Prof. dr. sc. Krešimir Ćosić redoviti je profesor u trajnom zvanju na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, umirovljeni general-pukovnik Hrvatske vojske, a bio je i saborski zastupnik HDZ-a u dva mandata od 2003. do 2010. te zamjenik ministra obrane od 1996. do 2000. Redoviti je član Hrvatske akademije tehničkih znanosti, objavio je stotinjak radova u uglednim međunarodnim znanstvenim časopisima i konferencijama, a za Globus govori o novoj Vladi, otkriva zašto je među prvima podržao Andreja Plenkovića kao kandidata za predsjednika HDZ-a, te što mu je savjetovao, a u intervjuu koji smo s njim vodili pojašnjava i zašto je Most dao značajan doprinos promjenama u Hrvatskoj.
Prošli smo još jednu predizbornu kampanju, završili su izbori i sada svi čekaju da se sastavi nova Vlada. Vi ste član HDZ-a, bili ste zamjenik ministra obrane, saborski zastupnik, dobro poznajete budućeg premijera Andreja Plenkovića, profesor ste na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Razgovarali ste s Plenkovićem, pa me zanima što ste mu rekli, kakav ste mu savjet uputili?
- Da, ja sam član HDZ-a više od 20 godina, i to onog HDZ-a koji je stvarao Hrvatsku državu i Hrvatsku vojsku u Domovinskom ratu. Učinili smo čudo za samo nekoliko godina – Hrvatska vojska postala je regionalna vojna sila, što smo i dokazali u završnim operacijama HV-a 1995., od Bljeska do Oluje. Već tada 1996., kao čovjek koji je vodio Ministarstvo obrane za vrijeme bolesti ratnog ministra Šuška, lansirao sam sintagmu: “Pobijedili smo u ratu, moramo pobijediti i u miru.” Nažalost, danas, 20-ak godina nakon završetka Domovinskog rata, više je nego očito da pod pobjedom u miru ne možemo podrazumijevati današnje stanje u hrvatskom gospodarstvu, skroman gospodarski rast, visoku nezaposlenost, mali bruto nacionalni dohodak itd. Što se tiče gospodina Plenkovića, bio sam među prvima koji ga je javno podržao kao kandidata za predsjednika HDZ-a, i to iz niza razloga. Od smrti predsjednika Tuđmana, dakle skoro dvadesetak godina, HDZ neuspješno traži modernog, odmjerenog i sposobnog europskog političara koji će biti u stanju ostvariti sve one ciljeve koje hrvatski narod s pravom već tako dugo očekuje. Jednostavno više reda i rada, novih radnih mjesta, predvidljiviji, kvalitetniji i bolji život za sve hrvatske građane.
Navečer na dan izbora jednostavno sam mu rekao, najteži dio posla tek dolazi – izabrati ljude koji će biti u stanju ostvariti pobjedu i u miru. Dolaze trenuci strateških odluka. Između povjerenja, prijateljstva i struke treba se odlučiti. Kompromisi i obećanja vrlo često nisu u dugoročnom državnom interesu. Je li istovremeno moguće jedno, drugo i treće? Možda baš zbog loših kompromisa manje-više sve hrvatske vlade do sada su imale vrlo ograničene transformacijske sposobnosti za ozbiljne strateške promjene u hrvatskom društvu, posebno u onom najvažnijem dijelu hrvatske državne politike koji se odnosi na restrukturiranje i jačanje hrvatskog gospodarstva. Gospodarstva, koje prije svega i iznad svega, određuje zadovoljstvo svih hrvatskih građana njihovom državom.
Neposredno nakon objave izbornih rezultata predložio sam gospodinu Plenkoviću da bi trebao odmah nakon formiranja nove hrvatske Vlade formirati svoje savjetodavno vijeće nezavisnih stručnjaka i eksperata koji mogu svojim znanjem unapređivati kvalitetu hrvatske državne politike u godinama koje su pred nama. Bio sam član Predsjedničkog vijeća za strateške odluke predsjednika Tuđmana u drugoj polovici devedesetih te znam koliko je važno imati i drugo mišljenje u odnosu na ono koje zastupaju tvoji najbliži suradnici i ministri. Dobro se sjećam niza rasprava i stavova nekih hrvatskih političara o privatizaciji HT-a, nabavi zrakoplova za Croatia Airlines itd. Isto tako predložio sam i moguće utemeljenje Ministarstva budućnosti, tehnologije i inovacija tijekom mandata nove Vlade s ciljem da se u razdoblju od 12 mjeseci Vladi RH predloži plan i program rada takve institucije. Činjenica je da slične institucije imaju Švedska i Finska! Zašto ne i Hrvatska? Tko, dakle, danas u Hrvatskoj razmišlja o hrvatskoj budućnosti? Idućih dvadesetak godina proći će jednako brzo kao i onih prethodnih dvadeset. Možemo li danas zamisliti kakva će biti Hrvatska država 2040., na kakvim prediktivnim modelima i metodama možemo takve projekcije bazirati? Dobro znam o čemu govorim, danas vodim jedan veći međunarodni projekt koji se upravo bavi sličnim problemima. To je vrlo ozbiljan i zahtjevan posao. Takvo ministarstvo moglo bi funkcionirati i kao svojevrsni hrvatski think-thank. Prije dvadeset godina, 1996. zamišljali smo Hrvatsku 2016. kao državu blagostanja. Zašto ne? U samo četiri godine 1991. - 1995. učinili smo čudo, obranili i stvorili državu, stvorili smo snažnu vojsku! Što smo od tada učinili?
Znam da ste svojevremeno radili i na projektu Akademije nacionalne sigurnosti, možete li nešto više o tome reći?
- Na tim temama dosta sam se angažirao krajem 90-ih, čemu je predsjednik Tuđman osobno poklanjao posebnu pažnju, o tome smo i često razgovarali. Akademija nacionalne sigurnosti trebala je predstavljati stožernu znanstveno-obrazovnu instituciju Republike Hrvatske. Takva institucija trebala je imati stožernu ulogu u dugoročnom profesionalnom unapređenju kvalitete i učinkovitosti hrvatske državne administracije i cjelokupne hrvatske državne politike u godinama koje su dolazile. Planirano utemeljenje i otvorenje Akademije nacionalne sigurnosti uoči 2000. godine, također je tada trebalo simbolički ukazati na posebnu pažnju koju će hrvatska državna politika poklanjati organiziranom i dobro planiranom personalnom i profesionalnom jačanju sposobnosti svojih budućih državnih dužnosnika, koji će morati biti sposobni odgovoriti na sve izazove novog tisućljeća. To se, nažalost, nije dogodilo, zbog smrti predsjednika Tuđmana i odluke Račana o ukidanju takve institucije u osnivanju. Temeljne dugoročne strateške zadaće Akademije nacionalne sigurnosti trebale su se odnositi na strateško planiranje hrvatske državne politike kao i obrazovanje budućih najviših državnih dužnosnika te stvaranje i osposobljavanje timova visokih državnih dužnosnika i profesionalaca koji će biti u stanju zajednički, bez obzira na političke razlike i opcije, kvalitetno i kompetentno raditi na svim pitanjima nacionalne sigurnosti te zajednički osmišljavati, oblikovati i promicati strategije dugoročnog razvoja Republike Hrvatske. Zaustavljanjem tog projekta hrvatska je država izgubila toliko potreban društveni i politički transformacijski potencijal u moderno gospodarstvo i modernu europsku državu, jer ekonomska snaga gotovo svake države najviše ovisi o njenoj političkoj i znanstvenoj snazi te tehnološkoj inovativnosti i vitalnosti, kao temelju njene gospodarske konkurentnosti. U Hrvatskoj je svaka inicijativa u tom pravcu u proteklih dvadesetak godina nailazila na snažne otpore.
Vidjeli smo da je Most u pregovorima imao neke svoje uvjete, no čini se da to nije bilo od neke presudne važnosti. Što mislite o Mostu kao političkoj platformi, jesu li oni napravili nešto pozitivno za hrvatsko društvo i na čemu su možda trebali inzistirati u pregovorima?
- Most se jednostavno dugo lomio pod teretom vlastitih ambicija i nerealnih očekivanja s jedne strane, a s druge strane vrlo ograničenih mogućnosti. Na kraju Most je doveden u poziciju da prihvati jednu vrlo poštenu i fer ponudu predsjednika HDZ-a. Međutim, želim svakako istaknuti da je upravo Most u proteklih godinu dana dao značajan doprinos pozitivnim promjenama na hrvatskoj političkoj sceni kao i odlasku pojedinaca koji su je pretvarali u političku ratnu zonu.
Krešimir Ćosić
HDZ se izborom Andreja Plenkovića za novog predsjednika počeo pomicati prema centru. Plenković kao umjereni političar gradi novi imidž stranke. Hoće li to biti dovoljno da se stranka promijeni iz temelja ili će ipak trebati neko vrijeme da se to dogodi, te koji bi trebali biti daljnji koraci novog predsjednika?
- Ne vidim nikakva razloga da se HDZ promijeni kako vi kažete iz temelja. HDZ kao i SDP jednostavno predstavljaju hrvatske ljude i njihove političke stavove i preferencije koje proizlaze iz njihovih životnih iskustava, njihovih trauma i tragedija koje su oni doživjeli i proživjeli u našoj nedavnoj povijesti. Te i takve refleksije njihovih tragičnih iskustava i iz Domovinskog rata jesu realnost, koju svaka demokracija mora prihvatiti. Svakako da sam osobno protiv bilo kakvih isključivosti, netolerantnosti i ekstremizama koji ponajprije mogu štetiti ugledu naše države na međunarodnoj sceni. No mi nikako ne smijemo skrivati ni zaboravljati brutalne komunističke zločine nad hrvatskim narodom u bivšoj državi koji su se predugo skrivali od javnosti, pa tek sad, šezdeset godina nakon što su se dogodili, izbijaju na površinu. Međutim, mi isto tako ne smijemo zaboraviti ogromne štete koje smo sami sebi napravili kroz duboke i neprihvatljive političke podjele u zadnjih dvadesetak godina, u državi koju smo svi skupa zajedno stvarali u Domovinskom ratu. Neka se netko samo time pozabavi. Ne mogu i nikada neću zaboraviti riječi jednog našeg prijatelja, američkog generala, koji mi je 2000. godine gotovo šokiran, prenio riječi tadašnjeg ministra obrane da je sve ono što je HDZ napravio u proteklih deset godina za njih jednostavno neprihvatljivo. Ta politička destruktivnost i nekompetentnost nekih hrvatskih političara nanijela je velike štete hrvatskom društvu u cjelini. Iz svih tih razloga vjerujem i nadam se da će s pojavom gospodina Plenkovića hrvatska politička scena u budućnosti biti daleko tolerantnija i racionalnija u odnosu na ono što smo donedavno gledali.
U kampanji smo ponovno čuli nerealna obećanja, velike brojke i programe bez rokova za provedbu. Prema vašem mišljenju, što je Hrvatskoj neophodno potrebno da krene u pravom smjeru, da imamo rast veći od tri posto?
- Nerealna obećanja koja su se odnosila na gospodarski rast u RH po stopama od 5-10 posto u proteklih dvadesetak godina samo su dokaz nekompetentnosti hrvatskih političkih elita koje su upravljale hrvatskim gospodarstvom u posljednjih dvadesetak godina. Više puta sam naglašavao da bez dugoročno osmišljenog ulaganja u razvoj hrvatske tehnološke i znanstvene infrastrukture, tj. u gospodarstvo utemeljeno na znanju, nema osnovnih preduvjeta za naš ozbiljniji dugoročni gospodarski rast i razvoj. Vrlo ograničena ulaganja u gospodarstvo utemeljeno na znanju jedan su od najozbiljnijih ograničavajućih faktora dugoročnog gospodarskog rasta u Republici Hrvatskoj. Bez primijenjenih znanstvenih istraživanja i novih tehnologija te njihove snažnije penetracije u hrvatsko gospodarstvo nema dugoročnog gospodarskog rasta u Republici Hrvatskoj. Hrvatsko gospodarstvo upravo iz tih razloga nazaduje posljednjih dvadesetak godina i zbog toga nema strukturnih i tehnoloških sposobnosti za ozbiljniji i dugoročniji gospodarski rast. Nažalost, dosadašnja ministarstva znanosti, ali i gospodarstva pokazala su se nedovoljno kompetentna da na tom planu ostvare nužno potreban napredak i zaokret. Hrvatska može i mora započeti svoj novi put u tom području npr. kroz Ministarstvo gospodarstva i tehnologije ili Ministarstvo srednjeg i malog poduzetništva i visokih tehnologija. Transformacijske sposobnosti hrvatske Vlade trebalo bi unaprijediti, posebno u onim najvažnijim segmentima koji moraju osigurati dugoročno održive i više stope gospodarskog rasta a odnose se na tzv. knowledge-based economy.
Često govorite i pišete o inovacijama, znanstvenim istraživanjima i novim tehnologijama. Hrvatska ima dobar potencijal da postane mala i uspješna država, no stalno nas nešto koči. Što je to što nas koči - nesposobnost politika, administracija, vječne priče o prošlosti... - i kako da se otkočimo? Što nas koči?
- Puno toga, no najprije i najviše mi sami sebe. Kad su bivšeg singapurskog premijera zapitali čemu ima zahvaliti tako impresivan gospodarski rast i razvoj koji su ostvarili u vrlo kratkom vremenu, on je odgovorio: “Društvena i socijalna harmonija, i snažnija društvena integracija u odnosu na društvene podjele, bile su temelj našeg uspjeha.” Mi, dakle, danas u Hrvatskoj jednostavno trebamo ljude i političare koji mogu graditi socijalno i društveno zajedništvo i znatno pozitivniju društvenu klimu, a ne duboke političke podjele. Objektivne sposobnosti hrvatske državne administracije za ozbiljni pozitivni društveni zaokret bile su, na žalost, vrlo skromne i ograničene svih ovih zadnjih dvadesetak godina. Država za koju su drugi ginuli nije ničiji stranački poligon za eksperimentiranje.
Evo primjera. U okviru jednog međunarodnog projekta čiji sam voditelj, vodeći svjetski psiholozi i psihijatri trebali su ove godine doći u Hrvatsku i prenijeti dio svoje ekspertize, koja se odnosi na nove nefarmakološke metode u liječenju PTSP-a, našim mladim psiholozima i psihijatrima. Međutim, od početka godine ne uspijevamo dobiti jednu doktorsku stipendiju za osobu koja bi se specijalizirala u ovom području te prenosila usvojena znanja u druge hrvatske kliničke i znanstvene institucije. U takvoj situaciji, kao voditelj projekta, bio sam prisiljen eksperte s jednog od vodećih američkih sveučilišta Emory-Atlanta umjesto u Hrvatsku poslati u naše partnerske institucije u Izraelu. Drugi primjer: bio sam utemeljitelj i voditelj sveučilišnog interdisciplinarnog poslijediplomskog studija “Vođenje i upravljanje pokretnim objektima”. Bio je to, po mnogočemu, jedinstven poslijediplomski studij usmjeren za potrebe razvoja obrambenog sustava i nacionalne sigurnosti, a koji su zajednički organizirali tadašnje Ministarstvo znanosti i tehnologije, Ministarstvo obrane i Sveučilište u Zagrebu. To je bio hrvatski model izraelskog Talpiota koji je, između ostaloga, omogućio Izraelu da danas ima najnapredniji i najsofisticiraniji znanstveni razvoj i istraživanja za potrebe svog obrambenog sustava i nacionalne sigurnosti u svijetu. Nažalost, a za razliku od Izraelaca, mi smo svoj originalni hrvatski model, uspostavljen još u drugoj polovici devedesetih, zaustavili i likvidirali, čime smo nanijeli nepopravljivu štetu hrvatskoj državi i njezinu sustavu nacionalne sigurnosti.
Svjedoci smo da iz Hrvatske stalno odlaze mladi, obrazovani i sposobni jer im država ne pruža ono što bi ih zadovoljilo. Kako zadržati te kadrove da nakon što im država plati obrazovanje da ostanu tu i pridonose društvu?
- Na brain drain kao strateški problem nove hrvatske države gotovo smo zaboravili, posebno na odlazak onih najsposobnijih i najobrazovanijih, bez kojih nema modernog gospodarstva, ni moderne Hrvatske države. Nažalost, upravo su oni ti koji prvi iz Hrvatske odlaze. War for talents je glavna paradigma razvijenih svjetskih gospodarstava, jer na talentima se upravo stvara njihov dugoročni i samoodrživi gospodarski rast i razvoj. U Hrvatskoj nažalost već dugo ne postoji politički osjećaj za takve trendove, nadam se da je tome kraj!?
To su teme koje predstavljaju temelj strukturnih gospodarskih promjena o kojima se tako malo govori u hrvatskom društvu. Upravo zbog svega toga za one najsposobnije i najtalentiranije koji dolaze s najboljih hrvatskih fakulteta moramo odgovarajućim poticajnim mjerama otvoriti nova radna mjesta u hrvatskom gospodarstvu, a ne samo kao do sada isključivo u sustavu znanosti. Država u kojoj se otvaraju sezonska radna mjesta samo za kuhare i konobare nije Hrvatska u kojoj su moguće više stope dugoročnog i održivog gospodarskog rasta i ozbiljnog sveopćeg društvenog prosperiteta!
Izrael je, primjerice, površinom duplo manji od Hrvatske, država je nastala u pustinji a lideri su u inovacijama i istraživanjima (navodnjavanje, IT sektor, bogatstvo). U Tel Avivu, na primjer, na svaki kilometar kvadratni postoji 28 start up kompanija. Što možemo naučiti od njih i zašto su oni tako uspješni, a mi nismo?
- U Izrael sam došao prvi puta 1998. i još uvijek imam pred očima prvi slajd koji su nam pokazali tijekom našeg službenog posjeta njihovu Ministarstvu obrane, na kojem je otprilike stajalo: “Mi smo mali, nemamo nikakvih prirodnih bogatstava, živimo u pustinji, naša snaga mora biti u našim ljudima, njihovom obrazovanju, znanju, idejama, inovacijama i patentima.” Danas, nakon 20-ak godina, surađujemo s njihovim vodećim znanstvenicima sa Sveučilišta Hadassah Hebrew iz Jeruzalema na jednom projektu koji financira NATO. Kad se samo prisjetim problema koje imam s hrvatskom administracijom koja bi trebala pratiti i podržavati takav važan međunarodni znanstveni projekt kao što je ovaj, i to od službenika do ministara, odmah poželim otići u inozemstvo.
Trenutno se razgovara i o ustroju nove Vlade. Bismo li, primjerice, trebali imati neko posebno ministarstvo za inovacije, ili budućnost kao što imaju u Švedskoj, ili barem parlamentarni Odbor koji imaju Finci?
- Prije desetak godina sam tadašnjem predsjedniku Sabora pokazao što radi finski Parlamentarni odbor za budućnost, na što se je on samo nasmijao. U Švedskoj isto tako postoji odgovarajuće ministarstvo koje se bavi strateškim planiranjem njihove budućnosti, kao i znanstvenim istraživanjima i novim tehnologijama koje mogu imati presudan utjecaj na razvoj njihovih društava i njihovih nacionalnih ekonomija. Tko, dakle, danas u Hrvatskoj razmišlja o hrvatskoj budućnosti idućih dvadesetak godina? Tko je proteklih dvadesetak godina, nakon završetka Domovinskog rata, razmišljao o hrvatskoj budućnosti 1995. - 2015.?
- Bez ozbiljnog dugoročnog planiranja i predviđanja nismo sposobni kao društvo sagledati svoju budućnost. Što smo do sada radili, da bi danas, nakon 20 godina, konstatirali da nam je gospodarstvo u raspadu, da je dobar dio hrvatskih ljudi bez ikakvih prihoda, a broj onih koji žive od skupljanja plastičnih boca po kantama za smeće, nažalost, svakim danom je sve veći? Tko je u proteklih dvadesetak godina razmišljao da će se tako nešto dogoditi? Ili da će se dogoditi gotovo tri tisuće suicida među hrvatskim braniteljima čije je zdravstveno stanje danas izuzetno teško? To su ljudi koji u prosjeku žive 20 godina kraće od ostale hrvatske populacije.
Stalno se govori o tome da treba povezati znanost i obrazovanje s tržištem rada. Na koji način stimulirati studente da idu na tehničke fakultete, a kako smanjiti upisne kvote za društvene i humanističke fakultete?
- Iako ekonomska snaga gotovo svake države najviše ovisi o njenoj znanstvenoj snazi i tehnološkoj inovativnosti i vitalnosti, kao temelju njene gospodarske konkurentnosti, u Hrvatskoj svaka inicijativa u pravcu stimuliranja studenata da idu na tehničke fakultete nije imala odgovarajuću društvenu potporu. Jednostavno, današnja Hrvatska nije imala i nema taj društveni i politički transformacijski potencijal za tranziciju u prosperitetnu europsku državu. Svakako, ali i ne samo zbog toga, tehnološki i inovacijski potencijal hrvatskog gospodarstva danas je vrlo ograničen, a zbog nedostatnih ulaganja u tehničku i tehnološku modernizaciju hrvatskog gospodarstva došlo je do njegova ozbiljnog tehnološkog zaostajanja te nekonkurentnosti i nesposobnosti za snažniji rast.
Vaš fakultet poznat je kao rasadnik talenata i jedan je od najuspješnijih u ovom dijelu Europe. Što vi kažete svojim studentima kad vas pitaju zašto bi ostali u Hrvatskoj kad im se nudi četiri puta veća plaća u nekoj drugoj zapadnoeuropskoj zemlji?
- Što oni nama kažu, to je još važnije. “Osigurajte nam radna mjesta, nije riječ o plaći, nego o okruženju u kojemu možemo stručno i znanstveno napredovati. Mi smo spremni raditi 24 sata na dan!” bila je glavna poruka mojih studenata interdisciplinarnog poslijediplomskog studija koji sam vodio na Sveučilištu u Zagrebu. Neki su relativno brzo doktorirali i otišli u Ameriku, neki su se pripremali za odlazak. Međutim, jako me iznenadila činjenica da ipak velika većina želi ostati ako im se ponude poslovi u Hrvatskoj koji će zadovoljavati njihove znanstvene i stručne interese, a ja bih rekao i sposobnosti. Mi jednostavno u državi imamo premalo kvalitetnih istraživačkih grupa da bismo mogli zadovoljiti interese onih najsposobnijih. Posebno cijela državna uprava nema ni jednu takvu istraživačku grupu s visokim međunarodnim rejtingom, a trebaju joj. Mi jednostavno trebamo, kao društvo, poticati uspješne i talentirane mlade ljude, a ne obrnuto. Svi bismo morali imati kao zajednički cilj gospodarski rast i razvoj, stvaranje novih radnih mjesta. To jednostavno mora biti dominantno stanje našeg pozitivnog duha, pozitivne psihologije i mentaliteta. Prema riječima bivšeg američkog ministra obrane i počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu Williama Perryja, tri su značajna čimbenika omogućila uspjeh američkih tvrtki: poduzetnički duh, kapital za financiranje tehnološki utemeljenog poduzetništva i vrsna tehnička sveučilišta. Za stvaranje takve klime bila je odgovorna država, odnosno društvena i politička klima u širem smislu. U Americi, naglasio je gospodin Perry: “Budućnost pripada onima koji su inovativni.” Sve ovo pokazuje da je odnos prema poduzetništvu i politički i kulturološki uvjetovan, te da ga je kroz sustav odgoja i obrazovanja potrebno poticati i mijenjati. Govor gospodina Perryja na našem fakultetu u Zagrebu 1998., dakle prije dvadesetak godina, u tom je kontekstu bio toliko koristan i instruktivan, no za hrvatsku javnost potpuno nezanimljiv, citiram: “Ako Republika Hrvatska želi sudjelovati u gospodarskim profitima visokih tehnologija kao najproduktivnije i najkonjunkturnije gospodarske grane budućnosti, onda hrvatska sveučilišta te posebno tehnički fakulteti moraju u svemu tome imati ključnu ulogu.”