Vladimir Putin tijekom ovog tjedna ugošćuje saudijskog kralja Salmana. To je, izvan svake sumnje, prava diplomatska senzacija. Ostarjeli monarh najkonzervativnije zemlje svijeta, na tronu od 2015. godine, nikad dosad nije službeno vidio ni Sovjetski Savez ni Rusiju. Odnosi dviju zemalja, dva najveća svjetska proizvođača nafte, mrtvi su hladni još iz doba Hladnoga rata. Diplomatski nezamislivo – Moskva i Rijad uopće nisu razmijenili veleposlanike. U vrijeme sovjetske intervencije u Afganistanu Saudijci su izravno financirali njihove protivnike mudžahedine među kojima i Osamu bin Ladena.
Vremena se uoči Salmanova posjeta Moskvi nisu promijenila nabolje, osim što diplomatski odnosi funkcioniraju. Rusija i Saudijska Arabija kao nekad u Afganistanu sada posredno ratuju u Siriji, gdje svatko podržava svoju stranu. Putin je prije dvije godine poslao ekspedicijske snage u pomoć savezniku Bašaru al Asadu, dok Salmanovo kraljevstvo od početka šestogodišnjeg rata u Siriji financira antiasadovske pokrete. Što se u međuvremenu dogodilo što bi dvije strane dovelo za pregovarački stol i to u Putinovu kraljevstvu?
Zajednički interes
Prije opisa tijeka ratne situacije u Siriji treba reći da su posljednjih godina održavali kontakte u cilju postizanja dogovora oko cijena nafte jer su u branši ključnoj i za jednu i za drugu zemlju našli zajednički interes. Taj je zajedno sa zemljama OPEC-a podići cijenu nafte, što im je djelomično i uspjelo dizanjem na više od 50 dolara, nakon što se cijena dugo vrtjela na razini 25-35 dolara za barel.
Potonuće cijena omča je oko vrata Putinove Rusije. Uza sve od Zapada nametnute sankcije nakon aneksije Krima, računalo se da će gospodarstvo bazirano na izvozu nafte i plina brzo krahirati, ali to se ipak nije dogodilo. Posljedice su svakako značajnije nego što Moskva želi priznati, no svako usmjeravanje cijena prema višim razinama vezano je za dogovor sa Saudijskom Arabijom čija ponuda diktira i cijenu. Zato je ključna koordinacija.
Damping cijena barela nije usrećila ni Saudijce. Bogata kraljevina u svrhu punjenja proračuna morala je poduzeti nezamislivo i podići cijene goriva na unutarnjem tržištu, a također uvesti set poreza građanima nenaviklima na dažbine. Po mnogim analitičarima Rijad je dampiranjem cijena u dogovoru s Washingtonom pokušao gospodarski iscrpiti glavnog konkurenta na svjetskom tržištu Rusiju, ali se djelomično vratilo kao bumerang, dok vojni i politički ciljevi nisu postignuti.
Saudijski kralj Salman i Vladimir Putin
Već šest godina traje krvavi sukob u Siriji koji se također može gledati kroz prizmu borbe za ovladavanje europskim i svjetskim tržištem nafte i koridorima koji to trebaju omogućiti. Saudijske planove za dominacijom na Mediteranu ometa ruski i iranski saveznik Bašar al Asad, čovjek druge strane koji nikad nije pristao udovoljiti prijestolnici sunitskog svijeta iz Rijada. I zbog toga zamalo izgubio glavu kad se sva sila pobunjeničkih do zuba naoružanih skupina našla pred njegovom prijestolnicom Damaskom. Što se događa u takvom okruženju, svijet je gledao prateći raniji primjer Libije. Linč neposlušnika koji ne pristaje ispuniti uvjete Saudijske Arabije i saveznika SAD-a i Europske unije Muamera Gadafija vjerojatno bi neslavno okončao i Asadovu eru.
Saudijski ratovi
Rusi na sveopći šok u rujnu 2015. šalju bombardere i specijalne snage Asadu u pomoć. Ne brane samo saveznika i svoje energetske interese, nego i svoju jedinu mediteransku pomorsku bazu u luci Tartus. Iako u to vrijeme bukti ukrajinska kriza, a Rusija popušta na svim šavovima, intervencija će se pokazati uspješnom. Glavnu metu, Bašara al Asada, čiji je nestanak sve donedavno bio preduvjet za sve mirovne inicijative, Rusi su spasili i više nitko ne postavlja uvjete ili on ili mi. Sirijska unutarnja koalicija hvali se kako je povratila kontrolu nad 85 posto zemlje i prijeti totalnim razbijanjem pobunjeničkih skupina.
Danas nitko ne dvoji da je saudijskim beskrajnim kapitalom rat u Siriji produljen do u beskraj. Koliko je milijardi dolara završilo u održavanju pobunjeničkih skupina nikad nije specificirano, no to su morali biti enormni iznosi. Za potrebe ratovanja ispražnjena su skladišta starog sovjetskog oružja po cijeloj istočnoj Europi, pa tako i Hrvatskoj i Srbiji, a računi su stizali u Rijad. Prisjetimo su da su pošiljke stare ruske ratne skalamerije skladištene po Hrvatskoj slate tamošnjim naručiteljima iako njihova vojska koristi najsuvremenije američko oružje, a ne relikte Hladnog rata iz sovjetskih skladišta. To je tema o kojoj bi nešto trebao reći ekspremijer Zoran Milanović i tadašnja vojna vrhuška Hrvatske.
Saudijski kralj Salman i Vladimir Putin u Kremlju, Moskva
Saudijska Arabija, osim posrednog sudjelovanja u Siriji, izravno vodi dugotrajni i krvavi rat u Jemenu. Ratuje protiv pobunjenika pod pokroviteljskom svog šijitskog neprijatelja broj 1 Irana.
Dolazak kralja Salmana u Moskvu nesumnjivo je pobjeda ruske politike malih koraka na Bliskom istoku. Dogovorili su ga ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i prestolonasljednik trona Muhamed bin Salman prije skoro mjesec dana. Nepomirljivi stavovi su tako, izgleda, postali prošlost.
Tko je sljedeći?
Diplomacija Vladimira Putina oličena u Lavrovu djeluje u rukavicama, prilagođeno ruskim vojnim kapacitetima. Vojna sila im i dalje nije usporediva s američkom, po svaku cijenu izbjegavat će izravni vojni sukob, ali je diplomacija itekako aktivna i pregovara sa svim stranama. Potpora Bašaru al Asadu do kraja bez obzira na svakodnevne ponude da ga žrtvuju nije ostala neprimijećena među političkom elitom na Bliskom istoku, gdje se nikad nije znalo tko sljedeći visi. Nakon darmara u Iraku, Libiji, Siriji, tko će biti sljedeći? Iran? Čak i Saudijska Arabija, navjerniji saveznik Sjedinjenih Američkih Država? Drami koju je u tom dijelu svijeta pokrenuo George Bush nakon 11. rujna ne vidi se kraja. Po mnogim projekcijama čak bi se i Saudijska Arabija mogla naći u prevratu upravio poput Sirije. To je pak zadnje što bi dinastija htjela gledati.
Rusku poziciju, htio ne htio, ojačao je i novi američki predsjednik Donald Trump svojim prilično maglovitim i nejasnim stavovima. Washington i za Trumpa nastavlja podupirati centrifugalne sile, u ovom slučaju Kurde koji svojim opravdanim težnjama za državnošću ugrožavaju Siriju, Tursku, Irak i Iran. U slučaju Sirije i Irana jasno je da se Kurdi koriste kao okidač prema neprijateljskim zemljama, ali Turska je ipak najvažniji američki saveznik na ključnom euroazijskom položaju s najvećim armijom u NATO-u nakon američke. Nastavak politike podržavanja kurdske samostalnosti već je ozbiljno potkopao odnose Ankare i Washingtona. Erdoğan, osim toga, nikad nije oprostio navodnu američku i europsku umiješanost u državni udar prošle godine i odbijanje da mu izruče glavnog neprijatelja Fetullaha Gülena, inače udobno smještenog na imanju u pastorali države Pennsylvanije.
Vladimir Putin i saudijski kralj Salman u Moskvi
Irak je također američki saveznik, ogorčen na američku potporu Kurdima. Potpora secesionistima, makar se događala kod smrtnih neprijatelja, vjerojatno se ne sviđa ni saudijskoj eliti. U svakom slučaju podriva povjerenje prema Washingtonu.
Otkad su vojno intervenirali u Siriji, Rusi pokušavaju izgraditi sliku pouzdanog partnera. Diplomatski djeluju “by the book”, ne miješaju se u unutarnje poslove bliskoistočnih režima, zagovaraju teritorijalnu cjelovitost tamošnjih država, ali, zanimljivo, ne propuštaju na vezi držati i sve suprotstavljene strane. Kad je riječ o Kurdima, malo je poznato da su upravo ruski naftaški krugovi, što će reći država, plasirali najviše investicija u naftni sektor u iračkom Kurdistanu, iako je to prst u oko i Ankari i Bagdadu. Nije nemoguće da bi se uskoro mogli pojaviti u ulozi medijatora između Turske, Kurda i Iraka.
Savez s Turskom
Na svoju stranu privukli su i Katar, vjernog saudijsko-američkog saveznika, kad su im dopustili da vlasnički uđu u Rosnjeft, ruskog naftnog diva. Preokret s Katarom ubrzala je doduše izjava Donalda Trumpa kako je upravo on, a ne Saudijska Arabija u kojoj je tada boravio, najveći sponzor terorizma. Jasno da iza takvih optužbi najčešće stoje neki drugi interesi.
Saudijski kralj Salman
Tu je i savezništvo s Turskom koje se čini sve jačim. Koliko Trumpov utjecaj kod Erdoğana slabi, toliko, izgleda, jača Putinov. Nedavni susret u Turskoj prošao je bez previše službenih detalja, no može se pretpostaviti da se razgovaralo o situaciji s Kurdima, a potom i zajedničkim projektima. Rusija i Turska već su izgradile više od 300 kilometara podmorskog plinovoda Turski tok, na stolu je i izgradnja nuklearne centrale, no što najviše bode oči je kupovina protuzračnog sustava S-400. Turska bi trebala biti prva zemlja NATO-a kojoj će Rusija prodati sustave koji čuvaju nebo nad Moskvom. Nešto starije inačice S-300 imaju Grčka i odnedavno Iran. Po crti blokovskih vojnih strategija Turci bi trebali dobiti oružje koje je posvećeno obaranju upravo NATO-ovih zrakoplova. Sporazum ima ogromno simboličko značenje.
Dragulj u kruni diplomatskih napora svakako je dolazak 82-godišnjeg kralja Salmana u Kremlj. Taj bi povijesni susret, kako ga već zovu, mogao utjecati na ubrzavanje raspleta u Siriji. Izravno razgovaraju najmoćniji akteri tamošnjeg rata.
