Nećemo Srbiji tolerirati zakon po kojem se hrvatskim braniteljima sudi za navodna krivična djela počinjena na području bivše Jugoslavije - poletno je nakon sastanka s veteranskim udrugama izjavio šef SDP-a Zoran Milanović, rezolutno najavljujući da će Beograd morati ukinuti zakon sporan zbog instituta univerzalne jurisdikcije. - Mi nemamo takav zakon - uvjereno je ustvrdio, prijeteći da bi se to moglo promijeniti te da bi i Hrvatska mogla donijeti sličan zakon. - Nemojte nas tjerati da tako završi - junački je zavitlao rukavicu preko Dunava.
U nekoliko rečenica bivši je premijer, trenutno pretendent na ponovno osvajanje te funkcije, izrekao nekoliko teških neistina. Najvažnije, uopće nije istina da Hrvatska takav zakon nema. Hrvatska ima zakon koji je vrlo sličan onom u Srbiji. Čovjek koji je četiri godine vodio državu to ne zna ili namjerno zavarava javnost? Ali nije jedini. Takva je retorika opće mjesto hrvatske politike.
Kad je riječ o zakonu o univerzalnoj jurisdikciji, kako ga mediji obično zovu, hrvatska se javnost uporno kljuka neprovjerenim i tendencioznim tvrdnjama, pa i lažima. Činjenica je da se zbog njegovih pravnih, ali i političkih konzekvenci odnosi između dvije države povremeno dramatično zaoštre. Kako je to bilo kad je u beogradskom zatvoru, a zatim i pred sudom završio hrvatski branitelj Veljko Marić. Ili onda kad se saznalo da su na srpskim optužnicama i neki hrvatski svojedobno visokopozicionirani političari, poput Vladimira Šeksa. Ili sada, kada je Srbija, navodno greškom uhitila jednog hrvatskog državljanina. Što je spin, a što su fakti oko tog zakona koji su neki u Hrvatskoj spremni nazvati nastavkom velikosrpske agresije pravnim sredstvima?
1. Što zaista stoji u spornom zakonu?
Srbija je svoj Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine, skraćeno Zakon o ratnim zločinima, usvojila potkraj 2003., za vrijeme proreformskog premijera Zorana Đinđića. Beograd se tim zakonom izrijekom proglasio nedležnim za progon zločina počinjenih na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije, bez obzira na državljanstvo počinitelja ili žrtve. Politički je kontekst u ovom slučaju jako važan. Treba znati da je na osnovi tog zakona Srbija formirala Tužiteljstvo i Sud za ratne zločine, za što je Đinđić dobio suglasnost i svaku, pa i materijalnu, potporu SAD-a, Europske unije i Haškog suda.
2. Kako glase hrvatski zakoni?
Zakonska rješenja u Hrvatskoj vrlo su slična onima u Srbiji. Hrvatski zakoni o ratnim zločinima također uključuju univerzalnu jurisdikciju. Hrvatska, baš kao i Srbija, ima u svom kaznenom zakonu opće definiranu univerzalnu jurisdikciju, ali obje države imaju i posebne zakone kojima taj institut u određenoj mjeri sužavaju. Srbija je svojim Zakonom o ratnim zločinima univerzalnu nadležnost ograničila teritorijalno, na prostor bivše jugoslavenske države, Hrvatska je Zakonom o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda procesuiranje ratnih zločina uvjetovala nazočnošću okrivljenika. Srbija ima širu nadležnost samo utoliko što bi mogla suditi u odsutnosti, Hrvatska ne.
Faktično, srbijanski je model opće jurisdikcije uži. Hrvatska može suditi i za djela s područja bivše Jugoslavije, Srbija izvan tog područja ne može. Ako je Srbija “mali Haag”, kako je kritičari znaju zvati, onda bi se Hrvatska - tvrde eksperti za međunarodno kazneno pravo - mogla smatrati “velikim Haagom”. Činjenica je da po svom zakonu Srbija može suditi za zločin koji je u Hrvatskoj protiv hrvatskog državljanina počinio hrvatski državljanin. Ali je činjenica i da Hrvatska može suditi za zločin na Kosovu, koji je protiv kosovskog državljanina počinio srpski državljanin. Mogla bi suditi i za zločin koji je državljanin Srbije počinio na svom kućnom pragu, u Srbiji. Dakle, suštinske razlike između srpskog i hrvatskog zakonodavstva nema.
3. Što bi se dogodilo da Srbija ipak ukine svoj zakon, kako to traži Hrvatska ?
Ništa! Samo bi se jurisdikcija s jedne regije proširila na cijeli svijet. Potvrđuje to i Europska komisija u jednom svom internom dokumentu. Čak kad bi Srbija i ukinula sporno regionalno određenje, ratne bi zločine, tvrdi EK, mogla i dalje procesuirati u okviru univerzalne nadležnosti "što ni hrvatske vlasti ne dovode u pitanje".
Osim toga, nisu sva suđenja koja bi Srbija mogla organizirati za zločine u Hrvatskoj univerzalna jurisdikcija. Naime, uz temeljno načelo teritorijaliteta, što znači da države sude za ono što je učinjeno na njihovu području, postoje i drugi osnovi nadležnosti: aktivni personalitet (sude svojim državljanima) ili pasivni personalitet (sude kada su žrtve njihovi državljani). Dakle, ako Srbija sudi državljaninu Srbije za djelo u Hrvatskoj, to nije univerzalna nadležnost, nego aktivni personalitet. Isto tako, ako je žrtva srpski državljanin, nema univerzalne nadležnosti, nego je to pasivni personalitet. Primjerice, Srbija bi mogla suditi za Koranski most ako je tko od ubijenih zarobljenih vojnika srpski državljanin, bez obzira na univerzalnu jurisdikciju. Isto tako, ako je u nekom selu u Hrvatskoj ubijen netko s dvojnim, hrvatskim i srpskim državljanstvom, opet bi Srbija mogla suditi po načelu pasivnog personaliteta, ne treba im univerzalna jurisdikcija.
4. Zašto nije uspio pokušaj da se Srbiji otvaranje pregovora s Europskom unijom uvjetuje ukidanjem zakona o univerzalnoj/regionalnoj jurisdikciji?
Zato što je Hrvatska u svom pokušaju blokiranja Srbije ostala usamljena. Zato što u Europskoj uniji gotovo da nema države koja nema neki oblik univerzalne jurisdikcije. Zato što takvi zahtjevi, kako je Bruxelles konstatirao, “nisu dio acquisa”, odnosno pravne stečevine EU. Europska je komisija odbila Hrvatsku, tvrdeći da bi takvo uvjetovanje predstavljalo štetan presedan te da nije korektno tražiti od Srbije da “promijeni zakon koji je vrlo sličan zakonima Belgije, Češke, Danske, Finske, Njemačke, Luksemburga, Nizozemske, Španjolske, Švedske i Velike Britanije”. EK također navodi da Srbija nije jedina europska zemlja koja je “ograničila primjenu univerzalne nadležnost za zločine počinjene u nekom konkretnom sukobu". Na koncu, u nekoliko europskih država i SAD-u upravo su po načelu univerzalne jurisdikcije procesuirani zločini počinjeni devedesetih u ratovima na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
Hrvatska nije uspjela iznuditi ukidanje mrskog joj zakona, ali su hrvatski zahtjevi u modificiranom obliku ipak ugrađeni u prijelazna mjerila EU, pa je Srbija i u procesuiranju ratnih zločina obavezna razvijati regionalnu suradnju i dobrosusjedske odnose, uključujući i potrebu da se “izbjegne sukob nadležnosti”. Formulacija, namjerno elastična kako bi se učinila prihvatljivom za obje strane, otvorila je pravi rat interpretacija. Posve suprotno briselskoj preporuci da sukob oko jurisdikcije Beograd i Zagreb riješe međusobnom suradnjom.
5. Što su rezultati srbijanskog zakona?
Hrvatska zna za presudu Veljku Mariću. Zna i da se neki bivši branitelji ne usude ići preko granice. Ali primjenom regionalno ograničenog načela univerzalne jurisdikcije Srbija je, između ostalog, sudila za zločine počinjene u Hrvatskoj, na primjer u Lovasu i na Ovčari. Za ta je djela osuđeno nekoliko Srba iz Hrvatske. Neki od njih, navodno svi, nisu imali državljanstvo Srbije. Zločin je počinjen izvan Srbije. Žrtve također nisu bile državljani Srbije.
Tužilaštvo za ratne zločine Srbije podiglo je optužnice protiv blizu dvije stotine osoba: više od 90 posto, tvrde, čine etnički Srbi. Ovdašnji ministar pravosuđa u odlasku Ante Šprlje nedavno navodi da od 86 hrvatskih državljana koji su na službenom popisu Srbije, polovicu čine Hrvati, a drugi su dio “hrvatski državljani srpske nacionalnosti koji su počinili zločine u odori srpske vojske”.
6. Može li se slučaj Veljka Marića uzimati kao krunski argument za rušenje univerzalne jurisdikcije Srbije?
Teško. Premda Hrvatska svoje osporavanje srbijanskog zakona najčešće vezuje upravo za slučaj Veljka Marića, bivšeg branitelja koji je u Srbiji uhapšen i za ratni zločin ubojstva jednog civila, srpske nacionalnosti, ali hrvatskog državljanstva, počinjen u zapadnoj Slavoniji potkraj 1991., osuđen na 12 godina zatvora. Po hrvatskim medijima Marić je proglašen teškom žrtvom srbijanskog zuluma. Uživa maltene status narodnog heroja. Premda je o njemu kao o ubojici pred sudom svjedočio i jedan njegov suborac, a presudu o ratnom zločinu potvrdilo je i hrvatsko pravosuđe. Prije nekoliko mjeseci Marić je prebačen u Hrvatsku, ali je nedavno, navodno zbog zdravstvenih problema, pušten na slobodu. Neki hrvatski političari iz petnih su se žila založili za njega. Europarlamentarka Marijana Petir posjećivala ga je u beogradskom zatvoru. Nije se čulo da je itko od njegovih brižnih političkih skrbnika posjetio obitelj čovjeka kojega je Veljko Marić ubio.
7. Znači li to da sa srpskim zakonom i praksom progona zločina nema nikakvih problema?
Nipošto! Takav bi zaključak bio apsolutno pogrešan. Problemi su brojni. Načelno, najveći je problem u povijesnom naslijeđu. U činjenici da država iz koje je krenuo rat i koja je po presudama Haškog suda involvirana u najstrašnije moguće zločine, etničko čišćenje i genocid, sada samu sebe formatira kao djeliteljicu pravde i progonila bi zlodjela koja su u tom ratu počinili drugi. Moralno to je vrlo diskutabilna pozicija i s pravom diže tlak Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Srbija ne može očekivati da će susjedi bez emocionalnih opterećenja i rezervi gledati na njene postupke koji se tiču ratova u kojima je ona nastupala kao agresor. To je posljedica politike koja se devedesetih vodila iz Beograda.
Praktično, nije problem u univerzalnoj jurisdikciji, nego u zloupotrebama tog instituta. Problem je što su srpske optužnice često bazirane na dokumentaciji bivše JNA, armije koja je činila zločine, ili na nekim navodnim priznanjima koja su torturom iznuđena od zatočenika u srpskim logorima. Hrvatska je svojedobno donijela zakon o aboliranju sudionika srpske pobune, osim onih koji su počinili ratne zločine, a Srbija bi još vodila procese protiv onih koji su se odcijepili od Jugoslavije.
Tihomir Purda proveo je u Zenici u pritvoru dva mjeseca zbog jedne stranice priznanja koje nikad nije potpisao. Velika Britanija je 2010. odbila zahtjev Srbije za izručenje Ejupa Ganića, bivšeg predsjednika Federacije BiH, s objašnjenjem da nema dokaza koji bi ga teretili za ratne zločine. Slične je odbijenice Beograd primio od još nekih europskih država. Zahtjevi za izručenje Jovana Divjaka, Nasera Orića ili Ramusha Haradinaja neslavno su propali. Srbija je mahom pokretala progon i izdavala potjernice u tajnosti, bez ikakve prethodne razmjene podataka sa zainteresiranim zemljama. Takva praksa sigurno ne koristi regionalnoj stabilnosti ni dobrim odnosima među postjugoslavenskim državama.
8. Što je moguće rješenje?
Tražiti od Srbije ukidanje ili promjenu zakona - to je posve nerealno. Jedini način da se problem pravno i politički korektno riješi je međunarodni sporazum. Dogovor Srbije i Hrvatske ostavlja na snazi sve nacionalne propise, ali je u međusobnim odnosima ispred domaćih zakona. Na tom je tragu i otvoreno pismo što ga je Ivo Josipović nedavno uputio svojoj nasljednici na Pantovčaku, tražeći da predsjednica države prekine produciranje histerije i sa Srbijom otvori pregovore o mogućem sporazumu.
Srbijanski premijer Aleksandar Vučić već je u Bruxellesu, prilikom ulaska u pregovore s EU, odškrinuo vrata mogućem dogovoru. Rekao je da Srbija svoj zakon neće mijenjati, ali će sve probleme rješavati bilateralno. Nakon toga službeni se Beograd vratio retorici iz devedesetih. Retorici koja je prethodila slanju tenkova na Hrvatsku.
Na hrvatskoj strani forca je još na tvrdnji da Srbija svoj zakon mora ukinuti ili nikada neće ući u Europsku uniju. Ali ta je ucjena - sve kad bi i mogla opstati - na jako dugom štapu. Probleme treba rješavati danas, ne za tko zna koliko godina kad Srbija bude zrela za pristupanje EU. Vrlo stidljivo ideja o dogovoru počela se javljati i kod onih koji su dosad najavljivali pravne i političke ratove, pa je tako i Zoran Milanović, prijeteći kopipejstanjem srpskog zakona, u jednoj rečenici provukao mogućnost da se sa Srbijom sjedne i dogovori obostrano prihvatljivo rješenje.
Dogovor Srbije i Hrvatske mogao bi se nasloniti na sporazume o suradnji koje su prije desetak godina zaključili Državno odvjetništvo Hrvatske i srbijansko Tužilaštvo za ratne zločine, a slijedom kojeg su uspješno surađivali na brojnim predmetima, Ovčari prije svega. Suradnja je, kako se u pravosudnim krugovima može saznati, u posljednje dvije godine jako zamrla, navodno najviše pod kobnim utjecajem izvršne vlasti. Univerzalna jurisdikcija Srbije postala je u Hrvatskoj sredstvo političke utakmice, svojevrsni instrument međusobnog optuživanja vlasti i opozicije, koji se posebno frekventno koristi u kontekstu upravo započete izborne kampanje. SDP tvrdi da HDZ u proteklih pola godine nije imao petlje da Srbiju natjera na povlačenje spornog zakona, pa će to uraditi oni, čim se vrate na vlast. HDZ dokazuje da SDP u četiri godine svog mandata u tom pogledu ništa nije napravio, pa sada oni moraju spašavati Hrvatsku od strašne pogibelji koja prijeti iz srbijanskih zakona. Moguće rješenje morat će čekati završetak izbora.