Za karijernog diplomata Joška Para završetak mandata na mjestu hrvatskog veleposlanika u SAD-u odvija se u krajnje neobičnim okolnostima. Iako se prošle godine oprostio od svojih suradnika, Paro i dalje sjedi u Washingtonu i čeka nasljednika koji još nije usuglašen između Davora Ive Stiera, Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović. Kako Globus doznaje, šef hrvatske diplomacije prije gotovo mjesec dana dostavio je premijeru svoje prijedloge za nove veleposlanike, s time da je za svako mjesto predložio više kandidata. Za neka i trojicu, četvoricu. Sada čeka da s Plenkovićem napokon prođe liste i prijedloge, pa tako i za veleposlaničko mjesto u Washingtonu, kako bi se to onda uskladilo s predsjednicom države.
Opoziv
U međuvremenu se Kolinda Grabar-Kitarović neobično oštro i neuobičajeno direktno obrušila na Joška Para, koji je prošlo ljeto bio, zapravo, i opozvan iz Washingtona. Službeno je to objašnjeno da je u Zagreb pozvan ”na konzultacije”, baš u vrijeme kada su američki izbori ulazili u završnu fazu. Bio je vraćen u Zagreb i oni koji su to naložili nadali su se da se Paro više neće kao veleposlanik vratiti u Washington, gdje mu je mandat i završio u ‘redovnom’ roku. Paro se šetao Zagrebom, očekujući da će mu netko reći što slijedi. ”Čekam da me pozovu na Zrinjevac ili Pantovčak, u više sam navrata tražio da me prime, ali to se nije dogodilo”, rekao nam je tada na Cvjetnom trgu, ne pokazujući nikakvu nervozu zbog novonastale situacije. Ionako je očekivao povratak u Hrvatsku, jer je predsjednica više puta upravo njega apostrofirala kao veleposlanika koji treba biti zamijenjen. Na Pantovčaku je vladalo uvjerenje da je Paro, bez obzira na to što je najveći dio života proveo u diplomaciji, na mjesto veleposlanika u Americi došao po političkoj liniji, željom bivšeg predsjednika Ive Josipovića kojemu je bio savjetnik za vanjsku politiku. I onda neočekivani preokret kada je hrvatsko vodstvo shvatilo da bi bilo krajnje neugodno da Hrvatska nema veleposlanika u Washingtonu dok su američki izbori. Paro je vraćen u SAD potiho i nastavio je raditi, a u vrijeme kad je Kolinda Grabar-Kitarović, prvih dana ove godine, bila u radnom posjetu Americi, njega u Washingtonu nije bilo. “A da je i bio, ne bih ga uzela u izaslanstvo”, rekla je predsjednica aludirajući da u veleposlanika nema povjerenja.
Joško Paro, osebujni diplomat koji je kao gimnazijalac u Zadru nacrtao brkove Josipu Brozu Titu i prošao policijsko maltretiranje, ima mnogo utakmica u nogama kad je riječ o diplomaciji, ali i politici. Sigurno je da ni jedan dosadašnji potez nije povukao slučajno, pa vjerojatno ni ove posljednje. Bilo kako bilo, nakon siječanjskog posjeta Kolinde Grabar-Kitarović Americi odnosi s veleposlanikom na odlasku postali su neizdrživi. A u svojoj karijeri Joško Paro je imao mnogo intrigantnih i do sada ne posve razjašnjenih epizoda i događaja. Kažu, bio je i glavni savjetnik Ivici Račanu da s Janezom Drnovšekom sklopi sporazum o Piranskom zaljevu čije posljedice osjećamo još i danas.
Zvonimir Mihanović, Peter Galbraith, Jasna Paro i Joško Paro
Karijera
Paro je rođen 1955. u Pagu, a nakon završetka studija filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jedno je vrijeme radio kao prevoditelj. Odlično zna engleski i španjolski, pa je bio i predstavnik Atlasa u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. U to je vrijeme bio i jedan od urednika u časopisu i biblioteci Hrvatskog filozofskog društva “Filozofska istraživanja”. Ali, već 1992. dolazi u Ministarstvo vanjskih poslova, kao jedna od nada mlade hrvatske diplomacije, među kojima su bili i Vladimir Drobnjak, Zoran Bošnjak s kojima je održavao uvijek dobre odnose.
”Reći za Para da nije dobar diplomat bilo bi katastrofalno krivo, jer je riječ o vrsnom veleposlaniku, jednom od najboljih koje imamo. Druga je stvar da je Joško uvijek naginjao i politici, pa otuda i uvjerenje da je sklon ljevici. Međutim, puno više problema je bilo kada je Paro komentirao naše domaće političke prilike, ali i političare, pa je to nekako došlo i do njih. A narav mu je takva da je ‘uvijek protiv’”, kaže nam jedan hrvatski diplomat koji Para dobro poznaje još iz mladenačkih dana. Tako se i vuku rečenice koje možda u izvornom obliku nikada nije izgovorio, poput one “pustite ludog Tuđmana”. A neki kažu da nije štedio ni druge političare.
Prijedlog za BiH
Kako je diplomacija ipak vještina koja se provodi iza kulisa i najčešće bez znanja javnosti, teško je provjeriti je li baš sve istinito što se pripisuje veleposlanicima iz prve lige, kojoj je Paro uvijek pripadao. Oni koji smatraju da znaju “nešto više” uporno tvrde da su na samom početku Parova mandata u Washingtonu i Amerikanci bili iznenađeni kad su na stol dobili veleposlanikov prijedlog kako riješiti stanje u BiH. Naime, svoj stav iznijeli su predsjednik Josipović i tadašnja šefica diplomacije Vesna Pusić, pa State Department nije očekivao da će svoj, očito osobni stav, iznijeti i veleposlanik. “Zna se uvijek koji su dosezi veleposlanika, on prije svega treba tumačiti stavove zemlje koju predstavlja, a nikako sam voditi politiku. Za Joška Para to je tanka granica”, kaže naš sugovornik, uz napomenu da je posebno trn u oku HDZ-u s kojim nikada nije imao harmonične odnose. Iz tih krugova stavljalo mu se pod nos da je bio opsjednut rezidencijama koje je mijenjao kamo god bi došao na službu, od Londona do Washingtona, pa su mu protivnici zamjerali da je dobar dio veleposlaničkih mandata proveo kao agent za nekretnine.
Godina 1992., kad je Joško Paro došao u MVP u Odjel za Sjevernu i Zapadnu Europu, bila je za Hrvatsku posebno dramatična. Srušen je početkom godine helikopter s promatračima Europske zajednice, Radovan Karadžić proglasio je Republiku Srpsku, a 15. siječnja priznata je Hrvatska i Slovenija. UNPROFOR je stigao u Hrvatsku, a Hrvatska je u svibnju primljena u UN. Već 1993. godine mladi diplomat Paro postaje savjetnik u veleposlanstvu u Madridu zadužen za politička pitanja, a 1996. godine postaje načelnik Analitičkog odjela MVP-a i dobiva zvanje ministra savjetnika. Karijera mu je vrtoglavo išla prema gore, pa je 1. listopada 1997. godine promaknut u diplomatsko zvanje veleposlanika i postaje pomoćnik ministra u I. upravi koja se bavi političkom bilateralom.
Dolaskom Ivice Račana na čelo Vlade utjecaj Joška Para postaje još veći. Dva parafa, Olge Kresojević Rogulje s hrvatske i Mihe Pogačnika sa slovenske strane, 18. travnja 2001. u Otočcu na Krki, pokazat će se kao jedan od najvećih kiksova novog premijera lijeve vlasti. Uvijek mirni i koncentrirani Janez Drnovšek, tada slovenski premijer, mogao je likovati. Uspio je namamiti Račana da Hrvati parafiraju sporazum po kojem su dio svog teritorija prepustili Slovencima, kako bi se napokon riješila trakavica s definiranjem granice na moru.
Dogovor sa Slovenijom
Ivica Račan vjerojatno je u to vrijeme već osjećao kako njegova kompozicija sve slabije vuče, pogotovo prema Europi i jedan spektakularni potez - a to bi bez sumnje bio dogovor sa susjedima Slovencima - dobro bi došao. Kažu, nagovorio ga Joško Paro da bude popustljiv prema Slovencima, “za tih par kilometara”, a da će mu to Europa itekako honorirati i vratiti. Vlak prema Europi ionako je sve češće zastajao na sporednim kolosijecima i malo dobre volje moglo je stvar promijeniti. Paro je, navodno, bio veliki pristaša da se Hrvatska dogovori sa Slovenijom kako bi ta tema napokon bila skinuta s dnevnog reda.
Jelko Kacin i Joško Paro
Drnovšek i Račan promatrali su parafiranje sporazuma, a hrvatski premijer odmah je nakon što su predsjednici komisija za granice parafirali svaku stranicu sporazuma otputovao u Zagreb. Početni entuzijazam splasnuo je čim je prešao prve kilometre. Valjda je shvatio što je učinio. I to bez znanja ikog u Hrvatskoj, pa i svojih koalicijskih partnera. Njegov koalicijski partner, lider HSS-a Zlatko Tomčić, reagirao je brzo i spriječio usvajanje sporazuma i time se ova nesretna epizoda s davanjem hrvatskog državnog teritorija Slovencima završila, ali ne trajno. Slovenci će godinama kasnije stavljati Hrvatima pod nos činjenicu što je sporazum parafiran i beskrajno se uporno natezati da “ispod toga” ne mogu i neće ići! A ostaje vidjeti kolika je u svemu bila uloga Joška Para i je li on zaista nagovarao Račana da ode na taj neslavni izlet u Sloveniju.
Paro je već sljedeće godine imenovan za izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika Hrvatske u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske, sa sjedištem u Londonu. Uselio se u novokupljenu rezidenciju u Ulici Spaniards End u dijelu grada koji je u zelenilu. Kupnju je odobrio ministar Tonino Picula, a cijena je bila zaista paprena, neki kažu i dva milijuna funti. Ali, tko se tada bavio financijama, pogotovo kad je riječ o nekretninama u inozemstvu, kada je cijela zemlja bila fokusirana kako će završiti saga s Antom Gotovinom. Britanci su bili među najodlučnijima koji su tražili da hrvatski general bude izručen Haagu. Za Joška Paru, kao hrvatskog veleposlanika, to je bio poseban izazov, jer je trebalo diskretno Londonu prenositi informacije iz zemlje, pogotovo one koje su se ticale lova na generala. Hrvatska desnica bila je konsternirana politikom koju su provodili Račan i Stjepan Mesić, pogotovo detuđmanizacijom Hrvatske, a istovremeno su Radovan Karadžić i Ratko Mladić vukli Carlu del Ponte za nos. Gotovina se nekim čudom po želji haške tužiteljice našao u njihovu društvu i u toj je atmosferi hrvatski veleposlanik trebao voditi osjetljive diplomatske poslove.
Ivica Račan baš i nije imao sreće s Britancima kad je potkraj listopada 1999. posjetio tadašnjeg šefa britanske diplomacije Robina Cooka, a nakon toga se spustio na ulicu kroz vrata za poslugu, a ne kroz glavni ulaz u Ministarstvu vanjskih poslova. “Hrvatska je odlučna pridružiti se EU”, rekao je Račan 2003. u Londonu gdje se na marginama konferencije Laburističke stranke susreo s Tonyjem Blairom. Iza leđa mu je sve vrijeme boravka u Londonu stajao Joško Paro, pa i onda kada ga je novinar BBC-ja pitao “kako ćete Blaira uvjeriti da želite surađivati s EU, a niste ulovili Gotovinu”. Račan je hladno odgovorio: ”Hrvatska ne može uhititi nekog tko nije u Hrvatskoj.” Bilo je to vrijeme kad su se već najavljivali izbori u Hrvatskoj, pa je Račan dodao da će “možda naša vlast pretrpjeti kritiku ili kaznu, ali onda postoji opasnost suočiti se s vlašću koja neće imati demokratski stav i koja bi mogla zaustaviti procese u regiji”. Nije bilo teško pročitati da se to odnosilo na HDZ.
Fascinacija Amerikancima
A ta vlast ubrzo je stigla s Ivom Sanaderom kojeg je nakon uhićenja Gotovine Tony Blair svečano dočekao 18. srpnja 2006. pred Downing Streetom. Popravio je čvor na kravati i polako se šetao dva-tri koraka naprijed i natrag. Novinari koji su pratili Sanadera stajali su s druge strane ulice, u opuštenoj atmosferi, jer je osiguranje bilo vrlo diskretno. “Nema političke blokade za Hrvatsku”, rekao je Blair nakon susreta, ali o mogućem datumu ulaska u EU nije davao odgovor. Velika Britanija i Nizozemska nastavljale su igru mrkve i batine s Hrvatskom, a mnogi su baš te dvije zemlje percipirali kao najveće kočničare za hrvatski ulazak u EU.
Ivo Sanader, Joško Paro i Martina Dalić
Sanader je u Jošku Paru vidio iskusnog diplomata, iako sigurno nisu bili na istoj valnoj dužini. Nova diplomatska destinacija za Para bila je upravo Nizozemska. Mnogi iz Sanaderova kruga već su vadili papire koji su navodno potvrđivali Parov doprinos da Herceg-Bosna nestane s političke karte, a sam veleposlanik bio je frustriran što Hrvatska kaska za Europom. Paro je bio uvjeren da je Hrvatska mogla ući u EU kada i Bugarska i Rumunjska da su ozbiljnije napredovale reforme u zemlji. “U koga da budem razočaran što se to nije dogodilo, u EU ili Hrvatsku”, govorio je kasnije. “Po mom, od zerpovanja posebno nismo imali koristi. Ali, išlo je tempom kojim je išlo - očigledno, brže nismo znali. Krećemo se realnom brzinom koju određuje naša i europska realnost. Ni jedna ni druga nisu u prilog brzini”, rekao je u jednom intervjuu.
Kao veleposlanik slao je redovne depeše u zemlju i naglašavao stav mnogih europskih dužnosnika, pa i zemlje gdje je bio na službi, da Hrvatska mora uspostaviti bolje odnose sa susjedima. Bio je već tada, na neki način, fasciniran Amerikancima, prije svega njihovim utjecajem u svijetu. “U vrijeme kad sam radio kao pomoćnik ministra na odnosima sa susjedima, prvo, vrlo sam dobro upoznao regiju, a drugo, apsolutno sam čvrsto uvjeren da iz pregovora nikad nitko ne smije izaći poražen. To je nešto oko čega i dan-danas kod nas ima nerazumijevanja. Pregovori nisu borbena disciplina. To sam naučio od Amerikanaca”, rekao je u razgovoru za Globus uoči povratka s diplomatske dužnosti iz Haaga.
Dobio je poziv od predsjednika Ive Josipovića da bude njegov savjetnik za vanjsku politiku, a mandat u Nizozemskoj bio je još daleko od kraja. “Ovdje u Nizozemskoj, ali to je sada presloženo objašnjavati, već se događa jedan od scenarija budućnosti Europe, koja nije nužno najsvjetlija”, govorio je u to vrijeme, ali i isticao da ima gotovo identičan stav o odnosu prema BiH kao i Josipović. Uostalom, kao pomoćnik ministra 2000. godine aktivno je radio na ukidanju paralelnih hrvatskih institucija u BiH, što mu hrvatska desnica nikad nije oprostila proglašavajući ga jednim u nizu protagonista iz Račanove “protuhrvatske škole”. Oni neupućeniji će tvrditi da je zastupao “antihrvatske” stavove i kao veleposlanik u Londonu i Haagu, te se trudio stvoriti negativni imidž Hrvatske, što jednostavno ne odgovara istini. Svašta su Paru još stavljali za vrat, pa i to što je njegova supruga, ugledna novinarka Jasna Paro bila dopisnica HRT-a za vrijeme njegova veleposlaničkog mandata u Londonu. Zapravo, uvlačiti jednu tako uspješnu i kvalitetnu novinarku u priču o isto tako uspješnom suprugu na nivo “afere” u najmanju je ruku glupo, jer su oboje prihvatili činjenicu da Amerikanci ne dopuštaju da supružnici veleposlanika rade za vrijeme diplomatskih dužnosti bračnih partnera, pa je gospođa Paro na kraju postala televizijska dopisnica iz Bruxellesa.
Ivo Josipović i Joško Paro
Vrh diplomacije
Bivši predsjednik Ivo Josipović s Parom je imao odličnu suradnju na Pantovčaku i upravo je na njegovu inicijativu Paro poslije i otišao za veleposlanika u Washington. “Paro spada u sam vrh hrvatske diplomacije. Riječ je o intelektualcu koji profesionalno provodi vanjsku politiku utvrđenu od njenih Ustavom određenih sukreatora: Vlade i predsjednika ili predsjednice Republike. Ima visoke analitičke sposobnosti i njegovi nadređeni od njegovih analiza i savjeta mogu samo profitirati”, kaže nam dr. Josipović. “Pratio sam optužbe predsjednice Republike da je riječ o čovjeku koji ne provodi državnu politiku. U to naprosto ne vjerujem. Predsjednica bi takve ozbiljne optužbe trebala potkrijepiti, a do sada nismo čuli ništa što bi potvrđivalo takvu tvrdnju. Naravno, predsjednica i Vlada imaju pravo imenovati veleposlanika za kojega vjeruju da može još bolje obavljati dužnost nego što je to činio Paro. Naprosto, trebaju postaviti osobu u koju oni imaju povjerenje, ali, pri tome, ne bi trebali difamirati čovjeka koji je cijeli radni vijek predano služio hrvatskoj diplomaciji.”
Hrvatska veleposlanica u SAD-u postala je 2008. Kolinda Grabar-Kitarović i odmah se susrela s brojnim podmetanjima, iako je sama uređivala zapuštenu zgradu veleposlanstva i kuhala za diplomatske prijeme. Nakon niza neugodnosti koje je imala s hrvatske strane odlučila je 2011. otići u NATO, gdje je primljena na mjesto pomoćnice glavnog tajnika. U Washingtonu je ostalo prazno mjesto veleposlanika, a Joško Paro je 19. veljače 2010. imenovan za savjetnika Ive Josipovića. Na Pantovčaku se nije mnogo isticao, bio je uvijek nekako u pozadini, iako je na Josipovića imao utjecaj. Kad je nova vlast tražila novog čovjeka za Washington, gotovo da dileme nije bilo i Josipović i Vesna Pusić su se odlučili za Joška Para. Ništa protiv nije imao ni Zoran Milanović.
Joško Paro i Zoran Milanović
Paro nije bio zadovoljan rezidencijom koju je zatekao u Washingtonu, u četvrti Spring Valley. Na diplomatsku dužnost je imenovan 2012., a zgrada hrvatskog veleposlanstva prodana je godinu dana poslije za 2,2 milijuna dolara. Paro je dok se tražio novi vlasnik za zgradu stanovao u unajmljenom stanu za 7000 dolara, a nakon prodaje zgrada je uređena i prodana dalje za čak 5,5 milijuna dolara. Naravno, svi oni koji nisu bili skloni Paru tvrdili su da tu nešto nije u redu, jer da se usprkos renoviranju ne može postići tako dobra cijena.
Zamjerali su mu što nije pripremio i susret Ive Josipovića i Baracka Obame u Americi, nego je hrvatski predsjednik razgovarao s Joeom Bidenom, tadašnjim potpredsjednikom. Međutim, zaboravilo se da je jedini Ivo Sanader dobio poziv za posjet Bijeloj kući kad se sastao s Bushem, a da ni prije ni poslije nitko od hrvatskih top političara nije primio poziv za službeni susret s američkim predsjednikom. U vezi s tim, naravno, Paro nije mogao učiniti ništa.
Povratak u Washington
Padom lijeve Vlade u Hrvatskoj bilo je jasno da će uslijediti i promjene u hrvatskoj diplomaciji. “Potpuno je normalno da svi oni koji su došli po političkoj liniji, a to je i veleposlanik Paro, odu. To je tako u svim zemljama, pa zašto bi Hrvatska bila izuzetak?” rečeno nam je tada iz izvora bliskih Pantovčaku. Priča se da je veleposlanik u nekim kontaktima s američke strane znao biti i vrlo kritičan prema novoj vlasti, a predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović inzistirala je da tadašnji šef diplomacije Miro Kovač provede promjene što brže. Bio je određen novi čovjek za Washington, Ivo Banac, a Kovač je poštovao proceduru, koja se otegnula. U međuvremenu je pala Oreškovićeva Vlada i Joško Paro, kao i još neki veleposlanici koji su se trebali vratiti u zemlju, ostao je u Americi.
Svakako čudna situacija. Bilo je jasno da Paro nije na istoj valnoj duljini s političkim promjenama u Hrvatskoj i da ne uživa podršku, što su osjetili i sami Amerikanci. U takvoj je atmosferi bilo vrlo teško i raditi, a predsjednica nije popuštala u kritikama. Paro je spremio kofere za povratak, kratko bio u Zagrebu i ponovno je vraćen u Washington. U međuvremenu je poslao diplomatsku depešu s procjenama kako će proći američki izbori, u kojoj je napisao da se Donalda Trumpa doživljava kao šoumena koji nikada neće postati državnik. “Svaki Trumpov prijedlog, ma kako fantastično (zid na granici s Meksikom) ili neprovedivo (zabrana ulaska u zemlju muslimanima) ili uopćeno (jednostavno uništenje ISIS-a) zvučao, nije dublje medijski propitivan, a kamoli da je bio podvrgnut kritičnoj analizi”, stoji u analizi koja je u Zagreb došla iz Washingtona i u kojoj se predviđa pobjeda Hillary Clinton. “Količina i žestina međusobno razmijenjenih uvreda između republikanskih kandidata vjerojatno je sama po sebi dovoljna da Hillary Clinton donese pobjedu. Fenomen Donalda Trumpa nije nastao u vakuumu, već je posljedica dugogodišnje radikalizacije dijela Republikanske stranke u nepovratno mijenjajućoj slici Amerike u kojoj glasovi manjinskih etničkih grupa postaju sve važniji faktor na predsjedničkim izborima”, zaključio je veleposlanik.
Hillary Clinton je izgubila, Donald Trump je američki predsjednik, a Joško Paro čeka povratak u Zagreb.
Izdanje Globusa u kojem je objavljen ovaj članak trenutno se nalazi na kioscima
