Svaka povijest s krajnjim ciljem je mit, kazao je Ronald Barth. Srpska i hrvatska historiografija, kao i historiografije mnogih država Srednje i Istočne Europe, a ranije i historiografije velikih nacija, učinile su silne napore da bi oko svoje nacije izgradile mitove, objasnile mjesto u povijesti i pokazale kako su jedinstvene, miroljubive, a uvijek u nečemu prve, najbolje, najsnažnije. Ideologija najprije postavi narativ i pronađe glavnu nit vodilju. Nit može biti crvena, ali može biti i u bojama nacionalne zastave. Onda se narativ provuče od osvita čovječanstva do obično posljednjeg živog vladara, koji je često konačno utjelovljenje priželjkivanog, dugo sanjanog cilja, ostvarenje nacionalne ideje, završetak svrhovitog kretanja povijesti. U hrvatskom je slučaju logičan cilj jednom bio naš dobri vladar Habsburg, kojega hrvatsko plemstvo početkom šesnaestog stoljeća nije većinom izglasalo za vladara, već se opredijelilo za Ivana Zapolju. Habsburgovci su se potrudili da se povijest smisleno i svrhovito kreće baš prema njima, pa su stoljećima forsirali priču o Cetingradskom saboru iz 1527., bez obzira što to nije bila “većinska volja” novih podanika.
Idealni Hrvat
Tako je bilo s nastankom Jugoslavije i ujedinjenjem 1918, a potom i s Titovom Jugoslavijom. S osamostaljenjem Hrvatske – i one koju su na njemačkim i talijanskim topovima dobili ustaše i one nastale raspadom SFRJ – narativ je sličan. Slično je i u religiji. S tako postavljenim metanarativom, nikada nema iznenađenja. Nakon ostvarenja cilja svaka kritika, svako preispitivanje motiva, poteza ili grešaka postaje nepatriotsko i sumnjivo. Kako se u bajci život završava brakom, iza kojeg više ne postoji ništa do sretnog života, tako su se u hrvatskoj inačici političkog mita konačno ostvarenje države i njezin prvi predsjednik trebali petrificirati. Onima koji misle drukčije, treba onemogućiti da javno kažu nešto negativno. Tako je naciji poručivao bivši šef vodeće oporbene stranke Tomislav Karamarko.
Kad bi se radio scenarij po ovakvom predlošku, neki zamišljeni Hrvat, sretno oženjen, svjestan svoga podrijetla, velikog teritorija koje njegova domovina treba zauzeti, pun mudrosti koja mu iz slavne prošlosti i naših kraljeva dolazi, uvijek zainteresirani samo za obranu vlastitog doma, jer Hrvati nikada nikoga nisu napadali, obiteljski čovjek koji redovito moli, čim bi ujutro pozdravio sa “Za Dom – spremni” i preporučio se Kraljici Hrvata, krenuo bi na posao, na kojem su ga kinjili Srbi ili neki koji su bili loši kao Srbi. Trpio je, ali s mišlju na sveti cilj, neovisnu, suverenu, samostalnu, državu u prirodnim i povijesnim granicama muka mu je bila izdržljiva. Nova država, čim se jednom ostvari, bit će poput Švicarske. Do toga se može doći samo žrtvom, prolijevanjem krvi, mučeništvom, jer samo se tako može obračunati sa svim remetilačkim elementima, koji moraju ili “znati gdje im je mjesto”, kako je govorio gradonačelnik drugog po veličini hrvatskog grada, i znati da su “gosti”, kako govori europarlamentarka, jer oni “nisu kao mi”, kako pjeva domoljubna pjesma nastala devedesetih. Kada “gostiju” ponestane, a Švicarske još nema, njima se pridodaju svi oni koji u ovakav narativ ne vjeruju (iako mogu vjerovati u neke druge, slične, narative).
Teška mjesta
Je li takva slika istinita, doista nije važno. Postoje li problemi s činjenicama i stvarnošću, je li u svemu puno toga nelogično, nebitno je. Dovoljno se uhvatiti sitnice, pa makar i ne bila dokraja točna. Važno je da gradi “našu” priču. Za sreću i veličinu nacije nema dovoljne žrtve, pa ni krivog načina obrane. Tako je Miro Barešić iz Drage kod Zadra samo hrvatski domoljub. Njegov je brat, što je za brata možda i razumljivo, nastojao objasniti zašto je u uredu u veleposlanstvu u Stockholmu ubio ambasadora. Barešić nije kriv. Kriva je žrtva koja se opirala otmici. Vladimir Rolović, partizan, ambasador u zemlji u kojoj su nekoliko puta napadnuta diplomatska predstavništva SFRJ, bio je svladavan, njegov je pištolj nekoliko puta opalio, pa je onda on kriv za vlastitu smrt. Ubojica je ubio iz samoobrane. Kako je sve bilo za Hrvatsku, ne može biti krivo. Obrnuto, međutim, ne vrijedi. Kako u nacionalnom narativu postoje neka teška mjesta koja se ne mogu lako rehabilitirati u modernom svijetu, mora im se pristupiti zaobilazno.
Najprije nešto izmisle pjevači ili sportski radnici. Tako je nekadašnji nogometni izbornik Vlatko Marković opravdavao “Za Dom – spremni” pozivanjem na libreto opere Nikola Šubić Zrinski, kao ultimativni dokaz da navijači koji tako viču, samo pozdravljaju onako kako su pozdravljali naši stari. Nije važno da toga u libretu nema, da to nije pozdrav koji su koristili Hrvati prije ustaša. Folk-pjevač Thompson već ranije pjeva “Za Dom spremni”, a rock-kritičar Darko Glavan govori kako on doista govori o svom sasvim konkretnom domu, pa dakle njegovo zazivanje nema baš ništa s ustašama. Onda se s margine sve povuče prema mainstreamu. Dekan FER-a u Zagrebu, neki akademici, i sveučilišni nastavnici, podoficiri JNA, a poslije generali HV-a, svi traže da se pozdrav uvede u službenu upotrebu u oružanim snagama RH, samo zato što su ga koristili i gardisti 90-ih. Sada je sve daleko lakše prihvatiti. Nije važno što je nešto kontaminirano, kao što je kontaminirana svastika. Potom u Saboru predsjednik doma iznad kojega je samo Bog pozove da ga se preimenuje onako kako se nazivao u vrijeme NDH. Pozdrav nastavljaju koristiti članovi marginalnih partija, ali sada su oni dio parlamenta i parlamentarnog života. Na kraju, ministar policije poziva “struku” da konačno presudi je li to hrvatski pozdrav ili ne.
Članak u cijelosti pročitajte u novom broju Globusa!
