Mirela Holy, bivša ministrica zaštite okoliša i prirode u Milanovićevoj Kukuriku-vladi, prošle se godine okanila politike. Kapitulirala je s ORaH-om nakon propasti na izborima i okrenula se Veleučilištu VERN, gdje vodi studij o poslovnim komunikacijama i predaje o agencijama za odnose s javnošću – uža specijalnost su joj manipulativne komunikacije i gerilske taktike komunikacije. Čini se da je politiku napustila u zadnji tren. Jer, poslije “knjige” koju namjerava za desetak dana predstaviti publici nitko ozbiljan s njome više neće htjeti imati posla. Doduše, to što više nije aktivna političarka, ne sprečava je da se odaziva u političke emisije i arbitrira u slučaju dnevnica i Sauche, novog šefa Davora Bernardića, starog šefa Zorana Milanovića.
Možda je kao komunikacijska stručnjakinja – a ona bi rekla, “pardon, vještica”, što je, kako piše, njezin alter ego – procijenila da će joj dobro doći malo medijske pažnje. Upravo se spremila lansirati uradak pod nazivom “Vražica nosi Pradu”, s podnaslovom “Prêt-à-porter priče o politici i moći”. Vražica je ona, istinoljubiva i moralna elitistica, “jedinstveni politički fenomen u hrvatskom političkom krajobrazu, političarka koja misli, govori i radi isto i koja nikada nije prekršila danu riječ”, a pret-a porter, obična konfekcija, mahom su klijentelistički impregnirani političari, svi oko nje.
Prljavi svijet politike
“Vražica” je pisana s nemalom ambicijom da otkrije zazorno prljavi svijet politike u kojemu caruju četiri tipa političkih spodoba: bogovi nad bogovima, zmajevi, ešalonci i stranačka vojska. Vražica na svjetlo izvlači političko podzemlje, a izvore o skarednosti političke scene crpi iz svojeg osamnaest godina dugog političkog staža u kojemu se vinula u političko nebo i prošla sve stepenice – od mjesnog odbora, mjesne organizacije, Sabora, Gradske skupštine do Vlade. Ali, to su za Mirelu Holy samo “recke” koje je tetovirala u svoj CV serijom otkaza.
Kada je krenula pisati to djelo, svečano je sebi obećala “da neće biti prosta vještica, već pikava Vražica i to u Pradi”. Njezin je uradak navodno, sve dok nije dobila prolaz u pristojnoj izdavačkoj kući Jesenski i Turk, odbilo nekoliko izdavača. Nije im se svidjelo kako Mirela Holy skida političare dokraja i zabija im “svoje vampirske zubiće”. Tu je sva Sodoma i Gomora – onih koji se razvaljuju kokainom (nije to Mirela Holy vidjela vlastitim očima, priznat će ovih dana – ona samo prenosi tračeve iz hodnika ne bi li privukla publiku zbog višeg cilja), a nekima od tih “velikih dečki s dokazano malim pišom” (bilo bi zanimljivo čuti kakve je dokaze pribavila za taj navod) koji “misle da je koka za dečke, a marica za tetke i plačljive curice”, raspadne se od šmrkanja i pregrada nosa. Tu je i njezin bivši šef koji zivka i intervenira za milijunske poslove svoga brata, konzervativna političarka čiji je identitet lako prepoznatljiv koja se ševi s oženjenim muškarcem, ocem dvoje djece, potom sadašnja predsjednica države, Vladimir Šeks, Stipe Petrina, Radimir Čačić, Ivo Sanader, njezin lijeni nasljednik Mihael Zmajlović. Tekst koji glumi analize političkih skandala u kojima ispadaju kosturi iz stranačkih ormara i groblja koja ostaju da bi te četiri plitke vrste ostale na vlasti i zadržale svoje pozicije Mirela Holy je zamislila kao doprinos razvoju demokracije i prosvjetljenju birača.
“Vražica nosi Pradu” je tornado koji će čitateljima u neobičnoj kombinaciji infantilnosti i zloće donijeti uvid u besprizorne niskosti ljudske podvrste koja se zove hrvatski političar. Mirela Holy će nas upoznati s “muškićima koji puštaju svoje majmunčiće s lanca”, amoralnostima svih političkih fela – i njezinih bivših stranačkih kolega, i neprijateljskih, i civilnih udruga, i Amerikanaca, i medija i crkvenjaka, svi su oni razočarali Mirelu Holy. No, dok su oni “žderali i pili do besvijesti na račun poreznih obveznika” – a neki pouzdano po dobro očuvanim dvorcima Zagorja zelenog, gdje su Mirelu Holy prozvali “strašilom za čvorke”, ušmrkavali kokain pa poslije tvrdili da su im ostaci bijelog zapravo šećer s krafne, “naručivali fancy naočale i sređivali zubiće na račun poreznih obveznika” – Mirela Holy ih je zgranuto promatrala. A sad ih urbi et orbi prokazuje kao “mediokritete”, “klimavce”, “bijesne pse”, “čovječuljke”, “političke gladuše”, “demone”, “licemjerne političke lažljivce”, “spletkaroše”, “anakonde”, “aligatore i kajmane”, “pohlepne i okrutne zvijeri”, “omražene i pokvarene”, “mrcine”, “monstrume”, “toksične Aliene”, “poltrone”, “iscjetke”... Ženske kolegice počašćene su epitetima “ženturača” i “ambicioznim političkim kučkama najodioznije vrste” – tako barem izgledaju iz optike vražice, koja je za sebe rezervirala status “naivne francuske političke sobarice”. U najboljem slučaju Mirela Holy će svojim kolegicama priznati da su anatomski oštećene jer “nemaju pišu” pa se probijaju s betonskim blokovima na nogama. Sebi teško nalazi zamjerke: idealistica koja je, istina, nekad uobražena i tašta, ali samo zato što štreberski čuva čestitost, zato što je “čuvarica morala i poštenja... no, možda i potpuno besramna jer je valjda bivši osjetljivi introvertirani cvijetak pod burama i olujama politike razvio, ono, baš debelu, nosorogovu kožu”.
Naplavine pričica
Nevolja je tih političkih svjedočanstava iz prve ruke što, ipak, zahtijevaju minimalni spisateljski talent i analitičnost, uvrnuti um koji je sposoban dati pronicljiv uvid koji nadrasta tračeve iz kafića. Ili barem duhovitost. Naravno, ako autor želi da stvar bude probavljiva. Inače se izlaže opasnosti da sam bude prokazan kao osvetoljubivi i rashodovani tip koji se teško nosi s vlastitom propašću. A baš to se dogodilo Mireli Holy s ovim pokušajem da političko iskustvo kapitalizira kao spisateljica.
Ničega u toj “knjizi” nema – nema strukture, nema akcije, nema dokumenata, argumenata, jasne rekonstrukcije političkih afera i nemoralnih dogovora, više je tu recikliranih novinarskih otkrića nego autentičnih svjedočanstava o tome što se događalo iza zavjese. To nije romansirana autobiografija, nisu ni eseji, ni memoari, ni dnevnički zapisi. Samo naplavine pričica, opservacije i moralistička nagvaždanja kakva bismo očekivali od šiparice, a teško je zamisliti da su izašla iz pera osobe s doktoratom. Knjiga je jednostavno strašan trash – lišena stila i duha. Mirela Holy u intervjuu Novom listu predstavila je svoj uradak kao knjigu eseja. Svaki esej počinje nekom mudrom izrekom – i to je otprilike početak i kraj bilo kakve mudrosti – ili izjavom nekih političara koji su predmet opservacija. Zatim slijedi, najavila je ona, “elaboriranje teme na prilično pikantan, zafrkantski način, a onda slijede primjeri zamišljeni da ilustriraju temu i poglavlje se zaključuje poukom vražice”. U samoj knjizi Mirela Holy sebi laska jednom kako su to “putopisi po bespućima hrvatske zbiljnosti”, drugi put “politički eseji, gotovo pa u znanstvenom duhu s prikladnim citatima”, pa se poziva i na, ni krivog ni dužnog, Maxa Webera. Tih pričica ima 18.
Narcisi željni moći
Prva priča “Bog nad bogovima – priča o narcisima o politici” počinje SF asocijacijama o političarima kao kreaturama koji se razlikuju od običnih građana kao Alieni ili Predatori. Upućuje nas da nas neće uvjeravati da su ti “odurni, od vas toliko različiti političari u stvari Anunnakiji, pripadnici gmazolike vrste koja se tisućama godina održala do današnjih dana te da potomci tih gmazolikih bića, sada u kvazi ljudskom obličju, vladaju Zemljom”. Ne, oni su samo narcisi, vođeni željom da budu važni i moćni, otkrit će nam Mirela Holy, koja je potvrdu za svoje nadnaravno otkriće našla u “zanimljivom tekstiću s portala”. “Sanjaju o tome da građani ostanu PAF! otvorenih zavidnih i zadivljenih ustašca kada njihovi vozači parkiraju autić sanjan u njihovim mokrim dječačkim snovima. A kada njihove uglačane, malograđanske i pomalo špic cipele iz raskošne lađe na četiri kotača stupe na tlo, sanjaju o tome da im svi u euforiji ljube pete i tepaju kako su najpametniji. Na to se, vjerovali ili ne, političari više seksualno uzbude no na prizor raskošne starlete, ili možda razvijenog mladog trenera iz obližnjeg fitnes centra...”
U stvarnom životu prepoznat ćete ih po tome što im se omakne: “Je l’ ti znaš tko sam ja? To su neodgojene, razmažene budaletine koje izazivaju prezir i na koje, vjerujte, ne biste naslonili ni bicikl...”, piše Mirela Holy umorna od niškoristi i pita čitatelje: “Želite li doista biti sredstvo za bildanje ega neke isprazne političke ljušture i frustrirane kreature?”
Skriveni identiteti
Mirela Holy, nema ni najmanje sumnje, računa na loš ukus, voajerizam čitateljske publike koju bi htjela zavesti igrom s ključem – tko je tko u tom zvjerinjaku. Ali, da bi to funkcioniralo, mase bi ipak trebale razumjeti o kome se radi. No, ta igra skrivača u izvedbi Mirele Holy ostaje kriptična – tko je zapravo tko, neće uvijek razumjeti ni oni koji su godine proveli na Markovu trgu. Tek je nekoliko primjera jasno i nedvojbeno. Većina ostalih identiteta ostat će skrivena, ne zato što je Mirela Holy tako htjela, nego zato što se izgubila u općenitim opisima. I zato što je, ipak, svjesna da masa napisanog provocira tužbe. Najsočniji dio ostat će neprobojan i dugovječnim političkim protagonistima. Naslovljen je “Ulaz i izlaz – kako ući u politiku, napredovati i ne izaći iz nje”, s lajtmotivom da “politika poput svjetiljka moljce privuče i najogavnije moralne nakaze koje možete zamisliti”.
Case study je jedan urbani pravni djelatnik koji se u više navrata neuspješno pokušao politički realizirati. “U izgradnji uglađene građanske slike svoju ulogu imala je i bivša supruga, također pravne struke, visokopozicionirana u hrvatskim hramovima sudstva. Sudbena vještica je otišla na službeni put. Odlično! – sretno je pomislio u sebi naš uglađeni pravnički dendi – Moći ću pustiti majmunčića s lanca kada ova ženturača okrene leđa. Problem je nastao kada se sudbena vještica, ženturača od formata, kako to već biva, ranije vratila s puta i u svom bračnom krevetu našla svog uglađenog pravničkog supruga u strasnom klinču s maloljetnim muškim, ipak ne majmunčićem, ali dječarcem...”
Ima Mirela Holy i ženski primjer nakaznosti koja proizlazi iz “činjenice da se wannabe mlada uspješna poduzetnica obilato koristila mindžos strategijom za poslovno napredovanje i ciljano upuštala u seksualne odnose s gospodom na menadžerskim pozicijama u tvrtki u kojoj je radila, te je odnose snimala, a spomenutu navučenu gospodu – ti su papci svi odreda bili u braku – potom ucjenjivala ne bi li joj osigurali nesmetano napredovanje na poslu. Ne zbog poslovnih iliti umnih znanja i taktika, već zbog onih koje počivaju petnaestak centimetara ispod pojasa. I tako je to uspješno išlo neko vrijeme dok nije naišla na opakijeg igrača od sebe. A taj nije dopustio sebi da ga ova kreatura ucjenjuje, već ju je njezinim vlastitim oružjem – seks, laži i video vrpce uklonio iz tvrtke. Filmić je još neko vrijeme bio pregledavan u firmi, ali je taj ljudski otpadak uskoro zaboravljen...”
Mirela Holy progovara isključivo iz pozicije moralnog autoriteta, a i ne pomišlja da bi sličice iz života i rada bivšeg premijera Milanovića koje Mirela Holy sada politički posthumno obznanjuje javnosti – mogle biti ljaga i na njoj. Ako su točne, moglo bi se očekivati od takve čistunice da je javno raskrinkala Milanovića, prijavila ga barem Povjerenstvu za sukob interesa. Nije, ali ga sada, pet godina poslije, proziva zato što je promjenama zakona uoči raspuštanja parlamenta spasio brata od bankrota: “Bio jednom jedan vladar koji je imao mlađeg brata. Taj je braco bio nestašan i neodgovoran, stalno je upadao u probleme i onda očekivao da ga stariji, moćni braco izvlači iz nevolje. Ali principijelni vladar, poštenjačina velikog kalibra, to nipošto nije činio. Jer on ni bratu rođenom, sam je više puta rekao, ne bi pomogao kada bi se to kosilo s njegovom vrlo visoko postavljenom, vrlo istančanom, gotovo tankoćutnom moralnom ljestvicom... Vladar je zbog braceka često zivkao vezire i tražio ih da prime njegova nestašnog bracu čije je polje interesa bilo poprilično široko...”
Intervencija za prijateljicu
Opisala je i okolnosti u kojima je morala otići zbog toga što je mejlom urgirala da se spasi tajnica, supruga njezina stranačkog kolege. Te dane “medijskog seciranja na živo” naziva političkom stravom, proziva novinare koji se nad njom moralistički iživljavaju, a zapravo su joj se, otkrit će nam Holy, osvetili jer ih nije htjela zaposliti. “Toj istoj demonskoj spodobi doslovce su plakali na ramenu zbog teške sudbine hrvatskih novinara i tražili od nje da im pomogne u pronalasku novog radnog mjesta. Naravno, na sigurnim državnim jaslama.”
Onim čitateljima koji bi mogli posumnjati da je iznevjerila svoju čestitu političku agendu i zapitati se kako ima “pravo moralizirati kada svi dobro znamo da si upravo zbog pogodovanja i zapošljavanja prijateljice morala otići iz Vlade pa si upala u jamu koju si kopala drugima” – kategorički će odgovoriti kako njezina obitelj nije profitirala. “Možda obitelj te Vražice i nije profitirala, ali jest tajnica za koju se založila a ta je pak bila supruga njenog stranačkog kolege i to onog koji joj je besplatno radio nekakve studije. Kao da bi joj besplatno radio studije da mu nije platila političkom korupcijom – intervencijom za njegovu suprugu! Možeš misliti!” piše Holy.
Vitez i vladarica
U dijelu posvećenom spinu i žrtvovanju viteza da bi se spasilo kralja opisuje vrlo moćnog političkog Zmaja koji je “finiš političke karijere odlučio odraditi u predsoblju vladarskih dvora, kao utjecajni dvorski savjetnik zgođušne nam vladarice”.
Mirela Holy piše: “Između vladarice i dvorskog savjetnika vladala je velika uzajamna sloga i poštovanje sve dok se vladarica nije našla u prilično nezgodnoj političkoj situaciji zahvaljujući vlastitoj nesmotrenosti i osjećaju nedodirljivosti. Naime, sredstva javnog priopćavanja su otkrila da je vladarica pomilovala nekoliko prilično spornih osoba od kojih je jedna bila bankar osuđen zbog opraštanja kredita tajkunu koji je bio najveći donator vladaričine izborne kampanje.... Paralelno s tom pričom, istina, više u medijskim i političkim kuloarima no u sredstvima javnog priopćavanja, počela se provlačiti i pričica o prilično nezgodnim prijateljskim odnosima između poduzetničko-sportskog polusvijeta koji dobru prijateljicu daruje nakitom vrijednim par desetaka tisuća eura. Zbog opasnog narušavanja šarmantnog dojma o liku i djelu vladarice uslijedila je panika i bijes vladarskih dvora te pokušaj smjene glavnog državnog špijuna. Blitzkrieg pokušaj vladarice da smijeni neugodnog špijuna koji je previše znao nije uspio, ali se ona uporno nastavila trsiti dok joj to nakon gotovo tri mjeseca nije najzad i uspjelo... Na samom početku neugodne afere o pomilovanju tajkuna povezanih financijskim malverzacijama s vladaričinim financijerom izborne kampanje spin doktori su se EUREKA! originalno dosjetili kako je u ovakvoj nezgodnoj situaciji najbolje primijeniti metodu žrtvuj viteza kako bi sačuvao i spasio vladar.”
Mirela Holy, obuzeta pravedničkim gnjevom, obrušava se na sve; lijeve, desne, centriste, ustaše, partizane, svoje i konkurenciju, Crkvu, medije, civilne udruge, zaštitarske udruge kojima je samo do isisavanja novca, Amerikance, orahovce koji je nisu bili dostojni, premijere, jupitere i bogove, stranačku pješadiju... Svi su oni isti, jer ne slijede moralne zasade koje Mirela Holy ni u ludilu ne bi pogazila. Nema razlike, trpko ćuti ona, s tim da su joj jednom krivi napuhani bogovi s Olimpa, drugi put horde mediokriteta okupljene u ešalonima koje nije u stanju uništiti ni nuklearna eksplozija. “Politika i moć ne kvare ljude. Politika i moć samo do kosti i srži pokažu tko je kakav čovjek. A ljudi, nažalost, nisu heroji, pa čak ni moćni i strašni zmajevi, već mali ljigavi crvići i gliste. Nu, sada sam vas zagolicala i htjeli biste znati i naučiti prepoznati pripadnika ešalona?” guče Mirela Holy na počecima svog vodiča. Ešalonci se zaklinju na “vjernost do smrti odanom vođi za kojeg bi dali sve; dušu, srce, krv, sve unutarnje organe pa i vanjske – neki bi se čak odrekli i onog organa koji s vremenom nauče podmazivati afričkom šljivom...”
I tako to ide, ne istim ritmom, ali istim stilom na dvjestotinjak stranica. A zašto je Mirela Holy sebi ovo napravila? Odlučila se žrtvovati. Za razvoj demokracije i prosvjetljavanje birača. Smatra da su svi zaslužili da se “odškrinu vrata tog smrdljivog, užeglog svinjca zvanog visoka politika i udahnu malo tog paklenog vonja”. Vjerojatno nije računala na to da bi se pritom mogao osjetiti njezin vlastiti vonj. Pisala je zato da obični građani, njezini budući čitatelji povrate moć koju imaju. Od svojih čitatelja očekuje da će nakon njezinih političkih lekcija biti na “pravom putu da postanu adepti političkih misterija”. I pametno izabrati. A postoji mogućnost koju je sama otvorila: “Gdje su luđačka kola da ju u stezuljama otpreme na višemjesečni odmor? Očigledno je za nju debakl na parlamentarnim izborima bio previše. Žena je, nema sumnje, otišla na kvasinu ili u najboljem slučaju slomila živce... Tužno.”
