodrimidis za Globus kaže kako je izbjeglička kriza jedan od najvećih europskih problema, a Grčka na nju nije bila spremna, što je samo pridonijelo destabilizaciji zemlje koja se s tim teretom ne može nositi bez pomoći EU.
“Jedina je sreća što imamo dobru klimu pa ljudi mogu spavati pod vedrim nebom, na ulicama i parkovima grčkih otoka, Atene i, u zadnje vrijeme, posebno Soluna gdje se okupljaju s namjerom da idu dalje. To više nema smisla. No, situacija bi mogla postati opasna ako Turska pusti 100.000 ili možda još više ljudi da krenu prema Grčkoj. Vidi se da ih zadnjih mjeseci Erdogan pomalo pušta i time Europu drži u šaci iako od nje dobiva novac da bi vodio brigu o izbjeglicama. Ponaša se kao mali Staljin i vidjet ćemo što će biti nakon izbora u Turskoj koji se održavaju krajem lipnja. EU se napokon treba organizirati jer do sada tom problemu nije pristupila dovoljno ozbiljno kao ni grčka Vlada, koja ima mnogih drugih problema”, komentira Hadžiprodrimidis. Zabrinjavajućim smatra što Viktor Orban izigrava velesilu, a njegov primjer slijedi sve više drugih europskih zemalja.
Sarajevska novinarka, suradnica brojnih europskih medija Nidžara Ahmetašević, kao aktivistica je ponajbolje upućena u stanje s izbjeglicama u BiH koje smatra krajnje kaotičnim. Nekoliko stotina ljudi, kaže, dane i noći provodi u sarajevskim parkovima. Od nekoliko tisuća izbjeglica koliko ih je trenutno u BiH samo njih oko 400 smješteno je u jedinom izbjegličkom kampu Salakovcu pokraj Mostara. Nemaju nikakav status, ni izbjeglice ni tražitelja azila. BiH u posljednje tri godine nikome nije ni izdala azil. Sve je više Iranaca i Pakistanaca, ali i državljana sjevernoafričkih zemalja.
“Mnogi od njih su već tri godine u izbjeglištvu, bolesni i umorni od puta koji je, sve više shvaćaju, u BiH za njih završio jer se jako boje susreta s hrvatskom policijom. Krijumčari su podigli cijene pa sada put od Bihaća do Zagreba naplaćuju 2500 eura po osobi. Očito BiH namjerno komplicira administraciju da ljudi ne bi ostajali ovdje iako neki od njih, posebno Iranci, koji su stigli preko Srbije, imaju novca kojim bi pokrenuli vlastite poslove. A UNHCR i IOM gotovo ništa ne rade da im pomognu”, ističe Nidžara Ahmetašević, koja smatra da se svakim danom, kako je izbjeglica sve više, kaos produbljuje.
Rješenje je, tvrdi ona, da političari shvate da je BiH u proteklih desetak godina napustilo oko 130 tisuća ljude zbog čega su neki gradovi i sela opustjeli. Tamo bi se, predlaže, mogli nastaniti imigranti.
“Možda bismo trebali biti zahvalni da netko hoće živjeti baš ovdje odakle mi bježimo. Dajmo im šansu i usput oživimo svoju državu koja umire. Pogledajmo samo Švedsku koja je puna ljudi iz BiH koji su tamo izbjegli za vrijeme rata i danas su Šveđani i mnogi su izgradili izvrsne karijere. Sve zemlje svijeta nastale su tako da su ljudi dolazili i odlazili, a Bosna je uvijek bila poznata po gostoprimstvu, svatko će te pozvati kući, fildžan viška je tradicija, ako tko naiđe... Eto naišli su i pokušajmo ih integrirati”, poručuje Nidžara Ahmetašević.
Slično razmišlja stručnjak za migracije sociolog dr. sc. Drago Župarić-Iljić sa zagrebačkog Instituta za migracije i narodnosti koji smatra da za razliku od loših modela ksenofobnih europskih čelnika i tehnobirokratskih umova trebamo pokušati zaigrati na kartu humanosti i omogućiti ljudima priliku da zatraže zaštitu i ostvare pravo na novi život upravo u Hrvatskoj.
“Vjerujem da bi čitavo društvo od toga profitiralo, no istodobno imam pouzdanje u to da bi organi reda i pravosuđa donijeli prave odluke u smislu zaštite i očuvanja sigurnosti i dobrobiti svih građana, pa i izbjeglica, a ne samo teritorija. Ne tako davno znali smo kako je biti raseljen i kako je primiti izbjeglicu”, govori Župarić-Iljić i nastavlja: “Ključno pitanje nije drži li Erdogan Europu u šaci, nego hoće li europska šaka držati otkočene puške i žilet-žicu ako i kada kolone ljudi u potrazi za sigurnošću ponovno masovno krenu. Možda nismo dovoljno svjesni, ali se to već na mikrorazinama događa posvuda oko nas, na vanjskim granicama. I mi svakodnevno postajemo dijelom te priče – mala Hrvatska na vanjskoj granici kao vatreno predziđe EU. Bojazan je da ćemo uskoro mi postati hot spot u kojem će se ljudi skupljati jer više neće moći dalje, dublje u jezgru EU, i sad se moramo dokazati da smo dobri i valjani graničari, da zaslužujemo u Schengen. Već brojimo desetke smrtno stradalih u pokušaju prelaska riječnih i kopnenih granica. Djeca su u kombiju, dijete je pod šinama vlaka, ali sigurnost granice je bitnija.”
Uloga Turske je, smatra Župarić-Iljić, prilično dvolična – s jedne strane ona prima najviše izbjeglica iz Sirije, relativno ih tolerira i potpomaže i to novcem dobivenim od EU, dok je s druge strane prijetvorna i ucjenjivačka jer je u proljeće 2016. ishodila političku, financijsku i stratešku potporu Erdoganovu režimu koji vrši nasilje nad svojim vlastitim građanima, Kurdima i neistomišljenicima.
“No po čemu je danas EU bolja i pravednija prema izbjeglicama? Ako samo po tome što je u jednom trenutku 2015. pokušala balansirati između humanitarnog pristupa rješavanja izbjegličke situacije koju je konstruirala kao krizu, da bi se u 2016. sve više priklonila kriminalizaciji i militarizaciji izbjegličkog pitanja, onda je nešto debelo trulo u tom sustavu. Ne zaboravimo, Europa prima samo oko pet posto svjetskih raseljenika”, kaže Župarić-Iljić koji ne vjeruje da se može očekivati novi masovni dolazak izbjeglica balkanskom rutom jer je Europa dodatno zaoštrila svoju politiku prihvata, kontrole i nadzora granica.
Prema njegovu mišljenju, države se trebaju angažirati na što većoj integraciji imigranata. Na pitanje zašto niti jedna europska zemlja ne želi davati azil Afganistancima koji su najbrojniji među izbjeglicama, Župarić-Iljić kaže da je to pitanje etničke distance, a dijelom i strukturnog rasizma zbog čega se ljude iz Afganistana percipira kao manje obrazovane, jezično nerazumljivije, kao ekonomske migrante iako u njihovoj zemlji ratno stanje kontinuirano traje od 1972.
Stručnjak za međunarodnu sigurnost, profesor na Odsjeku za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta dr. sc. Mirko Bilandžić, tvrdi da su u 21. stoljeću migracije postale sigurnosno pitanje i migrante se kroz prizmu sekuritizacije tretira kao prijetnju opstojnosti Zapada nakon što je 2015. prvi put u kratkom vremenu pristiglo jako puno ljudi.
“Nitko se ne bavi pitanjem zašto ti ljudi dolaze, nego samo aspektom gdje dolaze, čime Europa postaje središte migrantske krize koja je pokazala svu disfunkcionalnost Europske unije. Pokazalo se da nema zajedničke sigurnosne, migracijske, antiterorističke i vanjske politike da schengenski sustav ne funkcionira i da svaka članica vodi svoju politiku. I Lisabonski sporazum kaže da je nacionalna sigurnost u nadležnosti država članica. Do danas su pali u vodu svi pokušaji da se nešto poduzme na zajedničkoj razini”, tvrdi Bilandžić uvjeren kako među imigrantima koji su došli u Europu nema terorista, ali se dogodilo da su se neki od njih u migrantskom kontekstu uklopili u terorističke islamske skupine koje su već djelovale u europskim državama.
Mirko Bilandžić
“Niti jedan indikator koji je doveo do izbjegličkog vala 2015. do danas nije eliminiran, primjerice krize u Iraku, Siriji ili Afganistanu. Samo je pitanje okidača. U Turskoj – čiji su odnosi s EU stalno na rubu – je oko 3,5 milijuna izbjeglica, a u Libanonu – u kojem lako može doći do eskalacije nasilja – milijun. Dok u Europu kao sada pristiže mali broj izbjeglica, države čuvaju svoje granice. To radi i Hrvatska. No, nikada nitko u povijesti nije uspio zaustaviti navalu velikog broja ljudi. Tko može zaustaviti milijun ljudi? Mogući novi imigrantski val imat će mnogo ozbiljniju sigurnosnu dimenziju nego onaj iz 2015., odnosno neće biti tako bezazlen”, naglašava Bilandžić i pita se što bi se dogodilo u situaciji da hrvatska vojska stane na granicu i da na nju navali milijun ljudi. Je li to uloga vojske? Je li Hrvatska u tom slučaju u ratu ili miru? Stoga, zaključuje on, nije čudno što EU plaća Turskoj da ne pušta izbjeglice, čime se, međutim, problem dugoročno ne rješava jer se i dalje ne uklanjaju glavni uzroci migrantske krize kao što su nestabilnost na Bliskom istoku i rubni europsko-turski odnosi.
I ugledni hrvatski arabist i dugogodišnji diplomat Daniel Bučan migrantsku krizu smatra velikim europskim problemom.
“EU je ostavila na cjedilu zemlje kao što su Grčka, Srbija, BiH... Ostavila ih je da se same snalaze između čekića i nakovnja, to jest između pritiska migrantskog vala s jedne i žicom ograđenih zemalja Unije s druge strane. U takvoj situaciji, kad jedinstveno prihvaćena jedinstvena politika prema problemu migracija izgleda još uvijek kao utopija, prirodno je da se zemlje ponašaju egoistično i da svaka vodi računa samo o svome interesu. Moguće je pretpostaviti da će, na koncu, i Hrvatska i balkanske zemlje morati postupiti na isti način”, govori Bučan i ocjenjuje kako je stanje na Bliskom istoku daleko od stabilizacije, a ne manjka pokazatelja da bi se moglo čak i pogoršati. Loš je znak, kaže, napuštanje nuklearnog sporazuma s Iranom s američke strane te obnova sukobljavanja s Iranom s izraelske strane.
Daniel Bučan
“Imigrantsku krizu možda treba gledati i iz druge perspektive, koju bi se moglo nazvati povijesno-civilizacijskom. Čini mi se da ta kriza – koja traje odavno, premda smo mi s njom bili suočeni tek kad je otvorena tzv. balkanska ruta – ima značajke nečega što se u povijesti više puta događalo, a što se u školskoj povijesti nazivalo seobom naroda i što je imalo posve određene povijesno-civilizacijske učinke. Dostatno je podsjetiti na procjenu da je globalno u pokretu više od 60 milijuna ljudi”, ističe Bučan te dodaje kako Europi treba jeftina radna snaga, no kada je u pitanju integracija, on primjećuje još jedan problem pa zaključuje: “S obzirom na stanje u islamskim zemljama i porast islamizma, među muslimanskim migrantima sve je manji broj onih koji se žele integrirati u zapadna društva, a sve veći broj onih koji ta društva doživljavaju kao krivce za svoj položaj.”