Kad su Vladimira Putina nedavno pitali koliko dugo će potrajati ukrajinska kriza, ovako je odgovorio:
– Ne znam. To ovisi o ljudima koji tamo žive. Koliko dugo će oni imati strpljenja i tolerancije, ali nadam se mirnom razrješenju konflikta, bez krvoprolića.
Po Putinu, kako prenosi TASS, neprijateljski odnosi s prvim i najvažnijim susjedom više su naštetili Ukrajini nego Rusiji, društveni bruto proizvod posljednjih godina je u padu, a gospodarska aktivnost svodi se na poljoprivredu. Nije propustio podbosti riječima kako je Ukrajina, otkad je potpisala niz sporazuma s EU, smanjila opseg trgovinske razmjene ne samo s Rusijom nego i s EU:
– I Ukrajinci i Rusi su poznato strpljiv narod, pričekat ćemo vjerujući da će odnosi dviju zemalja opet biti normalizirani.
Ukrajinska kriza najveća je tempirana bomba u odnosima Moskve i EU/NATO bloka. Ako bi se biralo mjesto gdje će eventualno početi totalni rat, ili sukob sudnjeg dana, onda je to prije svih ukrajinsko-ruska granica uz donjecko-luganski pojas odmetnut od ukrajinske vlasti, te poluotok Krim koji su Rusi ekspresno anektirali na što je Zapad odreagirao višestrukim sankcijama.
Mogući napad
Smjena na čelu Bijele kuće izborom Donalda Trumpa nije donijela gotovo nikakve promjene u tom dijelu svijeta. Napetost ne opada dok ruski analitičari upozoravaju na mogući napad već ovog ljeta. Po njima iskrenje s NATO-om na baltičkim granicama služi samo za skretanje pozornosti od situacije na jugu, u ruskom trbuhu, na nekoliko stotina kilometara od Moskve. Dok na Baltiku NATO prošetava nekoliko tisuća vojnika, Ukrajina je neformalno već postala najistureniji NATO-ov post iako formalno nije članica i neće to zadugo biti. U takvoj atmosferi nema naznaka da bi se sukob mirno riješio, iako postoji utvrđeni okvir, a to su sporazumi iz Minska kojima su garantori Njemačka, Francuska i upravo Rusija.
Jedan zanimljiv detalj otprije nekoliko dana pokazuje razinu (ne)povjerenja i to na najvišoj razini. Kad je Vladimir Putin letio na “povijesni” sastanak s Donaldom Trumpom u Hamburg gdje se tih dana održavao samit zemalja G-20, njegov je stožer izabrao neobičnu, zaobilaznu rutu leta. Predsjednički Iljušin 96, jedan od četiri takva širokotrupca u predsjedničkoj floti, zaobišao je Poljsku i baltičke države i izravno s ruskog teritorija na putu za Hamburg letio preko Baltičkog mora. Zašto je predsjednički zrakoplov izabrao zaobilaznu rutu, službeno dakako nije objašnjeno, pa se jedino moglo kalkulirati kako je nedavni incident dok je u zraku na putu za Kalinjingrad bio Putinov ministar obrane Sergej Šojgu, a presreo ga poljski F-16, natjerao planere iz Kremlja da svoga šefa pošalju sigurnijom obilaznom rutom. Iako je njegov zrakoplov opremljen najsuvremenijim sredstvima za ometanje projektila, ipak je riječ o relativno sporoj debeloj guski čije bi obaranje za superiornog lovca presretača bilo jednostavna zadaća u trenucima dok leti tuđim zračnim prostorom bez pratnje i zaštite ruskih lovaca bombardera.
Ruski potpis
I tako bez obzira na predstojeći susret svih susreta komanda u Moskvi dohvatila se zračnog prostora nad međunarodnim vodama radije nego poljskog zračnog prostora. Iz Varšave ionako ponovno ide kampanja za dokazivanje da su Rusi zapravo oborili Tu-154 s predsjednikom Lechom Kaczyńskim i pola glavnih suradnika u travnju 2010. pri slijetanju u Smolensk. Oko za oko, zub za zub. Rusi očito nisu isključili tu mogućnost planirajući povijesno putovanje vođe.
Na ukrajinskoj beskrajnoj crnoj zemlji dvije se vojske gledaju preko nišana. Ukrajinske nacionalne snage uz NATO-ov nadzor formalno ratuju s pobunjenicima u Donbasu, odnos snaga je višestruko u njihovu korist, a i dalje raste, ali nitko ne zna što je s one strane ruske granice. Zna se da zapovjedništvo i kontrola u istočnoj Ukrajini pripadaju ruskim obrambenim snagama i nitko ne sumnja da će u trenutku kad ukrajinska vojska krene u konačni obračun s pobunjenicima, ući u izravan konflikt s ruskom vojskom. Iako Moskva stalno demantira da ima vojnike u Donbasu, postoji potpis koji nepogrešivo ukazuje na autora. Većina pokušaja ukrajinskih snaga da razbiju pobunjenike zasad je završila neslavno u teškim porazima. Proruski “pobunjenici” su im uspješno obarali letjelice, žestoko i precizno tukli topništvom, a pokazali su se i majstorima radio-elektronskog rata. Sve to osnovne su značajke tehnološki značajno obnovljene ruske vojske, a ne lokalnih pobunjenika protiv centralne vlasti od kojih se može očekivati da dobro rukuju kalašnjikovima i starim ZIS-ovima od 76 milimetara.
Rusija, točno kao što je Putin rekao u Belgorodu, čeka potičući nezadovoljstvo Ukrajinaca stanjem u zemlji. Nije prvi put da se Ukrajina odvezuje i pokušava prijeći na drugu stranu. Još od 2003. godine tadašnji predsjednik Leonid Kučma proglasio je članstvo u NATO-u strateškim planom, ali je taj bivši sovjetski kadar njušeći probleme brzo i odustao. Viktor Juščenko, kojega je na vlast dovela narančasta revolucija, također je radio na istom cilju, ali bez previše uspjeha. Njegov glavni takmac i nasljednik Viktor Janukovič odbio je plan i založio se za nesvrstavanje zemlje, no 2014. godine nakon Majdanskog puča živu glavu spasio je zahvaljujući Putinu. Iz Ukrajine su ga helikopterima izvukle ruske specijalne snage i otpremile na sigurno u rusko sklonište.
Cjena približavanja zapadu
Nakon Majdana, novi pro-NATO predsjednik postao je Viktor Porošenko. On će jasno staviti do znanja da Ukrajinu isključivo vidi u EU i NATO-u. Ovoga puta medvjeđe rusko strpljenje moglo bi se pokazati neisplativim. Ukrajina možda ekonomski ne stoji kao u vrijeme suradnje s komplementarnim, ruskim gospodarstvom, propali su povoljni susjedski trgovinski odnosi, do 2019. godine neće biti ključni tranzitni hub za transport plina prema tržištu EU, ali teško je povjerovati da će vodeće zemlje Europe dopustiti da se Ukrajinci još jedanput okrenu za 180 stupnjeva i vrate majčici Rusiji. To što zemlja gospodarski loše stoji najmanji je razlog odustajanja od projekta Ukrajina u EU/NATO-u. Niti jedna od istočnoeuropskih zemalja gospodarski nije lako preživjela približavanje zapadnom svijetu. Većina je to platila propašću svojih tradicionalnih industrijskih grana. Proces svejedno teče neumitno, iako se ponekad kaju i lokalni akteri iz prvog reda.
Glavni tajnik NATO-a Stoltenberg i ukrajinski predsjednik Porošenko, koji jasno daje do znanja da svoju zemlju isključivo vidi u EU i NATO-u
Kad sam prije desetak godina u Gdanjsku radio intervju s poljskim legendarnim višestrukim predsjednikom Lechom Valesom, gotovo sam pao sa stolice nakon njegovih prvih nekoliko rečenica. Čovjek koji je pokrenuo demokratske promjene u istočnoj Europi daleke 1980. godine ovako je odgovorio na prvo pitanje o Poljskoj nakon 30 godina demokracije:
– Kad se sjetim što smo sve prošli, više ne znam je li nama uopće trebala revolucija. Imamo li od toga danas ikakve koristi – šokirao je Valesa iz svog bivšeg predsjedničkog ureda na Dolgom targu u Granjsku.
Ima dakako i opravdanje za političara koji je od radnika u brodogradilištu postao počasni doktor brojnih američkih sveučilišta. U to vrijeme, naime, netko se moćan namjerio zatvoriti njegovo matično brodogradilište, pa je bio ogorčen. Vjerojatno se u sebi nije mogao pomiriti s tom činjenicom.
Europska unija uz američki nadzor svakako neće dozvoliti da ulaganje u Ukrajinu propadne zbog rusko-ukrajinske strpljivosti. Milijarde dolara upucane su u projekt širenja. Prema bivšoj američkoj državnoj podtajnici Victoriji Nuland oko pet milijardi utrošeno je na pripreme sklonih ukrajinskih političkih krugova za revoluciju. Izvedena je u tihom partnerstvu s Njemačkom. Koliko trenutačno ide novca u održavanje ukrajinskog pogona nije poznato, no ne treba sumnjati da se stalno ubrizgavaju milijarde. EU je k tome liberalizirala režim s Ukrajinom, pa tako odnedavno Ukrajincima ne trebaju putovnice za putovanja na teritorij Unije.
Vojne vježbe
Vojna suradnja EU/NATO bloka začudo je uočljivija od civilne. Što na ukrajinskom tlu, što na (Crnom) moru stalno se održavaju vojne vježbe uz sudjelovanje zemalja članica. Vježba se na kopnu uz točke dodira s otetim Krimom, na moru pred obalama Krima, ili u Rumunjskoj, glavnoj američkoj bazi u tom području. Jasno je da svaka od tih vježbi na noge podiže i Putinove vojne efektive s druge strane žice tako da napetosti ne fali. Ukrajinski izvori dakako negiraju NATO-ove snage na svom teritoriju, ali u to se vjeruje koliko i u tvrdnje da Rusija nema vojnika u Donjecku. Malo izravno, a malo preko posrednika na terenu dva se najmoćnija snagatora gledaju kroz ciljnike i ta je situacija daleko opasnija od one hladnoratovske kad su postojale tampon zone, ponegdje i od par tisuća kilometara.
Zanimljiva procjena stanja nedavno se mogla pročitati na jednom od ruskih portala. Jedan od analitičara procijenio je da je Zapad pritisnuto Rusiju sa svih strana, a to se zadnji put događalo 1940.-41. kad je Hitler pripremao napad na Staljinovu Rusiju. Kad se provjere karte rasporeda vojske, dodao je, to izgleda identično.
Stvari su daleko odmakle za povratak iako je i u zapadnom medijskom prostoru sve više upozorenja da ulazak vojskom u rusku sferu utjecaja ne nosi ništa dobro NATO savezu. Nije Ukrajina Crna Gora s dvije tisuće vojnika čiji pristup nikome previše nije naštetio, jer je mala i beznačajna. Velika zemlja u ruskom trbuhu nešto je opasna igra vatrom – napisao je Doug Bandow prije koji dan u Forbesu.