Političku transformaciju u Hrvatskoj nakon 1990. obilježile su razmjerno brza institucionalizacija i konsolidacija političkih stranaka i stranačkog sustava. U devet ciklusa parlamentarnih izbora uvijek je pobjeđivao ili HDZ ili SDP, bilo samostalno bilo u koalicijama s malim strankama koje su više bile simbolična ideološka prtljaga nego važni skupljači glasova. U devet ciklusa u Hrvatskoj HDZ i SDP prosječno su zajedno dobili 63,3 posto glasova i 75,1 posto mandata. Na devetima saborskim izborima protekle nedjelje HDZ i SDP zajedno su dobili 66,7 posto glasova i osvojili 80,7 posto mandata – više od prosjeka svih devet ciklusa.
Unatoč površnu dojmu o tome da se osipaju biračka tijela dviju velikih stranaka i slabi njihova mandatna snaga u Saboru, činjenice svjedoče da nije tako. U čak pet prethodnih ciklusa izbora u Hrvatskoj HDZ i SDP zajedno su osvojili manje glasova nego protekle nedjelje: 1992. (50,2 posto), 1995. (54,1 posto), 2000. (65,2 posto), 2003. (56,5 posto) i 2011. (64,6 posto). Također, u pet ciklusa prethodnih izbora zajedno su osvojili manje mjesta u Saboru nego protekle nedjelje: 1992. (73,3 posto), 1995. (67,6 posto), 2000. (79,2 posto), 2003. (68,5 posto) i 2015. (80 posto). Najslabiji zajednički glasovni i mandatni rezultati ostvarivani su onda kada je jedna od dviju velikih stranaka proživljavala veliku ili znatnu imploziju. SDP se na izborima 1992. i 1995. bio silno urušio, a HDZ je doživio značajnu imploziju, ali mnogo manju nego SDP devedesetih godina, na izborima 2000. i 2011.
Dojam da su se biračka tijela HDZ-a i SDP-a bitno osula proistječe odatle što su se pojavili politički akteri izvan tih stranaka i njihovih koalicija – Most 2015., a Most i Živi zid na nedjeljnim izborima – koji su spriječili dotadašnju veliku disperziju glasova na mnogo malih aktera koji nisu prelazili izborni prag te ih koncentrirali “u svojim rukama”. Time je spriječeno propadanje velikog broja glasova, to jest njihovo nepretakanje u saborske mandate, zbog čega u Saboru dugo nije bilo važnije treće političke snage. Osim toga, ni Most ni Živi zid nisu konvencionalne političke stranke, što njihov politički identitet bitno razlikuje od HDZ-ova i SDP-ova. Zbog umnogome antisistemskih i antipolitičkih stavova i ponašanja oni su javno vidljiviji i prepoznatljiviji od neke konvencionalne političke stranke koja bi se brzo uklopila u političke institucije. Hrvatski laburisti u jednom su ciklusu izbora osvojili gotovo jednak broj mandata kao Živi zid, ali nisu ni izbliza privukli jednaku pozornost. Unatoč nešto radikalnijoj socijalnoj retorici Dragutin Lesar nimalo nije nalikovao na Ivana Vilibora Sinčića.
Raspored snaga u Saboru mijenjaju mandati nacionalnih manjina i “dijaspore”, ali to je poseban problem s kojim će se zakonodavac morati uhvatiti ukoštac vrlo brzo. Sve je, naime, očitije kako ti mandati stečeni u posebnim izbornim postupcima i potkrijepljeni malim brojem glasova postaju presudni u tvorbi parlamentarnih većina i vlada. Oni koji predlažu smanjenje broja zastupnika s 140 na 100 ili 80, moraju voditi računa o tome da bi time 11 unaprijed zajamčenih mjesta stečenih u posebnim izbornim postupcima dobilo enormno i posve neprikladno političko značenje. Moglo bi se dogoditi, a djelomice se već događa, da izborne pobjednike i mandatare za sastavljanje vlada odlučuju birači koji ne žive u Hrvatskoj i pripadnici malobrojnih manjina.
HDZ i SDP ostvarivali su političku dominaciju uz primjenu svih vrsta izbornih sustava: dvokružnoga većinskog (1990.), kombiniranoga (1992., 1995.) i razmjernoga (2000.-2016.). Izborni sustav nije, prema tome, bio kritična varijabla koja je presudno određivala političku dominaciju HDZ-a i SDP-a u proteklih četvrt stoljeća. No ako je suditi prema predizbornim raspravama, Hrvatska vrvi neosviještenim “teorijskim” konstruktivistima koji su uvjereni u to da se sva politička stvarnost može konstruirati, proizvesti, dizajnirati kako kome padne na pamet. Kako ti “konstruktivisti” potpuno ignoriraju strukture i kontekste unutar kojih djeluju, u glavno sredstvo konstrukcije političke stvarnosti prometnuli su izborni sustav i patološki se fiksirali na njega. Unatoč nedovoljnoj ekonomskoj razvijenosti i nevelikim razvojnim potencijalima, zamašnoj deindustrijalizaciji i nekonkurentnoj poljoprivredi, slaboj obrazovnoj strukturi stanovništva u kojoj mnogo ljudi ima samo osnovnu školu i nemobilnoj radnoj snazi, najneobrazovanijem seljaštvu i jednoj od najmlađih umirovljeničkih populacija u Europi, slaboj kulturi rada i nerazvijenoj demokratskoj političkoj kulturi s očitim sklonostima mase tradicionalizmu i autoritarnosti, demografskom pustošenju i materijalnoj i duhovnoj opterećenosti ratnom prošlošću – unatoč svemu tome, navodno bi u hrvatskoj politici i društvu sve bilo drugačije i bolje kada bismo promijenili izborni sustav: kada bismo birali “ljude po imenima”, imali više preferencijskih glasova, snizili zakonski izborni prag, zabranili izborne koalicije, iscrtali nove izborne jedinice, zamijenili D’Hondtovu metodu nekim drugim postupkom pretvaranja glasova u mandate…
Jadni Victor D’Hondt. On je u Hrvatskoj postao moćniji od Napoleona, porobljivač malih i siromašnih stranaka, otimač njihovih glasova i mandata, surovi okupator našega političkog pluralizma. Tužitelji D’Hondta pritom pojma nemaju ni o njegovoj ni o drugim metodama preračunavanja glasova u mandate. To se vidi po tome što svi – od akademskih komentatora izbora preko televizijskih i novinskih prezentera rezultata istraživanja javnog mnijenja do neukih političara – tvrde da zbog D’Hondtove metode glasovi dani strankama koje ne prijeđu izborni prag odlaze velikim strankama, dakle HDZ-u i SDP-u. Ta je notorna besmislica postala neslušljiva pa treba opetovati da glasovi stranaka koje nisu prešle izborni prag ne odlaze nikome nego jednostavno propadaju – nema ih kao da nisu ni dani i uopće se ne uzimaju u obzir u postupku raspodjele mandata. Konkretno, 654 ili 0,3 posto birača koji su u prvoj izbornoj jedinici u Zagrebu glasovali za listu HSP AS i prijatelja glasove su “bacili u Savu” i od njih nikakve koristi nisu imali ni HDZ ni SDP.
Ima metoda pretvaranja glasova u mandate, a to su metode izbornog broja, u kojima svi valjani glasački listići, neovisno o tome jesu li dani strankama koje su prešle prag ili su ostale ispod njega, ulaze u “glasovni bazen” na osnovi kojega se utvrđuje izborni broj pomoću kojega se potom raspodjeljuju mandati. Kada se primjenjuju takve metode, onda se može kazati da su glasovi stranaka koje su ostale ispod praga “otišli” nekome drugome. Ali to ne vrijedi za D’Hondtov postupak koji pripada metodama najvećeg broja ili djeliteljskim postupcima. Uporno ponavljanje te besmislice nije samo izraz neznanja nego i sklonosti populističkoj političkoj manipulaciji: vidite, mali, što vam rade veliki, kradu vam glasove i mandate, obespravljuju vas i ostavljaju pred vratima Sabora. Mandate ne dijeli D’Hondt, nego birači, ali ni ta banalna pouka u nas nije naodmet.
Daleko od toga da izborni sustavi nisu važne političke institucije, itekako jesu. Ali nisu svemoćni mehanizmi i nisu jedine varijable koje utječu na rezultate izbora. Dosadašnje iskustvo govori da je na stranački sustav u nas presudno utjecala struktura društvenih rascjepa koja se formirala na početku demokratske transformacije i ostala “zamrznuta” do danas.
Na temelju longitudinalnih empirijskih istraživanja izbora koje Fakultet političkih znanosti provodi već 25 godina hrvatski su politolozi u svojim znanstvenim radovima uvjerljivo pokazali kako su četvrt stoljeća hrvatsku stranačku politiku bitno determinirala tri tipa rascjepa: teritorijalno-kulturni, historijsko-identitetni i ideološko-kulturni. Teritorijalno-kulturni rascjep, koji se oblikovao potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, u osnovi odgovara tradicionalnom rascjepu centar – periferija. Zbog kompleksnoga državno-političkog položaja Hrvatske u povijesti, on je dobio dvije dimenzije: jedna je označavala sukob između centara država u kojima se Hrvatska nalazila (Beč, Budimpešta, Beograd) i hrvatske periferije (Zagreb), a druga sukob između centra samostalne hrvatske države (Zagreb) i regionalnih i manjinskih periferija unutar nje (Split, Osijek, Rijeka, Pula...). Konstitutivan dio tog rascjepa bio je i politički i ratni sukob hrvatske većine i srpske manjine 90-ih koji je, simbolično rečeno, proizašao iz polarizacije između hrvatskog centra (Zagreb) i ondašnje srpske periferije (Knin). U historijsko-identitetnom rascjepu polarizacijska crta uglavnom slijedi podjele nastale u Drugome svjetskom ratu, u sklopu kojega se na tlu Hrvatske vodio strašan ideološki građanski rat između pristaša i protivnika NDH. “Rat ustaša i partizana”, koji se retorički vodi i danas, očituje se i u suprotstavljenim interpretacijama nacionalne povijesti i nacionalnog identiteta. Ideološko-kulturni rascjep odgovara tradicionalnoj polarizaciji crkva – država ili religijsko – sekularno i još ima važnu ulogu zbog snažnog utjecaja Katoličke crkve na društvo i politiku. Ta se tri rascjepa uvelike preklapaju i stvaraju društvenu konfiguraciju koja uzrokuje bipolarizaciju biračkog tijela i političkih aktera koji ga predstavljaju.
Kakav je utjecaj Katoličke crkve, zorno je demonstrirao sisački biskup na misnom slavlju u Ludbregu tjedan prije glasovanja. Izvodi iz ludbreškog govora militantnoga sisačkog biskupa tiskani su na lecima i dijeljeni vjernicima prije i poslije misa u katoličkim crkvama diljem Hrvatske. Osobno mi je dospio u ruke takav letak koji je vjernicima dijelio svećenik u Gornjoj Stubici. Konzervativni kler Katoličke crkve u Hrvatskoj sustavno diskriminira svoje vjernike prema političkoj, svjetonazorskoj i stranačkoj pripadnosti pa je samo pitanje vremena kada će dio vjernika početi demonstrativno napuštati mise. Štoviše, on bezobzirno diskriminira i vrijeđa građane koji nisu vjernici i nisu katolici, ali svojim porezima financiraju Katoličku crkvu i njezin kler. Usput rečeno, u Ludbregu je uvjerljivo pobijedila SDP-ova Narodna koalicija s čak 55,3 posto glasova, dok je HDZ ostao na 23 posto, kao i u Gornjoj Stubici gdje je Narodna koalicija dobila 49,1, a HDZ 26,5 posto glasova. Općenito, križarski pohod sisačkog biskupa na treću izbornu jedinicu, utvrdu ljevice, doživio je krah: Narodna koalicija dobila je, kao nigdje drugdje, čak 52,6, a HDZ 27,4 posto glasova. Nisu vjernici svuda stado ovaca pod nadzorom sumnjivih pastira, koji od 1990. nisu samo politički i stranački svrstani nego su Katoličku crkvu pretvorili u politički propagandni stroj.
Glavne političke snage u Hrvatskoj od početka transformacije bile su dvije prilično jasno profilirane i dobro organizirane političke stranke. U svojem profiliranju potkraj 80-ih i početkom 90-ih HDZ se mogao osloniti na kolektivno sjećanje na razdoblje prve Jugoslavije u kojemu je prva masovna hrvatska stranka, Hrvatska seljačka stranka, djelovala kao općenacionalni pokret usmjeren na ostvarenje nacionalnog samoodređenja u posebnoj federalnoj jedinici unutar unitarne jugoslavenske kraljevine. U tranzicijskom razdoblju 90-ih HDZ je, figurativno rečeno, postao novi HSS: nacionalni pokret i politička stranka istodobno, usmjeren na stvaranje samostalne nacionalne države. Jasnome opozicijskom profiliranju i organiziranju HDZ-a pridonijelo je i to što se mogao osloniti na razmjerno dugu i bogatu tradiciju legalnoga i ilegalnog – stranačkoga, pokretaškog, crkvenog, kulturnog, emigracijskog i dr. – opozicijskog djelovanja te se lako i brzo smjestiti na “svoj” pol osi svih triju društvenih rascjepa.
Drugi kraj osi zaposjela je postkomunistička ljevica u obliku SDP-a. Perzistentnost preklapajućih društvenih rascjepa, napose historijsko-identitetne polarizacije ukorijenjene u dramatičnim iskustvima iz hrvatskoga građanskog rata 1941.-1945., nije pomogla SDP-u samo da preživi duboku političku imploziju 1991.-1995., uzrokovanu nasilnim raspadom jugoslavenske države i komunističkog poretka koje je gradio Savez komunista Hrvatske kao partija iz koje je nastao, nego i da stekne i zadrži politički status koji nema premca u drugim državama što su nastale raspadom Jugoslavije, ali ni u postkomunističkima europskim državama uopće. Ni u jednoj od tih država već godinama nema postkomunističke lijeve stranke koja uživa tako veliku potporu birača.
Nastale na podlozi tih rascjepa, dvije velike stranke retorički su i djelatno pridonosile tome da se oni održe, stalno vodeći ideološki “rat tabora”, nekovrsnu hrvatsku inačicu Kulturkampfa. Nisu u tome ideološkom ratu pasivne i nevine ostale ni manje stranke. Apsurdno je, ali istinito da je opstanku i snazi SDP-a silno pridonijela radikalna hrvatska desnica koja ne odustaje od pokušaja revizije povijesti Drugoga svjetskog rata, uključujući makar parcijalnu rehabilitaciju NDH, i jednostrane interpretacije cijelog razdoblja nakon 1945. Nema većih političkih “prijatelja” SDP-a od radikalnih pravaških stranaka i politički radikaliziranih udruga desnog krila civilnog društva. Kad god netko uzvikne “za Dom spremni”, SDP čvršće vezuje svoje stare i povećava potencijal da dobije nove glasače.
Rezultati nedjeljnih izbora posve su očekivani jer ih još uvijek primarno određuju zamrznuti društveni i politički rascjepi te biračka tijela i glavni politički akteri koji su se formirali na njima. Unatoč političkim i društvenim potresima u zemlji regionalnom okruženja i Europskoj uniji, hrvatsko biračko tijelo odgovara na njih malim pomicanjima ulijevo ili udesno. Premda smo proživjeli osam-devet turbulentnih mjeseci s Vladom HDZ-a i Mosta, birači nisu kaznili HDZ, a ni nagradili SDP. Na izborima u studenome 2015. koalicije HDZ-a i SDP-a zajedno su u Hrvatskoj dobile 112 mjesta u Saboru, a nakon svega što se dogodilo evo ih u rujnu 2016. na 113 mjesta. U Hrvatskoj ništa novo. Može li se takvo stanje mijenjati? Može, dakako, ali je to mnogo kompleksniji i dugoročniji proces od puke izborne reforme ili kojekakvih koalicijskih preslagivanja.