Afera s uhićenim “hrvatskim špijunom” Čedomirom Čolovićem, koji je 2. rujna spektakularno uhićen u Beogradu, te se već nagodio sa srbijanskim tužiteljstvom na tri godine zatvora priznavši da je špijunirao u korist Hrvatske, već pomalo pada u zaborav i medija, ali i politike i analitičara odnosa dviju država. Ante Gugić, bivši šef hrvatske Sigurnosno-informativne službe, već nakon Čolovićeva uhićenja iznio je tezu kako je Čolović najvjerojatnije iskorišten za srbijanske unutarnjopolitičke potrebe, ali i kako je moguće da je netko u Hrvatskoj Čolovića registrirao kao doušnika kako bi opravdao neke operativne troškove za sasvim druge namjere.
Ante Gugić bivši je načelnik OSOK-a PU zagrebačke, pripadnik tzv. zagrebačke kriminalističke škole, koji je od 1992. do 1995. godine bio šef kriminalističke vojne policije, a od 1995. do 2000. godine čelni čovjek Sigurnosno-informativne službe i pomoćnik ministra za sigurnosno-obavještajne poslove Ministarstva obrane. Prije toga radio je kao inspektor za očevide, šef Odsjeka za suzbijanje maloljetničke delinkvencije i zapovjednik PP Sesvete Policijske uprave zagrebačke. Umirovljeni obavještajac koji je karijeru nastavio u području korporativne sigurnosti donosi intrigantne analize i projekcije “slučaja Čolović” u budućnosti. Iako će neke špijunske tajne, kako kaže, s njime “otići u grob”, donosi i neke dosad nepoznate detalje o okolnostima vojnoobavještajnog djelovanja u ratnom i poratnom razdoblju. Na jedno od javnosti najintrigantnijih pitanja – kako i zašto netko postaje špijun – također ne izbjegava odgovor, ali, naravno, sa zadrškom. Kao i drugi obavještajci Gugić ne govori puno o konkretnim akcijama, ali je na naš razgovor donio fotografiju s posvetom američkoga generala Jacquesa Paula Kleina, bivšeg prijelaznog upravitelja UNTAES-a u Podunavlju za doprinos mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Dakako, radilo se o obavještajnoj akciji “POLINOM”. Razgovor smo otvorili pitanjem o “aferi Čolović”.
Kako vi danas objašnjavate uhićenje Čedomira Čolovića? Što je, po vašem mišljenju, pozadina cijelog slučaja?
– Činjenica je da su službe sigurnosti u Čoloviću prepoznale pogodnu osobu za svoje buduće aktivnosti. Pritvorili su ga i nagovorili da daje njima informacije, dakle namijenili su mu ulogu kontrašpijuna kako bi ga suprotstavili hrvatskim službama. Zašto baš Čolović i je li on neko ime ili funkcija ili pripada području na kojem upravo druga strana želi provesti neke aktivnosti u smislu protušpijunskih operacija i specijalnog rata? U tu svrhu su izabrali Čolovića koji je živio na relaciji Drniš – Knin – Beograd, po svom profilu im odgovara, lojalan je službama, može izdržati mnoge torture. Za pretpostaviti je da će mjesto zbivanja njihove aktivnosti biti upravo Knin, kao sjedište nekadašnje tzv. Republike Srpske Krajine. Prije svega tu mislim na kompromitiranje hrvatskih sigurnosnih službi i Domovinskog rata, ili “Oluje” i proslave te akcije kao simbola pobjede, s kojom se Srbi ne mogu pomiriti. Kako im ponestaje materijala za kompromitaciju vojnih akcija, to ih moraju stvoriti.
Zašto to mislite i na temelju čega iznosite te tvrdnje?
– Treba sagledati dvije stvari: što bi to Srbiji moglo biti bitno i zbog čega? U praksi su poznate činjenice kako protivnička strana najčešće i najučinkovitije koristi otkrivene špijune za svoje protušpijunske i obavještajne operacije. Jedna kategorija su ljudi poput Čolovića koji je, kako proizlazi, ničim izazvan postao hrvatski špijun. Činjenica je da je Srbija iskoristila dio ovdašnjih Srba kako bi ih iskoristila za poticanje sukoba s Hrvatima u ostvarivanju svojih velikosrpskih ideja. Upravo oni iz te skupine naroda koji su do 90-ih živjeli u Hrvatskoj, a zatim pod sugestijom službi, KOS-a, odselili u Srbiju, ostavljajući iza sebe kolege, rodbinu, prijatelje, kumove... regrutirani su za potrebe provedbe akcije “Labrador” od koje nisu ni do danas odustali. Iznenadno aktiviranje običnih građana, pogodnih za obavještajne aktivnosti, opravdano upućuje na neke planirane aktivnosti, pri čemu sutra mogu odabrati i nekog drugog iz neke srpske obitelji koja živi na relaciji Hrvatska – Srbija.
Podaci o tome da je Čolović bio pripadnik tzv. Vojske RSK manje-više su poznati, i o tome je pisano u medijima. Znate li vi nešto više? I koji bi bio motiv da se njega sada prokaže kao hrvatskog špijuna u Srbiji?
– On nije bio na nekoj za obavještajstvo značajnoj funkciji, što ne znači da nije sposoban za ulogu špijuna. Njemu je namijenjena sporedna uloga predstavnika srpskog naroda u Hrvatskoj, a drugi će preuzeti značajnije uloge. Imamo deklarirane Srbe s nerazjašnjenom ulogom u Domovinskom ratu, koji sjede u državnim ministarstvima, Uredu predsjednika, državnim institucijama, i dostupni su im podaci s oznakom tajnosti ili klasificirani podaci, od njih nitko ne strahuje da bi mogli špijunirati u korist Srbije, upravo iz tih činjenica i tvrdim da je on izabran radi manipulacije. Čolović je završio svoju misiju. On je prihvatio igru i priznao. Srpske službe sada imaju pokriće, podlogu i polazište za daljnji obavještajni rad koji su legalizirali kroz slučaj Čolović. Prosuđujem da će on poslužiti kao izgovor, točnije kao opravdanje za nešto do čega su došli protuzakonito. Dakle Čolovića su smisleno otkrili kao hrvatskog špijuna, a sve kako bi budućoj obavještajnoj akciji dali vjerodostojnost. On je iskorišten. On se više nigdje neće pojavljivati, ali će se koristiti njegovo ime kao “uhićenog i osuđenog hrvatskog špijuna”.
Za što bi ga to srbijanska strana mogla još iskoristiti? Kako komentirate tvrdnje koje su se pojavile u medijima u Srbiji da je bio praćen 15 godina?
– Kao prvo nema nikakve logike da se Čolovića prati jer je on javno dolazio sve ove godine u Hrvatsku i živio je na relaciji Beograd – Drniš. Javno je dolazio i odlazio, komunicirao, rješavao sve svoje svakodnevne administrativne poslove u Srbiji i Hrvatskoj. Nije se sastajao na nekim tajnim mjestima. Ne treba to mistificirati i sad misliti da je on mogao znati i imati neke tajne. Iz svega do sada objavljenog proizlazi da se njime manipulira i da će toga biti još. Kad sam spomenuo “Oluju”, činjenica je da je general koji je zapovijedao srpskom vojskom – Rade Bulat – predao prijavak hrvatskom generalu – Petru Stipetiću – i čestitao mu na viteškoj pobjedi i predao mu svoju vojsku i naoružanje. I tu treba staviti točku te nitko nema pravo, pa ni politika, dovoditi tu pobjedu u pitanje. Tu politika i određene službe mogu manipulirati, ali to je jasno jednoznačno i nedvosmisleno te vojnoobavještajno zaključeno. Zbog činjenice da je Hrvatska po svim pitanjima otvorena prema Srbiji, za što bi to sigurnosne službe koristile Čolovića? On je tu igru prihvatio, a da ni sam ne zna o čemu se radi. Ako je Čolović tolike godine radio, a sud proučio spis u nekoliko sati i donio valjanu presudu, onda se može zaključiti da niti sud ne zna o čemu se točno radi. Možete li zamisliti koliko treba sudaca, analitičara i vremena da bi se analizirao rad jednog obavještajnog suradnika čije je djelovanje trajalo 15 godina.
Jedna je od teza, koju smo iznijeli u Jutarnjem listu, da je Čolović trebao biti svjedok optužbe na predstojećem suđenju za ratne zločine nad hrvatskim civilima na sudu u Šibeniku, o čemu je dao iskaz, te da je njegovo uhićenje eliminacija svjedoka koji bi mogao teretiti optuženike? Što mislite o tome?
– Srbija se mora suočiti s činjenicom kako je izgubila rat i da su im svi oni koji su na bilo koji način sudjelovali u ratu na strani velikosrpske politike sada teret. Iskaz koji je dao jedan vojnik, Čolović, mogla bi ta osoba i promijeniti, ili reći da je iskaz dala pod prisilom, prema tome mislim da to nije razlog. Kao što se Srbija svih onih koji su na neki način sudjelovali u stvaranju tzv. RSK odrekla, pa im je tako svejedno hoće li na primjer Dragan Vasiljković poznatiji kao “Kapetan Dragan” biti osuđen ili oslobođen. Sve to ukazuje na to da u nekim novim pregovorima ili političkim previranjima Srbija želi postići novu prednost kako bi bila dominantna u regiji. To, na primjer, može biti u odnosu na novi val optužnica u Srbiji protiv hrvatskih branitelja, a svjedoci smo da se takve optužnice pišu i u BiH. Sve ukazuje da su te psihološke operacije usmjerene prema tom cilju.
Što slijedi i kako se Hrvatska tome može suprotstaviti?
– Najgora moguća reakcija bila bi poduzimati neke mjere i radnje, a da nismo sigurni za što njima ovakve operacije trebaju. Kad je riječ o optužnicama koje se pišu protiv hrvatskih časnika u Srbiji i BiH, postavlja se pitanje kako su oni došli do podataka na kojima ih temelje. Preko zarobljenika. Oni imaju potpisane izjave zarobljenih hrvatskih časnika i vojnika koji su govorili protiv svojih zapovjednika, protiv hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i u svakom trenutku mogu reći: “Vi ste, gospodo, to potpisali. I na tome temeljimo optužnice!” Potrebno je razgovarati sa svakim zarobljenikom, gdje je i što izjavio i pod kojim okolnostima, i tako će se doći do činjenice da je svaki od njih bio izložen torturi i iznuđivanju iskaza. To je bolno, ali hrvatska država treba dokumentirati kako se manipuliralo i iznuđivalo iskaze od hrvatskih zarobljenika. I podnijeti prijave protiv onih koji su to činili. I za njima raspisati tjeralice. Na taj način se postiže prednost. Ako to mi ne napravimo, druga strana će biti u prednosti, a mi ćemo uvijek biti iza.
Zar nisu ti iskazi bili sustavno prikupljeni i dokumentirani?
– Pokušalo se to napraviti, napravljen je i plan aktivnosti, ali su neki političari iz samo njima znanih razloga bili protiv toga. Istina, to je jedna neugodna činjenica za svakoga tko je bio u toj poziciji, ali trebamo vidjeti kako se druge države odnose prema ljudima koji su bili u ratnom zarobljeništvu. Sustavno ih se prati i o njima vodi briga. Zbrinjava ih se, ali ih se nastoji odmaknuti od javnih poslova jer se zna da ih se može kompromitirati. Ne smijemo čekati. Moramo ići ususret problemu i pokušati ga otkloniti.
Druga strana “igra” dugoročnije i provodi značajniju aktivnost koja je obavještajnog karaktera kako bi kompromitirala Hrvatsku i ostvarila neku prednost u svom budućem položaju u regiji. To se može povezati i s aktualnim političkim zbivanjima u Hrvatskoj i Srbiji. Dolaskom Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a i nakon pobjede te stranke na parlamentarnim izborima osjeća se novi najavljeni smjer vođenja hrvatske nacionalne politike. Predsjednici Republike Hrvatske kao i premijeri nakon 2000. godine dopuštali su nekontrolirano iznošenje tajnih dokumenata, kojih je dio dospijevao i u ruke srbijanskih službi, dopuštali su službama sigurnosti prepravljanje i krivotvorenje dokumenata te niz drugih radnji kao što je ukidanje obavještajne akademije, provođenje istraga nad legalnim i legitimnim obavještajnim akcijama na nelegalan način, oslobađanje špijuna od odgovornosti i slično.
Mislite li na predsjednike Mesića i Josipovića? Zar želite reći da su vukli poteze u korist Srbije?
– Sasvim je dovoljno izneseno podataka da čitatelji mogu prepoznati tko je to trošio vrijeme i novac državnih obveznika sve ove godine da bi “stvorio”, a ne uredio već stvorenu državu. Politika od 2000. do danas nije primjereno određivala ciljeve sigurnosnim službama, državne činovnike službi sigurnosti su pretvorili u stranačke, a zbog pogrešno vođene kadrovske politike dogodilo se da Hrvatska, osim što nema sigurnosno-obavještajni obrazovni sustav, ima više stručnih osoba izvan obavještajnog sustava nego u sustavu. Svaki govor ili pisanje o sustavima sigurnosti i njihovoj ulozi u Domovinskom ratu, kao najsloženijem obliku operativnog djelovanja svih čimbenika sigurnosti jedne države, bez ograničenja što se može javno objaviti izaziva nesigurnost, potkopava učinkovitost, ugrožava izvršitelje kao i sve one koji su na bilo koji način sudjelovali u obavještajnim akcijama, bilo posredno, neposredno ili kao puki promatrači. Kako protumačiti činjenicu da je jedan državni činovnik iz ureda prvog hrvatskog predsjednika iznio i predao svu obavještajnu dokumentaciju stranim špijunima?
Iznijeli ste i tvrdnju da je Čolović možda poslužio nekome iz hrvatskog obavještajnog sustava kako bi opravdao troškove vodeći ga kao suradnika. Možete li to malo pojasniti?
– Da, točno je, a to sam iznio na temelju postojanja osnova sumnji i činjenice da se zbog trošenja operativnih novčanih sredstava sudi državnim činovnicima, koji su zloupotrebljavali dokumentaciju službi i službe sigurnosti. Tu su u pitanju prljave igre. Istovremeno, neke akcije iz prošlosti koje su provođene, od akcije “Kameleon” i “Sigma” koje su uredno zavedene, vođene i zaključene, o kojima su napisana izvješća, prokazane su u medijima kao skandalozne, dovodeći na sud lažne špijune upravo od strane onih kojima se sudi u aferi “korištenja operativnih troškova”.
Iz protivničkih redova se unajmljuju kontrašpijuni za novac, i to se čini u ratu kada se želi doći brzo do korisne informacije o protivniku. Kada se to radi bez nadzora i kontrole u miru uz blagoslov jednog političkog autoriteta, onda se postavlja pitanje legalnosti i legitimnosti takvog rada.
Jeste li u vrijeme rata surađivali s protivničkom stranom? Jeste li razmjenjivali podatke?
– Da, razvili smo suradnički odnos sa stranim vojnim službama i razmjenjivali smo podatke, pravilo je da se ne iznose operativna sredstva i metode rada. Mirna reintegracija Podunavlja je primjer gdje je služba na čelu koje sam bio odigrala vrlo važnu ulogu, kroz akciju “Epilog”, ali nije vrijeme da se iznose neke pojedinosti, poglavito s moje operativne razine. Reći ću da smo to napravili uz pohvalu generala zaduženog za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja. Sa strane hrvatskog obavještajnog sustava posebna zasluga pripada generalu Markici Rebiću.
Deset je važnih čimbenika koje smo koristili u obavještajnim akcijama: rad sa suradnikom, provjera podataka i identifikacija osoba, informativni razgovor i intervju, tajno praćenje i prismotra, tajna pretraga, tajno slušanje i snimanje, plasiranje dezinformacija, operativno analiziranje, operativno istraživanje i sigurnosne prosudbe.
Jedno je koristiti suradnike u kriminalističkom obavještajnom radu, a drugo koristiti špijune agente. Sve policije svijeta pozvane su na suradnju kada je u pitanju istraživanje i ispitivanje kriminala, pa su u tom pogledu i hrvatske službe po pitanju kriminala postizale sporazume o pograničnom djelovanju policijskih službi susjednih država. To je u javnosti poznato – da su, i kako, hrvatski časnici istražitelji bili izloženi od strane službene politike svoje države s obzirom na to “što su to oni tamo radili”. Činjenica je da operativci istražitelji ili obavještajci idu tamo kamo ih se pošalje i oni znaju tko je korisnik njihovih informacija.Uz izloženost političkoj kritici, što se tiče borbe protiv kriminala u ratu, napravili smo ono što smo u tim okolnostima mogli.
Možete li nešto reći i o djelovanju SIS-a na protivničkoj strani?
– Mogu samo reći da je djelatnicima SIS-a najmanji problem bio bez dokumenata otići tamo kamo ih se pošalje, imati kontakt, obaviti posao i vratiti se kući s rezultatima. No, o tim se poslovima ne govori. To se nosi u grob. SIS je uvijek bio na našoj strani, pa i danas kada ga posrnuli političari nazivaju “obavještajnim podzemljem”. Trebalo je imati kvalitetne ljude, i bilo ih je, ali malo. Pustimo pak priče i rasprave onih koji se hvale raznim funkcijama i iskaznicama. S takvima koji su javno govorili bez kontrole i ograničenja, oni su davno zaprljali svoju značku i s njima je sigurnosni sustav imao, i danas ima, najviše problema. Njih pitajte o radu na protivničkoj strani i naručenom novinarstvu. Kako god to danas izgledalo, djelatnici SIS-a su znali da je njihov rad strogo ograničen na suzbijanje, otkrivanje i presijecanje aktivnosti koje su procijenjene kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti, obrani suvereniteta i cjelovitosti Hrvatske od vanjskih i unutarnjih opasnosti koje proizlaze iz pokušaja špijunaže, diverzije i terorizma. Za mog mandata u rukovođenju SIS-om obavili smo oko 20 obavještajnih akcija i odgovorno stojim iza svakog djelatnika i radnji koje su poduzeli.
Koji uopće motiv pokreće ljude pa da se može pridobiti nekoga za suradnju?
– Među dužnosnicima protivničke strane uvijek postoje oni koji su sposobni, stručni i inteligentni. Međutim, dogodi im se da izgube položaj ili im se dogodi da su stegovno kažnjeni za određene incidente, postoje i ulizice šefovima, postoje i oni koji ne mogu napredovati i dugo su na nižim funkcijama bez promaknuća. Posebno su interesantni oni koji iskoriste stanje za osobno bogaćenje – možete li u toj skupini prepoznati naše?, bilo komu od svih takvih navedenih može se pristupiti i podmititi ga. To treba znati primiti i upotrijebiti, s njima je teško a bez njih se ne može. Pridobiti, zadržati i voditi jednog ili dva suradnika u karijeri svakog obavještajca je vrhunski uspjeh. Motiva zbog kojih netko postaje suradnik mora biti svjestan i on i onaj tko ga vodi. Među njima mora postojati vjernost i ne može se to prenositi nekome trećem ili dalje na jednostavan način. Čak ni korisnik informacije ne smije znati tko je suradnik.
Ostavlja li to onda mogućnost da političar kao korisnik informacije bude izmanipuliran?
– Političaru su obavještajne informacije direktna potpora kada on treba donijeti odluku brzo i ispravno a neizvjesnost je još uvijek velika. Političar ne donosi odluku nakon samo jedne informacije i od jednog izvora. Obavještajac ne smije biti opterećen time kakvu će političar donijeti odluku niti ga smije pitati kakvu će odluku donijeti. To je samo kod nas uvedena loša praksa, pa su neki govorili: “Ja sam predsjedniku dao informaciju, a on nije ništa napravio!” To je pogrešan pristup. Obavještajac, kao prvo, ne smije lagati. Što će, primjerice, predsjednik s lošom informacijom koju mu obavještajac donese, njegova je stvar. Može zahtijevati daljnji rad, odbaciti informaciju ili nešto treće. Bilo je situacija kad smo davali informacije da su određeni pomoćnici ministra povezani s kriminalom, to smo dokumentirali, ali njih je politika zaštitila kao državni interes. To je pogubno za sustav, a kad ste u obavještajnom sustavu nekome majka, a nekome maćeha, morate računati na to da ćete biti predmet obrade budućeg sustava. Lako je obavljati vojnoobavještajne poslove kada je vrhovni zapovjednik vjerodostojan i razborit, nemoguće je taj posao obaviti kada predsjednik drugoj strani olako daje obavještajne podatke svojih časnika o protivniku koji su ih mukotrpno stvorili u ratu.
Napisali ste knjigu o turizmu i sigurnosti. Iza nas je najuspješnija turistička sezona, ali smo istovremeno na balkanskoj izbjegličkoj ruti. ISIL nas “targetira” kao prijetnju. Koliko smo izloženi opasnosti od terorizma?
– Kao prvo moramo analizirati kome bi to bio interes. Za Srbe koje se nastoji prikazati protivnicima i neprijateljima sigurno to nije u interesu jer ipak značajan dio njihovih građana dolazi na ljetovanje. Hoće li to raditi muslimani? Neće. Smatram da smo po pitanju te opće sigurnosti sigurna zemlja, ali ono što se može primijetiti jest da nam je sigurnosna kultura na izuzetno niskoj razini, i to na svim područjima. U kurikularnoj reformi govori se o zdravstvenom odgoju, ali o sigurnosnom odgoju nema ni riječi. A to ćemo u budućnosti uvoziti. Potrebno je pratiti preobrazbu kriminala u turističkoj industriji i prilagođavati se novim organizacijskim uvjetima.
Ali to mnoge asocira na bivši sustav, aludira na ono poznato: Ništa nas ne smije iznenaditi.
– Ako hrvatski kriminalci na odmorištu autoputa opljačkaju njemačkog državljanina koji putuje na odmor, tko je tu iznenađen, sustav, stranac ili lopov? Naravno da su u hotelskoj industriji postavljene sigurnosne norme i standardi koji se odnose na osoblje hotela i na goste. Sigurnost u hotelu nije stvar naoružanih zaštitara i bodljikave žice, to je iscrpljujući oblik sigurnosti. Sigurnost u hotelu je stvar organizacijskog i upravljačkog sklada osoblja i gostiju. Više može jedan recepcioner u hotelu učiniti u vezi sa sigurnošću od cijele satnije zaštitara. Sigurna je ona turistička destinacija koja sigurnost promatra kao sastavni dio standardne turističke ponude. U obavještajnim sustavima se mijenjaju donositelji odluka i korisnici informacija, a operativna sredstva i metode rada ostaju iste kao i tajnost u primjeni. Prihvatite činjenicu da se sigurnosni sustavi dijele na učinkovite, manje učinkovite i neučinkovite, a ne na bivše i sadašnje.
Kako komentirate nedavno objavljenu informaciju o protjerivanju obavještajaca iz ruskog veleposlanstva u Zagrebu i rusku protumjeru?
– Sa sigurnosnog stajališta uputno je razvijati razumne odnose s Rusijom. U obavještajnom špijunskom radu nije mudro izazivati prijetnju većeg zla od onog koje postoji.