POZADINA ULTIMATUMA KATARU

AKCIJA: UŠUTKATI AL JAZEERU Zašto zapravo saudijski blok želi uništiti globalnu televiziju čija podružnica emitira program i u našoj regiji

Naseem Zeitoon / Thomas Mukoya / Reuters

Zgrada Al Jazeere, Doha i emir Tamim bin Hamad Al Thani

 

Ušutkavanje globalne televizijske mreže Al Jazeere i svih njezinih filijala jedan je od 13 zahtjeva u ultimatumu koji su Kataru dale četvore njegove susjede iz Perzijskog/Arapskog zaljeva: Kuvajt, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, te Bahrein, a uz njih i Egipat. Osim Al Jazeere Katar bi morao zatvoriti medijske franšize koje “sufinancira izravno ili neizravno”, “uključujući Arabi21, Rassd, Al Araby Al-Jadeed, te Middle East Eye”, jer da služe medijskom promoviranju Muslimanskog bratstva, integralističke organizacije koju egipatska vlast smatra terorističkom (a i još neke države to smatraju).

Pet država (zvanih i: saudijski blok) optužuju Katar za miješanje u unutrašnje poslove drugih država (ponajprije njih petorih). Očito, medijske (sadržajem: novinske) organizacije ne smatraju obavijesnim sredstvom, dakle instrumentom informiranja, nego oruđem indoktriniranja i miješanja u unutrašnje poslove. U mentalnom i moralnom sklopu iz kojega proizlazi taj ultimatum, informacija mora biti u službi državne politike ili je ne smije biti, jer čim nije pod kontrolom vladajućega ideološkog aparata, ona je percipirana kao “neprijateljska propaganda”.

Kao medijski djelatnici možemo se praviti važni opazivši koju stratešku važnost medijskoj informaciji (odnosno dezinformaciji, ovisno o kutu gledanja) daju te države. Ili njihov partner Donald J. Trump, koji je twittao videoclip u kojemu sastavlja sa zemljom CNN, jedinu globalnu televizijsku mrežu veću od Al Jazeere. Kao i muslimanski integralisti wahhabitske ekstrakcije, i Trump smatra glasila koja ga ne maze “neprijateljskom propagandom” koju treba srušiti i zgaziti.

Poguban pritisak

Kada se time, makar na razini video-prijetnje, bavi čelnik vojno i politički najmoćnije velesile na svijetu, naime predsjednik Trump, ili kada to na razini ultimatuma čine veoma bogate zemlje – peta, osma, dvanaesta i četrnaesta mjereno društvenim brutoproizvodom po glavi stanovnika – onda je posrijedi ne samo zastrašivanje nego ozbiljan, potencijalno poguban pritisak na funkciju medija, a time na ljudske slobode.

Novinarske organizacije i redakcije širom svijeta osudile su taj ultimatum, a osobito zahtjev da se ukine Al Jazeera. Mnogi tvrde da je to zahtjev bez presedana. Ipak nije. Prije 103 godine naša je tadašnja država, Austro-Ugarska, poslala Srbiji ultimatum od 11 točaka, a prvom prvcatom je od Beograda zahtijevano “da spriječi izdavanje publikacija koja potiču mržnju i neprijateljstvo prema Austro-Ugarskoj” (pa da iz obrazovanja ukloni sve što bi makar moglo poslužiti propagandi protiv Austro-Ugarske itd.). Srbija je – što se obično zaboravlja – uvjetno prihvatila sve točke osim pete, kojom je naš kralj Frane Josip zahtijevao da austro-ugarski organi provode istragu protiv subverzivnih elemenata na teritoriji Kraljevine Srbije, jer je smatrala da bi time povrijedila svoj Ustav i suverenitet, Austro-Ugarska je objavila rat, razbila Srbiju, ali se slavno raspala ne izdržavši četiri godine svjetskog rata. Pouka da treba paziti kako se sastavljaju ultimatumi i ne zagristi zalogaj veći od grkljana. Tipično je da je beogradska Vlada lako pristala na gušenje slobode tiska, protiv koje je i svoga tadašnjega najvećeg književnika Branislava Nušića strpala “u aps”.

Pritiskom na Katar saudijski blok želi izazvati uznemirenje pučanstva i, možda, iznuditi dvorski udar, kako bi se svrgnuo sadašnji emir Tamim bin Hamad Al Thani (37), a još više kako bi se neutralizirao njegov otac Hamad bin Khalifa Al Thani (65) koji je abdicirao 2013, ali mnogi smatraju da i dalje vuče konce i da zapravo on vodi politiku kojom se Katar emancipirao prvo ekonomski, a onda i politički od arapskih susjeda.

Thomas Mukoya / REUTERS

Katarski emir Sheikh Tamim bin Hamad al-Thani u posjetu Keniji

 

Kataru – najbogatijoj zemlji na svijetu na temelju kriterija društvenoga brutopro­izvoda po stanovniku (127.660 dolara godišnje po tablici Međunarodnoga monetarnog fonda, po tome ispred Luksemburga, Macaoa, Singapura, Bruneija, pa spomenutoga Kuvajta; Hrvatska je pedeset i sedma sa 22.759 dolara godišnje po stanovniku) – ultimatum bi nametnuo uspostavljanje desetogodišnjega inozemnog nadzora, zabrana veza s oporbom u drugim državama, te prekid veza s Iranom.

Rast cijena nafte

S jedne strane se Iran, nakon dokidanja sankcija, ponovo pojavio kao konkurent u trgovini energentima – a sve sukobljene zemlje ovise o njima, to jest o petrodolarima: Egipat posredno, jer ga investicije i pomoć iz pojedinih petrodolarskih zemalja drže iznad površine upravo onoliko malo koliko je dovoljno da grca ali da se ne udavi u deficitu i dugu, ostale neposredno. Situacija se izmijenila i utoliko što je povišenje cijene nafte omogućilo Sjedinjenim Državama da više ne ovise energetski o Saudijskoj Arabiji, budući da sada proizvodnja iz nafte iz škriljaca, kojima Sjedinjene Države Amerike obiluju, više nije puno, ili čak uopće skuplja. Zaljevske zemlje su tako izgubile moćan instrument ucjenjivanja Washingtona, koji je s wahhabitskim kraljem Abdulazizom ibn Saudom i saudijskom dinastijom sklopio petrolejsko savezništvo još za predsjednika Franklina D. Roosevelta.

S druge strane, sunitskim wahabbitima (bosanski: vehabijama) odnosno salafitima (bosanski: selafijama; kako se zovu otkako je Ibn Wahhab prije tri stoljeća insistirao da se muslimani vrate na praksu salafâ, prvih triju naraštaja muslimana, kada je džihad bio i osvajački rat protiv inovjernih država) smrtni su neprijatelji ne samo pripadnici drugih vjera (najžešće jazidi), nego i pripadnici inih muslimanskih denominacija, jer ih smatraju otpadnicima od prave vjere – a u žešćoj varijanti islama otpadništvo se kažnjava smrću. Iranci su pak mahom pripadnici druge denominacije, šijitske (bosanski: šijje).

Ekonomski i religijski rezoni (pučki: pohlepa i mržnja) tu se isprepliću u gordijski metež.

Da metež bude veći postarao se sâm predsjednik Trump. On je sankcije Kataru u prvom trenutku američkoj publici jednim twittom predstavio kao svoju pobjedu, kao rezultat svoga dva dana ranije održanog sastanka s vođama muslimanskih zemalja u Rijadu, glavnom gradu Saudijske Arabije. Prema američkim izvorima, Trump u tom trenutku nije imao pojma (jer se nikada nije potrudio to proučiti) da je u Kataru najvažnija američka vojna baza na području Zaljeva (kamo ju je Washington morao preseliti iz Saudijske Arabije poslije prijetnji Al Qa’ide saudijskoj wahhabitskoj dinastiji). U Kataru je i turska baza, s avijacijom i jurišnim kopnenim snagama.

Nove sankcije

U ultimatumu se zahtijeva da Katar zatvori tursku bazu. Turska je to odbila.

I Katar je odbio ultimatum, i prije negoli je istekao u nedjelju. To je i novinarima u Rimu potvrdio katarski ministar vanjskih poslova Mohammed bin Abdulrahman bin Jassim Al Thani, koji je došao u Evropu tražiti podršku svojih partnera u Uniji. Zemlje koje su zaprijetile produljile su ultimatum za još tri dana, dakle do srijede, kada je ovaj broj već bio u tisku.

U svakom slučaju, iako su Kataru poručile da će sam biti “kriv za posljedice” ako odbaci ultimatum, preko vikenda su dale znati da “razmatraju nove sankcije”, što je indirektno značilo da zasad ne planiraju vojnu akciju. Prvi krug sankcija, već primijenjen i prije ultimatuma, obuhvatio je zatvaranje granica od 5. lipnja, prekid prometa s Katarom i prekid trgovine. Katar jest bogat, i energentima i novcem, ali ne i hranom. Lavovski dio hrane uvozi. Saudijski blok blokadom može katarsko stanovništvo dovesti na rub gladi.

Izlaz bi mogao biti u intervenciji Irana, makar humanitarnoj – ali postoji bojazan da se upravo želi iranska intervencija, bilo kojeg tipa, kao casus belli, kao povod za ratni obračun s Iranom.

Naseem Zeitoon / REUTERS

Doha

 

U Iranu je u ponedjeljak vrhovni duhovni vođa ajatolah Ali Hamnei i službeno potvrdio ponovni izbor hodžatoleslama Hassana Rouhanija za predsjednika Islamske Republike. Istodobno je u Tehrānu Total potpisao ugovor s Iranom (uz nazočnost kineskih partnera) o razvitku novoga, gigantskog ležišta zemnog plina, nazvanoga Južni Pars. To je prva velika investicija sa Zapada u Iranu nakon preklanjskog skidanja sankcija zbog razvitka nuklearnog naoružanja. Kako ležišta ne poštuju ni granice ni obale, to divovsko polje se proteže ispod Irana i ispod Katara, odnosno njihovih teritorijalnih voda.

Katar je već i zbog toga upućen na suradnju s Iranom, koja mu se, uostalom, financijski isplati.

Orijentacija na EU

Ponetko u tome vidi ključ: Iran (a onda i Katar s njime) orijentiran je na Evropsku uniju, pošto su veze s Washingtonom i dalje zapravo prekinute, a Trump prijeti da će raskinuti dogovore svog prethodnika Baracka Obame s Rouhanijem. Petore države koje su postavile ultimatum oslonjene su pak o Sjedinjene Države Amerike.

Visoki povjerenik UN za izbjeglice Zeid Ra’ad al-Hussein osudio je zahtjev saudijskog bloka za ušutkivanje Al Jazeere kao “neprihvatljiv napad na pravo slobode izraza i mišljenja”. Taj dužnosnik, prethodno jordanijski diplomat, ima i osobnih ili bar obiteljskih razloga za pizmu na saudijske vlasti. On je odvjetak hašimitske dinastije, tj. potomaka Muhammedova praunuka Hašima, nominalni je irački prijestolonasljednik, pradjed mu je bio Hussein bin Ali, posljednji hašimitski šerif Mekke i kralj Hedžaza, čiju je zemlju okupirao i njega svrgnuo wahhabitski saudijski vladar Nedžda Abdulaziz ibn Saud, čiji sin Salman sada vlada Saudijskom Arabijom. Tako su se u međunarodnu raspru upleli i detalji tipični za sapunice (iako Trump više podsjeća na loš a skup sit-com).

Ironičan je podatak da je saudijski dinastički klan zapravo omogućio nastanak Al Jazeere. BBC je bio prva televizijska mreža koja se dosjetila da je arapska publika širok bazen kojemu se mogu ponuditi programi, filmovi i, naravno, reklame. BBC Arabic Television je 1994. pokrenula Orbit Communications Company sa sjedištem u Rimu. To je bila filijala saudijskog holdinga Mawarid, čiji je vlasnik bio prvi rođak tadašnjega saudijskog kralja Fahda (i sadašnjeg Salmana) princ Halid ibn Abdullah, nećak kralja Abdulaziza. Program je ukinut 1996. nakon jedne epizode Panorame koja je bila kritična spram saudijske vlade. BBC je pokušao nastaviti emitiranje preko neke ine kuće, ali Saudijci su naprosto protjerali program sa svog satelita, a Englezi tada nisu imali na raspolaganju neki ini satelitom uperen baš onamo gdje žive Arapi. Ekipa od oko 150 urednika i realizatora, izvrsno obrazovanih i instruiranih na BBC-ju u poštivanju etosa uravnoteženosti, uljudnosti i poštenja, ostala je vrtjeti palcima i čekati otkaz. Dio njih je preuzela Al Jazeera, koja se stigla lijepo razviti prije negoli je BBC 2008. ponovo pokrenuo svoj kanal BBC Arabic TV.

Naseem Zeitoon / REUTERS

Sjedište Al Jazeere u Dohi

 

Sedamdesetak redakcija

Al Jazeera Media Network pokrenut je baš 1996. Odabrano je opće ime: Al-Jazeera koje znači Otok (usporedi u nas mjesta koja se zovu Otok, Siget ili Izola). Tako se zovu i Algeciras, i Alger i mnoga druga mjesta, ali to je arapski naziv i za Mezopotamiju, a i za sam Arapski poluotok. Njezin pokretač i predsjednik, šejh Hamad bin Thamer bin Mohammed Al Thani, član katarske vladajuće dinastije iznikle iz plemena Al Thani, odmah ju je zamislio široko, panarapski.

Mreža ima sedamdesetak redakcija po svijetu (više od nje ima samo BBC), upošljava ukupno 12.000 ljudi. To je, zapravo, krovna mreža za nekoliko inih mreža, specijaliziranih bilo tematski, bilo jezično. Vijestima se bave Al Jazeera na arapskom jeziku, pokrenuta iste 1996, po uzoru na BBC i CNN, te Al-Jazeera Mubasher Al-‘Amma (opća uživo) pokrenuta 2005, koja prenosi konferencije i događaje na arapskome, bez komentiranja. Al-Jazeera English je mreža na engleskom jeziku, pokrenuta 2003 (kablovska i satelitska pretplatnička Al Jazeera America djelovala je od 2013. do 2016, ali okupila je premalo pretplatnika pa je ukinuta uslijed ekonomskog fijaska), a Al Jazeera Balkans na bosanskome, hrvatskome i srpskome. Ona je pokrenuta 2011 i jedina nema sjedište u katarskome glavnom gradu Dohi, nego u Sarajevu (u Carigradu je 2013 osnovana Al Jazeera Türk, sa zadatkom da emitira na turskome, ali je ukinuta 2014 prije prve emisije: očito je bilo riskantno nuditi slobodnu informaciji u Erdoğanovoj Turskoj). Na arapskome su još beIN Media Group koja je usisala Al Jazeera Sports (i kupila Miramax), pa obrazovni program Al Jazeera Documentary (pokrenut 2007). Djeci su namijenjena dva kanala: pred­školski Baraem pokrenut je 2009, a školski JeemTV 2013. Uz to idu dva portala: internetski Al Jazeeera.com, te tabletski i smartphoneski AJ+ (i za IOs i za Android).

Preklani je počela priprema kanala Al Jazeera Indonesia, a radi se i na pokretanju kanala Al Jazeera Kiswahili: prvi za najmnogoljudniju muslimansku zemlju na bahasi, a drugi za istočnoafričko područje na svahiliju. Još 2006 počela je priprema kanala Al Jazeera Urdu za Pakistan, ali nikada nije pokrenut.

Dosadašnje zabrane

Al Jazeera na arapskome postavila je nove standarde u arapskom svijetu. Teško bi je se moglo nazvati posve demokratskom, ne smije kritizirati katarsku vlast, nije nepristrana. Ali iritira moćnike i kada barata samo suhim podacima. Bahrein ju je zamračio 2000 zbog vijesti o lokalnim izborima, optuživši je “za cionizam”. USA su zatvorile njezine iračke urede za okupacije 2004. Zamračili su je 2011 Mubarakov Egipat, 2013 Al-Malikijev Irak i Al-Sisijev Egipat, Indija joj je zabranila emitiranje na pet dana jer Al Jazeera nije objavila kartu s Kašmirom u indijskim granicama…

Philip Seib je prije devet godina objavio knjigu The Al Jazeera Effect o utjecaju novih medija na prekrajanje politike u svijetu. Taj termin je prvi iskoristio Simon Henderson još 2000, objasnivši da je suština efekta što su arapski režimi pojavom Al Jazeere izgubili monopol na informacije u svojim zemljama.

Upravo to – bitka za informacijski monopol kao ključ političkog monopola – jest razlog zašto je Al Jazeera, nipošto savršena, toliki bauk saudijskom bloku i sličnima.

Naseem Zeitoon / REUTERS

Redakcija Al Jazeere u Dohi

 

Iz drugih medija


Izdvajamo