U veljači sam 1998. godine u pitanju gostu emisije “2U9” Srećku Jurdani rekao da bi “cijeli taj paranoidni kosovskoudbaški sindrom bio savršeno nevažan da ne mijenja, u slučaju minimalne istinitosti, iz temelja povijest ove zemlje, kao i smisao njena postanka”. Mogao sam za ovu prigodu izabrati i neku drugu svoju emisiju, drugog gosta, drugi primjer: već od ranih devedesetih stalno sam varirao temu uloge sigurnosnih službi Jugoslavije u njenoj disoluciji. 19. travnja 1999., pitao sam tako Stjepana Mesića kako tumači činjenicu da je Prvi opći sabor HDZ-a održan pod patronatom tadašnje jugoslavenske tajne policije, precizirajući: pod paskom gospodina Perkovića. Nastavio sam: “Kako je moguće da jugoslavenska tajna policija ne samo tolerira nego i kontrolira skup koji je usmjeren jedino k rušenju tadašnje Jugoslavije? Jeste li vi tada znali za tu činjenicu? Kad se stvarao HDZ, 99,9% Hrvata nije znao relacije njegovih osnivača; sve je izgledalo spontano i slučajno. No, nimalo nije bilo tako. Recimo, nedavno smo vi i ja komentirali Manolićevu opasku o Krajačićevom intelektualnom kružoku, koji ste tvorili, po Manolićevim riječima, Tuđman, Boljkovac, vi i on. Koliko je HDZ bio samo plod autentičnog nacionalnog gibanja konca osamdesetih, a koliko dio logične izvedbe jednog plana raspada SFRJ koji je svoje porijeklo vukao iz desetljeća koja su prethodila, i koji se oslanjao na krugove poput ovog koji spominje Josip Manolić?” Konačno, izravno sam upitao: “Kako vi tumačite veze bivših jugoslavenskih tajnih policija i vrha HDZ-a, od samoga osnutka stranke?”
Dakle, ova mi je tema klandestine hrvatske povijesti prisna već početkom devedesetih. Uočio sam, naime, da Josip Manolić za prvog svog nastupa u mojoj emisiji, početkom 1992. godine, skriva činjenicu poznanstva s Tuđmanom: na moje pitanje koliko se dugo poznaju, odgovorio je da se znaju iz osamdesetih. Iz razgovora s Mesićem i Degoricijom, otprije sam znao da tome nije tako, da se znaju barem od 1942., kad Manolić šalje Tuđmana na Bilogoru, a moguće je da poznanstvo seže i dublje, u 1938. godinu. Sve u svemu, ubrzo mi je postalo jasno da ispod egzoterične, službene povijesti, postoji ezoterična, “klasificirana” povijest raspada SFRJ. Ta tema dugo godina bila je rubnom, tumačena kao konspiraterstvo, ali to je shvatljivo: državna se mitologija ustanovila kao službena verziju koju nije uputno dovoditi u pitanje. Uostalom, propitivati who is who, recimo udbaš, područje je, kako je nedavno ubojito precizno upozorio Josip Manolić, na kojem se lako gubi glava.
Nu, iznebuha je ta tema stekla pravo građanstva: komentirajući presudu Perkoviću i Mustaču, Zoran Milanović priznaje: “Šokiran sam jer su ljudi koji su Tuđmanu nabavljali putovnicu prokazani kao udbaški egzekutori”, insinuiravši ono što je njegov koalicioni partner Beljak izrijekom izlanuo: “HDZ je stvarala jugoslavenska tajna služba.” Time je ta tema doživjela hermeneutički kvantni skok: od interpretacije koja je imala status teorije urote raspredane po društvenim mrežama, postala je općim mjestom javne diskusije Hrvatske. Hrvatska je nastala na dogovoru Udbe i Norvala, a državni chorus-line interesna je struktura proistekle iz bivšeg režima, koja je Hrvatsku shvatila kao Noinu arku tranzicije. Kapital SFRJ preuzeli su najpovjerljiviji ljudi bivšeg poretka - koji su već držali u svojim rukama novac, banke i vanjsku trgovinu, Genex, Inex ili Astru - izravno ili posredno oslonjeni na Službu državne sigurnosti. Progenij Udbe nije zadržao uvjerenja, nego novac. Adaptirali su vlast, ali ne i režim. Elitizam hrvatske oligarhije - tih underground overlords - epifenomen je nužde zatvaranja ovog kružoka u svoje nedostupne arkane, budući da bi razotkriti njihovu prošlost u isti mah značilo osporiti im budućnost. Elita koja vlada Hrvatskom od obnove njene državnosti do danas odlučuje tko je in a tko out, tko mora, a tko nikako ne smije socijalno avanzirati apart od posebnih znanja, sposobnosti ili talenta. I - stoga se održava status quo: ovdje se kao kod Lampeduse u “Leopardu” čini sve samo da se ne promijeni ništa.
Možda bi ova verzija stvarnosti i opet izgledala kao teorija zavjere, da nije ne samo ozbiljnih svakodnevnih dokaza koji joj idu u prilog – “Bilo bi puno iznenađenja da se vidi lista suradnika, danas su neki od tih ljudi i među desnima i među lijevima i među kulturnjacima i među crkvenim ljudima i pitanje je ima li danas smisla destabilizirati državu otvaranjem tih frontova ako ne lovimo zločince", reći će prije dan, dva Ivo Josipović - kao i neugodnih, ali legitimnih pitanja: stvarno, koja je bila uloga sigurnosnih službi u stvaranju Hrvatske, u osnivanju HDZ-a, konačno – u karijeri dr. Franje Tuđmana?
Do koje je mjere pitanje ozbiljno, posvjedočit će i sljedeća okolnost: s pokojnim Bilandžićem tih sam godina opetovano elaborirao temu svijesti državnog vrha SFRJ o neodrživosti Jugoslavije po Titovoj smrti. Njegova tvrdnja da se za disoluciju Jugoslavije vrh države pripremao od kasnih šezdesetih savršeno je točna. Mika Tripalo, da dodam, pričao mi je o tome kako se s Tuđmanom ranih sedamdesetih vozio iz Slavonskoga Broda u Zagreb, i Tuđman mu je ničim izazvan kazao: “Zapamtite, ništa se ovdje neće za dvadeset godina dešavati bez mene!” Stoga je savršeno razumljiva potreba Josipa Manolića da pitanje je li Udba odabrala Tuđmana za lidera nacionalnog pokreta devedesetih i sam elaborira: “Odbacili smo mogućnost da je Tuđman bio projekt Udbe jer je on uvijek bio iznad toga. U užem krugu osnivača HDZ-a došli smo do zaključka da je Tuđman bio projekt vrha jugoslavenske partije i jugoslavenske države, zapravo Josipa Broza Tita i Edvarda Kardelja, one vrhuške u vrhu Jugoslavije koja je puno ranije shvatila da je nemoguće održati Jugoslaviju u dotadašnjem okruženju”, rekao je u nedavnom intervjuu.
To pitanje i taj odgovor imaju svoju bizarnu povijest: upravo nekako u vrijeme pisanja Manolićeve biografije ja sam u Večernjem listu objavio tekst o Tuđmanovim putovanjima Europom sedamdesetih. To je izazvalo konsternaciju: jedna osoba iz neposredne blizine, inače savršen poznavatelj obavještajnih zajednica SFRJ i RH, žurno je tražila razgovor sa mnom, raspitujući se tko me informirao, odakle mi to, itd., ne vjerujući u odgovor koji bi mu ponudio i stari Dedijer: Sve danas piše na internetu, samo treba znati čitati. Vidjevši da je tema stekla pravo građanstva, poželjelo se kontrolirati štetu i, sve u svemu, prvom je prigodom poduzet framing: željelo se stvar poželjno istumačiti.
Vrag je, naime, odnio šalu jer dr. Franjo Tuđman nije iz leta ptica i taloga kave gonetao što će se događati dvadesetak godina kasnije: budući obnovitelj hrvatske državnosti i prvi predsjednik Republike Hrvatske već tada je sudjelovao u upravo i točno onakvim konspirativnim akcijama na kakve aludiraju Milanović i Beljak kad govore o Udbi. Riječ je, koliko god to šokantno zvučalo, o ilegalnim putovanjima u inozemstvo dr. Franje Tuđmana u drugoj polovini sedamdesetih godina. Zapravo neobična okolnost: ne samo to da je Tuđman tih godina putovao Europom, nego i to da je to u Hrvatskoj do dana današnjega jedva koga zanimalo. Službene biografije spominju vraćanje putovnice 1986. i putovanja u Kanadu i SAD, ali niti jedna ne spominje da je Tuđman putovao u inozemstvo deset godina ranije. Kako je moguće da Tuđman, nakon presude za nacionalizam i zatvaranja 1972., putuje slobodno po Europi dok dobar dio proljećara robija? Neke su istine neshvatljive, a neke neprihvatljive. Recimo, ako znamo da je dr. Franjo Tuđman par desetljeća bio susjed Stevi Krajačiću, koji je osiguravao Tita u trenutku smjene Rankovića, ako k tome znamo da svih tih desetljeća tu živi i Josip Manolić, onda je zaista nevjerojatna okolnost da bi bilo kakvo izbivanje dr. Franje Tuđmana promaklo sigurnosnim službama SFRJ. No, ne žurimo sa zaključcima: ipak se o tome ponešto u Hrvatskoj reklo, u knjigama Ankice Tuđman, Darka Hudelista i Bože Vukušića, u tekstu Branka Salaja u Hrvatskoj reviji, a ja pak znam za taj podatak i iz razgovora s Josipom Manolićem, Ivićem Pašalićem, Draženom Budišom i Ljerkom Mintas-Hodak, da spomenem tek neke izvore. Ipak, najobimnije svjedočanstvo zabilježeno je iz pera Branka Salaja: tih je putovanja bilo više – recimo, na susret s domobranskim pukovnikom Babićem, glavnostožernim oficirom starojugoslavenske vojske u Beogradu, između ostaloga i zbog “Uputa za osloboditeljski rad”, djela koje se javlja u iseljeništvu 1977. godine, o čemu piše i Zvonimir Despot – ali se sada zadržimo na putovanju u Švedsku, 1977. godine. Postoji teza da je nesmetan put u inozemstvo u ta vremena Tuđmanu osigurao Milan Ribarić. Branko Salaj međutim prilično uvjerljivo govori o tome da je on organizator puta u Švedsku, te da je Udba naprosto bila izigrana. Tuđman ja Pašaliću spomenuo da je granicu prešao u prtljažniku automobila. Manolić svjedoči o lažnoj putovnici, baš kao i Salaj. Bez ikakve volje da sugeriram zaključak, sažimam Salajevu verziju događaja:
Salaj tvrdi da je put organizirao on, potpomognut skupinom šestorice prijatelja “od kojih je samo još jedan znao sve pojedinosti”. Diskrecija je štitila Tuđmana: za razliku od Bušića, koji je Udbu podcjenjivao, Salaj je bio dovoljno realističan da shvati, veli, da nije sveznajuća: organizacija je puta to i dokazala.
Tuđman je izabran kao najodlučniji i najhrabriji od “neprijatelja velikosrpske vladavine u nas”. Režim ga nije mogao ni suditi ni ubiti bez problema koje bi sebi time stvorio. Marko Veselica, Šime Đodan i ini nisu bili manje hrabri, ali su mogli biti, i bili su, sumarno zatvarani. Tuđman je davao intervjue malobrojnim stranim novinarima nakon čistke proljećara, i Salaj je zaključio da je upravo on tip čovjeka “koji je voljan preuzeti rizik povezan s prelaskom granice s ilegalnim papirima”.
Švedska je izabrana zato jer je, u riječ, Tuđmanov posjet bio važan argument u korist stvarnja Hrvatskoga saveza u Švedskoj.
Tuđman se u nazočnosti Branka Salaja u Stockholmu u predsjedništvu Vlade susreo s Carlom Bildtom, zadržavši se u jednosatnom razgovoru. Bildt je Tuđmanu prenio i rezultate jedne povjerljive ankete koju je Konzervativna stranka napravila među useljenicima uoči lokalnih izbora. Tuđman se zatim, sa Salajem u pratnji, sastao s međunarodnim tajnikom Socijaldemokratske stranke Pierreom Schoriom, kasnije ministrom i veleposlanikom u UN-u, u zgradi stranke, te u zgradi Parlamenta s predsjednikom vanjskopolitičkog odbora Riksdagena, Parom Granquistom. Svi su ovi susreti imali “hermetičku sigurnost” i političari su susret držali sub rosa, stavivši na nj jak embargo jer im ne bi bilo u interesu da se dozna kako su sastančili s tako istaknutom osobom koja se ilegalno nalazi izvan Jugoslavije. Sugovornici su bili upozoreni da su ti susreti vrlo rizični, a evo kako je Salaj obrazložio zašto su uopće pristali na takvu vrst susreta: “Njima je bilo zanimljivo doći u kontakt sa skrivenim kretanjima u zemlji s kojom su imali inače vrlo bliske odnose.”
Prije dolaska u Švedsku Tuđmana je Salaj s Vladimirom Rozijanom doveo u Köln, gdje je Tuđman sreo Gojka Borića, Vladimira Pavlinića i Tihomila Rađu; svi su sastanci obavljeni u najstrožoj tajnosti, a taj je krug dogovarao početak izdavanja “Poruke slobodne Hrvatske”.
U Stockholmu se, mimo izravnoga znanja Branka Salaja, Tuđman susreo s Brunom Bušićem.
Putovnicu je – to je čitatelju možda najfascinantniji dio priče – krivotvorio Vladimir Pavlinić, devetogodišnji urednik Glasa Koncila, teolog, filozof i publicist, poliglot i akademski slikar, brušeni informatičar i uznik koji je odležao tri godine u Staroj Gradiški. Salaj će o tome činu kazati: “Da bi priča o Franji Tuđmanu kao eksponentu i lutki zakulisnih snaga, koje permanentno vladaju ovom zemljom, bila točna, treba po svaku cijenu omalovažiti i popljuvati Pavlinića zbog njegove uloge u švedskom putu.” Salaj ne vidi što bi jugoslavenske vlasti ili neki prikriveni centar moći dobio time da Franjo Tuđman odglumi “veliku konspirativnu predstavu”, a osim toga teško mu je zamisliti Tuđmana kao “poslušnog trčkarala nekakvih anonimusa”. Sve u svemu, nikakve tu urote jugoslavenskih tajnih službi nema, dapače, zloglasna je Udba grdno izigrana.
Moram priznati priznati da mi Branko Salaj, kao uglađen sugovornik, izrazito imponira, da mu prilično vjerujem, i da s argumentacijom Branka Salaja ne bih imao ni malo problema da nije šire slike, konteksta: raspad Jugoslavije ne samo da je anticipiran, nego je i brižno pripreman. Ako već Tito, Kardelj i Bakarić nisu vjerovali u očuvanje SFRJ, kako onda ne pomišljati na to da je mnogima u njoj na pamet palo ono elementarno: preživjeti neminovne promjene. Neumoljiva je to logika golog opstanka, i tu ne treba nikakve teorije ni prakse urote: osamdesetih je bilo sasvim jasno da netko mora platiti ceh “diktature proletarijata”, već i u ime pluralizma, i rizična skupina kakva je takav račun plaćala u inim tranzicijskim zemljama, u Jugoslaviji je sasvim logično zaključila da valja biti u prvim redovima demokratskih promjena. Za Norval nije putovao samo Tuđman. Na sastanak s fra Ljubom Krasićem putovao je i Manolić. Na igralištu “Borca” sudionici su imali više policijskoga staža no ona dva kruga tadašnje milicije koja je skup okružila, o čemu mi je pak šeretski pričao Nobilo. Tuđman ni tada nije izabran nimalo slučajno – Marko Veselica poslan je u Panoramu – baš kao što se, u skladu s njegovim vlastitim riječima, ništa nije događalo tih godina bez njega i njegove volje.
In summa, sasvim je nepobitno da je Tuđman putovao po Europi deset godina ranije no što je to službena historiografija Hrvatske uvjeravala. Bjelodano je da to nije moglo biti nezapaženo od strane sigurnosnih službi Jugoslavije. Logično je da je ta putovanja placetirao državni vrh SFRJ, jer bi u protivnom Tuđman istom bio uhićen. Očito je, napokon, da Tuđman nije išao Bušiću odnijeti pršut i sir škripavac, nego su posrijedi bila ozbiljnija posla – povjerljivi dogovori s važnim figurama hrvatskog emigrantskog života o procesima i događajima koji će uskoro uslijediti. Ako se nekome 1977. čini davnom godinom, neka razmisli: devedeseta je bila prije četvrt stoljeća, a usred smo zbivanja koja uzroke imaju u tom vremenu. Tuđman je putovao u inozemstvo neposredno prije Titove smrti i njegova putovanja u Norval samo su finalizacija toga procesa.
Stoga, mislim da sa sigurnošću možemo kazati: nije Tuđman radio za Udbu, nego ona za njega. Slučaj Perković, sad shvaćate, samo je kontinuitet te suradnje, ne izuzetak.
A putovnicu osamdesetih mu ionako nije mogao dati Perković. Jer je to bila stvar odluke političke, a ne sigurnosne razine.
Uostalom, čemu nagađanje: poznato je da je o tome odlučio Mika Špiljak. Predavši usput sve svoje ljude Tuđmanu na raspolaganje. A dalje – zna se.