POTPUNI KAOS

DRŽAVA NA KORAK DO GRAĐANSKOG RATA Maduro nije siguran hoće li vojska stati na njegovu stranu, pa se oslonio na zloglasne Colectivose

    AUTOR:
    • Jan Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 09.07.2017. u 23:01

Christian Veron / REUTERS

Colectivos

 

Političke nestabilnosti, sukobi, prevrati i diktature dobar su dio druge polovice 20. stoljeća bili norma u Južnoj Americi. Geopolitička se situacija na tom kontinentu u proteklim godinama ipak smiruje, a posebno važan korak bio je kraj četrdesetak godina dugog sukoba između Kolumbije i ljevičarske gerilske skupine FARC – Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije.

No prosvjedi u susjednoj Venezueli, koji u različitim oblicima i različitim intenzitetom traju od 2014., okupili su kritičnu masu te se vlast predsjednika Nicolása Madura ne može nadati njihovu raspršivanju. Nezadovoljstvo stanovništva je veliko, a problemi izazvani socijalističkim vođenjem ekonomije su golemi. Premda ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu, Venezuela se danas nalazi duboko u posvemašnjem gospodarskom kolapsu. Većina stanovnika gladuje, uz prosječan gubitak od desetak kilograma tjelesne mase po stanovniku godišnje. Nedostaje gotovo svega, od higijenskih proizvoda i lijekova do odjeće. Inflacija je golema, novac gotovo bezvrijedan, osnovne potrepštine poput brašna izdaju se na “točkice”, a korupcija i nasilni kriminal divljaju.

Uzrok prosvjeda

Koliko god situacija bila teška, ekonomski raspad nije bio glavni uzrok aktualnih prosvjeda. Okidač je bilo raspuštanje Nacionalne skupštine 29. ožujka, u kojoj većinu ima opozicija, od strane Vrhovnog suda pravde, koji pak kontrolira Maduro, te preuzimanje zakonodavnih ovlasti od skupštine. Snažna reakcija naroda prisilila je sud da svoju odluku poništi tri dana kasnije, no to nije zadovoljilo prosvjednike te se nisu bili razišli. Naprotiv, neredi koji su se razbuktali postali su najžešći i najkrvaviji prosvjedi do sada, a u njima sudjeluje više od šest milijuna ljudi, tj. oko petina stanovništva.

Koliko su stvari ozbiljne, svjedoči činjenica da je samo u tri mjeseca njihova trajanja poginulo stotinjak ljudi. Za usporedbu, u prethodne dvije godine sporadičnih prosvjeda poginulo je ukupno 13 osoba. No broj žrtava svjedoči i o sve većem očaju Madurove vlasti. Upravo je prošlog utorka najavio da je spreman oružjem učiniti što neće moći glasovima, te silom “osloboditi” zemlju i uspostaviti bolivarsku vlast ako to bude potrebno.

Ovdje treba naglasiti da je u Venezueli posebno jak kult Simona Bolivara, rođenog Venezuelanca koji je početkom 19. stoljeća vodio oslobodilačke ratove protiv španjolske kolonijalne vlasti te se diljem Latinske Amerike slavi kao junak. Značenje mu je toliko da je čak i SAD u šezdesetima po njemu nazvao jednu stratešku nuklearnu podmornicu. Venezuela tako službeno nosi ime Bolivarska Republika Venezuela, prefiks bolivarski je dio naziva većine državnih ustanova i organizacija, a u ideološkom korijenu svega je Madurov sada pokojni prethodnik Hugo Chavez, koji je svoj cjelokupni socijalno-ekonomski pokret prozvao bolivarskom revolucijom.

Miraflores Palace / REUTERS

Nicholas Maduro

 

Problem za Madura predstavlja činjenica da ni organi vlasti nisu jedinstveni, odnosno da on nije uspio nametnuti svoje ljude na sve ključne pozicije. Većinu u zakonodavnom tijelu, Nacionalnoj skupštini odnosno parlamentu, čini opozicija, što je nesumnjivo vodeći razlog za prošlotjedni upad Bolivarske nacionalne garde u skupštinu. Žestoko je protiv Madura i državna tužiteljica Luisa Ortega, koja se zbog toga našla pod istragom i zabranom putovanja, a početkom lipnja Madura je napustio i bivši zapovjednik vojske general bojnik Alexis Lopez. Zanimljivo je da to pokazuje kako dioba vlasti u Venezueli još preživljava unatoč predsjedniku Maduru. Kad je prošli četvrtak protiv Luise Ortege pokrenut postupak, Lopez joj je dao podršku i upozorio da bi moglo doći do ruandanskog scenarija, odnosno genocidnog građanskog rata.

Stranačke bande

Takav katastrofičan scenarij ipak nije vjerojatan. Naime, za razliku od plemenskih, etničkih i sektaških sukoba, koji su po svojoj prirodi izuzetno krvavi i prevladavaju u Africi i na Bliskom istoku, u Južnoj Americi najčešći uzroci rata su ideološko-ekonomski. Zbog snažno izgrađenog nacionalnog identiteta, Venezuela se ne mora pribojavati genocida. Pa ipak, rizik od građanskog rata i odmazde nad neistomišljenicima značajan je.

Dođe li do njega, možemo očekivati da će stranačke bande igrati ključnu ulogu. Maduro te bande, kojih ima nešto manje od stotinu, već dulje vrijeme obilato koristi. Premda svaka ima svoje ime, zajedno se nazivaju Colectivos te, po nekim procjenama, kontroliraju desetak posto urbanih područja. Inicijalno ih je stvorio Hugo Chavez kao socijalne grupacije koje su trebale pomoći u preporodu i revitalizaciji siromašnih sredina i favela, da bi kasnije bila uočena njihova korisnost kao neslužbene milicije, odvojene i nezavisne od struktura policije i službene Bolivarske narodne milicije koja je grana vojske.

Praktički bez nadzora, s ovlastima koje im daju sila i oružje, danas rade prljave poslove za Madura, poput razbijanja prosvjeda, zastrašivanja i ubojstava prosvjednika. Dijelom ih uvježbavaju sigurnosne službe koje su im istovremeno i izvor oružja, ali su od službi financijski nezavisni. Colectivosi, naime, do novca dolaze kriminalom: iznudama, kontrolom crnog tržišta na kojem se hrana prodaje po astronomskim cijenama te trgovinom drogom, što im vlasti pak toleriraju u zamjenu za potporu. Paradoksalno, Colectivosi često održavaju red i mir u siromašnim urbanim sredinama, slično kao što brazilske bande često predstavljaju jedini oblik reda i zakona u favelama u koje snage sigurnosti ne zalaze.

Christian Veron / REUTERS

Miltantna skupina 'Colectivos'

 

Distanca od krvavih poslova

Strategija korištenja Colectivosa kao Madurovih silnika također omogućuje policiji i vojsci da ipak održe distancu od krvavijih poslova, te zadrže humanije lice prema narodu. U osnovi su Colectivosi postali sila za sebe, paravojne formacije kakvih se novija južnoamerička povijest već nagledala. U slučaju eskalacije nasilja može se očekivati da će upravo oni biti okosnica Madurove moći, jer postoje indikacije kako se predsjednik neće moći pouzdati u to da vojska i policija masovno krenu oružjem na narod. Colectivosi su pak ideološki sasvim predani socijalizmu i bolivarskoj revoluciji te se ne libe krvavo obračunavati s neprijateljima revolucije, odnosno svim protivnicima predsjednika Madura.

No što je s legitimnom vojskom? Bolivarske nacionalne oružane snage čini pet grana s ukupno 115.000 pripadnika. Riječ je o jednima od moćnijih oružanih snaga u Latinskoj Americi, premda su brojčano manje od oružanih snaga tradicionalnog suparnika Kolumbije. U svom pokušaju širenja bolivarske revolucije, Hugo Chavez je u različitim stupnjevima podržavao i tolerirao aktivnosti ljevičarske gerilske skupine FARC, koja se donedavno borila protiv kolumbijske vlasti, što je izazvalo i nekoliko pograničnih kriza i prijetnji ratom Kolumbiji.

Bio je to jedan od razloga sveobuhvatne modernizacije venezuelanske vojske. Od Rusije su u prošlom desetljeću tako kupljena 24 višenamjenska borbena aviona Su-30MK2 nakon što je američki embargo odsjekao izvor rezervnih dijelova za flotu od dvadesetak lovaca F-16A/B i desetak F-5. Loša ekonomija prekinula je planove za nabavu Su-35 i još dvije eskadrile Su-30MK2, no sredinom 2015. objavljeno je da će za pola milijarde dolara ipak biti kupljena još jedna eskadrila od 12 Su-30.

Vojne snage

Rusija je osnovni izvor opreme i za kopnenu vojsku. Tako su osnovne puške vojske postale ruske AK-103 i 104, za koje su kupljene proizvodne licence, nabavljeno je i stotinjak tenkova T-72B1 uz osamdesetak starijih francuskih AMX-30, PZO sustavi S-300VM i Buk-M2E, pedesetak samovoznih haubica 2S19 Msta i 12 teških samovoznih višecijevnih lansera raketa BM-30 Smerč. Kopnena vojska također raspolaže i s 10 borbenih helikoptera Mi-35M2 te dvadesetak transportnih helikoptera Mi-17 i Mi-26.

Za razliku od većine južnoameričkih zemalja, Venezuela je pod Chavezom težila konvencionalnoj nadmoći, a ne protugerilskim sposobnostima, kako bi osigurala nadmoć nad Kolumbijom koja je fokusirana na protugerilske operacije i rat protiv droge te ne može parirati konvencionalnim sposobnostima Venezuele.

Premda venezuelanska vojska sudjeluje u pokušajima kontrole prosvjeda protiv predsjednika Madure, zasad nema naznaka da se sprema upotreba teške tehnike protiv populacije, te je vjerojatno i samom Nicolásu Maduri jasno da je to crvena linija koju ne može prijeći. Bio bi to golemi rizik sa samo dva ishoda: malo vjerojatnim pokoljem i mnogo izglednijim trenutnim okretanjem vojske protiv Madura, što bi mu značilo trenutačan kraj. Pouzdavanje u Colectivose za zastrašivanje i ubijanje prosvjednika je sigurnije, ali jasno pokazuje kako predsjednik nema povjerenje u vojsku i policiju. Većina pripadnika vojske i snaga sigurnosti samo pokušavaju prehraniti obi­telji te nisu ideološki pobornici predsjednika, pa je izgledno da bi se dobar dio njih okrenuo protiv Madura kada bi pokušao narediti pokolj.

Christian Veron / REUTERS

Colectivos

 

Štoviše, početkom svibnja manji broj vojnika pridružio se prosvjednicima. Premda su brzo uhićeni, očigledno je taj događaj potresao vladajuće te ih prisiljava na kakvu-takvu suzdržanost u pokušajima suzbijanja nereda, a sličnih događaja bilo je i poslije. Kojom se brzinom i do kojeg stupnja nezadovoljstvo širi kroz vojsku i snage sigurnosti, teško je pouzdano utvrditi zbog pokušaja cenzure vijesti od strane vladajućih, ali i korištenja informacijskog i propagandnog ratovanja s obje strane. Tako godinama stare snimke i slike s prošlih prosvjeda kao aktualne podvaljuju bilo vlasti bilo prosvjednici, već prema njihovu sadržaju, a jednako se lako širi i propaganda. Prateći prosvjednike stječe se dojam da cjelokupna vojska samo što nije pretrčala na njihovu stranu, dok vladini izvori govore o neprijateljima bolivarske revolucije.

Organizacijsku mrežu prosvjeda čine opozicija okupljena pod kapom Okruglog stola demokratskog jedinstva te brojne organizacije i pokreti, uključujući i onaj studentski koji se protivio Chavezu.

Zanimljivo je da unatoč katastrofalnom ekonomskom stanju u zemlji osnovna ujedinjujuća misao ostaje borba protiv diktature i vraćanje ustavnog poretka, a ne promjena ekonomskog smjera zemlje. To znači da bi, čak kad bi i imao čime, Maduro prosvjednike teško mogao kupiti ekonomskim beneficijama. Uz mirne prosvjednike, ima i onih koji na nasilje vlasti uzvraćaju nasiljem, blokiranjem prometnica i vandaliziranjem državnih zgrada.

Napad na sud

Prošloga tjedna pak dogodio se uistinu čudan incident. Policijskim helikopterom izveden je napad na zgradu ministarstva unutarnjih poslova, na koju je otvorena vatra pješačkim oružjem, te zgradu Vrhovnog suda na koji su pak navodno bačene četiri granate izraelske proizvodnje i kolumbijskog porijekla. To valja uzeti sa zrnom soli, budući da je došlo od ministra informiranja. Ispostavilo se da je počinitelj policajac, ali i filmski glumac, koji je pozvao narod da se ne bori protiv snaga sigurnosti već protiv tiranije režima. Opozicija tvrdi da je napad namjestio Maduro kako bi opravdao represivnije mjere protiv prosvjednika, što se čini kao logičnije objašnjenje s obzirom na potpunu neučinkovitost napada.

Andres Martinez Casares / REUTERS

Jedan od vođa opozicije Maduru Leopoldo Lopez

 

Presudan dan za tijek sukoba trebao bi biti 30. srpnja, za kada je zakazana ustavotvorna skupština kojom Nicolás Maduro želi mijenjati Ustav te si, po svoj prilici, dati znatno veće ovlasti. Približavanje tog ključnog trenutka vjerojatno će izazvati sukobljene strane na dramatične poteze kako bude rastao vremenski pritisak, što bi za sobom moglo povući eskalaciju nasilja.

Što god da se dogodi, izgledi da dođe do mirnog rješenja krize su mali, jer je evidentno da stanovništvo neće popustiti, a Nicolás Maduro se sve grčevitije drži za vlast. Nažalost, on je jedini koji dobrovoljnim odstupanjem može spriječiti daljnje krvoproliće. No obje su strane prošle točku nakon koje nema povratka, a odanost sigurnosnih snaga i vojske ključna je nepoznanica u jednadžbi konačnog ishoda krize. Okrenu li se vojska i policija protiv Madura, njegovi partijski pristaše i silnici poput Colectivosa povući će se u džungle, što bi moglo biti početak dugogodišnjeg gerilskog rata. Uspije li Maduro proširiti svoje ovlasti i zadržati vlast, izvjesno će se brutalno razračunati s vođama prosvjeda, a tada bi pak dio prosvjednika otišao u gerilu. Ne pronađe li se idealno rješenje, Venezueli prijeti još mnogo više žrtava.

Izdvajamo