Ideja Andreja Plenkovića o formiranju nekakve komisije za prošlost pod velikim je znakom pitanja. Suočen s postavljanjem ploče s ustaškim znakovljem usred Jasenovca, a nesklon da tu neugodnu situaciju odlučnim potezom sam riješi, premijer je kupujući vrijeme i perući ruke najavio osnivanje povjerenstva za bistrenje povijesti. Cilj je, kako je rekao, da Hrvatska otvori raspravu i konsenzusom se «odredi prema totalitarnim režimima 20. stoljeća, da jasno osudi ustaški režim tijekom kojeg su počinjeni brojni zločini, ali isto tako na trezven način analizira sve ono što se dogodilo nakon 1945. godine». Međutim, stručnjaci ne dijele njegov entuzijazam. Od pet istaknutih povjesničara, bez kojih je bilo kakvu ozbiljnu komisiju teško zamisliti, čak su četvorica takvu ideju vrlo rezolutno odbila, tvrdeći da joj ne nalaze rezona.
Slavko Goldstein formiranje komisije za prošlost naziva doslovce besmislicom, što je – otkriva nam – prije otprilike mjesec dana rekao i Davoru Božinoviću, predstojniku premijerova ureda, desnoj Plenkovićevoj ruci, koji ideju svog šefa pokušava privesti realizaciji.
Nejasan cilj
Gotovo istim riječima inicijativu odbacuje i povjesničar mlađe generacije Davor Marijan. Na pitanje je li pozvan u Plenkovićevu komisiju odgovara: Hvala Bogu, nisam! Zašto hvala Bogu? Zato što joj ne vidim smisla, odvraća.
Zamisao da se pitanje prošlosti apsolvira formiranjem posebne stručne skupine Tvrtko Jakovina naziva iluzijom. Tako se to ne radi, kaže.
Slično i Hrvoje Klasić. Niti ga je tko zvao, niti mu je jasno što bi bio cilj i opseg rada zamišljene komisije. Nagađa da je problem ploče u Jasenovcu s ustaškim Za dom spremni pozdravom premijer jednostavno odlučio delegirati drugima.
Samo se Ivica Lučić o Plenkovićevoj inicijativi pozitivno izjašnjava. Otvaranje rasprave o nekim temama oko kojih postoje određeni društveni prijepori smatram potrebnim i opravdanim, veli. Tvrdi da poziv u komisiju još nije dobio, ali nekih je razgovora bilo, otkriva. U jednom trenutku govori kao da je već član povjerenstva. - Naravno, mi nismo nikakva komisija za historiju ili povijest, kakve su se svojedobno znale osnivati po partijskim komitetima, i nećemo određivati neku službenu istinu - izjavljuje. Smisao povjerenstva vidi u postavljanju određenih istraživačkih pitanja slijedom kojih bi se onda dalje radilo. Jednako važnim smatra i promoviranje kulture dijaloga. - S nizom kolega često se ne slažem oko interpretacije nekih događaja, ali razlike nas ne sprečavaju da kroz razgovor tražimo odgovore i polako dolazimo do rješenja - tvrdi, naglašavajući da je najgore ako se rješenja unaprijed smatraju zadanima, kao dogme koje se ne smiju propitivati.
Politička pitanja
Protiv formiranja komisije za prošlost govori više razloga. Prvo, sazivanje stručnog povjerenstva prilično je upitno jer određenje prema povijesti, onoj iz Drugog svjetskog rata, kao i onoj poratnoj, spada u izrazito politička pitanja. Povjesničari tu gotovo da nemaju što raditi, jer su, kako kaže Goldstein, sve povijesne činjenice već jako dobro poznate. Zna se što je bila NDH, a što partizanski pokret otpora. Zna se da je ZDS ustaški pozdrav, a da je pod crvenom zvijezdom Hrvatska oslobođena fašizma i nekoliko je milijuna crvenoarmejaca sudjelovalo u oslobađanju Europe, ali su nakon rata pod istim znakom počinjeni i teški zločini. Čak ako bi istraživanja i otkrila neke dosad nepoznate detalje, osnovne se činjenice neće promijeniti. – Historičari ne mogu utjecati na odluku o tome kako završiti rat ustaša i partizana, koji se i danas vodi, samo drugim sredstvima – reći će Slavko Goldstein, uvjeren da taj rat nikakvo povjerenstvo ne može zaključiti, nego će se sukobi gasiti postepeno, s protokom vremena.
- Što se tiče ustaškog perioda i pozdrava ZDS, nikakva nam komisija nije potrebna jer oko toga nema nikakvih dilema ili sumnji ni u hrvatskoj, ni u svjetskoj historiografiji, a volio bih da mogu reći kako ih nema ni u hrvatskom društvu – kaže Hrvoje Klasić. - Što se tiče socijalističkog perioda, tu su stvari mnogo kompleksnije. Za razliku od vremena NDH o kojem imamo stotine knjiga, o godinama socijalizma nema pravih znanstvenih radova, a ono što postoji vjerojatno se neće svidjeti onima koji su osnivanje povjerenstva inicirali.
Zaista, čini se da je premijer Plenković namislio formirati svoje vijeće mudraca ili strašni sud za prošlost prije svega zbog vrednovanja vremena Jugoslavije, svega onoga što se, kako je rekao, dogodilo nakon 45. To se dade zaključiti i iz razgovora što ga je Goldstein vodio s Davorom Božinovićem. Za razliku od vremena Drugog svjetskog rata oko kojeg nije imao nikakvih dilema koja je strana bila prava, a koja kriva, Božinović se - prepričava Goldstein svoj razgovor u Banskim dvorima – založio da se za poratni period ipak traži neka ravnoteža, jer, kako je argumentirao, postoje familije koje tuguju zbog svojih članova stradalih od ustaške ruke, kao i one koje oplakuju žrtve poratnog zločina. Svatko ima pravo žalovati i komemorirati vlastite žrtve, ali to ne znači da je moguće staviti znak jednakosti između NDH i Jugoslavije, kako to floskula o dva totalitarizma sugerira. Ukidanje državnog pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu bilo je pogrešno, ali još je mnogo pogrešnije dopustiti da se u Jasenovcu ustaški pozdrav ceri u lice svojim žrtvama. Najproblematičnija je ipak činjenica da je aktualna vlast vratila državno pokroviteljstvo u Bleiburg, a nije uklonila ploču s ustaškim znamenjem iz Jasenovca. Takvim se odnosom ne stvara tek umjetan balans između crnog i crvenog zločina, nego se, još gore, stvara strašan disbalans u kojem se žrtve ustaške tvornice smrti respektiraju manje od onih koje se vode pod bleiburškim imenom, a što bi moglo sugerirati da cilj državnog povjerenstva za prošlost nije ispravljanje povijesnih nepravdi, nego tendenciozna revizija povijesti. Zato profesor Jakovina procjenjuje da priča o dva totalitarizma služi peglanju i rehabilitaciji NDH, i to do najveće moguće, međunarodnoj zajednici prihvatljive razine.
Drugi razlog zbog kojeg se ideja o komisiji za suočavanje s prošlošću smatra pogrešnom premijerove su tvrdnje da su Hrvatskoj slične tranzicijske zemlje upravo na takav način razriješile svoj odnos prema povijesnim pitanjima. To jednostavno nije istina, rezolutan je Jakovina, navodeći primjer Poljske gdje ne samo da nije postignut nikakav kompromis, nego se upravo razbuktava novi sukob oko prošlosti. Riječ je o pravom ratu na desnici, između umjereno konzervativnog bivšeg predsjednika države Lecha Walese i aktualne ultrakonzervativne vlasti kojom iz Sejma dirigira lider vladajuće radikalno desne stranke Pravo i pravda Jaroslaw Kaczynski.
Rumunjske komisije
U ime stvaranja kulta svog poginulog brata, konstrukcije koja bi trebala konkurirati najvažnijim epizodama poljske povijesti u 20. stoljeću, Kaczynski reinterpretira i odnose u legendarnoj Solidarnosti, na štetu njenog nekadašnjeg vođe Walese, za kojega se odjednom tvrdi da je bio suradnik tajnih komunističkih službi, premda je stajao na čelu pokreta koji je srušio komunistički režim. Jakovina rado podsjeća i na primjer Rumunjske, gdje su zadnja dva predsjednika države, a onda i premijer, formirali svaki svoju komisiju za povijest i svaka je objavila vlastiti, s drugima potpuno neusklađen izvještaj.
- Nema nikakve dvojbe da je suočavanje s prošlošću u hrvatskom slučaju zapravo suočavanje sa sadašnjošću – tvrdi Hrvoje Klasić i navodi kao primjer svojedobno, za vlasti Ivice Račana, donesenu Deklaraciju o Domovinskom ratu, koja je referirajući se na ratnu prošlost zapravo najviše govorila o povijesnom trenutku u kojem je sročena i izglasana. Za utvrđivanje istine o ratu taj je dokument, usvojen u Saboru, posve nerelevantan, ali zato precizno otkriva političke motive svojih autora i odnose snaga na političkoj sceni.
Treći razlog zbog kojeg povjesničari pokazuju rezervu prema Plenkovićevoj komisiji za prošlost njena je sličnost s demokratskim državama neprimjerenim kovanjem službene istine. Nažalost, takav model previše podsjeća na ideološke komisije i zaključke partijskih kongresa. - Način na koji se sve ovdašnje vlasti od 90. nadalje odnose prema prošlosti – tvrdi Klasić – šokantan su preslik modusa operandi koji je prema povijesti uspostavljen nakon 1945. godine, dakle za vrijeme komunističke vlasti. Pisanje i proglašavanje povijesti partijskim deklaracijama ili zakonima suprotan je duhu otvorenog i pluralnog društva. Demokraciji je svojstven kritički odnos prema prošlosti.
Protiv zabrana
Opasnosti je svjestan i prema Plenkovićevoj komisiji inače dobrohotni Ivica Lučić, koji tvrdi da je spreman sudjelovati samo u povjerenstvu koje će biti dovoljno fleksibilno i otvoreno za različita mišljenja. Napominje da Vlada tek treba konkretizirati svoje ambicije i ciljeve. A može li se premijerov gremij povjesničara pretvoriti u instrument za konačno donošenje odluke što s ustaškim ZDS, a što s petokrakom? – Prema svim simbolima koji odslikavaju totalitarne, nedemokratske režime imam isti odnos. Ne bih im dao pravo građanstva, ali sam protiv izričitih zabrana, jer im se tako samo dodaje na važnosti. Mislim da ih treba ukloniti iz javnosti. Ne bih dopustio da se javni prostori obilježavaju na takav način, a ukinuo bih one koji su tako već obilježeni. Moramo shvatiti da smo stjecajem povijesnih okolnosti uvelike podijeljeno društvo, da su pojedini dijelovi društva na različite načine istraumatizirani, da ono što je jednima ustaško U drugima je zvijezda petokraka te se napokon moramo okrenuti nekim zajedničkim vrijednostima i simbolima koji su opći i nikoga neće isključivati ni iritirati – tako Lučić iscrtava ulogu Plenkovićeva povjerenstva, naglašavajući da je za zabrane dovoljan komesar, nije potrebno praviti komisiju.
Davor Marijan razmišlja slično, ali s posve drugačijim zaključkom. Po njemu, probleme nije moguće rješavati Vladinim komisijama. O ušatom U i crvenoj zvijezdi, kaže, misli isto, ali ne bi ih zabranjivao. Generalno protivi se zabranama, uvjeren da se tako ništa ne postiže, samo se generira otpor. Treba, ističe, stvoriti atmosferu da takvi kontaminirani simboli nemaju što tražiti u civiliziranom prostoru. Ali ne misli da bi se u Hrvatskoj mogli aplicirati recepti iz nekih postkomunističkih zemalja, konkretno onih koje su proskribirale petokraku. - Hrvatska je specifičan slučaj – kaže Marijan. - Na istoku je crvena zvijezda najvećim dijelom ipak uvezena, s tenkovima Crvene armije, ovdje se pod tim znakom dogodila jedna prilično jaka lokalna revolucija.
Prijedlozi i kritike
Povjesničari s kojima smo razgovarali tragajući za odgovorom što bi trebala i što će raditi Plenkovićeva komisija složni su samo u jednom: treba omogućiti istraživanja, a ne očekivati gotove recepte i istine. Lučić navija da povjerenstvo pomogne u stvaranju klime i materijalnih uvjeta potrebnih za pojačane historiografske napore. Marijan upozorava na zatvorenost arhiva i nedostupnost povijesne građe. Jakovina se ljuti tvrdeći da arhivisti nisu odradili posao, dokumenti zbog oskudnih sredstava nisu obrađeni, pa su stoga nedostupni. Ljuti se i zato što Hrvatska nije poput Slovenije preuzela od Beograda savezne, već odavno raspoložive dokumente. Hrvatska je logika, navodno, nećemo ništa dok nam ne daju arhive NDH. Klasić zagovara multiperspektivnost i napuštanje etnocentrizma. Povijesne događaje i procese moramo početi gledati u širem kontekstu, prostornom i vremenskom, uvažavajući i neka druga iskustva i narative, kaže, pa kao primjer prihvaćanja različitih viđenja spominje emisiju Roberta Knjaza o hrvatskim velikanima na HTV-u, koja pokazuje da je Nikola Šubić Zrinski za jedne hrvatski, a za druge mađarski heroj, ili da je ban Jelačić jednima nacionalni junak, drugima najveći neprijatelj.
Moglo bi se na koncu dogoditi da Andrej Plenković možda i formira svoju komisiju, ali ostane bez odgovora što u slučaju za politiku neugodnih povijesnih tema mora uraditi. Što je, naravno, u redu, jer pitanja koja su recentno otvorena nisu historiografska, nego su prvenstveno politička, pa, dakle, ulaze u premijerov opis poslova, dužnosti i odgovornosti.