Na nedavno održanome, 57. Teološko-pastoralnom tjednu na Šalati, posvećenom ovaj put neophodnosti dijaloga i pomirenja u hrvatskom društvu, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić održao je vrlo zapaženo uvodno predavanje pod naslovom “Podijeljenosti u hrvatskom društvu: mogući uzroci i posljedice”. Predavanje je održano u jutarnjim satima (u utorak 24. siječnja), a već popodne Tanjićeve su se teze naveliko prepričavale i komentirale, u užim crkvenim i znanstvenim krugovima, u gradu Zagrebu.
Dr. sc. Željko Tanjić rođen je 1968. u Bjelovaru. Svećenik je Zagrebačke nadbiskupije. Doktorirao je na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana. Od 2009. do 2011. bio je direktor izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost. Nakon što je još od listopada 2011. obnašao službu privremenog rektora Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, Senat te visokoškolske institucije izabrao ga je, na svojoj 47. sjednici 21. srpnja 2016., za rektora.
Dr. sc. Tanjić bio je i glavni i odgovorni urednik znanstvenog časopisa KBF-a u Zagrebu Bogoslovska smotra, a od 2014. član je Međunarodne teološke komisije.
Sa Željkom Tanjićem razgovarao sam ovoga vikenda u njegovoj, ako mogu tako reći, domaćoj župi, u Vinogradskoj, u kafiću preko puta tamošnje bolnice, u čijoj neposrednoj blizini stanuje.
U završnoj raspravi na TPT-u govorili ste, među ostalim, o medijima. Zapisivao sam vaše misli. Rekli ste da su se u hrvatskoj demokraciji mediji nametnuli kao javnost, ali da javnost ne bismo smjeli poistovjećivati s medijima. Kao podsjetnik, zapisao sam potpitanje: što jest javnost ako nisu mediji? Po vašem mišljenju, “mediji u Hrvatskoj imaju u svim relevantnim pitanjima izraženo drugačije stavove od hrvatske građanske javnosti te se nameću kao dezintegracijski faktor u društvu”. Znači li to da novinari i novinski izdavači, na neki način, krivotvore stvarnost? Ako nisu glas javnosti, koga su onda glas?
– Možda sam tu malo zaoštrio tezu, upravo da bismo otvorili raspravu. Ne kažem da je ta moja teza potpuno točna.
Javnost u najširem smislu riječi čini sveukupnost ili skup svih izričaja društva - obitelji, pojedinaca, raznih društvenih skupina, političkih stranaka, nevladinih udruga, Crkve... Javnost – to je, kao što kaže profesor emeritus Ivan Rogić, kojega rado citiram – “mreža svijeta života”, u kojoj živimo i radimo. To je mreža u kojoj rješavamo najosnovnija pitanja života – od vodovoda do pitanja kako ćemo urediti okoliš, međusobne odnose itd... To je, dakle, javnost.
A mediji?
– I oni su glas javnosti. Ali mislim da je opasno poistovjećivati i izjednačavati s javnošću.
Kod medija je puno toga otvoreno. Cijenim rad medija, novinara – to ne govorim iz kurtoazije. To je težak kruh i posao sa sedam kora: i velika odgovornost, i veliki izazov. Ali što je s medijima u Hrvatskoj? Kod nas je veliko pitanje tko je vlasnik medija. Iako postoji zakon koji kaže da se vlasnik ne bi trebao miješati u uređivačku politiku, mi znamo da to nije jednostavno pitanje.
Drugo, mi znamo da su danas mediji, pogotovo tiskani, pod velikim pritiskom tržišta - tiraže i svega ostaloga. O tom se pitanju u svijetu puno raspravljalo: koliko veliki oglašivači, velike korporacije i njihovi ekonomski pa onda i društveni interesi, mogu utjecati na politiku medija. Ni Hrvatska nije toga, čini mi se, pošteđena. Mi znamo da je prošlo klasično vrijeme razmišljanja o medijima kao onima koji samo informiraju. Oni informiraju, ali i oblikuju javno mijenje. Stoga je važno da budu i objektivni i istiniti i odgovorni.
U replici prof. Stjepanu Balobanu, rekli ste da Crkva nije jedini, nego tek jedan od čimbenika modernizacije u hrvatskom društvu.
– Tako je. Ne može i ne treba Crkva biti jedini čimbenik, bez obzira na to koliko ona bila zaslužna i važna u našoj povijesti i kulturi, pa i u svom sadašnjem djelovanju. Važan je čimbenik, ali nije jedini.
Postoje i druge skupine i Crkva ih uvažava. S druge strane, hrvatsko društvo treba steći sposobnost autonomnog, zrelog i odgovornog ponašanja, koje neće isključivati niti Crkvu i njeno poslanje. Na primjer, mi smo jedno od rijetkih društava koje na početku svake školske godine postavlja pitanje vjeronauka. Toga nigdje drugdje nema. Vjeronauk je prisutan u školama u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji... U Italiji 90 posto učenika pohađa vjeronauk. Sigurno je da se može raspravljati o modalitetima, o načinima, o doprinosu, ali kod nas se uvijek u tim raspravama polazi od teze koja se gura u javnost, da je vjeronauk u školama protiv demokratskog i modernog društva.
Ali to nije istina. Tu ja vidim zamagljivanje situacije. Smatram da je jako važna prisutnost religije u javnom prostoru jer na taj način, paradoksalno, i društvo utječe na religiju. Naravno, po određenim pravilima. Crkva s jedne strane mora biti slobodna i autonomna – ali s druge strane mora postojati i sloboda od Crkve. U tome se i sastoji bit sekularnog društva. Sloboda religije i vjerovanja – ali i sloboda od religije. Suglasje nije uvijek lako postići, ali sloboda vjerovanja i sloboda savjesti temeljne su ljudske slobode i osnova slobodnoga društva.
Griješe oni koji sekularno poistovjećuju s ateističkim, pa kažu da sekularno isključuje bilo kakvo javno djelovanje religije. Takva su stajališta refleks marksističko-komunističkoga ideološkog kruga, koji se često prikriva iza pseudoznanosti. Što je, uostalom, i razumljivo, jer su mnogi akteri u hrvatskom društvu ostali isti. Oni koji su djelovali u jednom totalitarnom sustavu sada nama objašnjavaju kakav bi sustav trebao biti danas!
Je li u Hrvatskoj zadnjih godina na djelu konzervativna revolucija, potaknuta iz crkvenih krugova?
(...)
Intervju u cijelosti pročitajte u novom broju tjednika Globus!
