EKSKLUZIVNO U GLOBUSU

CIPAR U PLINSKOM RATU Kako je otkriće plinskih izvora trajno pokopalo nadu za mir između Grka i Turaka

REUTERS

Varosha je nekada bila poznata kao danas Ibiza ili Saint-Tropez. A onda je u tom predgrađu grada Famaguste na sjeveru otoka Cipra 1974. vrijeme stalo. Jedno od najpoznatijih svjetskih ljetovališta, u koje su dolazile Elizabeth Taylor i Brigitte Bardot, s oko 40.000 stanovnika, uglavnom grčkih Ciprana, napustilo je grad preko noći. Košulje i haljine ostale su u ormarima, hrana na tanjurima, novine otvorene na stolu... Danas, 43 godine poslije, prizor Varoshe djeluje nestvarno. Uz pješčanu plažu kao s razglednice, koja se pruža dokle pogled seže, poput kostura strše prazni hoteli s pet zvjezdica, utihnuli restorani, od patine vremena posivjele stambene zgrade. U ovu, prije sukoba turističku destinaciju broj jedan na Cipru, od 70-ih nije kročio nitko osim turskih vojnika. Crvene table sa slikom do zuba naoružanog vojnika i natpisom na nekoliko stranih jezika, zakačene za bodljikavu žicu, upozoravaju da nema ni fotografiranja, a kamoli ulaska.

Ekshumacije

Dvadeset kilometara od najvećeg svjetskog grada duhova ovih dana vrše se ekshumacije žrtava jedne od najvećih tragedija koja je tursko stanovništvo Cipra zadesila tog sudbonosnog ljeta 1974. Kuhalo je davno prije tog dana u kolovozu između grčkih i turskih stanovnika, ljudi su nestajali, i krv je dovoljno bila tekla da još 1964. na otok stignu prve mirovne snage UN-a. Za njih će turski Ciprani i danas sa zamjeranjem reći kako su “samo stajali i slali izvješća o ubijanju u New York”.

Kraj sela koja su tog davnog ljeta stradala u osvetničkom pohodu grčkih milicija – dok je turska vojska snažno napredovala prema sadašnjoj crti razgraničenja reagirajući tako na pokušaj pripajanja otoka Grčkoj – turski Ciprani izgradili su novu grobnicu u koju pokapaju žrtve masakra. Na spomen-ploči uklesana su imena nedužnih žrtava. Većinom je riječ o ženama, najmlađa žrtva bila je beba stara 16 dana. Ubojstvom 126 stanovnika gotovo su u potpunosti izbrisana tri turska sela. Pored fotografija poprišta zločina navedeni su citati iz 43 godine starih članaka stranih izvjestitelja. No, još jedan citat uklesan je – da se ne zaboravi – na mjestu najgorčih uspomena. “Ako Turska pošalje vojsku na Cipar, neće pronaći nijednog turskog Cipranina da ga spasi.” “Tadašnji grčki predsjednik Cipra, nadbiskup Makarios, to je zaista rekao”, objašnjava nam turistička vodičica.

Šačice kuća, razbacane po suhom kraju, danas navodno naseljavaju rođaci ubijenih, no dok ih svom snagom prži ljetno sunce, djeluju pomalo otužno. Posve je drukčije ozračje u dijelovima otoka bliže moru gdje na sve strane niču moderne bijele stambene zgrade, a ručnici za plažu suše se prebačeni preko ograda balkona. U Turskoj republici sjeverni Cipar, državi koju priznaje samo Ankara, na prostoru površine Istre, smješteno je gotovo stotinu hotela.

Propali pregovori

Svih ovih godina – a grčki i turski Ciprani mire se već gotovo pola stoljeća – turska je strana Varoshu držala pod ključem kao jedan od svojih najvećih aduta u pregovorima. Posljednji u nizu – u švicarskoj Crans-Montani, propali su prije mjesec dana. Time je, tvrde sada na turskoj strani, definitivno pokopana i ideja o federaciji koja je bila temelj svih dosadašnjih pregovora. “Grčka strana dokazala je da je svih ovih godina samo razvlačila pregovore bez stvarne namjere da se dođe do rješenja. Uostalom, oni već sada uživaju sve prednosti zbog međunarodnog priznanja i ne žele to, na ovoj strani otoka, dopustiti i nama”, ističu pregovarači TRNC-a.

U Švicarskoj je grčka strana postavila uvjet “nula vojnika, nula garancija” i time uvjetovala nastavak dijaloga. No, garantorski sustav, koji daje pravo intervencije Grčkoj, Turskoj i Velikoj Britaniji kao bivšem upravitelju otoka, u slučaju da prosude da je to potrebno, nešto je na čemu turska strana inzistira. Drugo sporno pitanje bilo je ono prisustva turskih vojnika na otoku. “Možemo razumjeti da 40.000 turskih vojnika grčka strana doživljava kao prijetnju”, tumači nam Mustafa Akinci, predsjednik TRNC-a. No, Ankara je pokazala volju da se brojka značajno smanji. “Ako bi ostalo nekoliko stotina vojnika, oni ne bi mogli biti prijetnja, a nama bi pružili osjećaj sigurnosti”, objašnjava Akinci, ljevičar kojeg su građani izabrali nadajući se da će kao umjerena politička figura smekšati grčku stranu i dovesti do uspjeha pregovora.

Pravi razlog što do dogovora ponovno nije došlo, tumači Akinci koji je pregovore vodio, nema veze s prisustvom turske vojske, zamjenom teritorija ili rješavanjem pitanja povrata imovine zapele na “pogrešnoj” strani poput Varoshe, što zahtijeva grčka strana. Problem je podjela političke moći. Turski Ciprani, iako čine 18 posto stanovništva, žele ravnopravnost u upravljanju otokom i odbijaju da ih se tretira kao eventualno povlaštenu manjinu, a to im nudi grčka strana.

Predsjednička palača, u kojoj s nama razgovara, smještena je u jezgri stare Nikozije, i samo koju minutu udaljena od bodljikave žice koja je prije 40-ak godina rastegnuta centrom grada po tzv. zelenoj liniji razgraničenja koja je između posvađanih otočana stvorena 10 godina prije. U ogromnom, modernom hotelu koji je zajedno s obiteljskim kućama zaglavio na ničijoj zemlji danas živi dio od oko 1000 UN-ovih mirovnjaka. Linija kojom je otok rasporen na dva dijela u Nikoziji je najuža i moguće je uhvatiti komadiće “neprijateljske” strane udaljene nekoliko metara. Godina je 2017., no to je slika iz središta posljednjeg podijeljenog glavnog grada na svijetu, čiji je južni dio uz to glavni grad jedne članice EU.

Pred predsjedničkom palačom vijori se zastava turskog Cipra – navlas ista kao turska, samo što su mjesta zamijenile crvena i bijela boja. Naši domaćini objašnjavaju kako je “ironično da je zastavu grčke strane dizajnirao turski Cipranin”, ali još je veća ironija što su na njoj dvije maslinove graničice, simboli mira. Dvije biste nasuprot ulaza u palaču savršeno zrcale želje stanovnika sjevernog Cipra u vezi s budućnošću otoka. Jedan od kipova predstavlja Raufa Denktaşa, prvog predsjednika samoproglašene države turskih Ciprana – TRNC-a. Većina turskih Ciprana, kažu nam, podržava to rješenje – dvije države, po mogućnosti s dobrim međususjedskim odnosima, i članice EU. Drugi je Fazıl Küçük, potpredsjednik u prvoj i zasad zadnjoj vladi ciparskog jedinstva koja se stropoštala 1963., tri godine nakon formalnog britanskog predavanja otoka na samostalno upravljanje dvjema zajednicama.

Kraj medijacije

Prvi pregovori o miru održali su se još 1968. u Bejrutu. No, sve, čini se, ima svoj kraj. “Grčka strana mora iskreno reći što želi”, ističe Akinci. “Ne možemo pregovarati još 50 godina. Ako nećemo stvoriti federaciju, mlađe generacije odlučit će nešto drugo.”

Ministar vanjskih poslova Tahsin Ertuğruloğlu desničar je za razliku od Akincija i mnogo je izravniji u pitanju što bi turski Cipar trebao nakon propalih pregovora. Prema njemu, sva nevolja leži u boljoj pregovaračkoj poziciji grčkih Ciprana. “Crans-Montana bila je finalni pokušaj koji je dokazao da grčki Ciprani nemaju ni želju ni potrebu sklopiti kompromis s nama. UN-ova medijacija i priča o federaciji je završena i nitko nam ne smije prigovarati jer smo 50 godina proveli za pregovaračkim stolom ni za što. Odsada pregovaramo jedino kao država s državom”, poručuje Ertuğruloğlu. Za njega povlačenje turske vojske nije opcija jer bi, uvjeren je, da nema turske garancije, ponovno došlo do nasilja.

TRNC bi trebao tražiti međunarodno priznanje što dosad nije činio zbog pregovora, tvrdi on. No, i neke polovične opcije bile bi dovoljne za početak. Najpovoljniji bi bio model Tajvana, koji je nepriznata država, no normalno funkcionira u prvom redu jer nema ekonomskog embarga. Kao potencijalno rješenje mogao bi poslužiti i primjer Gibraltara, koji s Velikom Britanijom dijeli obranu i vanjsku politiku, a u svemu drugome je samostalan. Ipak, da Cipar postane turska autonomna pokrajina, nema previše interesa ni među stanovnicima na otoku ni u Ankari. Kao mogući model spominje se i Kosovo. “U tijeku su rasprave s Turskom i odlučivanje kojim putem ćemo nastaviti dalje”, objašnjava ministar.

Annanov plan

Kao argument za barem djelomično priznanje u TRNC-u navode to što im je ublažavanje blokade obećano ako prihvate tzv. Annanov plan za ujedinjenje otoka, što su 2004. i učinili. No, odbili su ga sa 75 posto grčki Ciprani. Drugo je kršenje ljudskih prava turskih Ciprana. Sva pošta za turski Cipar prvo putuje do Turske, a onda se preusmjerava. U njihovu zračnu luku Ercan leti se jedino iz Istanbula i s drugih turskih aerodroma. Banke nisu dio međunarodnog sustava. Grčki Ciprani, žale se u TRNC-u, i danas na sve načine pokušavaju onemogućiti njihove veze s vanjskim svijetom. Nedavno je tako vraćen avion s djecom iz Srbije koja su pozvana na proslavu Dana djece u TRNC-u, no sletjela su na grčki aerodrom. Svađa između zakrvljenih vlada ide do tako apsurdnih razmjera da je prilikom nedavnih požara grčka strana odbila pomoć turskih Ciprana. “Problem je bio što su ambulantna kola imala oznaku naše vlade, a grčka strana je rekla da bi to bio znak priznanja”, kaže i predsjednik Akinci.

No, nacionalizma ima na obje strane. Sjeverni Cipar pun je kipova i portreta Ataturka i drugih turskih vođa, a na brdu iznad Lefkose, što je tursko ime za sjeverni dio Nikozije, po noći svijetli kilometarski polumjesec sa zvijezdom.

Kada je riječ o razdvojenim susjedima, čini se da su se stvari ipak popravile. Dvije zajednice sve su više u kontaktu nakon što su granični prijelazi otvoreni 2003. godine. Zanimljivo je da turski Ciprani često za odlazak na godišnji odmor biraju upravo grčki Cipar. A i s grčke strane dolaze njima – prelasci preko granice danas su svakodnevni. Neki se međusobno i druže. Jedna mlada turska Cipranka ističe kako je izoliranih incidenata na jugu ipak bilo, poput nepristojnih gesti ili kamena u automobil s turskim registracijama. “Mi se puno više želimo pomiriti nego oni”, smatra ona.

No, budući da zasad nema drugog izlaza, sjevernom Cipru, čini se, ne preostaje ništa osim ovakvog egzistiranja do daljnjega.

Nezaposlenost 40 posto

Neka promjena, barem u ekonomskom smislu, ipak je nužna. Nezaposlenost u TRNC-u je velika, kako kažu naši sugovornici, oko 40 posto, a postoje problemi s nedostatkom vode i održivošću ekonomije koja se bazira na turizmu. Zemlja preživljava zahvaljujući velikoj pomoći Turske. Praktički svu infrastrukturu od 1974. sagradila je Ankara. Oko 50.000 plaća u toj zemlji s 300.000 stanovnika, kaže nam jedan sugovornik, isplaćuje se zaposlenima u javnom sektoru novcem koji šalje turska Vlada.

Međutim, turski Ciprani tvrde kako se njihova ekonomija, da nema Turske, ne bi tako brzo urušila. Točnije, da funkcioniraju po principu Tajvana, daleko bi, uvjereni su, nadmašili ekonomiju juga koja je, objašnjavaju, jako nastradala nakon ulaska u EU i grčkog ekonomskog potopa.

Regulacije koje je sa sobom donijela Europska unija, dobrim su dijelom oštetile funkcioniranje juga kao porezne oaze, pogotovo za ruske investitore i ostatak istoka, kažu.

Zato obje strane otoka danas žive od turizma, s tim da se u slučaju turskog Cipra goste u prvom redu mami kockarnicama. Kockanje je zabranjena zabava u Turskoj i susjednim arapskim zemljama – na grčkoj strani, kažu nam, kockarnica nema – no zato cvjeta u TRNC-u. Neka od kockarskih zdanja su ogromna, u nekima alkohol toče besplatno, no ulaz je zabranjen turskim Cipranima.

Čak i sada, dok je na snazi strogi ekonomski embargo, postoje načini da se zaobiđe, komentira jedan od naših domaćina. Primjer su naranče i krumpir – “najbolji na svijetu”, ponosno ističe, ”nosili su ga i britanskim kraljicama”, koje izvoze pod naljepnicom Made in Turkey.

Vozeći se po otoku, ne stječe se dojam da investitora nema. Stambene zgrade i luksuzni hoteli s kockarnicama niču na sve strane. Stanove kupuju, kažu nam, stranci – pogotovo je mnogo engleskih umirovljenika i Rusa koji dolaze uživati u suncu i gastronomiji ovog kraja.

Turizam je samo jedan sloj u kompleksnoj privlačnosti otoka, trećeg najvećeg otoka na Mediteranu, koji je, kako ističe grčka strana, mitsko rodno mjesto grčke božice Afrodite. Znamenitosti otoka podsjećaju da je oduvijek bio važan centar zbivanja. Bio je, među ostalim, odskočna daska križarima na putu za Svetu Zemlju, prepun je katedrala i crkava od kojih su neke jednostavnom metodom postavljanja tepiha i izgradnjom minareta bile preuređene u džamije. U vrijeme Hladnog rata zbog grčkih veza s Rusijom strahovalo se da Cipar ne bi postao europska Kuba. Njegov položaj bio je važan za kontrolu Sueza i Crvenog mora te je (i dalje) na važnoj trgovinskoj ruti s Bliskog istoka. Velika Britanija najprije ga je rentala od Otomana, a kasnije anektirala. No, kada se u obzir uzmu kulturološka i vjerska trvenja između građana grčkih i turskih korijena, interes Velike Britanije (i putem nje Sjedinjenih Država) u zadržavanju dviju velikih vojnih baza na otoku (koje se koriste za obavještajno praćenje regije, a odatle kreću i zrakoplovi za Siriju i Libiju), interesi Rusije i snažna veza s Grčkom pravoslavnom crkvom te činjenica da se otok nalazi samo 70-ak kilometara od turske obale i njoj je strateški krucijalan, jasno je zašto je Cipar groblje diplomacije.

Zalihe nafte

No, u ovu jednadžbu ušle su nedavno i novootkrivene zalihe energenata kraj otoka. Na Cipar su došla poznata imena iz naftnog svijeta – talijanski ENI, francuski Total, američki ExxonMobil, koji su se zagrijali u istraživanju podmorja kraj Cipra. Pronalazak energenata u cijelom istočnom Mediteranu, osim Cipra i u Libanonu i Izraelu, zatoplio je turski odnos s Izraelom i doveo do planova o potencijalnoj novoj ruti plinovoda, ali je isto tako i potaknuo alternativne grčke planove za skuplju varijantu putem Krete. Upravo bi energenti, nadaju se u TRNC-u, mogli biti ključ da se napokon postigne dogovor.

No, zasad su doveli samo do novih konfrontacija. Iako su sve uključene vlade istaknule da se energetsko bogatstvo “treba iskoristiti kao izvor mira, suradnje i blagostanja”, Turska je nedavno poslala ratne brodove u vode sjevernog Cipra uz poruku da jug neće moći uživati u energetskom eldoradu ne mareći za drugu zajednicu i njezina prava. “Početak grčke unilateralne akcije ugrožava opstanak bilo kakvih novih pregovora. Osim ako se druga strana s nama ne dogovori u vezi s podjelom zaliha energenata, ne vidim mogućnost da se oni obnove”, kaže i ministar Ertuğruloğlu. Pitanje plina u ciparskom podmorju okreće čitavu situaciju naglavačke, smatraju i članovi bivšeg pregovaračkog tima TRNC-a s kojima smo razgovarali. “Tu su ENI, ExxonMobil, tu je i Katar. Postoje i druge strane koje razgovaraju s turskim Cipranima. Situacija se trenutačno jako zahuktala. Promjena situacije je već počela i nastavit će se”, kažu.

Najave turskog premijera

Dok se to ne dogodi, tu je Turska. Kada je krajem prošlog mjeseca TRNC velikom paradom proslavio 43. godišnjicu Dana mira i slobode, dana kada su se turski padobranci spustili na plažu kod grada Kyrenije čime je otpočela turska intervencija. Prvi je mikrofon uzeo gost, turski premijer Binali Yildirim. Turski premijer podsjetio je da će Turska uvijek pružati podršku turskim Cipranima. Turska je, rekao je, prisutna i ostat će u istočnom Mediteranu, te neće dopustiti “jednostranu akciju Rusije i grčkog Cipra” u crpenju energetskog bogatstva. No, i na druge načine pomoći će podizanju standarda na sjeveru. Turci su, podsjetio je Yildirim, položili podvodne cijevi i dopremaju vodu na otok. Te zalihe trebale bi dovesti do poljoprivrednog procvata TRNC-a.

“Odlučni smo u tome da razvijemo održivu ekonomiju ove zemlje, potaknut ćemo poljoprivredu i turizam. Suha polja moguće je pretvoriti u rodne površine, a uz vodu, nove metode i vlastiti trud turski Ciprani bit će sposobni odrediti sami svoju budućnost. Zajedno ćemo pronaći rješenje”, poručio je prisutnima turski premijer Yildirim.

Izdvajamo