TOTALNI SLOM

NAJTEŽI BOLESNIK U VLADI: KLINIČKA SMRT HRVATSKOG ZDRAVSTVA Dug milijardu eura, 800 tisuća ljudi na listi čekanja, pacijenti izloženi opasnom zračenju

Zagreb, 090317.
Ministarstvo zdravstva.
Ministar zdravstva Milan Kujundzic odrzao press konferenciju na temu smjene ravnatelja KB Dubrava.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX
Davor Pongračić / CROPIX

Ministar zdravstva Milan Kujundžić

Ne bi se štel zameriti – zasad je način rada ministra zdravstva Milana Kujundžića! U proteklih pola godine pokazao je zube samo Toniju Kolaku, kad ga je po kratkom postupku smijenio s ravnateljske pozicije u KB-u Dubrava. “Svoju” bivšu kuću u kojoj je u dva mandata bio ravnatelj odlučio je očistiti od njemu nepoćudnih kadrova uz pomoć svoje produžene ruke u Upravnom vijeću bolnice, a dimna zavjesa bio je ugovor o uštedi vode koji je proglašen štetnim. Daska se sapuna i ravnatelju KBC-a Sestre milosrdnice Mariju Zovku preko sindikata Klinike za traumatologiju koja je “igrom slučaja” baš sad postala, nakon sedam godina od pripajanja toj velikoj bolnici i posvemašnje šutnje, nezadovoljna kako se tretira u svojoj “središnjici”. Ostali ravnatelji zasad nisu trn u ministrovu oku pa će vjerojatno s “oba su pala” završiti personalno prestrojavanje u velikim ustanovama jer “mali” ravnatelji i nisu u Kujundžićevoj ingerenciji. U svemu ostalom ministar pleše po tankoj žici pokušavajući balansirati između brojnih problema u sustavu zdravstva i održavanja mira u kući dok dugovi rastu baš kao i liste čekanja. Na vrata kucaju dobavljači, zaposlenici, pacijenti... ali ona ostaju širom zatvorena!

Državno neplaćanje

Dug od 7,5 milijardi kuna teško prelazi preko usta ne samo Kujundžića nego i ministra Zdravka Marića koji bi kao “vrhovni poglavar” državnog proračuna trebao pomoći da bude barem upola manji. Ne po logici Samaritanca, već obveza koje država zdravstvu ne plaća godinama, a onda tzv. sanacijama plati dio dugova, naravno, bez kamata.

Otkako je HZZO izašao iz riznice, država je nakupila dugova prema tom sustavu za dvije godine gotovo 4,5 milijardi kuna, a za tekuću će se povećati za dodatne dvije milijarde kuna. Marić je već pri slaganju proračuna za 2017. odlučio odrezati dio zdravstvenih obveza države, a ministar Kujundžić nije uspio uvjeriti kolege u Vladi da se one moraju podmiriti jer se u takav slijed događanja lako uvjeravaju građani povremenim ovrhama! Upravo u tom državnom neplaćanju, i to svake godine barem dvije milijarde kuna, leži najveći dio problema hrvatskog zdravstvenog sustava. Riječju, spomenutih 7,5 milijardi kuna bilo bi svedeno na tek 1,5 milijardi, a to znači da bi zdravstvo bilo likvidno, da bi se lijekovi i potrošni materijal plaćali u puno kraćim rokovima i zato bi im cijena mogla biti tridesetak posto niža. Istina, to nikako ne znači da hrvatskom zdravstvu ne trebaju korjenite promjene kako bolničkog sustava tako i primarne zdravstvene zaštite te jasno odvajanje privatnog od državnog zdravstva. Međutim, ministar oko tog problema hoda kao mačka oko vruće kaše.

Spominje kako je ova razina zdravstva preskupa, kako se moramo dogovoriti što hoćemo i tko će to platiti. Iz prikrajka vreba moguće povećanje polica dopunskog osiguranja (bez pokrića!). Priziva konsenzus. Nije nemoguće da HZZO ponovo završi u riznici kako se ipak ne bi znalo tko svoje dugove plaća, tko ne i tko uzima iz zdravstva kad mu ponestane primjerice za plaće u prosvjeti ili državnoj upravi. To je razlog što svaki ministar financija voli da su pod njegovom ingerencijom zdravstvene kune svjestan da tako uvijek ima vreću u koju može posegnuti, a obveze proračuna prema tom sustavu postaju netransparentne.

Vapaj veledrogerija

Polako! Čemu žurba? Sve će se srediti! Zdravstvo je dobro! Vidjet ćemo što učiniti da namaknemo više sredstava. Povećat ćemo plaće onima koji u zdravstvu više rade... Uskoro će krenuti funkcionalno spajanje bolnica. Naći ćemo način kako spojiti privatno i javno... Kujundžićeve su to apaurinske rečenice dok na terenu vlada panika, depresija, strah od sutra ili bolje rečeno od moguće potrebe odlaska liječniku.

Teško je pobrojiti sve ono što se sručilo na grbaču sustava. Iz činjenice da su dugovi narasli do 7,5 milijardi kuna slijedi niz nevolja kako za zdravstvene ustanove tako i za građane. Nedavni više vapaj negoli apel veledrogerija kojima plaćanje kasni i do tri godine, a ukupna dugovanja prelaze dvije milijarde, otvorio je bolne rane.

Također, nedostatak novca za liječenje zbog nerealnih limita bolnica diktira sve sporiji tempo svih plaćanja. Naime, svakomjesečna “apanaža” bolnicama u vidu tzv. limita odavno je odslužila svoje jer oni postaju za većinu prekratki da bi pokrili troškove. Najveći dio, u nekim bolnicama, i više od 90 posto, troši se za plaće zaposlenika, a za liječenje, lijekove i potrošni materijal što ostane. U tih, kod nekih, samo desetak posto dobivenih kuna trebalo bi se utrpati cjelokupno liječenje svih koji potraže pomoć liječnika. Ni Copperfield u tome sigurno ne bi uspio pa ni ravnatelji bolnica a da ne stvaraju nove dugove ili da šalju svoje skupe i komplicirane pacijente u drugu ustanovu po sistemu “brigo moja prijeđi na drugoga”.

Umjesto da se konačno plaća samo ono i onima koji odrade posao, a novac slijedi pacijenta, bez obzira na to gdje se liječio, ustraje se na arhaičnom sistemu limita, a onda i na gubicima. Plaćanje samo odrađenih računa vrlo bi brzo “zatvorilo” one odjele u bolnicama koji nisu “rentabilni”, odnosno rade premalo, pa se ministar čak ne bi morao previše zamjerati jer bi “odumrli” prirodnim putem.

Light pokušaj takvog sustava bio je pokre­nuo bivši ministar Siniša Varga, pa se dio faktura (20 posto) plaćao tek kad bi bio odrađen posao. S vremenom se fiksni dio primanja bolnica trebao dodatno smanjivati, a varijabilni povećavati. No, brzo se, već u 2016., sve vratilo na staro ali i na “staro” slaganje dugova. S obzirom na to da je u čak dva mandata bio ravnatelj KB Dubrava, od Kujundžića se očekivalo da upravo u tom dijelu napravi reda i polako pokrene sistem plaćanja prema učinku, no to se zasad nije dogodilo. Istina, ni u HZZO-u nema sluha za “inovacije”.

Razvlašćeni ministar

Kad je riječ o općim bolnicama i njihovu funkcioniranju, novom je ministru dijelom ruke vezao njegov prethodnik Dario Nakić ukinuvši zakon o sanaciji i vratio bolnice u okrilje lokalne samouprave, što je razvlastilo ministra u odlučivanju o prioritetima plaćanja, a istodobno bolnicama se ne plaća ono što naprave preko limita, nego se sve rješava po sistemu “pojeo vuk magarca”. Ministar najavljuje da će za koji mjesec funkcionalno spojiti neke bolnice, ali čak i da se to dogodi, tzv. nacionalni plan reforme bolnica kasni čak tri godine pa bi se u najboljem slučaju ovim tempom neki rezultat mogao vidjeti tek u mandatu nekog budućeg ministra. U svakom slučaju, funkcionalno spajanje bolnica i ukidanje nekih odjela u kojima nema dovoljno ni pacijenata ni liječnika zapravo ne znači neku veliku uštedu, ali sigurno za isti novac omogućava veću kvalitetu usluge.

No, ministar se “ne želi zamjerati”, nego će “razgovarati i dogovarati”, pa zasad nije pokazao odlučnost kakva se od njega očekivala baš u rješavanju onog što godinama opterećuje hrvatski zdravstveni sustav. Primjerice, kao ni njegovi prethodnici još nije progovorio o tome gdje će biti centri izvrsnosti koji bi objedinjavali vrh medicine, i to s pokrićem. Zato se i događa da u KBC-u Split uporno traže da im se da da rade transplantaciju srca i pored postojećih centara. Ukupno se u Hrvatskoj godišnje presadi tridesetak srca, što znači da novih “radilišta” sigurno ne treba!

Osim toga, uvijek kad su na snazi limiti, rastu bolničke liste čekanja, pa u ovom trenutku na neki pregled, zahvat ili dijagnostiku čeka čak 800.000 pacijenta. Istina, ministar tvrdi da svi oni hitni dođu na red odmah, ali stvarnost ga demantira. Naprosto, ponovno se događa da do 15. ili 20. u mjesecu sustav koliko-toliko funkcionira, a potom sve utihne. Pacijenti se prorijede, zahvati su samo hitni, kemoterapije se odgađaju za sljedeći mjesec...

Dio problema leži i u činjenici da je više od polovice dijagnostičkih uređaja za otpis, pa su često zbog kvarova izvan funkcije. Prošloljetna velika inventura pokazala je da u bolnicama ima rengenskih uređaja starih četrdesetak godina, a oni čija se pluća njima snime “svijetle u marku” godinama zbog enormne količine dobivenog zračenja. No, umjesto da se konačno čuje glas razuma u zanavljanju opreme, ministar ovih dana najavljuje kupnju robotskog kirurga Da Vincija koji košta dva milijuna eura.

Kujundžić kaže kako “hrvatska medicina ne smije zaostajati za svjetskom”, za što bi dokaz trebao biti robot. Istodobno, kirurzi upozoravaju da to neće povećati kvalitetu usluge hrvatskim pacijentima, ali bi poskupjelo i zato prorijedilo kirurške zahvate. Primjerice, laparoskopska operacija žuči uz pomoć Da Vincija pet do šest je puta skuplja od “ručnog rada” kirurga.

Privatna praksa

Nije ministar ni zagrebao u veliku rak-ranu hrvatskog zdravstva, a to je miješanje privatne i bolničke prakse, odnosno mogućnosti da bolnički liječnici imaju i privatne ordinacije ili pak rade kod privatnika. Nedavno je zdravstvena inspekcija uhvatila s prstima u pekmezu dvojicu profesora zagrebačkog medicinskog fakulteta, inače zaposlenih u velikom KBC-u, dok su u radno vrijeme radili u privatnoj ordinaciji jednog od njih. I ne samo to nego nisu imali ni dozvole ravnatelja za rad u fušu. To je problem koji se vuče godinama, točnije otkako je omogućeno liječnicima da rade u slobodno vrijeme u privatnoj praksi jer se nerijetko događa da se izgubi granica. Primjerice, liječnik privatnik ponekad svojim privatnim pacijentima radi skupu dijagnostiku u bolnici u kojoj je zaposlen ili iz nje regrutira kontrolne preglede u privatnu praksu koji ništa ne troše, ali puno koštaju. Dodatni je problem što neki liječnici za rad privatno nemaju dozvolu ravnatelja, a ipak “fušare”.

Vlasnička struktura

Zapravo, teško je pojmiti kako se netko uopće može koncentrirati na rad u bolnici misleći na privatni biznis, o čemu svjedoči i primjer privatnog rada za bolničkog radnog vremena. Rezultat ovih zadnjih fuševa jest opomena pred otkaz te zabrana rada za privatnika u iduće dvije godine kako to propisuje nadležni pravilnik. Za nešto više ni ravnatelj, ni ministar, a ni dekan Medicinskog fakulteta nemaju petlje, odnosno podvući crtu pod “miješanje državnog i privatnog”. Kujundžić ne želi odvojiti privatno od državnog zdravstva, nego pomirljivo kaže kako to postoji i u drugim državama EU, pa onda ta simbioza po njemu može egzistirati i u poprilično neetičnoj i nemoralnoj Hrvatskoj, u kojoj se i najbolji propisi pretvore u problem čemu smo svjedoci više od 20 godina.

Neriješena vlasnička struktura problem je i u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Koncesionari, odnosno privatnici, nemaju iste obveze kao kolege liječnici zaposleni u domovima zdravlja, ali zato imaju veće plaće, i to nerijetko više od dvostruko! Za taj novac ne moraju primjerice čak ni dežurati. Svaki korak koji učine dodatno im se plaća za razliku od kolega čije su plaće u rangu javnih službenika. Zbog toga se u domovima zdravlja danas ne može obaviti puno toga što je nekad bilo moguće pa se zato nerijetko nepotrebno pune bolnički odjeli. Dakako, koncesionari traže da svi liječnici primarne zdravstvene zaštite budu privatnici, a onda smo samo korak do privatnih bolnica i kraja solidarnog zdravstvenog sustava u kojem kakvu-takvu skrb imaju i siromašni građani, što im, ne treba zaboraviti, jamči i hrvatski Ustav. No, ni o ovoj priči također se još nije izjasnio aktualni ministar.

Riječju, hrvatskom zdravstvu, čini se, najviše nedostaje odlučnosti čelnih ljudi Ministarstva koji bi znali kako, kad i s kim za početak doći do svih kuna koje pripadaju sustavu, bez kojih svi ostali razgovori o rješavanju problema zdravstva zapravo nemaju previše smisla, čemu nas uostalom uči povijest hrvatske zdravstvene “zbiljnosti”.

 

Izdvajamo