U hrvatskome političkom životu Most se nije pojavio slučajno. U četiri godine mandata vlade lijevog centra, a i koju godinu prije toga, na ruku su mu išla dva važna trenda u nacionalnoj politici.
Prvi trend očitovao se u bujanju pučkih referendumskih inicijativa koje su bile usmjerene protiv temeljnih institucija i vrijednosti kapitalističke ekonomije i liberalne predstavničke demokracije: privatnog vlasništva i tržišne privrede, političkih stranaka i stranačke demokracije te liberalnih građanskih prava i sloboda. Riječ je o inicijativama protiv reforme tržišta rada i radnog zakonodavstva, protiv privatizacije autocesta i dijela obrazovnoga i zdravstvenog sustava (outsorcing), protiv uporabe ćirilice u Vukovaru, protiv prava homoseksualnih manjina, protiv dominantne uloge stranaka u izborima i dr. I drugi su oblici prosvjednog djelovanja imali jednake ili slične ciljeve. Studentski pokret protivio se uvođenju načela kompetitivnosti u visoko obrazovanje, tretiranju “znanja kao robe” koja mora imati prođu na tržištu rada, privatizaciji i amerikanizaciji školstva. Usto, očitovao je izrazitu netrpeljivost prema političkim strankama i drugim institucijama i organizacijama predstavničke demokracije. Udruga Franak usmjerena je na borbu protiv bankarskog sustava i financijske oligarhije, odbacujući osobnu odgovornost pojedinaca za vlastite životne poteze, čak i kada su posrijedi bili financijski špekulanti nalik na bankare protiv kojih su se pobunili, i zahtijevajući da odgovornost za to preuzme država. Nijedna nova politička inicijativa koja je željela postići uspjeh na izborima 2015. nije smjela previdjeti prilično prošireno protukapitalističko i protuliberalno raspoloženje u društvu koje je sažeto u frazi o borbi protiv političkog establišmenta čiji su stupovi HDZ i SDP.
Drugi trend očitovao se u fragmentaciji političkog prostora i oblikovanju punktualnih točaka ideološkoga i interesnog otpora vladinim politikama i postojećima ekonomskim i političkim institucijama. Građani su se mobilizirali oko konkretnih parcijalnih sadržaja unutar pojedinih javnih politika koji ih se izravno tiču i izražavali svoje nezadovoljstvo pred institucijama koje su smatrali najodgovornijima za njih (Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Hrvatska narodna banka, privatne banke itd.). U kontekstualnim uvjetima u kojima se politički prostor fragmentira i otpor punktualizira, stare se stranke nisu dobro snašle. No, teško je bilo očekivati da će promijenjene uvjete djelovanja prepoznati novi akteri i da će im se znati prilagoditi. Morali bi biti sposobni povezati različite punktualne točke otpora i njihove ideološki i interesno raznorodne aktere u jednu programsku platformu i jedan politički blok unutar kojega će biti problemskih i organizacijskih niša za očuvanje posebnosti.
To bi bio pretežak posao za njih, čak i da su osvijestili s čime se moraju suočiti. Realnije je bilo da se pojavi netko tko će nesvjesno zrcaliti oba trenda: neka programski nearikulirana i slabo integrirana politička udruga koja će protuestablišmentsku politiku stilizirati kao borbu protiv dviju najvećih stranaka kao graditeljica postojećeg sustava. I pojavio se Most.
Most je bio labav savez neovisnih lokalnih lista kao svojevrsnih grass-roots organizacija. Izvorno lokalnom pokretu priključile su se i osobe dugo nazočne u javnosti koje su gorjele od želje da napokon dođu na vlast i ostvare svoje ideje, poput Ivana Lovrinovića i Roberta Podolnjaka. Jezgru je činila Neovisna lista Bože Petrova koja je na lokalnim izborima 2013. u Metkoviću pobijedila Stipu Gabrića Jamba, dotad neupitnog vladara grada i okoline, jednoga od istaknutijih tranzicijskih tajkuna, opterećenoga korupcijskim aferama i kaznenim procesima. Ta je pobjeda stekla simboličnu vrijednost izvan lokalne sredine te je medijski stilizirana u jednu inačicu borbe Davida i Golijata. Gabrić je tretiran kao dio prtljage stare politike kojom su dominirale dvije velike stranke, koje su optuživane za ideologizaciju i “politizaciju politike” na uštrbu stvarnih interesa građana i nacije.
Usput, nije javno razvidno kako je Petrov postao čelnik Mosta. Aklamacijim na ušću Neretve ili pod omiškom stinom? Hoće li Most organizirati iole demokratske izbore svoga vođe i vodstva ili će ostati na konceptu “mesije” za kojega su svi “spremni poginuti” na bojnom polju? Dok je tako, Petrovljevo i Mostovo osporavanje demokratskih izabranih vodstava drugih stranaka nije samo politički ili moralno nelegitimno nego i nepristojno.
U sve proširenijemu protupolitičkom ozračju Most je prije izbora 2015. našao saveznika u medijima, osobito među nekima vodećim urednicima i novinarima Hrvatske radio-televizije iz Radmanova mandata. Oni nisu, kako im se prigovara, zastupali SDP-ovu politiku nego promicali nekakvo svoje ljevičarstvo koje je, u osnovi, bilo usmjereno protiv liberalne predstavničke demokracije, a u korist protuliberalne izravne demokracije, a nerijetko je više ili manje nesvjesno prelazilo u antipolitiku. Most im je došao kao naručen pa su ga promovirali kao alternativu postojećima političkim strankama i konvencionalnoj politici.
U izbornoj kampanji Most je, kako se zna, obećao da nakon izbora neće koalirati ni s HDZ-om ni sa SDP-om. Da bi nevjernike uvjerio u to, Petrov se odlučio na bizaran čin te je kod javnog bilježnika ovjerio izjavu da neće ući u poslijeizbornu koaliciju s tim strankama. Taj politički infantilan postupak blokirao je poslijeizborne pregovore o formiranju vlade, umnogome promijenio karakter hrvatske politike i nužno vodio njezinu slomu.
Osvojivši 19 ili oko 13 posto mjesta u Saboru – za šest mjeseci izgubio je više od trećine zastupnika – Most je postao pivot u tvorbi nove vlade. Kako ni HDZ ni SDP nisu pristajali na veliku koaliciju koja bi imala dvotrećinsku većinu u Saboru, morali su se okrenuti njemu ako su htjeli sastaviti vladu. Iz neprilike u kojoj se našao zbog ovjerene izjave da neće koalirati ni s HDZ-om ni sa SDP-om Most je izašao tako da je odlučio koalirati i s HDZ-om i sa SDP-om. Kada je propala inicijativa o formiranje de facto svestranačke vlade, upustio se u odvojene pregovore s tim dvjema strankama da bi naposljetku formirao vladu s HDZ-om kojemu su čelnici i zastupnici Mosta bili ideološki bliži. Tako je ipak presudila ideologija. Kakva ideologija? Most je službeno definirao svoju ideologiju kao spoj “ekonomskog liberalizma, fiskalnog konzervativizma i blagog euroskepticizma”. Što god ta mješavina značila, za pola godine vlasti nije se vidjelo ništa od nje.
Vidljiv je bio samo nacionalni populizam iz razdoblja ranoga HDZ-a koji je paradigmatski, na elementaran način, izražavao Miro Bulj, a nešto suptilnije i većina ostalih zastupnika i bekstejdžera Mosta. To je bilo očito i u potpunoj pasivnosti, a time i prešutnom odobravanju niza mjera HDZ-ove ideološke revolucije u obrazovanju, znanosti, kulturi, javnim medijima, civilnom društvu i dr. Mostovci su se zapravo pokazali kao “dobra djeca HDZ-a”, koja su se odvojila od roditeljske stranke kojoj su nekoć pripadala ili je podupirala, nezadovoljna njezinim moralnim posrnućima. Stoga su se doimali kao moralni puristi koje je ujedinila povijesna misija da očiste HDZ i cijelu nacionalnu politiku od zlih sila. Tendencijski to vodi zamjeni političke ideologije političkom teologijom, a politike etikom.
Kako bi i nominalno istaknuli odmak od stare politike i prividno očuvali vlastitu političku vjerodostojnost, izvršili su “terminološko čišćenje” konvencionalne politike zahtijevajući da se iz političkog govora izbace standardni politički pojmovi i zamijene čudovišnim kovanicama: koalicija je nazvana “partnerskom suradnjom”, koalicijski pregovori postali su “razgovori s potencijalnim partnerima u reformskoj vladi”, koalicijski sporazum s HDZ-om imenovan je “Sporazumom o suradnji u reformskoj vladi”, a koalicijski odbor Vijećem za suradnju. Na mjesto premijera instalirana je nepoznata nestranačka osoba, a Mostovi ministri postali su stručno nepotvrđeni i politički nepismeni pojedinci koji su silno pridonijeli deprofesionalizaciji nacionalne politike. “Terminološko čišćenje” nacionalne politike imalo je jednu svrhu: očuvati opsjenu da Petrov i Most nisu koalirati s HDZ-om nego su, eto, samo surađivali s njime.
Novostvorena vlada bila je osuđena na propast zbog strukturnih i političkih razloga. U nju je bio ugrađen strukturni sraz između jedne konvencionalne političke stranke (HDZ), jedne protustranačke udruge (Most) i jednoga nestranačkog premijera (Orešković). Politički je nastala iznudom i ucjenom manjega koalicijskog partnera, Mosta, koji je na početku saziva parlamenta imao tri, a na kraju gotovo pet puta manje zastupnika od glavnoga koalicijskog partnera, Domoljubne koalicije odnosno HDZ-a. Iznuđeni sporazum stupio je na snagu samo zato da bi HDZ prikrio činjenicu da je podbacio na izborima i da stranka ne bi odmah nakon izborne noći postavila pitanje odgovornosti Tomislava Karamarka za neočekivano loš izborni rezultat. U mučnoj međusobnoj ucjenjivačkoj igri nakon izbora ključnu je kartu ipak imao HDZ: da je odbio prihvatiti neuobičajen koalicijski aranžman i izaći na nove izbore, vlade s Mostom ne bi ni bilo. Kako je HDZ stvorio vladu, tako ju je i srušio.
Da bi očuvao vjerodostojnost svoje borbene uzrečice “svi su oni isti”, Petrov sada fanatično ustrajava na tezi da su vladu srušili HDZ i SDP. To je, dakako, činjenično točno. No jedan je akter, SDP; igrao svoju prirodnu ulogu opozicijske stranke koja ruši lošu vladu svojih političkih protivnika, a drugi, HDZ, neprirodnu ulogu vladajuće stranke koja ruši vlastitu vladu zbog nezadovoljstva odnosima moći u njoj. A te odnose moći satkali su HDZ i Most. Nešto bi manje strukturne probleme imala potencijalna vlada SDP-a i Mosta, ali bi zato bili eksplozivniji politički odnosi između Petrova kao premijera i Milanovića koji bi brzo raznijeli cijelu vladu.
Ako Most ostane u hrvatskoj politici, mogao bi se razviti u četiri pravca:
Prvo, mogao bi evoluirati u konvencionalnu političku stranku ideološkim profiliranjem, programskim artikuliranjem i organizacijskim strukturiranjem. To je prilično težak i neizvjestan put koji bi se mogao pokazati uspješnim, pa i nužnima, samo ako bi HDZ doživio neku golemu političku imploziju i oslobodio mjesto stožerne stranke desnice nekome drugom. Zasad se to ne čini vjerojatnim.
Drugo, mogao bi potaknuti osnutak nacionalnog saveza starih (IDS, PGS, HDSSB i dr.) i novih regionalnih političkih organizacija i skupina koji bi na parlamentarnim izborima nastupio jedinstveno. No, teško je zamisliti da bi IDS ili HDSSB pristali na vodstvo Mosta. Most se stoga može orijentirati na stvaranje regionalnog saveza samo novih političkih inicijativa, ali njih je zasad malo i previše su slabe.
Treće, može se transformirati u regionalnu ili regionalističku dalmatinsku stranku koja vjerojatno ne bi ostvarila status regionalnoga političkog hegemona, kao IDS u Istri, ali bi mogla biti važan akter regionalne i nacionalne politike. Dalmacija je već iznjedrila nekoliko kratkotrajnih populističkih pokreta i pokretića s jakim regionalnim obilježjima: od Keruma preko dona Ivana Grubišića do Petrova. Usput rečeno, nedorečeni i nerealizirani Grubišićev projekt po svojemu je promicanju antipolitike i moralizatorstva neintencionalni preteča Mosta.
Četvrto, ako se razviju zameci autonomaštva koji su inherentni regionalnim pokretima i organizacijama te ako se zaoštre političke polarizacije između centra i periferije u zemlji, Most bi mogao otklizati u autonomašku dalmatinsku organizaciju. Tome pridonose politički neosviješteni ispadi pojedinih njegovih članova i pristaša, kao što je novoizabrani gradonačelnik Vrgorca, koji je odmah nakon izbora lansirao nešto nalik na parolu “Dalmacija radi, a Zagreb se gradi”.
Vrgorac nije cijela Dalmacija nego dio nerazvijenijega kontinentalnog zaleđa sve uspješnije priobalne Dalmacije, ali je njegov istup znak da bi politički čelnici mjesta iz tog kraja mogli pokušati “regionalizirati” svoje neuspjehe, ali i neke nezaustavljive procese koji, nažalost, vode ka izumiranju pojedinih gradova, mjesta pa i cijelih regija svuda u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Svakako treba biti pripravan za različite oblike političke patologije u razdoblju što je pred nama.