Pitate me smeta li mi ovaj veseli štimung oko adventa, kobasice i kuhano vino po ulicama, za neke i estradizacija Božića. Ma ne, to može smetati samo ove moje stroge liturgičare. Božićno je vrijeme vrlo kratko, traje samo dva tjedna, i dobro je to malo produžiti. To je divno vrijeme i treba ga tako proživjeti.”
Kaže mi to dr. Juraj Kolarić dok sjedimo u njegovu vinskom podrumu u kuriji na Novoj Vesi. Onom u koji često navraćaju političari, od Stipe Mesića i Budimira Lončara do Ive Josipovića i Milana Bandića, te cijele plejade onih s desnice.
“Gotovo svi su tu bili, tu su se odvijali i neki veliki događaji iz hrvatske povijesti. Pitaju me ovi moji s Kaptola odakle ta prijateljstva s ljevičarima. Odgovorim im u šali da je i Isus bio prijatelj grešnika.”
Profesor Kolarić rođen je 1938. godine u Donjem Hrašćanu, kao deveto dijete u obitelji. Studirao je i u Munsteru, odakle je po želji nadbiskupa Franje Kuharića otišao u Rim gdje je upisao studij crkvene povijesti na Gregoriani, orijentalnu teologiju na Papinskom orijentalnom institutu, a diplomirao je i arhivistiku na Papinskoj školi za diplomatiku i arhivistiku. Dva puta je bio dekan Zbora prebendara, Veliki meštar Družbe ‘Braća hrvatskog zmaja”, a obavljao je i niz dužnosti u Crkvi.
Svakako je jedan od najzanimljivijih ljudi s Kaptola. U najraskošnijoj kuriji susjed mu je sadašnji rektor Mijo Gabrić, karizmatski svećenik, “monsignor bubnjar” iz sastava “Žeteoci”, koji nije uspio progurati ideju o kafiću u tornjevima Zagrebačke katedrale. Sada sedam prebendara ima svoje kurije, a obično ih je bilo dvanaest. “Nadbiskup Bozanić ih treba imenovati, nadam se da će nas uskoro biti deset.” A kurija preminulog Adalberta Rebića bit će uređena u Dom studenata, gdje će njih devetnaest besplatno stanovati.
Kolarić je doktorirao na temu “Ekumenizam u teologiji Srpske pravoslavne crkve”, a svećenik je već pedeset i jednu godinu. Bio je prvi stipendist austrijske vlade nakon Drugog svjetskog rata, a teološki studij kao pitomac međunarodnog isusovačkog zavoda Canisianum nastavio je pohađati u Innsbrucku gdje je kasnije boravio i Ivo Sanader. “Stanovao je neko vrijeme u istom zavodu gdje sam bio i ja. Vidite, Sanader nikada nije došao u moj podrum gdje je moj dragi prijatelj Mesić čest gost.”
“Sve naše stranke s kršćanskim predznakom su se osnivale ovdje, u mom podrumu. Mnoge su i propale”, kaže Kolarić smijući se. Pitam ga prije nego što smo prešli na one njemu tako bliske teme, Badnjaka, Božića, Štefanja, Sveta tri kralja, je li njegov vinski podrum i dalje mjesto okupljališta političara. “Pa kak bi političari mogli bez mene? Kak i bez vas.” U tom podrumu svega je i svačega, tu je i kaciga koju je dobio od dr. Žarka Domljana, prvog predsjednika Hrvatskog sabora.
“Ja sam preko nekih svojih njemačkih veza u vrijeme Domovinskog rata nabavio vojničke kacige, a onda je Domljan rekao da mu dam jednu, a on će meni drugu s crvenom zvijezdom. Uzeo sam je i na mjestu zvijezde stavio hrvatski grb.”
O “ovima crvenima”, koji kao i oni s drugog političkog pola vole delicije i birana vina iz Kolarićeva podruma, u šali kaže da se moraju svrstati na vrijeme. “Znate kako je to kad se dođe gore. Za desne će se reći ‘dođite k meni’, a za lijeve ‘idete u oganj pakleni’. E, sad, nek se lijevi još na zemlji svrstavaju dok mogu.” Navraća tu i Anto Kovačević, za kojega Kolarić kaže: “To je onaj koji je izmislio madrace u Saboru.” Tu, u tom podrumu, vodili su se često ozbiljni razgovori, pa i onda kada je Kolinda Grabar-Kitarović razmišljala da se kandidira za predsjednicu. “Došao je jedan njen bliski suradnik i dugo smo razgovarali. Rekao sam svoje mišljenje da to treba učiniti samo ako HDZ bude imao jednog kandidata. Tako je na kraju i bilo.”
Izuzetno je vrijedna i etnografska zbirka dr. Kolarića na 2400 četvornih metara na obiteljskom imanju u Donjem Hrašćanu. Tu se čuva i metak koji je Puniša Račić ispalio na Stjepana Radića. Kolariću uskoro izlazi i knjiga u kojoj će detaljno opisati svako znamenito mjesto na Novoj Vesi. Ovaj ugledni teolog usudio se primijetiti da je i sadašnji papa Franjo, po njemu, “loše informiran o Stepincu”.
Dok smo iz Kolarićeve kurije išli prema Katedrali, da bismo nastavili razgovor u sakristiji koja je tu od 1217. godine kad je Katedrala bila srušena, kaže mi kako je donedavno oko Božića sve bilo jako strogo, pa se nije dopuštalo ni kićenje bora prije Badnjaka. Sada se ipak malo popustilo, postavljen je vijenac na trgu pred Katedralom. ”Advent je vrijeme pokore, liturgičari će reći da to nije vrijeme za slavlje, ali treba u ovo vrijeme dati i oduška srcu. Božić je blagdan srca, pa moramo biti radosni i ne smijemo biti previše strogi.”
Kako je uopće došlo do imena Božić?
- Usudio bih se reći da je Božić i blagdan tepanja, blagdan Boga djeteta. I kao što majka djetetu tepa, tako je i u tom blagdanu sve što se izgovori i čini u deminutivima, u umanjenicama. Riječ Božić dolazi od riječi Bog, s deminutivnim nastavkom –ić, kao mali Bog, Bogić. Suglasnik ‘ g’ ispred samoglasnika ‘i’ prelazi u ‘ž’ i, evo, tako nastaje Božić.
Drugi kršćanski narodi koriste druge riječi...
- To je točno. Latinska riječ za Božić je Natalis Domini, Rođenje Gospodina, a razni narodi koriste i razne riječi, Sveta noć, Velika noć, Posvećena noć, engleski Christmas, francuski Noel, njemački Weihnachten.
Kako je nastala hrvatska riječ Božić?
- Kao posljedica jednog krivovjerja nazvanog arijanizam po antiohijskom svećeniku Ariju, osuđenom na prvom ekumenskom koncilu u Niceji 325. godine, jer je negirao Kristovo božanstvo, tvrdeći da Krist nije pravi Bog, nego da je više čovjek. Ovo krivovjerje bilo je rašireno od VI. do VIII. stoljeća i u Panoniji, gdje je u Sirmiju od 348. do 349. bilo održano čak pet pokrajinskih crkvenih sabora koji su raspravljali o toj temi. Te su krajeve u VI. stoljeću naselili Hrvati primivši kršćanstvo i željeli su ostati vjerni crkvenom naučavanju o Kristu. Stvorili su svoj teološki rječnik u kojem su istakli svoju vjeru u Krista Boga koji je, doduše, kao dijete, kao mali Bog ili Bogić, odnosno Božić, ali ipak je pravi Bog i pravi čovjek.
Što je zapravo Božić?
- Prvo je vjerski blagdan sa snažnom liturgijskom porukom, to je i obiteljski blagdan sa sindromom odnosa djeteta prema roditeljima, a posebno odnosa majke i djeteta. Božić je i kulturološki i civilizacijski fenomen, za kršćane sveti dan, kad se slavi uspomena na utjelovitelja Boga, odnosno Sina Božjeg koji je s neba sišao ljudima.
Kada je Crkva počela slaviti Božić?
- Ne može se točno utvrditi. U zapadnoj, latinskoj Crkvi bio je od najstarijih vremena običaj da se taj blagdan slavi 25. prosinca, jer se navještenje Marijino, odnosno navještaj arkanđela Gabrijela Mariji da će postati majkom Božjom, slavilo 25. ožujka. Istočna ili grčka Crkva slavila je blagdan Božića 6. siječnja zajedno s blagdanom Bogojavljenja ili Sveta tri kralja. Taj se običaj udomaćio u Crkvi već u IV. stoljeću.
Kako se liturgijski slavio Božić?
- Katolička crkva blagdan Božića slavi veličanstvenom liturgijom. Taj blagdan okružuje čitava skupina svetkovina, počevši od Prve nedjelje adventa sve do Svijećnice. Blagdanu Božića prethodilo je bdijenje ili vigilija koje je trajalo cijelu noć. U predvečerje samog blagdana Crkva je davala oduška svojim osjećajima i radosti raznim pjesmama u kojima se slavilo božansko dijete.
Kakvo je značenje bdijenja uoči Božića, tj. Badnjaka?
- Dan ili večer prije Božića jest dan bdjenja, koji se naziva Badnjak i ima veliko značenje u hrvatskoj religioznoj tradiciji. Riječ ‘badnjak’ dolazi, kako neki tumače, od riječi ‘bdjenje’ pa je prema tome nastao izraz ‘bdijenjak’, odnosno ‘badnjak’. U nekim hrvatskim krajevima postoji običaj da se ‘kvrgavo drvo’ navečer, uoči Božića, stavlja u vatru da gori do trenutka kada se polazi na polnoćku. To se drvo naziva ‘badanj’ ili ‘badnjak’, a u nekim krajevima postoji običaj da se u šumi posiječe oveće stablo ili zelena grana koja se donosi u kuću ili stavlja na krov ili iznad ulaza u kuću gdje ostaje tijekom cijelog božićnog perioda, a naziva se ‘badnjak’.
Odakle božićno drvce koje se kiti uoči Božića?
- U kršćanskim obiteljima običaj je da se na Badnjak u kući postavlja na najistaknutijem mjestu božićno drvce, okićena jela ili bor. Kiti se raznim ukrasima i svijećama, voćem i slasticama. Ovo božićno drvce podsjeća na ono drvo u raju zemaljskom s kojeg su Adam i Eva, naši praroditelji, jeli zabranjeno voće i tako izgubili Božju naklonost. Isus Krist je pravo stablo života, a darovi kojima se kiti i ukrašuje božićno drvce podsjećaju na darove koje nam je svojim rođenjem donio Krist Gospodin. To su darovi milosti, spasenja, sreće i mira.
Kada je počeo običaj kićenja božićnoga drvca?
- Nastao je u Njemačkoj, a prvi ga je u svojem bakrorezu prikazao 1500. godine Cranach. Prvi okićeni bor nalazimo 1621. godine kraj velikih jaslica u južnotirolskom gradu Neustiftu.
Kako je došlo do postavljanja jaslica?
- Običaj postavljanja jaslica čini se da je nastao u XIII. stoljeću, a najveće zasluge za to je imao dragi i simpatični svetac Franjo Asiški. On je oko 1223. godine došao na pomisao da bi za predočenje rođenja Isusova, a posebno njegova siromaštva, bilo najprikladnije napraviti božićne jaslice. Sam je postavio takve jaslice u sagrađenoj štalici, gdje je bio i oltar gdje se služila sveta misa. Taj se običaj onda proširio po cijelom svijetu.
Kakvi su običaji u Hrvatskoj?
- U kontinentalnoj Hrvatskoj, u Međimurju, Podravini, Slavoniji, postoji običaj da se na Badnjak u kuću unosi slama koja se prostire po podu, a na njoj do dolaska na polnoćku spavaju svi ukućani. Poistovjećuju se tako sa siromašnim Isusom koji se rodio u štali i koji je položen u jasle. U nekim se hrvatskim krajevima za Božić priprema i poseban božićni kolač ili gibanica s mnogim slatkim dodacima. Taj kolač treba članove obitelji podsjetiti na kruh koji je s neba sišao na zemlju, a to je Isus Krist. Oni koji budu jeli taj kruh nikada neće ogladnjeti niti će umrijeti. Sve završava polnoćkom i pjevanjem starih hrvatskih pjesama, ”Narodi nam se Kralj Nebeski” ili ”Veselje ti navješćujem”.
Kakav je, recimo, bio običaj spremanja obiteljskog stola na Badnjak u Međimurju?
- Već od ranog jutra selo je odisalo svečanošću, ukućani su bili prožeti radosnim iščekivanjem nečeg velikog i neponovljivog. Kuća se temeljito čistila i uređivala, drveni su se podovi prali i brisali suhim krpama te premazivali žutom bojom. U kuhinji, na šparhetu, majke su pekle ‘glomboše’, okruglice od tjestenine koje su se posluživale u posnoj juhi na Badnji dan. Na sam Badnjak se postilo i na obiteljski stol se stavljala ‘ struganjka’, drvena posuda puna oraha, suhih šljiva i jabuka.
Je li bio običaj kićenja bora?
- Svakako, bor ili božićno drvce nasađivalo se na drveni križ i iz stare škrinje su se vadili nakiti. ‘Špica’ na vrhu je bila posebno važna. Drva su se cijepala u dvorištu, jer se na Božić nije smjelo ništa raditi. Na Božić se nije odlazilo ni u posjete, i to je bilo strogo zabranjeno. Tek na drugi dan Božića, na Štefanje posjećivala se rodbina, susjedi, prijatelji uz obavezno ‘bajanje’ ili čestitanje.
Kako bi prolazila sama Badnja večer?
- Nakon što je navečer sa zvonika crkve ili kapele odzvonilo pozdravljenje ili Zdravomarija započela je u kući neobična svečanost. Selo je opustjelo, svi su stanovnici bili u svojim kućama. U najvećoj sobi u kući s nestrpljivošću se čekao dolazak ‘japeka’, oca obitelji koji je nosio slamu i sijeno. Pokucao bi na vrata, a majka bi odgovorila: “ Napre!” Vrata bi nakon toga otac otvorio i pozdravio: “Falen budi Jezuš Kristuš i Marija.” Svi bi ukućani odgovorili: “Na vse veke, Bog je fale vredan.” Nakon molitve svi bi se ukućani okupili oko stola i pjevali božićne pjesme.
Koliko se vodila briga o uređenju stola?
- Najprije bi se na stol stavljala slama, a na slamu vreće u obliku križa. Na uglovima stola bilo bi sijeno, a preko stola tri plahte. U drvenoj posudi bilo bi zrnje žita, kukuruza, ječma, hajdine, jabuke, krumpir, orasi, suhe šljive. Stol bi se raspremao tek na blagdan Sveta tri kralja.
Kakva se posna večera spremala?
- Sastojala se od juhe, suhog ‘sađa’e i kompota. Zapaljena svijeća stavljala se na prozor i gorjela bi cijelu noć. Nakon polnoćke u zdenac bi se bacala jabuka kako bi voda uvijek bila zdrava.
A onda je slijedila i svečana večera?
- To je već bilo nešto drugo. Posluživale su se krvavice, ‘črne’ i ‘bele’, hladetina i božićni kolači. Tek poslije toga su svi ukućani pošli na počinak.
Spomenuli ste ‘bajanje’ ili čestitanje ‘mladog leta’ na Štefanje?
- Riječ ‘bajanje’ ili glagol ‘bajati’ istočnjačkog je porijekla i znači ‘vračiti’ ili liječiti, od čega u kajkavskom dolazi riječ ‘vračtvo’ ili lijek. Glagol ‘vračiti’ pripada terminologiji starohrvatske mitologije i narodnom vjerovanju prema kojem ‘vračiti’ može značiti i ‘čarati’, a osoba koja se time bavi je ‘vrač’ ili ‘čarobnjak’. Riječ ‘bajanje’ u značenju ‘vraćanja’ ili liječenja zabilježena je 1452. godine, a njezine su izvedenice riječi ‘bajka’, ‘bajač’ i ‘bajalac’.
Kako je u prošlosti izgledalo to ‘bajanje’?
- Na blagdan sv. Stjepana ili na Štefanje rano ujutro najmlađi član obitelji, muško dijete, odlazilo je na bajanje ili na čestitanje ‘mladog leta’. Djeca iz siromašnih obitelji posjećivala su redom sve kuće u selu i ‘bajala’. Za nagradu su dobivala kolače, slastice, meso, a bajalac je nakon ‘bajanja’ morao sjesti na stolicu na kojoj se nalazilo guščje ili kokošje pero, kako bi guske i patke i kokoši nosile jaja.
Što se govorilo za vrijeme ‘bajanja’?
- ‘Bajač’ je ušavši u kuću pozdravio ukućane, kleknuo, skinuo kapu ili šešir i počeo govoriti za ‘mlado leto’ riječi koje su vrlo arhaične i podsjećaju na rano razdoblje kršćanstva kajkavskih Hrvata. “Falen budi Jezuš Kristuš. Na tom mladom letu zdravi i veseli, tusti debeli, kak su bili jedni jeleni. Daj vam Bog konjiće, voliće, puriče, racice, praščiće, drobnu drobinu, črnu hajdinu, zlato i srebro, plemenitu mast, a najveć duševno zveličenje.”
Koliko je to bajanje imalo i socijalnu dimenziju, jer ste rekli da su u njemu sudjelovala siromašna djeca?
- Bilo je to vrlo značajno jer su tako djeca iz siromašnih obitelji na neki način još više osjećala blagdansko ozračje. U novije se vrijeme davao i novac. Nešto od toga zadržano je i danas. Treba reći da postoje razni običaji u raznim krajevima Hrvatske, a ja sam vam ponajviše govorio o onima u Međimurju.