PIŠE MIRJANA KASAPOVIĆ ZA GLOBUS

POČINJE NOVI SUKOB KOJI ĆE UZDRMATI SVIJET: GUBITNICI RATA U SIRIJI KREĆU U OSVETNIČKI POHOD Na djelu je ofenziva 'čudesne trojke'

    AUTOR:
    • Mirjana Kasapović

  • OBJAVLJENO:
  • 10.11.2017. u 09:52

Reuters

u sredini: Mohamed bin Salman, mladi saudijski prijestolonasljednik koji odnedavno vuče sve konce u Saudijskoj Arabiji

 

U subotu 4. studenoga 2017. predsjednik libanonske Vlade Sad Hariri podnio je ostavku i izazvao pad Vlade. U obraćanju javnosti rekao je da to čini zato što mu je ugrožen život te da se sadašnje političko stanje u Libanonu ne razlikuje mnogo od okolnosti u kojima je u veljači 2005. ubijen njegov otac Rafik Hariri, libanonski premijer od 1992. do 1998. te od 2000. do 2004. Za napeto stanje u zemlji optužio je Iran i Hezbolah kao produljenu iransku ruku. Kako je izvijestio An Nahar, najutjecajnije i najuglednije libanonske dnevne novine, Haririjeve izjave dopunio je njegov “dragi prijatelj”, saudijski ministar Tauer Al Sabhan, u intervjuu Sky News Arabia u kojemu je Hezbolah nazvao “dijaboličnom milicijom koja ugrožava cijelu regiju”, ustvrdio da se Libanon nalazi “pod okupacijom Hezbolaha” i pozvao “sve Libanonce da priznaju ozbiljnost stanja”.

Haririjev postupak krajnje je neodgovoran, opasan pa i skandalozan, kako u formalnom tako i u sadržajnom smislu.

Hariri je podnio ostavku u Saudijskoj Arabiji, što je valjda presedan u povijesti modernih država: premijer jedne demokratski izabrane vlade države koja se ne nalazi u ratnom stanju podnosi ostavku na svoju dužnost, izaziva pad Vlade i opću političku krizu iz jedne strane zemlje. Politička obitelj Hariri i inače slovi kao “saudijski proizvod”. Sadov otac, Rafik Hariri, otišao je u Saudijsku Arabiju šezdesetih godina 20. stoljeća kao siromašni sunitski mladić iz Sidona. Ondje se silno obogatio zahvaljujući osobnim vezama s dinastijom Saud te se početkom devedesetih vratio u Libanon kao financijski i nekretninski mogul. Osnovao je 1993. Pokret za budućnost kao krovnu organizaciju koja je objedinjavala sunitske vjerske, kulturne i političke skupine i udruženja. Kada je postao premijer – u konfesionalnoj konsocijacijskoj demokraciji to najmoćnije mjesto Ustavom je rezervirano za libanonske sunite – spojio je ekonomsku i političku moć, međusobno ih isprepleo i oplođivao kroz gustu klijentelističko-korupcijsku mrežu koju je izgradio te se prometnuo u najmoćniju figuru svoje zemlje. Usporedno je gradio vlastitu političku dinastiju u kojoj se ističu njegov sin Sad, donedavni premijer, i sestra Bahija, bivša ministrica i zastupnica.

U veljači 2005. Rafik Hariri ubijen je u eksploziji automobilske bombe. Za atentat su osumnjičeni šijitski Hezbolah i okupatorska Sirija. Ubojstvo je izazvalo masovne prosvjede, nazvane Bejrutskim proljećem i Revolucijom cedrova, u kojemu su milijuni ljudi tražili bezuvjetno povlačenje sirijske vojske iz zemlje te punu neovisnost i suverenost Libanona. Na krilima Bejrutskog proljeća formiran je Savez 14. ožujka, nazvan prema danu najvećih protusirijskih demonstracija, u kojemu je stožerna snaga postao Haririjev Pokret za budućnost, a pristupile su mu i maronitska Falangistička stranka te druzijske, armenske i druge stranke. Bio je to, u osnovi, nov izdanak tradicionalnoga političkog savezništva sunitskih muslimana i maronitskih katolika, s tim što se glavni sunitski akter u međuvremenu “libanonizirao” i prihvatio staru maronitsku političku krilaticu “Libanon iznad svega”. Libanonski suniti nisu, naime, oduvijek bili zagovornici samostalne libanonske države, a svoju su budućnost vidjeli u Velikoj Siriji koja bi obuhvatila Libanon, Jordan i Palestinu.

REUTERS/Mohamed Azakir

Sad Hariri saudijski je politički igrač, a njegova je ostavka dio osvetničke reakcije Saudijske Arabije na izgubljen rat u Siriji za koji krivi Iran i Hezbolah

Istodobno je stvoren Savez 8. ožujka, nazvan prema danu masovnih prosirijskih demonstracija, u kojemu su stožerne snage postali šijitski Hezbolah i Amal te, na opće iznenađenje, maronitski Slobodni domoljubni pokret Michela Aouna, kao i neke armenske i druge stranke. Bio je to nov oblik političkog savezništva šijitskih muslimana i maronitskih katolika, koji je polako preuzimao političku dominaciju u zemlji. Šijiti su već desetljećima najbrojnija vjerska skupina u zemlji, ali su još uvijek politički zapostavljeni. Ustav im jamči mjesto predsjednika parlamenta – neutjecajniji položaj od predsjednika Vlade i predsjednika države koje tradicionalno zauzimaju suniti i maroniti. Znak te dominacije bio je i izbor Michela Aouna za predsjednika države zahvaljujući potpori Hezbolaha. Vrijedi istaknuti da je usred masovnih progona i pokolja levantskih kršćana, što su ih provodile Islamska država i druge sunitske džihadističke skupine, jedna muslimanska milicija i politička stranka, šijitski Hezbolah, omogućio da na čelo većinom muslimanske libanonske države bude izabran maronitski katolik.

Veliki regionalni rat sunita i šijita nije se masovno prelio u Libanon, ali nije ga ni posve mimoišao. U islamističkom valu koji je zahvatio regiju i u Libanonu je nastalo više skupina i organizacija salafističkih džihadista koje su se ozbiljno sukobljavale s libanonskim vojskom, Hezbolahom i drugim nesunitskim milicijama. Najteži je bio sukob Fataha Al Islama s libanonskom vojskom 2007. u palestinskom izbjegličkom logoru Nahr El Bared u blizini grada Tripolija koji je slovio kao “islamistička enklava”. Borbe su trajale čak 105 dana, a u njima je poginulo 222 i ranjeno 500 militanata Fataha, a ako se pribroje civili, stradalo je oko tisuću ljudi. Ubijeno je i 168 pripadnika libanonske vojske, koja je naposljetku nagnala Fatah da se povuče u podzemlje odakle je djelovao još neko vrijeme.

S ratom u Siriji pojavili su se novi islamistički akteri, a sukobi nižeg intenziteta redali su se zabrinjavajuće učestalo i prepoz­natljivo. U Tripoliju su se 2011. sukobili libanonski alaviti, koji su podupirali Al Asadov “alavitski” režim u Siriji, i sunitski radikali, koji su podržavali i prodemokratsku i islamističku oporbu tom režimu. Bio je to rat susjednih gradskih četvrti, koji se produljio i na sljedeće godine te prouzročio više desetaka mrtvih i više stotina ranjenih. Oružani sukobi u Tripoliju bili su tako intenzivni da su ih zapadni diplomati opisivali kao “početak salafističke revolucije” u Libanonu.

Beirut, Lebanon. Satellite image of Beirut, the capital and largest city of Lebanon. It is also the country's main port. Image taken on 26 July 2000 by Space Imaging's Ikonos satellite., Image: 102234153, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Sciencephoto RM
Profimedia, Sciencephoto RM
 

U Sidonu su 2013. izbili oružani sukobi sunitskih salafista i Hezbolaha koji je poduprla libanonska vojska izgubivši pritom 18 vojnika. Islamistička skupina Džabat Al Nusra napala je Hezbolah u dolini Beka, uz libanonsko-sirijsku granicu, gdje se smjestilo mnoštvo sirijskih izbjeglica, većinom sunita. Ta se skupina u međuvremenu sukobila i s milicijama libanonskih druza kojima je pred očima bila zla kob koju su islamisti priredili sirijskim druzima. Od ljeta 2014. Džabat Al Nusra stalno je napadala Hezbolah, ali i libanonsku vojsku koju je proglasila oruđem općega šijitskog projekta kojemu je cilj uništenje sunita. Posebno je važan bio poraz koji su islamistima, uključujući Islamsku državu, nanijele združene snage Hezbolaha i libanonske vojske u pograničnom gradu Arsalu u ljeto 2014.

Rat u Siriji dodatno je zaoštrio i političke odnose u zemlji. Savez 14. ožujka podržao je pobunu protiv režima Bašara Al Asada s kojima su Libanonci imali mnogo neriješenih računa. Pokret za budućnost bio je strateški zainteresiran za pad Asadova režima misleći da će to uzrokovati političku imploziju Hezbolaha i šijitske zajednice te pridonijeti ponovnom jačanju političke moći libanonskih sunita. Islamistička skupina Brigade Rafika Haririja čak se oružano sukobila s Asadovom vojskom u Idlibu. Analitičari pak upozoravaju na to da u tu strategiju nije bila uračunata činjenica da je i među političkim protivnicima Asadova režima bila popularna Hezbolahova protuizraelska retorika, a da su Savez 14. ožujka doživljavali kao “imperijalističku snagu”. Nasuprot tome, Savez 8. ožujka stao je u obranu tog režima. Hezbolah i Amal proglasili su pobunu u Siriji posljedicom međunarodne urote koja je željela oslabjeti Asadov režim zbog njegove potpore pokretima otpora u arapskom i muslimanskom svijetu. Ni kršćanske snage nisu bile sklone rušenju Asadova režima bojeći se onoga što bi ono donijelo kršćanima u Siriji i na Levantu općenito. Tako je patrijarh Maronitske crkve Al Rahi pozvao Zapad da dade šansu tom režimu da se reformira.

Ukratko, u velikome regionalnom sukobu dva glavna libanonska politička bloka svrstala su se onako kako su bili svrstani i njihovi regionalni i globalni pokrovitelji: Savez 8. ožujka stao je uz Siriju i Iran, iza kojih je bila Rusija, a Savez 14. ožujka uz Saudijsku Arabiju, iza koje su stajale Sjedinjene Države.

Svojom je ostavkom Sad Hariri pokazao da je ponajprije saudijski politički igrač i da njegov Pokret za budućnost nije samostalan politički akter nego da je ovisan o Saudijskoj Arabiji barem onoliko koliko je Hezbolah ovisan o Iranu. Njegova je ostavka dio osvetničke reakcije Saudijske Arabije na izgubljeni rat u Siriji za koji krivi Iran i Hezbolah. Hariri je pokazao da su mu interesi političkog sponzora preči od interesa vlastite države i sunitske zajednice u njoj.

Premda u užasnim sukobima u Siriji i na Bliskom istoku gotovo nije bilo nevinih, Hezbolah je sigurno bio na boljoj ili makar na manje lošoj strani od Saudijske Arabije. Premda je stalno žigosan kao radikalna islamistička organizacija, koja ne silazi s američkih popisa najgorih terorističkih organizacija u svijetu, Hezbolah se djelatno borio protiv Islamske države, dok je Haririjev Pokret za budućnost koketirao, a mjestimice i surađivao sa salafističkim džihadistima u Libanonu, čime je posredno pomagao Islamskoj državi kao najgoroj terorističkoj organizaciji u suvremenoj povijesti.

Hezbolah je prije više godina odustao od uspostave islamske države u Libanonu, prihvatio pluralno višekonfesionalno društvo i demokratska pravila igre u njemu te redovito sudjeluje na parlamentarnim izborima. Unatoč svim nedostacima i “okupaciji dijaboličnog Hezbolaha”, Libanon je oličenje slobode i demokracije u odnosu prema totalitarnoj i teokratskoj Saudijskoj Arabiji, rasadištu terorizma i nasilja koje izvozi u cijelu regiju u kojoj stalno vodi izravne i “zamjenske ratove” – od Sirije i Jemena do Katara i Libanona – ne bi li osigurala status regionalnoga političkog hegemona. Svojom ostavkom, mjestom na kojemu je dana i obrazloženjem kojim je popraćena Hariri uvlači libanonske sunite u saudijski zamjenski rat s Iranom. Na globalnoj razini, riječ je o novoj ofenzivi “čudesne trojke”, Sjedinjenih Država, Izraela i Saudijske Arabije, protiv Irana i, posredno, Rusije.

Hariri nije dorastao toj opasnoj globalnoj i regionalnoj političkoj igri u kojoj bi jedna od prvih žrtava mogla biti upravo njegova domovina – krhka demokratska libanonska republika. Kakva bi to šteta bila da u “grotlu ratova” i autokracija nestane rijetka svjetlija točka na političkom zemljovidu Levanta.

Globus

Tagovi

Izdvajamo