MINISTROV PROJEKT U BLATU

Liječnici iz Zagreba: Zar će se zatvoriti pet obnovljenih bolnica da bi se u ruševinu uložilo čak 3,5 milijarde kuna?!

CROPIX

 

Bio je pakleno vruć dan u rano ljeto prije tridesetak godina. Sva zagrebačka i tada republička politička elita hrlila je u limuzinama put prekosavske ledine u Blatu na kojoj je zamišljena Sveučilišna megabolnica “kakve nitko u Europi nema”. Tuba s papirom kao dokazom tko je “posadio” novu bolnicu ukopana je toga dana daleke 1985. godine duboko u temelje budućeg - nikad dovršenog - zdanja Sveučilišne bolnice Zagreb. Zagrepčani, koji su svojim samodoprinosom započetim tri godine ranije bili glavni financijeri megalomanskog projekta jer su iz svoje plaće svakog mjeseca izdvajali 1,5 posto, vjerovali su da će zaista dobiti vrhunsku zdravstvenu ustanovu bolju od beogradske Vojnomedicinske akademije ili tada vojne bolnice u Dubravi, u koju obični smrtnici nisu smjeli kročiti. Ukupno je samodoprinosom do 1992. prikupljeno oko 160 milijuna eura, pa se svaki Zagrepčanin stariji od 25 godina može pohvaliti da je uložio barem 800 eura u “blatne” prekosavske zidove.

Darko Tomaš / CROPIX
 

Bajka o bolnici

To je poslijepodne za mene kao svjedoka događaja prije više od 30 godina završilo dotad nedoživljenom glavoboljom, koje se sjetim svaki put kad netko spomene nedovršenu bolnicu u Blatu. Dapače, ponovno me zaboljela glava od onog što se može čuti u recikliranju ideje kojom bi se “pojele” gotovo sve bolnice u starom dijelu grada, točnije sa sjeverne strane Save. Najnovija priča na tu temu, čini se, potaknuta je činjenicom da se u zdravstvenom sustavu već duže vrijeme ništa ne događa pa bajka o novoj bolnici dobro zvuči kao mamac naivnim građanima premda bi mnogi od njih do eventualne, barem djelomične, realizacije projekta već stigli do penzije. Naime, u tih tridesetak godina građani su svjedočili brojnom skidanju prašine s prekosavskog Skadra, i to uvijek kad ponestane ideja za ozbiljno poboljšanje situacije u zdravstvu odnosno kad se želi stvoriti privid da se nešto radi, a zapravo sve stoji.

As iz rukava

U posljednje vrijeme asa iz rukava izvlači i ministar zdravstva Milan Kujundžić podsjećajući me gotovo svakodnevno na taj ljetni dan, ali i na propali novac Zagrepčana, koje i dalje nitko ne pita za mišljenje o sudbini tog projekta. Isto im je bilo i kad su od 1982. do 1992. morali “samodoprinositi” htjeli ne htjeli. Ministar kaže kako su zagrebačke bolnice derutne, kako u njih ne treba ulagati, kako je to “krpanje rupa i bacanje novca”. Tvrdi da su te “rupe bez dna” KBC Sestara milosrdnica, Dječja bolnica u Klaićevoj, Traumatološka, KB Merkur i KB Sveti Duh. No, onda se samo dan poslije “ispravlja” pa umjesto KB Sveti Duh u ropotarnicu povijesti želi poslati najveću ginekologiju i rodilište u Hrvatskoj ono u Petrovoj. U Blato bi, kaže, u desetak godina utrošio petstotinjak milijuna eura što državnog što europskog novca ili onog iz javno-privatnog partnerstva, s time da bi se “za početak izgradila dječja bolnica i utrošilo 130 milijuna eura”.

Vidi za to i spasonosni izvor sredstava u preusmjeravanju 60 milijuna eura europskog novca koji je dobila dječja bolnica na Srebrnjaku za svoj projekt Translacijskog centra. Također kaže kako je kostur bolnice u Blatu “impresivno zdanje, statički kvalitetno”. S kim se to Kujundžić konzultirao, ostaje neizgovoreno, a nema ni informacije tko je to i temeljem čega zaključio da gotovo sve zagrebačke bolnice, osim Rebra i Dubrave, treba eliminirati iz sustava i sjeverni dio Zagreba ostaviti na jednom rodilištu, onom u KB Sveti Duh, i jednoj pedijatriji na Rebru. S lica zemlje nestali bi, dakle, KB Merkur, KBC Sestara milosrdnica, a to znači i Institut za tumore i Trauma u Draškovićevoj, Dječja bolnica u Klaićevoj, Klinika za ginekologiju u Petrovoj.

Politički razlozi gradnje

Ministar se očito “zamrznuo” na projektu otprije trideset i dvije godine koji je trebao biti nova sveučilišna bolnica s novim specijalistima, s novim uređajima, s novim ravnateljem, s novim načinom grijanja odnosno dogrijavanja termalne vode, s novih 900 kreveta... Rok završetka gradnje bio je tada 1990. godina.

Bilo je to doba samodoprinosa, osobito onih kojima su se namjeravale graditi ambulante i bolnice, a koje nikad nisu poslužile građanima jer su uglavnom ostale – na projektu. Naravno, kao i većina tadašnjih projekata, bolnica u Blatu imala je svrhu i obrazloženje u stilu onodobne akcije “Ništa nas ne smije iznenaditi” da “preko Save nema bolnice pa ako se sruše svi savski mostovi, više od 400 tisuća stanovnika toga dijela Hrvatske ostat će bez bolnice”, kako je tvrdila tadašnja politika.

Spominjala se i prosječna starost bolnica sjeverno od Save koja je tada prelazila sedamdeset godina i činjenica da je posljednja nova bolnica u Zagrebu, Rebro, još iz 1942., a ulaganja u ostale bolnice uvijek su bila nedostatna. Sve u svemu, Zagreb je odlučio i daleke 1982. krenuo s prvim referendumom, a potom i drugim, 1987. Ukupno su Zagrepčani do 1992. financirali zdanje u Blatu sa 156 milijuna eura, odnosno točno toliko koliko Kujundžić namjerava potrošiti za gradnju nove dječje bolnice, a da od toga građani doslovno danas nemaju ništa osim devastiranog gradilišta.

Darko Tomaš / CROPIX
 

Megalomanija

Pogled unatrag govori da je sve zamišljeno poprilično megalomanski. U taj hram medicine ne samo za Zagrepčane nego i za građane susjednih tadašnjih republika, vjerovalo se, ugradit će se sve najbolje što je u tom trenutku postojalo. Slovenci su napravili grandiozni projekt (isti arhitektonski biro projektirao je bolnicu u Dubravi sagrađenu u samo šest godina), tadašnji građevinski “stup” bolnice Industrogradnja odavno je likvidirana, a u radovima su sudjelovali i Tehnika, Tempo i Monter. No, uspjelo se tek sagraditi konture bolničkih odjela, dijagnostičkih prostora, amfiteatara u kojima se trebala održavati nastava za studente. Naime, trebalo je biti čak šest amfiteatara i četiri helidroma. Dovoljno je reći da je cijeli kompleks bolnice zamišljen na oko 20 hektara. Ukupno, prema onom što je tada građanima prezentirano, bolnica je trebala imati oko 140 tisuća četvornih metara. Da bi se dobila predodžba koliki je to prostor, može poslužiti usporedba s bolnicom u Dubravi koja ima ukupno oko 80 tisuća četvornih metara.

No, kad je 1992. istekao samodoprinos građana Zagreba, prestala je i gradnja jer to zdanje više nije imao tko financirati. Uz to, bio je rat pa su i prioriteti bili drukčiji. Na kraju je 1994. pokrenut stečaj intrigantnog naziva “Sveučilišna bolnica u osnivanju u likvidaciji”!? U poludovršeno zdanje uselila su se skladišta raznih tvrtki, pa i donacije koje su kao humanitarna pomoć Hrvatskoj stizala iz svijeta. Tu i tamo poneko skladište i danas radi u onom što ima krov, a golema stabla koja rastu iz nesuđenih kliničkih odjela najbolje svjedoče o tome koliko dugo ništa nije taknuto u Blatu.

No, to nije spriječilo politiku da na svakim novim lokalnim izborima, pa i onima na državnoj razini, aktualizira bolnicu u Blatu. Ti izborni slogani brzo utihnu, a Blato ostane izloženo zubu vremena. Da je ozbiljnost u pitanju tzv. sveučilišne bolnice samo misaona imenica, dokazuje i to da dosad nije rađena prava analiza iz koje bi bilo razvidno što se može, a što ne može učiniti na razvalinama hrvatskog zdravstva.

Projekt prije krize

Ozbiljniji pokušaj revitalizacije bolnice u Blatu dogodio se samo 2005. nakon izbora kad su Milan Bandić i tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang sačinili novi projekt koji je predviđao gotovo upola manje kreveta od izvornog broja, točnije samo petstotinjak. Tada je rečeno da bi se preselili KB Merkur i KB Sveti Duh te Klaićeva. Procjene su bile da bi cijena nove bolnice s novim uređajima bila oko 1,7 milijardi eura, što je tri puta više od brojke o kojoj govori Kujundžić, a namjerava preseliti dvostruko više bolnica!

“Namjera je bila da se sve radi po principu javno-privatnog partnerstva, a bilo je i zainteresiranih investitora primjerice iz Njemačke. No, samo godinu-dvije kasnije krenula je kriza i sve je to stalo”, kaže Hebrang. Dodaje da je to trebala biti klinička bolnica u kojoj bi zdravstvenu zaštitu dobilo oko 220 tisuća Novozagrepčana kako ne bi trebali prelaziti Savu “za svaku sitnicu”.

No, proteklih petnaestak godina značajno je promijenjena slika i prilika zagrebačkih bolničkih prostora. Prije svega završen je projekt Rebro, a i druge bolnice dobile su više od sto tisuća četvornih metara. Osim toga, dodatnih 80 tisuća četvornih metara dobiveno je u KB Dubrava, koja je devedesetih prestala biti vojna bolnica. Ni Vinogradska nije ono što je bila prije 35 godina, nije ni Rebro, a ni KB Merkur kao ni KB Sveti Duh. Sve su te bolnice dobile nove, suvremene prostore pa su uglavnom daleko od derutnih kakvima ih vidi ministar. Zbog toga i Bandić-Hebrang projekt danas nije održiv baš kao što je vrijeme – unatoč konzerviranju građevine, što je devedesetih učinio IGH – sigurno ostavilo traga na konstrukciji, temeljima i ugrađenom materijalu u nedovršenom Blatu.

Činjenica je, naime, da Kujundžićeva priča o “dobro očuvanom kosturu” ne drži vodu već iz jednostavnog razloga što je osamdesetih način gradnje bio potpuno drukčiji od onog koji se danas primjenjuje. Energetska ušteda tad je bila potpuna nepoznanica jer je energija bila jeftina, pa se o tome nije vodilo previše brige. Dovoljno je spomenuti ostakljenu bolnicu u Dubravi, vršnjakinju bolnice u Blatu, koja je najveći potrošač energije čak i od svih zagrebačkih “starih i derutnih” bolnica. Ne zna se što je skuplje, zimsko grijanje ili ljetno hlađenje, a baš na tom principu trebala je funkcionirati već dijelom ostakljena bolnica u Blatu.

Uostalom, i sam ministar Kujundžić trenutačno radi baš u jednoj takvoj zgradi na Ksaveru u Ministarstvu zdravstva, gdje je ljeti kao u paklu, a zimi kao u hladnjači. Tvrdi da su mu procjenu radili uvaženi eksperti, pa bi građanima, prije bilo kakve rasprave, bilo važno znati imenom i prezimenom tko to tvrdi da je prekosavska građevina spremna za nastavak isplative gradnje. Još upitnija je njegova priča o tome koje bolnice treba preseliti jer po onom što je nedavno rekao ni jedna ponuđena varijanta ne čini se provedivom.

Darko Tomaš / CROPIX
 

Novi kvadrati

Prije svega valja provjeriti trenutačno stanje u zagrebačkom bolničkom sustavu u odnosu na ono daleke 1985., otkad su prošle ravno 32 godine. Naime, te davne godine nije bilo novog Rebra. Nije bilo čak 36 novih operacijskih dvorana na zagrebačkom glavnom medicinskom brdu. Nije bilo ni nove zgrade poliklinike, ali ni nove zgrade Klinike za psihološku medicinu kao ni novog hitnog bolničkog prijema i dnevne bolnice. Ukupno, od tada je Rebro dobilo novih 60 tisuća četvornih metara, a većina tadašnjih specijalizanata “nove bolnice” cijeli je radni vijek odradila baš na Rebru. Njih 250 u tadašnjoj državi čekalo je specijalizacije, a sreća im se osmjehnula kad je počeo projekt Blato. Danas uvaženi liječnici poput predstojnika Petrove prof. dr. Slavka Oreškovića, bivšeg ravnatelja prof. dr. Marka Banića ili kirurga u Klaićevoj dr. Ante Čizmića bili su među 250 tadašnjih sretnika. Među njima bio je i današnji ravnatelj KBC-a Zagreb Ante Ćorušić, koji upravlja potpuno drugačijim Rebrom nego što je ta bolnica bila davne 1985. Od tada je u Rebro utrošeno čak 250 milijuna eura, što u nove prostore što u opremu.

Operacijske dvorane

U istočni češalj smješteno je čak 36 operacijskih dvorana, u kojima se, nažalost, radi uglavnom u prijepodnevnoj smjeni. Dakako, nije problem gužva, nego, prije svega, činjenica da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ne može platiti koliko bi liječnici u dvije smjene mogli operirati. Umjesto 36.000 operacija godišnje, na cijelom KBC-u koji, uz Petrovu i ortopediju na Šalati, ima 45 kirurških dvorana moglo bi se učiniti i više od 60 tisuća operacija, ali siromašno zdravstvo to ne može financirati.

Stoga je upitno ulaganje u nove zidove ako nije riješeno dostatno financiranje maksimalnih kapaciteta postojećih mogućnosti bolničkih odjela. Osim toga, na Rebru je sagrađena i nova upravna zgrada, kao i značajno proširena i obnovljena Klinika za psihološku medicinu te poliklinički dio poznat građanima kao zelena zgrada. Drugim riječima, novo Rebro prava je sveučilišna bolnica, pa bi još jedna istog tipa u Zagrebu nedvojbeno bila suvišna.

Velika ulaganja

Ni u dvjesto godina staroj bolnici Sveti Duh nije stalo vrijeme u ove trideset i dvije godine.

“Dograđen je Odjel nefrologije, izgrađen središnji hitni prijem, dograđen Zavod za patologiju i Zavod za ortopediju, u tijeku je izgradnja dnevne bolnice i podzemnih garaža, obnovljen je najveći dio infrastrukture. Sve u svemu više od 300 milijuna kuna završilo je u obnovi bolnice”, kaže prof. dr. Mladen Bušić, ravnatelj KB Sveti Duh.

Ni u KB Merkuru nisu gubili vrijeme da podignu standard liječenja. “Od 2011. godine rekonstruiran je i adaptiran Centar za transplantaciju, prostor za koronograf te laboratorij za umjetnu oplodnju. Prije dvije godine uređen je i opremljen novi odjel patologije trudnoće, a lani i Zavod za opću i sportsku traumatologiju te ortopediju”, kaže ravnatelj KB Merkur doc. dr. Mario Starešinić. Dodaje da je bolnica aplicirala i za sredstva za poboljšanje isplativosti i pristupa dnevnim bolnicama.

I u KBC-u Sestara milosrdnica koja radi na tri lokacije (Vinogradska, Tumori, Trauma u Draškovićevoj) ulaganja su bila poprilična. Izgrađena je potpuno nova zgrada Instituta za tumore ukupno dvadesetak posto veća od stare u koju je uloženo više od 40 milijuna eura. Institut je dobio pet novih operacijskih dvorana, laboratorij, novu transfuziju, a obnovljen je i stari dio zgrade, tako da pacijenti imaju puno veći komfor. Valja reći da je dio Instituta dan na uporabu dječjoj onkologiji iz Klaićeve dok se ne sagradi nova dječja bolnica.

I baš dječja bolnica jedina je jasna potreba hrvatskog zdravstva, ali oko nje se godinama lome koplja. Treba li ona biti u Blatu ili je neka druga lokacija bolja, morala bi odgovoriti struka. Naime, već se neko vrijeme govori o lokaciji uz KB Dubrava, ali ministar Kujundžić u posljednje vrijeme forsira Blato.

Dapače, čak je najavio prenamjenu sredstava za projekt dječje bolnice na Srebrnjaku od 60 milijuna eura u projekt Blato. No, to je nemoguće, potvrdili su nam stručnjaci za EU projekte. Osim toga, projekt Translacijskog centra na Srebrnjaku u nadležnosti je Ministarstva znanosti i obrazovanja, a ne Ministarstva zdravstva. Zanimljivo je da je još u travnju potporu Srebrnjaku dalo i Ministarstvo zdravstva, ali i Vlada u cjelini, pa je teško reći zašto je ministar Kujundžić naglo promijenio mišljenje.

Darko Tomaš / CROPIX
 

Bolnica općeg tipa

O tome može li se u bolnici u Blatu uopće raditi, a osobito isplate li se medicinski sadržaji, moraju se izjasniti stručnjaci, građevinski i ekonomsko-zdravstveni. Možda bi neka prazna livada bila jeftinija i bolja opcija.

Stručnjaci tvrde da je Novom Zagrebu bolnica zaista nužna, ali ona općeg tipa, što znači da bi trebala imati četiri osnovne djelatnosti – kirurgiju, internu, ginekologiju s rodilištem i pedijatriju. Naravno, potrebna je i jaka dnevna bolnica, što je sve više temelj moderne medicine. Dakako, to podrazumijeva da se smanji broj kreveta u postojećim zagrebačkim bolnicama po djelatnostima koje će niknuti u Novom Zagrebu jer jedno je sigurno - Zagrebu ne trebaju dodatni bolnički kreveti.

U nekim europskim planovima za gradnju novih bolnica jasno stoji da bi trebale imati 10 do 15 posto manje pacijenta u stacionarnom dijelu nego prije dvadesetak godina. Boravak u bolnici mora biti kraći za 35 posto, treba 30 posto manje kreveta, ali zato gotovo dvostruko više usluga u dnevnoj bolnici i za trećinu više ambulantnih pregleda. Upravo na tim temeljima trebala bi počivati nova prekosavska bolnica. Da bi ona zaista bila sagrađena u Blatu, ministar Kujundžić mora građane upoznati s planovima, i to pisanima, s jasnim dokazima tko ih je predložio i zašto, premda on ne voli tu vrstu komunikacije. Sve one koji traže “pismene dokaze” upućuje na Krležu i vježbanje eseja! No, kako se radi o velikom novcu, bit će nužno crno na bijelo, dopalo se to ministru ili ne, predstaviti do najsitnijih detalja prvo sam prijedlog eventualne nove bolnice, o čemu zadnju riječ mora imati javnost koja je dosad ipak najviše uložila.

Njegova ideja da u sjevernom dijelu grada zatvori sve bolnice osim Rebra i Dubrave (za Sveti Duh nismo sigurni ostaje li ili ne, odnosno koja je ministrova izjava vjerodostojna) nije održiva. Primjerice, u tom bi slučaju više od 800.000 Zagrepčana imalo samo jednu pedijatriju, i to onu na Rebru, jedno rodilište na Svetom Duhu, a KBC Zagreb prestao bi biti klinički centar ako bi Kujundžić preselio Petrovu u novu bolnicu.

Austrijsko iskustvo

“Mi moramo imati ginekologiju odnosno rodilište i neonatologiju da bismo bili KBC. Osim toga, valja naglasiti da je u posljednjih trideset godina Klinika u Petrovoj dobila velik dio novih prostora uključujući onaj za porodništvo kao i kirurški dio”, objašnjava ravnatelj KBC-a Zagreb prof. dr. Ante Ćorušić.

Kujundžić očito zagovara medicinske mastodonte koje više nitko ne voli i ne gradi. Austrijanci koji su osamdesetih sagradili AKH u Beču požalili su i tvrde da je to bio zadnji takav megalomanski projekt. Zagovara se gradnja manjih bolnica koje će biti što bliže građanima s osnovnim djelatnostima, a centri izvrsnosti za one su koji trebaju vrhunsku medicinu samo u onim najboljima. No, premda i oni bolje informirani laici znaju da je, primjerice, transplantacija jetara najbolja u KB Merkur, da se trećina operacija raka dojke u Hrvatskoj obavi u Institutu za tumore, da je središte liječenja ginekoloških karcinoma u Petrovoj, da su dovoljna dva transplantacijska centra za srce, u Dubravi i na Rebru, zasad to nitko ne želi glasno izgovoriti, a kamoli odlučiti ukinuti neke djelatnosti ondje gdje je uspješnost liječenja upitna. Bolje je očito otvoriti “rat i mir” i vući priču u beskonačnost, točnije: do kraja mandata, jer “ionako se to ne može odraditi u četiri godine”, a privid je da se nešto radi i k tome dobro zvuči.

 

Iz drugih medija


Izdvajamo