GLOBUSOV INSAJDERSKI IZVJEŠTAJ

KAKO SE NOVI PROGRAM SDP-a PRETVORIO U DUGO OČEKIVANO VELIKO NIŠTA Nije se ni počeo sastavljati, a radna skupina za njegovu izradu već se raspada

    AUTOR:
    • Željka Godeč

  • OBJAVLJENO:
  • 04.11.2017. u 12:56

Goran Mehkek / HANZA media

Mnogo indicija pokazuje da bi i donošenje novog programa SDP-a “Hrvatska za sve” što ga je šef SDP-a i član Radne skupine za izradu programa Davor Bernardić najavio u srpnju moglo završiti debaklom, baš kao i pokušaj izmjene izbornih pravila i novog Statuta. Ta skupina je čudovišna kompozicija ljudi koji imaju dijametralno različite stavove i teško mogu funkcionirati zajedno a kamoli izroditi suvisao program, pogotovo ne u roku koji je javnosti obećao Bernardić. U najboljem slučaju možemo dobiti tek kozmetičke izmjene Račanova programa iz 1996. na konvenciji do kraja godine ili još jedan Bernardićev ćorak - ustvrdio je Globusu neslužbeno jedan član te skupine.

Kao argumente da ne treba imati velika očekivanja taj član navodi: skupina se osula, ne sastaje se u punom sastavu, komunikacija se odvija mejlom, a ni nakon više mjeseci rada uopće nije postignut konsenzus oko osnovnog cilja: treba li pisati kompletno novi program ili nadograđivati postojeći.

Dojam je Globusova sugovornika - koji za sebe kaže da je formalno još u skupini jer da mu je “žao ostaviti Beru na cjedilu, ali nemam puno nade u produktivan ishod” - da će Radna skupina završiti u ćorsokaku.

Četiri skupine

Ta se skepsa prema konačnom rezultatu izrade Programa pojačala na sastanku prije otprilike mjesec dana kada je šef SDP-a formirao četiri skupine za različita područja (vanjska i unutarnja politika, gospodarstvo, društvo) i dao im rok od sedam dana da mejlom pošalju svoje ideje i zamisli o novom SDP-u i tim zahtjevom s kratkim rokom izazvao konsternaciju.

- To nije ozbiljan rok za ozbiljan program - procijenit će član. Tvrdi kako još uvijek “nemamo supstancu”. Posljednjih mjesec dana “umirio” se čak i inače agilni Rajko Ostojić, a najmanje dvojica članova, politolog Berto Šalaj i “stari” SDP-ov kadar Davorko Vidović kojemu je Bernardić bio prvi izbor za novog predsjednika, kako saznajemo iz izvora bliskih SDP-u, zahvalila su se na članstvu i povukla uz opravdanje da ima­ju drugih obaveza. Tu informaciju nisu ni potvrdili ni demantirali novinarima Globusa.

U srpnju uoči sjednice Glavnog odbora SDP-a Bernardić je svečano objavio da SDP kreće u izradu novog programa koji će “ljudima u Hrvatskoj na platformi socijaldemokracije ponuditi bolji život, Hrvatsku učiniti dinamičnom i digitalnom zemljom 21. stoljeća koja zna i može” i poručio da se “Hrvatska ne smije ponašati kao ‘igralište uvrijeđenih dječaka’”.

Plan SDP bio je da oko Programa otvori široku raspravu, potom ga usuglasi i usvoji na konvenciji stranke do kraja godine. Već je u srpnju sama rasprava o tome kojim smjerom treba ići raskolila grupu na dvije struje. Dio članova na čelu s Bernardićem zastupa tezu da je program SDP-a iz 1996. godine dobar i da ga treba samo malo ušminkati, nadograditi i osuvremeniti držeći se četiri ključna načela: sloboda, jednakopravnost, solidarnost i dostojanstvo čovjeka.

I dalje na početku

Druga, pak, jezgra okupljena oko Peđe Grbina inzistira na totalnoj transformaciji Programa. Zalažu se za izradu posve novog Programa, a ne recikliranje Račanovog, tvrdeći kako se svijet dramatično promijenio u posljednja dva desetljeća, gutajući iz godine u godinu socijalna prava i društvo jednakosti. Smatraju da SDP, želi li na političkoj sceni opstati kao relevantna snaga, a ne minorizirana opcija od deset posto glasača, ovisi o sposobnosti da se te teme duboko i suštinski protresu.

Podsjećaju kako su se nad socijaldemokracijom nadvili crni oblaci po cijeloj Europi; u Poljskoj je izumrla, u Njemačkoj i Italiji prisiljena je na saveze s desnima, u Francuskoj i Grčkoj postala je nevažna - Cipras i Siriza brzo su izgorjeli sa svojim obećanjima o radikalnim političkim promjenama i boljem svijetu.

Najveći je problem Radne skupine, raznolikog društva od 15 članova, kako saznajemo, da se ni nakon nekoliko mjeseci sastajanja nisu pomakli dalje od početka i odgovorili na elementarno pitanje: što je to socijaldemokracija i kakav program SDP uopće želi i treba.

Bernardić je za socijaldemokraciju u jednom intervju duhovito rekao kako je za njega kao fizičara ona “ispravljač napona”, instrument za ispravljanje nejednakosti. Ali, kako konkretno zamišlja rad tog instrumenta, do danas nije otišlo dalje od parole: zaštita prava čovjeka, odgovor na nepravdu i nejednakost.

Socijaldemokracija, opisao je šef SDP-a, mora takva biti i danas, “kad imamo nove nesigurnosti, kad se slobode ugrožavaju na nove načine kroz digitalno doba i nove oblike terorizma. To je za mene humani odgovor na tržišnu ekonomiju, to je država s čovjekom u sredini. To nije država radi države, niti čovjek zbog države, nego država radi čovjeka. I čovjek za čovjeka. Borba za slobodu nikad nije dovršena, bilo na njegovom radnom mjestu ugroženom neoliberalnim kapitalizmom, bilo za njegova temeljna ljudska prava.”

Lijepe želje

Te vrijednosti socijaldemokracije u SDP-u nitko ne spori pa i članovi Radne skupine jedino oko njih imaju konsenzus. Ali, smatraju ih listom lijepih želja, jalovih ako se ne operacionaliziraju konkretnim političkim smjerom. No, nema jasnog stava oko modela globaliziranog kapitalizma oko kojeg je SDP izgubljen već godinama.

Iako niti jedan od šest članova skupine koje je Globus zvao nije želio javno komentirati njen rad, neslužbeno prognoziraju da bi Radna skupina za program koja ima teži i kompliciraniji posao od svih dosadašnjih - jer bi trebala trasirati glavni politički pravac SDP-a i pokazati što nudi dođe li na vlast - mogla završiti kao fikus grupa.

Sličnu metodu rada prakticirala je radna skupina za Statut: pisali su ga glavni tajnik Zvane Brumnić i desna ruka Davora Bernardića i predsjednik Glavnog odbora Erik Fabijanić i ostale članove skupine stavili pred gotov čin. A potom su isto očekivali i od Predsjedništva: da odobri prijedlog koji im uopće nije bio poslan na uvid zbog čega je najprije odgođena sjednica, a na repriziranoj zaključeno da nacrt pada u vodu i da će se popravljati amandmanima.

Unatoč Bernardićevoj najavi da će Statut demokratizirati stranku i liberalizirati modele izbora, uključiti simpatizere, konzultativne referendume, u stvarnosti se, pobunili su se kritičari, dogodilo sve suprotno. Bernardić je naumio sebe proglasiti maltene doživotnim predsjednikom, i prisvojiti si faraonske ovlasti (bira, zapošljava, sklapa koalicije, slobodan je raspolagati s pet milijuna kuna) te razvlastiti Predsjedništvo i Glavni odbor, a predsjednicima županijskih organizacija dati status grofova i vojvoda. Izazvao je buru kritika - da donosi dokumente koji derogiraju sva demokratska postignuća SDP-a i pokušava ozakoniti ono što je njegov prethodnik Zoran Milanović protustatutarno provodio.

Davna obećanja

A još prije četiri godine u ulozi predsjednika zagrebačkog SDP-a Davor Bernardić deklamirao je kako je njegov program SDP-a program svih članova, SDP jednakih šansi za sve, a ne samo za stranačku elitu. Požalio se kako “mnogi kvalitetni ljudi nisu dobili priliku jer se vodila politika podjela i politika sukoba: ako nisi za mene, onda si protiv mene”. I obećao da će to promijeniti jer “u stranci ima mjesta za sve i ima posla za sve, a ne samo oni koji su dobri s nekim saborskim zastupnikom i ministrom”. Pozvao je sve da zajedno krenu na put transformacije Hrvatske u modernu, uspješnu i sretnu zemlju, da bi od te deklaracije brzo reterirao.

Nema boljeg primjera od slučaja “povratnice” Aleksandre Kolarić, čije ideje SDP-ovci rado plagiraju, ali je i dalje drže na sigurnoj udaljenosti. Aleksandra Kolarić je i danas jedina koja se usudi imenom i prezimenom komentirati poteze šefa i reći da je “statut alat za zaustavljanje promjena i ima za cilj postaviti temelje za političku eliminaciju tj. izbacivanje svakog tko kritizira odluke vodstva i uvesti demokratski centralizam i verbalni delikt”.

Svaki njezin pokušaj da angažirano sudjeluje u radu SDP-a nailazi na zid; nisu je primili u Radnu skupinu za Statut jer je to, navodno, Erik Fabijanić odbio, odbili su je u Savjet za turizam, a nije ih zanimala ni njezina ponuda da napravi analizu lokalnih izbora kao podlogu za političke zaključke unatoč tome što Radna skupina za analizu izbora nije dosad ništa napravila.

Ključna dilema

Aleksandra Kolarić je uvjerena da se “program stranke ne može rješavati mejlom, nego javnom diskusijom, kao ni to da pisanje programa može trajati godinu dana, a još se ne nazire je li SDP odgovorio na ključnu dilemu: hoće li se vratiti ulijevo tragom nade Bernieja Sandersa ili želi široko zahvatiti prostor od ljevice do lijevog centra”.

Aleksandra Kolarić nije članica Radne skupine za program, premda je napisala Platformu novog SDP-a, još 2015. godine, i premda se sam Bernardić na unutarstranačkim izborima za predsjednika zagrebačkog SDP-a 2013. koristio programom “Ključ za Zagreb” koji je ona potpisala. Njezine prijedloge reformi “posudili” su i ugradili u svoje Zlatko Komadina, Ranko Ostojić i Orsat Miljenić.

Njezina Platforma je poznata i bit će zanimljivo vidjeti koliko će se elemenata naći u novom Programu SDP-a. Bernardiću je, kako saznajemo, dosad nekolicina članova poslala svoje sugestije i prijedloge: od Peđe Grbina, preko Nevena Budaka koji je manje-više razradio strategiju obrazovanja koja datira iz Milanovićeve ere, do profesora Berte Šalaja. Na stolu SDP-a su i reformske ideje Antuna Vujića i Gvozdena Flege.

Doduše, Bernardić na njihove ideje nije reagirao.

Sad već bivši član Radne skupine profesor Berto Šalaj je, kako nam otkriva nekolicina članova, od početka upozoravao da ne piše program nego daje sugestije za prilog raspravi o novoj političkoj platformi SDP-a. Šalajev prilog je zanimljiv, tvrde oni, zato što je dijagnosticirao bolesti socijaldemokracije i dao odličnu preporuku kod kojih doktora bi se SDP mogao liječiti i kojom terapijom.

Njegova je teza da je socijaldemokracija u defenzivi i bori se za ostatke ostataka socijalne države, a pritom pati od ozbiljnog deficita ideja. Šalaj je dao profesorski kompleksnu analizu uzroka društvene krize u kojoj propituje primiče li se kraju postdemokratski kapitalizam, ima li alternative za političko-ekonomski model koji je odgovoran za najveću ekonomsku krizu te perpetuira socijalne nepravde i rastuće društvene nejednakosti.

Oni koji su čitali taj prilog opisuju kako Šalaj “zastavu suvremene socijaldemokracije veže s tri boje”: ljubičastom (individualna prava i slobode, poput prava žena i manjina) s kojom SDP-ovci najbolje stoje, zatim crvenom, koja simbolizira socijalnu sigurnost i koja je najbljeđa na toj trobojnici, te zelenom - održivi razvoj - kojoj bi također dobro došlo još malo tona.

SDP bi se u odnosu na političku konkurenciju, pogotovo HDZ, trebao profilirati u nekoliko važnih smjerova, naprednim sociokulturnim modelom, afirmirati socijalnu pravdu nasuprot klijentelističko-koruptivnom kapitalizmu, te moralom i kompetencijama. Izdvojeni su znanost, obrazovanje i kultura kao glavne poluge društveno-političkog razvoja.

Repolitizacija

Suprotno općem dojmu da je politika postala drugo ime za prljavu rabotu, pa otuda i teze o potrebi depolitizacije, Šalaj navodno u svom prilogu raspravi tvrdi da Hrvatskoj i SDP-u treba više, a ne manje politike i predlaže SDP-u da revitalizira politiku kao mogućnost pravednog i efikasnog rješavanja problema na opće dobro. Zagovara i demokratizaciju, sudioničku demokraciju svih građana.

Odvažnost za više demokracije preporučila je i Aleksandra Kolarić prije dvije godine pozivajući se na Willyja Brandta i u svom prijedlogu reformi izdvojila četiri politička cilja: “demokratizaciju stranke, jačanje uloge članstva, progresivni savez s društvom i modernizaciju stranke”.

To bi Aleksandra Kolarić potpisala i danas. Naglasit će kako stranka mora pokrenuti dijalog o vlastitoj reformi jer samo tako može doći do odgovora na pitanje kako stvoriti model za uravnotežen rast i razvoj, zapošljavanje, tolerantno društvo jednakih šansi, socijalnu solidarnost, društvenu pravednost, decentralizaciju i teritorijalnu reorganizaciju.

Glavna prepreka

Jedan SDP-ovac opisao nam je što smatra glavnom preprekom za donošenje Programa i s kakvim se sve problemima suočio kao član skupine za program:

“Ne može program pisati 15 ljudi, za program treba jedna ruka, glava, um, netko tko zna što hoće. Metodologija rada je krivo postavljena; skupina je po čudnim kriterijima napravljena kao miš-maš, kao alternativno uhljebništvo da se zadovolje osobne ambicije ljudi. Ni to ne bi bio problem da znaju strateški misliti, a ne znaju. Mi nismo odgovorili na fundamentalno pitanje: kakva ljevica nam danas treba, kako ćemo se postaviti na niz teških ugroza - jer je kriza od 2008. godine minirala socijaldemokraciju, ne znamo što nam je važnije: jednakost šansi ili ishodi. Morali bismo napraviti dokument koji bi trebao izdržati barem deset godina...”

Drugi će, pak, reći kako je osnovni problem “da nas za osmisliti program ima premalo, a za napisati previše”. I dodati kako je trenutno na snazi sukob dviju koncepcija: jednih koji misle da se program može skupusati jednostavno i na brzinu i drugih koji inzistiraju da se prethodno provede ozbiljna diskusija o tome što SDP misli zastupati pa tek onda piše.

- Stalno se provlači ideja da moramo adaptirati stari program, a meni se čini da moramo posve novi. Na papiru je velika grupa ljudi, ali na sastancima baš i ne, nisu svi članovi svoj posao uopće ozbiljno shvatili - kaže Globusov sugovornik.

Treći, pak, ima dojam da Bernardić uopće nema koncentraciju za pitanja realnosti, te da nije svjestan da “ljevica lako može kihnuti”.

A prekrajanje Račanovog programa, starog dvadeset godina, nije dovoljno jak odgovor.

Izdvajamo