Najbolji primjer pomirbe ustaša i partizana.
Brak iz interesa.
Ponavljanje obrasca Franjo Tuđman – Gojko Šušak.
Tako u posljednje vrijeme sve intrigantniji odnos premijera Andreja Plenkovića s ministrom vanjskih poslova Davorom Ivom Stierom vide neki politički protagonisti s kojima smo ovih dana razgovarali. Je li u ovom slučaju riječ o sudaru političkih i karakternih razlika, koji će možda rasti do loma i razlaza? Ili se radi o novoj verziji povijesnog kompromisa, svjesnom građenju lijevo-desnog pakta u okviru HDZ-a, kakav su devedesetih personificirali prvi predsjednik Hrvatske i njegov ministar obrane, povratnik iz emigracije, gubernator Hercegovine i efikasni šef radikalno desnog krila stranke? Tuđman i Šušak funkcionirali su kao živi stupovi dogovora iz kanadskog Norvala: antikomunistička, u dobroj mjeri proustaška dijaspora prihvaća i podupire nekadašnjeg partizanskog generala za vođu državotvornog pokreta, a ovaj ih uvodi u vlast osamostaljene Hrvatske, koje se bez njega nikad ne bi mogli dokopati. Je li Plenkovićeva veza sa Stierom napravljena po sličnom kalupu?
Konzervativac
Davor Ivo Stier čovjek je vrlo čvrstih konzervativnih uvjerenja, koja nikada nije skrivao. Za razliku od Andreja Plenkovića, koji je, kako kaže jedan njegov bivši kolega, svojevrsni politički multipraktik, ne može biti samo radikalni desničar ili ljevičar, ali sve između toga može, od demokršćanina, liberala, zelenog, pa sve do socijaldemokrata. Aktualni je premijer politički prilično fleksibilan, Stier nije. – Svidio mi se njegov napor da se artikulira kao demokršćanin i to s jednom primjetnom socijalnom notom – otkriva jedan od sugovornika iz lijevog tabora, koji aktualnog inoministra dobro poznaje već godinama i smatra da ga u politici isključivo vode vrijednosti, onako kako ih on shvaća.
U Stieru je, kaže, vidio mogućeg hrvatskog Edvarda Kocbeka, poznatog slovenskog vođu katoličke ljevice, koji je kao kršćanski socijalist sudjelovao u osnivanju partizanske Osvobodilne fronte. Za razliku od Hrvatske, katolička je tradicija u Sloveniji imala i svoje lijevo krilo, s izrazitim socijalnim nabojem. – Računao sam da bi Stier, kao član HDZ-a, nešto takvo mogao unijeti u mainstream konzervativizma u Hrvatskoj – prisjeća se naš izvor. Na tom je tragu Stier ispisao i svoju potragu za novom razvojnom paradigmom, koja je nakon objavljivanja prije dvije godine shvaćena kao programski nacrt nekog novog HDZ-a, čak kao predložak za pobunu protiv ekstremizirane politike tadašnjeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka.
NDH i antifašizam
Za razliku od Gojka Šuška, Stier publiku gladnu ustaških sentimenata može nahraniti samo svojim obiteljskim korijenima, ne i svojim uvjerenjima. Jedan djed bio mu je pukovnik u ustaškoj vojsci, Stier je rođen i odrastao u Argentini, gdje je proustaška emigracija dosta jaka. – Davor je svoj politički radikalizam ustaškog prefiksa konzumirao i još u mladosti ostavio iza sebe – objašnjava jedan od njegovih suradnika. Sam je rekao da mu je Franjo Tuđman što se tiče NDH i hrvatskog antifašizma otvorio oči. Godine provedene u hrvatskoj diplomaciji i veze koje je gradio s europskim pučanima, te to što osobno poznaje sve relevantne europske konzervativce, u tom su ga pogledu dodatno učvrstile.
Mnogo je veći problem njegova povezanost s konzervativnim krugovima u Crkvi, što vuče još iz Buenos Airesa. Stier zastupa čvrsta katolička uvjerenja, skoro fundamentalistička. Premda je uvijek otvoren za dijalog, vrlo je blizak rigidnim kolovođama katotalibanske revolucije, protivnicima uvođenja seksualnog obrazovanja u škole, protagonistima prema LGBT-zajednici isključujućeg referenduma o braku, zagovornicima zabrane pobačaja i dilerima neraspoloženja prema gay-populaciji: Stjepi Bartulici, Vici Batarelu i svom novopečenom savjetniku Ladislavu Ilčiću. Hrvatska je većinski katolička zemlja, ali s jakim antiklerikalnim tradicijima. Ovdje su i legendarni povijesni lideri, poput Stjepana Radića, grmili protiv popova i njihova miješanja vjere s “poganom politikom osvete, krvi i oholosti”. Franjo Tuđman njegovao je srdačne odnose s Kaptolom, koliko mu je trebalo. Crkvi je pružao čast i slast, ali ne i vlast, koja je bila isključivo njegov rezervat. Stier tu baštinu, izgleda, nije stigao usvojiti, pa bi preko njega, kad već ne može izbornom voljom građana, svoj utjecaj na Vladu mogao ostvariti i politički kružok koji funkcionira kao ekstenzija rigidnog dijela klera.
Barem su tako djelovala neka svježa ministrova skretanja. Prvo Ilčićevo angažiranje za savjetnika, što su HDZ-ovi insajderi spremni tumačiti kao najbezbolniji način plaćanja političkih dugova: promaknućem do eutanazije, kažu, a zatim zaokret u definiranju ljudskih prava, koji je javnost shvatila kao pretvaranje osobnih Stierovih uvjerenja u državnu politiku. Stvari su ipak, izgleda, nešto složenije. Istina, Stier je kao eurozastupnik svojedobno bio doveo kontroverznu Judith Reisman u hrvatski Sabor. Lani je, već kao ministar, otišao na jedan međunarodni skup konzervativaca, koji se najviše pročuo po sudjelovanju ekstremno konzervativnog američkog kardinala Raymonda Lea Burkea, inače žestokog protivnika aktualnog pape.
Suradnja s Piculom
Ali Stier je u Europskom parlamentu znao djelovati i posve drugačije. Glasovita je bila njegova suradnja sa SDP-ovim Toninom Piculom, započeta 2013. na projektu rješavanja problema Bosne i Hercegovine, što je i u međunarodnoj i u domaćoj javnosti jako dobro odjeknulo. Obojica su u svijetu dobili velike pohvale, a u vlastitim strankama korbač i kaznu. Neće nama Picula određivati politiku prema Bosni i Hercegovini, grmio je na jednoj od HDZ-ovih klauzura u to vrijeme moćni Milijan Brkić.
Iz Bruxellesa se Stieru po dobru pamti i vrlo progresivan report u Odboru za razvoj. Potreba za rodnom ravnopravnošću, ambiciozni ciljevi vezani za položaj žena i djevojaka, uključujući i njihova seksualna i reproduktivna prava, univerzalna dostupnost zdravstvenih usluga s posebnim naglaskom na mogućnost planiranja obitelji – to su ciljevi koje je tom prilikom istakao.
Zato su Stierove recentne intervencije u politiku ljudskih prava uzbudile domaću javnost i jako iznenadile, pa i šokirale diplomate koji su pratili njegov rad u Europskom parlamentu. Kao glavni koordinator Vlade za pitanja ljudskih prava Stier je svojim primjedbama na Nacrt zaključaka Vijeća za vanjske poslove o prioritetima EU u UN-ovim tijelima za ljudska prava u ovoj godini najavio, kako je opozicija to definirala, radikalan zaokret u hrvatskoj politici. Kao nove prioritete naveo je prava vjernika te promicanje i zaštitu tradicionalne obitelji, temeljene na braku definiranom kao zajednici žene i muškarca, koji je “prirodna i temeljna jedinica ljudskog društva”. Također je precizirao da Hrvatska pojam reproduktivnog zdravlja i prava žene tumači tako da on ne uključuje pobačaj, što je javnost shvatila kao najavu da će Hrvatska ukinuti pravo na abortus, odnosno zakonski ga zabraniti.
Obrana
Kad su zapljuštale kritike, pa i peticije, premijer je kratko poručio da stvari ne treba dramatizirati, a ministar se vadio kako njegove primjedbe proizlaze iz izbornog programa HDZ-a i njegova demokršćanskog određenja. Ni jedno ni drugo nije točno. Takvo rekomponiranje i reduciranje ljudskih prava nije upisano u HDZ-ov program, a nije ni obavezni dio demokršćanske agende. “Cijeli niz članica EU, s demokršćanskim vladama na čelu, podržava reproduktivna prava žena, prava istospolnih zajednica ili rodnu ravnopravnost”, podsjetio je SDP-ov Joško Klisović. Takvim zaokretom Hrvatska se odvojila od matice europskih pučana. Odmakla se od Angele Merkel i njemačkog CDU-a i svrstala uz nazadnjački konzervativnu Poljsku i Mađarsku.
Davor Ivo Stier
Stierove prepravke u području ljudskih prava, koliko je poznato, Vlada formalno nije ni raspravila ni odobrila. Kao što nije odlučivala ni o sudbini Ine. Kad je na Badnjak premijer Plenković izašao pred novinare s izjavom: “Donijeli smo političku odluku da Inu vratimo u hrvatske ruke!”, čak ni resorni ministri, postrojeni tom prigodom u bedem potpore, nisu znali tko je takvu odluku prelomio preko koljena. Ali to ne znači da je u ovom slučaju ministar Stier radio na svoju ruku, pogotovo da je šefu Vlade petljao iza leđa. – Sumnje da se Davor otrgao s lanca ne stoje. Vrlo teško da Andrej nije znao što se sprema. On voli imati uvid u sve odluke. Možda svaki detalj nije bio dogovoren, možda se nije očekivala vatrena reakcija, ali takva krupna promjena politike nije mogla biti ministrova solo akcija – objašnjava jedan istaknuti član HDZ-a. Slično razmišljaju i drugi koji poznaju način funkcioniranja Plenkovićeve Vlade. Uostalom, napominje jedan od sugovornika, Stier respektira hijerarhiju. Kad ga je Karamarko smijenio s mjesta međunarodnog tajnika HDZ-a i marginalizirao, on je tu nepravdu stoički otrpio.
– Andreja Plenkovića i Davora Stiera ne vezuje neko veliko prijateljstvo, nego prije svega stranačka iskaznica i okolnosti u kojima su se našli – tvrdi jedan od hrvatskih političara koji je njihove odnose pratio iz neposredne blizine, s mjesta zastupnika u Europskom parlamentu. Čvrsto savezništvo skovano je u trenutku kad se HDZ-ova briselska frakcija pojavljuje kao rješenje za propalu Karamarkovu vlast i svojevrsna udarna igla za promjene. Kako Karamarko kolabira u Hrvatskoj, tako raste interes Europske pučke stranke da se smjenom na HDZ-ovu admiralskom brodu njihova ovdašnja bratska politička opcija pokuša spasiti od izbornog potopa. HDZ-ovi europski zastupnici tako će dobiti novu političku ulogu. To je točka kad oni počinju djelovati jedinstveno i potpuno sinkronizirano, prepričava naš sugovornik utjecaj inozemnog faktora na prošlogodišnja HDZ-ova dramatična preslaganja.
Svjestan hendikepa
Veza Plenković – Stier zasad funkcionira na obostrano zadovoljstvo. Premda nije bez ambicija, pa i onih da kormilari HDZ-om, ministar je svjestan da mu je stranačka baza prilično tanka. Na europskim se izborima jedva provukao. Doduše, jednim dijelom i zato što se iz HDZ-a snažno lobiralo za neke druge kandidate. Iz stranačke središnjice Brkić je dirigirao da se preferencijalni glasovi daju komodoru Ivici Toliću, samo da se preskoči Stiera, koji je ipak uspio otići u Bruxelles, ali s bolnom poukom da ne može biti prvi. Za razliku od Plenkovića koji je na EU izborima ostvario sjajan, vrlo obećavajući rezultat i smatrao se predestiniranim da u nekom trenutku preuzme HDZ. Ali, ako ne može biti prvi, može biti drugi. Kao čovjek ideja, za koga će i konkurencija reći da je rasan intelektualac, može biti ideolog stranke. U tom se pogledu već formatirao. Stier je navodno postao svjestan još nekih svojih hendikepa. – Da bi postao lider, ne moraš biti baš Justin Trudeau, ali, diplomatski rečeno, moraš funkcionirati pred kamerama i kad ne govoriš – kaže jedan od njegovih stranačkih prijatelja.
Popeglanom Andreju Plenkoviću konzervativni Stier treba iz najmanje dva razloga i oba kao da preslikavaju relaciju Franje Tuđmana spram Gojka Šuška. Aktualni je šef HDZ-a, baš kao i prvi predsjednik te stranke, na neki način obilježen vezom s bivšom državom i njenim režimom. Nije, naravno, bio dio komunističkih struktura, poput Tuđmana, ali potječe iz obitelji koja je pripadala tadašnjem establišmentu i u svojim ranim, maturalnim radovima iskazivao je neke lijeve sentimente. Prognoza da će zbog svog crvenog bekgraunda premijer biti popustljiv i obziran prema crnima mogla bi se možda pokazati prilično točnom. Visoka pozicija potpredsjednika Vlade, koja je Stiera dopala, kao i njegova otklizavanja u turbokonzervativizam vjerojatno bi trebali poslužiti kao dokaz Plenkovićeve desne ili demokršćanske pravovjernosti.
Desna proklizavanja
Drugi je razlog potreba kontroliranja situacije na desnom krilu HDZ-a. Forsiranjem Stiera premijer Plenković vjerojatno pokušava smanjiti utjecaj zdruga ustaškom nostalgijom zadojenih revizionista. – Što više pouzdanog Stiera, to manje prostora za nepredvidljivog i divljeg Zlatka Hasanbegovića, Brunu Esih i crnokošuljaške patuljke – kaže jedan od HDZ-ovih doajena. Drugi tvrdi da nije riječ o pukom presliku odnosa Franjo Tuđman - Gojko Šušak, nego je jednostavno riječ o iskonskoj potrebi HDZ-a, koji je još uvijek stranka pokret, da uz lidera ima i neki dodatni autoritet, koji će iznutra držati na uzdi desnu frakciju. Uspjeh operacije profiliranja ministra Stiera u takvu figuru zavisi prije svega od toga mogu li se konzervativnim stavom nahraniti ašikovanja s ustašlukom gladna srca.
U HDZ-u ne vide opasnost da bi recentna desna proklizavanja mogla HDZ odvući s centra, gdje ga je aktualni šef obećao vezati. – Ne, toga se ne treba bojati – tvrde, zadovoljni što su i stranka i ministar napravili korak unazad. Stier se javno zaklinje da Vlada neće promijeniti zakon o pobačaju i jako će se založiti za dostojanstvo LGBT-osoba. Insajderi napominju da Plenković, uz desni, ima i svoj lijevi osigurač. – Andrej je zapravo između dva Davora, jednog konzervativnog i jednog jako liberalnog – kažu. Između ministra Davora Stiera i šefa svog ureda Davora Božinovića, koji mu je najpouzdaniji suradnik, a izrazito je lijevih uvjerenja i u tom trokutu navodno djeluje sedirajuće. Premijeru ostaje samo da osigura dobar balans.
