Četvrta godišnja izložba hrvatskih umjetnika otvorena je u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu krajem lipnja 1944. godine. Bila je sjajna, pisala je ustaška Nova Hrvatska, pravi odraz “robusnosti, snage svoje zemlje, čvrstoće značaja, herojstva...”, odraz iste “rase” koja je živjela na jednom prostoru. Izložbu je otvorio ministar narodne prosvjete u Vladi Nezavisne Države Hrvatske Julije Makanec. Makanec je bio filozof, srednjoškolski nastavnik, a karijerni je uspon doživio tek po stvaranju Banovine Hrvatske, kada je ponovo došao u Bjelovar, postao ravnatelj gimnazije, a onda i gradonačelnik. Iako formalno HSS-ovac, Makanec je vjerojatno ustašku prisegu položio već prije raspada Kraljevine Jugoslavije. U novoj, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postao je visoki ustaški dužnosnik i sveučilišni profesor.
Ministar NDH
Dok je još bio u Bjelovaru, Makanec je upoznao Vojina Bakića. Bakić je početkom rata izgubio četiri brata. Ubijeni su jer su bili Srbi i jer su bili komunisti. Teško je pretpostaviti, piše Bakićev biograf Darko Bekić, da Makanec nije “imao prste i u odluci o njihovoj likvidaciji”. Tri godine kasnije Makanec je ministar narodne prosvjete u Pavelićevoj državi i otvara izložbu na kojoj je izlagao i posljednji živi brat iz velike obitelji Bakić. Lipanj 1944. za sile Osovine, pa i NDH, u svjetlu savezničkog iskrcavanja u Normandiji, bio je depresivan, tragični kraj mogao se osjetiti.
Možda je Makanec toga dana u Umjetničkom paviljonu osjećao nelagodu kada je ugledao radove Vojina Bakića, kojeg je znao iz gimnazije. Možda su ga spopadale i sumnje, s obzirom na to da je silama Osovine išlo toliko loše da se čudo koje bi preokrenulo tijek povijesti teško moglo očekivati. Kako je u predavanjima o filozofiji povijesti, koju je od 1943. počeo držati na Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu, napisao da je – izdvojio je u članku objavljenom u “Prilozima za istraživanje hrvatske filozofske baštine” Pavo Barišić – politička povijest “... sviet sukoba, trvenja, muka i stradanja, a ne rietko i prolievanja krvi. U tom svietu važi samo ona misao, samo ona ideja, koja je povezana s energijom Volje, politički junak uviek je u iztaknutom smislu junak volje i djela, njegova veličina očituje se u njegovoj sposobnosti za stvaranjem velikih i opasnih odluka”, prije će biti da su sumnje i nelagoda bile odbačene ili duboko zakopane. Teško da se i tada osjećao odgovornim za ono što je učinio ili radio. Osobni osjećaji junaka nisu važni, njegove vlastite misli blijede pred potrebom da se nešto učini za sveti cilj. Prije svega, Makanec je i Bakiće, kao i mnoge druge, vidio kao “trutove i sebičnjake”, a sve takve, pisao je u studenome 1941., “Hrvatska ne treba i (da) će ih iskorieniti”. Nešto kasnije, napisao je Petar Macut, pojasnio je: “Svaka zajednica uzima pravo da istrijebi, uništi ili bar učini neškodljivima one pojedince, koji je radi posve posvemašnjeg nedostatka vrlina slabe i upropaštavaju.”
Makancu su ustaški pokret i ideje koje je i sam formulirao bili sve. Julije Makanec kao antikomunist formirao se mnogo ranije. Objavio je 1938. “Marxističku filozofiju prirode” i već tada bio otvoren prema fašizmu, svetosti nacije, totalitarnom i nedemokratskom. Nije se pokolebao do kraja rata. Ono što je već i prije nego što su Pavelić i ostali s Talijanima dovedeni u zemlju činio, nastavio je činiti i poslije. Makanec je, naime, 1940. došao u Bjelovar u kojem je kolektiv najvažnije obrazovne ustanove u tom gradiću na sjeveru Kraljevine Jugoslavije bio podijeljen. U “... nastavničkom zboru bjelovarske Gimnazije postoje dva tabora, hrvatski i protuhrvatski, u svakom po 11 lica”. U agresivnijem, frankovačkom, najistureniji je bio Sentinela, ali iza njega je stajao Julije Makanec.
Julije Makanec rođen je u Sarajevu, a u Bjelovaru je kao srednjoškolski nastavnik služio dva puta, 1933. i 1934., a onda opet 1940. Bio je član Hrvatske seljačke stranke, njezinog desnog krila. Nakon što je izbio Travanjski rat, Makanec, gradonačelnik Bjelovara u Banovini Hrvatskoj, već je osmog travnja otišao u žandarmerijsku stanicu i inzistirao da se policajci predaju, pa je tako Makanec bio prvi, prije nego su ustaše došle u grad, prije no što je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, prije nego što su Nijemci zauzeli sjever Hrvatske, koji je uz frankovce i desne HSS-ovce razoružao bivšu vlast, te je objavio s balkona gradske vijećnice uspostavu NDH i pripremio se za novu, koja se još vozila prema Hrvatskoj. Makanca su tada napali i ban Ivan Šubašić, predsjednik njegove stranke Vladko Maček, oficiri kraljevske vojske, ali sve je bilo uzalud. Bjelovar je brzo postao gotovo pa ogledni primjer kako ne samo učvrstiti vlast, već je i najavio što će se događati u novoj državi. Šef ustaške policije tražio je u Makančevom Bjelovaru da Srbi nose trake s natpisom Srbin.
Vrhunac u ustaštvu
U Bjelovaru su diskriminacija i teror počeli prije nego u drugim dijelovima Hrvatske. Niti deset dana po proglašenju NDH, Makanec je napisao kako je “Ustaški pokret... počeo s čišćenjem nepoželjnih elemenata”. Najprije su iz policije otpušteni “svi Srbi redari”, a njihova je mjesta trebalo popuniti, pisao je Makanec u Nezavisnoj Hrvatskoj 19. travnja 1941., “izpravnim Hrvatima”. Ustaštvo je bilo vrhunac, sinteza hrvatske državotvorne misli. Sintezu je simbolizirao poglavnik Ante Pavelić, pa je Makanec opravdavao i predaju Dalmacije Italiji. “Naša vjera u budućnost hrvatskog naroda pod vodstvom Poglavnika je neslomiva i srušit će sve zapreke, koje naiđe na svom putu.”
Makanec je kratko ostao gradonačelnik, ali mu smjena nije smetala. Ostao je ravnatelj gimnazije i stožernik za ustašku mladež. Potom je iz Bjelovara povučen u Zagreb, gdje je postao upravitelj za duhovni odgoj u Upravnom zapovjedništvu Ustaške mladeži. Lako pisanje, ili lakoća sažimanja, bili su jedna od Makančevih odlika, pa se on spremno bavio izdavanjem skripti, pojednostavljenih knjiga u kojima je Poglavnikove ideje pretvorio u katekizam. “Semiti-iztočnjaci”, ti “inorodni nametnici”, zajedno sa “satanskim boljševističkim tipovima” bili su suprotstavljeni “zdravim evropskim narodima” koje je od opasnosti s Istoka obranio baš Adolf Hitler, genijalan barem kao Poglavnik. Hrvatsku povijest Makanec je vidio kao povijest naroda koji nije bio posve slavenski, jer je toliko inzistirao na državi, koji se borio za Europu još od Domagoja kod Barija, koji je već tada bio na braniku “Europe od vaneuropskih sila”. Sve se kod Makanca sjajno uklapalo, cjelokupna prošlost logično je vodila do Ustaša, a on je u tome sustavu našao svoje mjesto.
Susret s Hitlerom
Nakon što je 1942. imenovan pročelnikom za odgoj Ustaške mladeži, 1943., ne bez protivljenja kolega na Mudroslovnom fakultetu, postavljen je za izvanrednog profesora. Od 1943. ministar je narodne prosvjete u Vladi NDH. Kada je 13. listopada 1943. postao ministar, istoga je dana rodbini pisao kako ga je, eto, zapala teška dužnost. “Postati pod današnjim prilikama članom vlade sigurno nije razlog, da čovjek bude sretan! Prilike su strahovite i u političkom i uobće organizatornom pogledu, a svakom pojedincu preostaje samo to, da učini koliko mu slabe sile dozvoljavaju, a ostalo ostavi Božjoj volji i odluci.” Božja je volja valjda bila i u onome što je govorio na skupštini Ustaškog stožera 11. studenoga 1943., kada je, pod pritiskom sve snažnijeg partizanskog pokreta koji su predvodili komunisti, napisao kako se “Hrvatstvo i boljševizam izključuju”. Do tada je Makancu već moralo biti jasno da većinu partizana čine baš Hrvati, da nisu svi bili boljševici, da je među partizanima bilo puno njegovih dojučerašnjih partijskih drugova iz HSS-a.
Kao sveučilišni nastavnik i ministar, Julije Makanec pratio je poglavnika Antu Pavelića i tijekom četvrtog susreta s Adolfom Hitlerom u Vučjoj jazbini kod Rastenburga u Istočnoj Pruskoj 18. rujna 1944. Julija Makanca Pavelić je predstavljao njemačkim partnerima kao budućeg poslanika NDH u Berlinu, pa se zato susreće s ministrom vanjskih poslova Von Ribbentropom i drugima. O cijelom putu, o “naglašeno prijateljskoj” atmosferi, Makanec je napisao središnji izvještaj. Zaključio je i prilično naivno kako u NDH nema straha da će zavladati pomutnja i slabost. Hitler je jasno zajamčio da će se prodiranje boljševizma u Hrvatsku zaustaviti, pa su tako svi oni koji su nedavno prešli partizanima bili “slabići i kukavice”, koji će “proklinjati čas kada su stvorili takovu ne samo nečastnu nego i glupu odluku”.
Julije Makanec, kao i mnogi drugi, bio je u krivu. Među onima kojima se nakon Drugog svjetskog rata sudilo, bio je i Julije Makanec. Jednako kao i Mile Budak, Ademaga Mešić, Nikola Mandić i drugi, imao je branitelje, ali vojni sud Druge armije u Zagrebu donio je presude brzo i bez iznenađenja. Najvišim uhićenim političarima propale Nezavisne Države Hrvatske presuđeno je strogo, mada je Makanec od pukovnika Josipa Hrnčevića dobio nešto blažu presudu nego Mile Budak. Makanec je strijeljan, a ne obješen, i to zato što je u Bjelovaru još u doba Kraljevine Jugoslavije “izdajnički predao u ruke fašističkog okupatora” više stotina oficira i vojnika starojugoslavenske vojske.
Niz mučenika
U medijima 2016. Hrvatska o Makancu želi čuti samo dvije stvari. Makanec je ubijen od “komunista” nakon Drugog svjetskog rata, zbog čega je on, bez potrebe za raspravom, posve ispravan. To misle oni koji se prepoznaju u tvitovima potpredsjednika Hrvatskog sabora Milijana Brkića. Druga je ona koja u Juliju Makancu traži samo predanog mislioca, filozofa, osobu koja je mogla toliko puno, samo da su, eto, prilike bile povoljnije, da boljševizam nije prevladao.
Makanec je još prije rata održao predavanje u kojem je opisao kako Hrvati “nikada nisu bili tiesto” da se od njih mijesi pogača, već borci za državu u najtežim okolnostima. Put do slobode poprskan je krvlju Matije Gubca, Zrinskih i Frankopana, Eugena Kvaternika i Stjepana Radića. Baš na taj dio referirao se i aktualni ministar obrazovanja i znanosti u Vladi RH Andreja Plenkovića, Pavo Barišić, kada je u taj niz “hrvatskih mučenika” dodao i samog Julija Makanca.
“Tragični junak”
Makanec jest doktorirao s temom iz etike, nedvojbeno je bio obrazovan, no je li to dovoljno da se sve drugo zanemari i da ga se gleda kao “tragičnog junaka i žrtvu” u sferi političke djelatnosti, a ističe njegova “prava djelatnost” koja je filozofija, kako mu tepa Barišić?
Kada je na mjesto ministra prosvjete 1941. došao Makančev prethodnik Mile Budak, počeo je defile umjetnika i književnika koji su mu laskali i smatrali ga preporoditeljem hrvatske kulture. Bili su to uglavnom najradikalniji pojedinci, ali i književni oportunisti. Antun Barac, slavni književni teoretičar, napisao je da je tada prvi put požalio da se i sam ubraja među književnike, među one koje i sam Budak može ismijavati. Makanec nije bio Barac, nije bio kao ni mnogi drugi. Bio je predani ustaša koji je vjerovao da je ubiti za vlastitu naciju drugog koji je samo drukčiji dobro i opravdano.
U današnjoj Hrvatskoj često se svjetlo usmjerava samo na djeliće, kako bi se slika učinila lijepom, baš onakvom kakva političkom trenutku najviše odgovara. Može se, tako, i o Reinhardtu Heydrichu pričati kao o sjajnom poznavatelju klasične glazbe, a o Hitleru kao o ljubitelju pasa i sve drugo izostaviti. Ako se u mraku opipa slonov rep, bez obzira na savitljivost i mekoću, to može podsjetiti na zmiju, ali to zmija neće biti, ma kako se netko trudio. Ustaška zmija izgleda baš onako kako ju je Julije Makanec opisivao u smjernicama ustaškoj mladeži i kako je sam živio svoj politički život. Jest, da, bio je i filozof. Bio je i Ante Pavelić pravnik. Pa što onda?
