GLOBUSOVA ANALIZA

ALEKSANDAR SVEMOĆNI, VLADAR NEOGRANIČENIH AMBICIJA Srbija mu više nije dovoljna: Vučić želi postati vođa svih Srba u regiji i lider cijelog Balkana

REUTERS

Aleksandar Vučić

Novi predsjednik obavlja konzultacije o izboru svog nasljednika na mjestu premijera, koji će biti potpuno pod njegovom kontrolom, no planovi su mu mnogo veći...

U Srbiji ništa novo - i nakon Vučića Vučić. I ne samo to – Vučić je “sve i svuda”. Unatoč tome što nema ustavne ovlasti da bude apsolutni vladar Srbije (odnosno Srbija nije predsjednička republika) predsjednik Aleksandar Vučić to ipak jest, i to se u Beogradu podrazumijeva. Prije koji dan, čim je zasjeo u predsjedničku fotelju, započeo je konzultacije o izboru svog nasljednika na mjestu premijera, nekog svog bizarnog austinpowerovskog Mini-Meja, koji će biti njegova transmisija ili tek jeka.

– Srbija ima tim oličen u predsjedniku, a na u Vladi. Predsjednik neće sjediti sa strane - rekla je jedna od njegovih najbližih suradnica Zorana Mihajlović, koja, između još dva-tri kandidata, pretendira na ulogu “mini Vučića”. To nema nikakve veze s Ustavom Srbije.

Kršenje ustava

Nebojša Stefanović je kazao kako je ustavna dužnost predsjednika da nadzire i kontrolira rad Vlade, ali toga apsolutno nema u Ustavu, to nisu predsjedničke ovlasti. To je kršenje Ustava - kaže pak srbijanski analitičar Dejan Anastasijević. On navodi kako je to elastično tumačenje Ustava te da je takav pristup vrlo opasan jer koncentrira preveliku vlast u rukama jednog čovjeka. On čak napominje kako mu je i prisega Aleksandra Vučića u Skupštini (inauguracija sa stranim gostima tek će biti) po svojoj pompoznosti više sličila na krunidbu te ističe kako Vučić sebe doživljava kao “nasljednik Nemanjića”, gotovo mitskih, srednjovjekovnih vladara Srbije. No, bilo kako bilo, Vučić se nametnuo (a tu mu snagu daje dvotrećinska skupštinska većina, nedostatak ozbiljne oporbe, pogotovo iz građanskog kruga, te nadzor nad velikom većinom srbijanskih medija koji se također uređuju na daljinski upravljač iz Vučićeva ureda) ne samo kao apsolutni vladar u svojoj zemlji nego ima i puno veće ambicije da zagrabi i šire – da oko sebe okupi i Srbe iz regije, te da igra i ulogu nekakvog lidera Balkana. Očito je da mu je okvir Srbije preuzak za njegove političke ambicije, ali takvo ponašanje ne izaziva oprez samo u Srbiji nego i u okruženju. Nakon Slobodana Miloševića Vučić u svojim rukama ima gotovo neograničenu moć. Kako će to ispasti, tek ćemo vidjeti. Mnogi se sjećaju da s Miloševićevim ambicijama Srbi nisu dobro prošli, a da ne govorimo o ostalima. Uostalom, iz povijesti znamo da ni s drugim vođama koji su željeli biti “svesrpski” nije prošlo najbolje. No, ne treba smetnuti s uma da je Aleksandar Vučić, koliko god su javno izneseni strateški prioriteti Srbije drugačiji (pristupanje Europskoj uniji) i većina njegovih najbližih suradnika na koje se oslanja (Aleksandar Vulin i Ivica Dačić), izašao ispod Miloševićeva (velikosrpskog) šinjela, a da se on nikada nije izjasnio (ili odrekao) ratova iz 90-ih, Miloševićeve osvajačke politike ni svoje uloge u tadašnjim događanjima. Vučić bi trebao jasno reći što o tom misli te zamjera li Miloševiću što je pokrenuo ratove ili to što ih je izgubio. Naime, NATO-ova intervencija 1999. ili posljedice Oluje neke su od glavnih poluga Vučićeva populističkog patosa, ali nikad se ne ulazi u bit stvari tadašnjih događanja i izbjegava se odgovor što je prethodilo jednom i drugom događaju, koji su bili uzroci i razlozi (zadržava se samo na posljedicama koje mu odgovaraju), nego se samo patnički komemorira “bezočni napad na Srbiju” kao da je ničim izazvan. Recimo, kada se govori o “gubitku” Kosova, Milošević je tu potpuno amnestiran. Ljudi se, naravno, mijenjaju ili mogu mijenjati, ali kod njega je to tek formalna retorika koja bi se morala podrazumijevati. Recimo, otišao je u Potočare (gdje je bio žrtva fizičkog napada), ali je prethodno sve učinio da uz pomoć Rusije minira britansku deklaraciju o zločinu u Srebrenici u Vijeću sigurnosti.

”Novi Tito”

Druga zanimljivost jest Vučićeva želja da se pozicionira kao “novi Tito” na području bivše Jugoslavije. To, prvo, izaziva nelagodu zbog njegova backgrounda, ali je k tome još i tragikomično jer je ta ambicija u potpunoj suprotnosti s Titovom političkom paradigmom, čak i ako je potpuno lišimo “komunističkog aspekta”. Ta ambicija, sigurno, izaziva i blagu zebnju kod ostalih naroda bivše Jugoslavije.

No, Vučić ima svoju agendu. Tako je na sastanku regionalnih čelnika u Sloveniji (Brdo–Brijuni) opet izjavio da će se svim snagama zalagati za ekonomsko jedinstvo te stabilnost regije i mir. Ta je njegova želja u suprotnosti s potpuno suludim zveckanjem oružjem i zazivanjem ratova te retorikom mržnje prema svim ostalim narodima i državama na ovom prostoru, što je gotovo svakodnevno prakticiraju beogradski tabloidi koji su, kažu u Beogradu, pod kontrolom Aleksandra Vučića. Ne prođe ni dan da se ne govori kako će Hrvatska vojno napasti Republiku Srpsku, kako Albanci s Kosova namjeravaju napasti Makedoniju ili imaju plan da napadnu Srbe na Kosovu, da stvaraju Veliku Albaniju (na toj zavjeri već se mjesecima iscrpljuju i srbijanski mediji i političari), kako Bošnjaci imaju neke mračne planove i žele ratovati ili da će Crna Gora (Đukanović) u obračun s tamošnjim Srbima.

Sva ta upozorenja dolaze iz obavještajnih kanala Rusije. Fiktivni ratovi i realna mržnja koja se slijeva iz beogradskih tabloida (i ne samo njih) vrlo su zabrinjavajući zbog unutarnjeg duhovnog stanja u samoj Srbiji. Stvara se shizofrena situacija – red miroljubivih poruka “novog Nemanjića” i red “komšijskih ratnih prijetnji koje će Rusi onemogućiti”, sve garnirano uvredama na račun ostalih u regiji – Hrvati su uvijek i samo “ustaše”, Albanci su “šiptarski provokatori”, Milo Đukanović “gnjusni izdajnik”, novi makedonski premijer Zoran Zaev je “šiptaroljubac”, Bošnjaci su islamisti i slično. To je možda sve ”marginalno” tabloidno zveckanje oružjem, ali truje atmosferu i to svjesno. Je li to sve u funkciji Vučićeve ambicije da se predstavi kao mirotvorac Balkana dok svi ostali žele samo rat i siju mržnju prema Srbima, pa su sva sredstva dopuštena? Nije li tako bilo i krajem 80-ih? Analogija koja uznemirava i koja unosi nestabilnost u regiju. Ako je plan predsjednika Vučića da sve oko sebe proglasi diletantima, opasnim ljudima koji su spremni samo na nasilje u sukobe, a sebe i Srbiju predstavi kao jedinu garanciju stabilnosti na Balkanu, onda mu i nije neki plan jer mu retorika ne odgovara činjenicama. Osim toga, teško je među zemljama bivše Jugoslavije naći ijednu koja bi u ovom trenutku mogla biti lider regije i koja zadovoljava minimalne uvjete za to. Pogotovo to nije Srbija sa svojim bremenom nedavne prošlosti. Uz to, nije dio euroatlantskih integracija, a šepa, kao i ostali, u još nekoliko ključnih elemenata – ekonomija joj je slaba, financije boležljive, politički je nestabilna, konzervativne i nedemokratske ideje jačaju, a tu je i katastrofalna demografska slika, uz veliko iseljavanje, uglavnom mladih i radno sposobnih ljudi.

Rusija ili EU

Srbija i Vučić imaju još jedan problem, a to je sve veći pritisak da se konačno odredi između Rusije i EU. Rusija, koja sve više gubi prostor u Europi, želi od Srbije učiniti svog pouzdanog političkog i vojnog saveznika. Stoga je neprekidno obasipa ponudama za oružje, od sofisticiranih proturaketnih sustava Buk ili S-300 do najmodernijih MiG-ova, tenkova i ostalih vojnih đakonija. Jesu li stalne tabloidne ratne prijetnje u funkciji pripreme Srba na velike vojne izdatke i je li ideja Aleksandra Vučića da na taj način bude lider Balkana?

Upozorenja iz Kremlja

Srbija je u opasnosti da postane otokom usred integrirane Europe, pa i mogući poligon Rusije za destabilizaciju regije, što Srbiji ne nudi dobru perspektivu. No, očito je da “plašenjem Rusijom” snage koje još ne mogu preboljeti Miloševićeve poraze liječe te svoje frustracije. Vučić je taj koji to može okončati, ali i podgrijavati. Upravo u tome se i krije tajna zašto je srpski nacionalizam danas proruski. Kremlj Vučića neprekidno upozorava da Srbiju ne smije uvesti u NATO. Unatoč njegovim obećanjima da se to neće dogoditi, čini se da mu ipak ne vjeruju sasvim. Naime, Vučić ima više sporazuma s NATO-om nego nova članica Saveza Crna Gora. Drugo, Vučić oteže da Rusima udovolji oko baze u Nišu. Oni traže da i ruski zaposlenici te baze imaju u Srbiji imunitet kakav je dan NATO-ovcima. U nedavnom komentaru ruske agencije RIA novosti vidi se da Vučiću ne vjeruju dokraja, jer su u riječima crnogorskog premijera Markovića da je Srbija pružala podršku crnogorskom putu u NATO iščitali Vučićevu neiskrenost. Uz to, Moskva neprestano šalje poruke da će priznanje neovisnosti Kosova biti uvjet za primanje Srbije u bruxelleski klub. Osim toga, Rusi u zadnje vrijeme mame Srbiju u svoj “postsovjetski EU” – Euroazijsku uniju. Kako je rekao hrvatski analitičar Božo Kovačević, Vučić bi se uskoro mogao naći u situaciji u kakvoj je prije tri-četiri godine bio ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič, koji je pod ruskim pritiskom odbio ponudu EU.

Vučić je u nezavidnom položaju, jer proklamira Srbiju u EU, ali, prvo, proces pristupanja zapinje, što mu otežava posao, bez obzira na to što će ga poslušati i njegovi birači i mediji koji su u većini antieuropski raspoloženi (to je još jedan Vučićev apsurd, sličan Plenkovićevu u Hrvatskoj), a, drugo, u Srbiji raste otpor prema Bruxellesu. Prema zadnjim istraživanjima, za ulazak u EU je ispod 50 posto Srba. Vrijeme ne ide na ruku Vučiću, a ni napetosti u okruženju nisu mu sklone. Doduše, on ima svu vlast u rukama, odluke donosi sam, te će i ovu zavrzlamu morati sam riješiti i odabrati.

Iz drugih medija


Izdvajamo