U Srbiji se održavaju predsjednički izbori. Novi će srpski predsjednik biti, naravno, aktualni premijer Aleksandar Vučić. To uopće nije upitno. Upitno je samo hoće li Vučić pobijediti već u prvom krugu ili će se morati ići u drugi krug. Trenutno je situacija, kad je o tome riječ, 'li – la', tj. na klackalici, uz nešto veću vjerojatnost (ipak) da bi Srbija mogla dobiti novog predsjednika već u nedjelju, 2. travnja, navečer. I da će Vučić biti taj koji će ispijati šampanjac.
Beogradski Nedeljnik je na naslovnici svog najnovijeg broja objavio rezultate istraživanja šest najvećih agencija u Srbiji. Na svima njima Vučić ima više od 50 posto podrške biračkoga tijela Srbije (po Demostatu 56 posto, po IPSOS-u 54,4 posto, po Faktor Plusu 52 posto, po CeSID-u 53 posto, po NSPM-u 54,9 posto), jedino na ljestvici NinaMedije ima 'samo' 50 posto, što mu ne bi bilo dostatno za pobjedu u prvom krugu.
Šešelj vs. Beli
Na ljestvici Demostata drugo i treće mjesto dijele Luka Maksimović alias Ljubiša Preletačević Beli i Vojislav Šešelj sa po devet posto glasova, četvrti je Saša Janković sa osam, a tek peti Vuk Jeremić sa sedam posto.
Na tablici Ninamedije Janković je drugi sa 12,5 glasova, Preletačević Beli treći sa 11,9 posto, Jeremić četvrti sa 7,2 posto, a Šešelj peti sa 7,1 posto glasova.
Uglavnom, Vučić u prosjeku ima pet puta više glasova od bilo kojega svog protukandidata (mislim na one najozbiljnije i najjače) - a među njima se bije teška bitka tko će biti drugi i tko će u slučaju da on ne osvoji apsolutnu većinu ići s njime u drugi krug.
- Ako bude drugi krug - rekao mi je jedan moj beogradski kolega - vjerujte, nitko u ovom trenutku ne može sa sigurnošću reći tko ide s Vučićem. Ako to bude Preletačević Beli, onda će se sresti autoritarna (Vučićeva) i lakrdijaška Srbija: bit će to njezin težak moralni pad, jedan od najtežih u njezinoj povijesti. Pobijedit će, naravno, Vučić, ali to neće promijeniti tu žalosnu sliku.
'Luđi' od Pernara
Preletačević Beli funkcionira kao neka vrsta antipolitičara-komedijaša (ili, recimo, sprdatora), najlakše bismo ga mogli usporediti s našim Ivanom Pernarom (ili Živim zidom općenito), s tim da je mnogostruko 'luđi' i skloniji kalamburima od njega.
Svoju je političku karijeru (ako to uopće možemo nazvati tim riječima) započeo u travnju 2016., na izborima za Skupštinu beogradske gradske općine Mladenovac, gdje je njegova lista 'Samo jako!' osvojila petinu vijećničkih mandata, a kad je prije nekoliko tjedana istaknuo i svoju predsjedničku kandidaturu, u hipu je izbio na drugo ili treće mjesto u anketama najčešće citiranih srpskih agencija, najavivši mogućnost (što bi doista bila prvoraredna senzacija) da se on, a ne, primjerice, Jeremić ili Janković, nađe s Vučićem u drugom krugu.
- Mislim da Preletačević Beli - tvrdi moj kolega iz Beograda - nije bio Vučićev projekt, ali sada upravo njemu najviše odgovara jer je najviše skinuo Jeremića, koji iza sebe nema stranku i tvrde glasače, i Šešelja, čije su pristalice razočarane flertovanjem s Vučićem, koji je njihov 'arhineprijatelj', ali, opet, ne mogu ni za koga drugoga glasati osim za ovakvoga nekakvog fiktivnog kandidata.
Ali pustimo Belog i okrenimo se sigurnom pobjedniku na izborima (u prvom ili drugom izbornom krugu) i budućem predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću.
On je sada na vrhuncu svoje popularnosti i moći u Srbiji (ali i šire), a razloge njegova uspjeha i pretpostavljenog trijumfa na izborima možemo raščlaniti u nekoliko točaka.
Ključne podrške
Prvo, Aleksandar Vučić je najjači lider Srbije nakon Slobodana Miloševića - ali uključujući, isto tako, i Miloševićevo vrijeme, kao i vrijeme prije Miloševića (i to čak desetljećima unatrag). Jer, neovisno o svojoj ogromnoj moći i karizmi, Milošević je, zapravo, bio krajnje neuspješan državnik i političar (izgubio je praktički sve što se moglo izgubiti), a Vučić je, za razliku od njega, veoma uspješan i (uglavnom) sve dobiva.
Drugo - da citiram jednoga od svojih beogradskih kolega, s kojim sam se čuo ovoga vikenda - 'Vučić je prvi srpski lider, a vjerojatno i svjetski, koji istovremeno ima podršku i Angele Merkel (i općenito Zapada) i Vladimira Putina, i mislim da baš u tome treba tražiti razloge zašto opozicija u Srbiji nije uspjela sebi napraviti bilo kakve šanse na ovim izborima'.
Zanimljivo je - i nadasve indikativno - da potpuno jednako razmišlja i procjenjuje i moj zagrebački sugovornik, vrstan poznavatelj hrvatsko-srpskih odnosa i (geopolitičkih i geostrateških) odnosa u regiji.
- Vučić će dobiti izbore - rekao mi je za našega nedavnog susreta i razgovora u Zagrebu, 'jer ispunjava ambicije i želje i (dijela) proliberalnih, tj. proeuropskih snaga u Srbiji, i srpskih rusofila i srpskih nacionalista - a u tome uspijeva zato što je Srbiju uspio pretvoriti u dominantnu silu u regiji'.
Treće, Vučić je uspio ostvariti (opipljivu) prednost (i) u odnosu na svog snažnog suparnika u regiji, Albanca Edija Ramu, te je i po tom kriteriju najjači 'igrač' u regiji. Kad ovdje spominjem riječ 'regija', mislim na tzv. središnji Balkan, u koji spadaju Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Kosovo i Albanija.
Dakle, sve one (srednjo)balkanske zemlje koje nisu u Europskoj uniji. Tu se bije snažna bitka za prevlast, i tu je Vučić u ovome trenutku apsolutno najuspješniji. To mu je nedavno priznao (pročitao sam njegovu izjavu na jednome srpskom portalu) i bošnjački vođa Bakir Izetbegović.
Savez srpskih država
Važno je ovdje istaknuti da na središnjem Balkanu postoji ideja o savezu srpskih država, jednako kao i ideja o savezu albanskih država. Savez srpskih država obuhvaća Srbiju, Republiku Srpsku u BiH i Srbe u Crnoj Gori, a savez albanskih država - Albaniju, Kosovo i Albance u Makedoniji. Savez srpskih država, predvođen Vučićem, u ovome je trenutku jači od Albanaca, što, po riječima mog zagrebačkog sugovornika, remeti geopolitički odnos snaga u tom dijelu Europe i stvara (popriličnu) neravnotežu.
Četvrto, Vučiću zasad relativno dobro ide i u ostvarivanju njegove strategije da maksimalno, koliko god je to moguće, 'izbaci' hrvatski utjecaj iz država koje pripadaju središnjem Balkanu, odnosno da 'pokvari' (s navodnicima ili bez njih) odnose Hrvata i Bošnjaka u regiji.
Nije slučajno Bakir Izetbegović u svom nedavnom intervjuu Globusu jako pohvalio Vučića, rekavši da je on 'mlad političar koji je doživio prosvjetljenje', dok je istodobno pokudio Tomislava Nikolića, za kojega je, kako je istaknuo, 'kasno, njegovo srce je još uvijek uz ‘srbovanje’ i ‘vojvodovanje’, uz ljude poput Krajišnika'.
Peto, Vučić uspješno naoružava Srbiju. Nikada se Srbija nije brže i snažnije naoružavala, pa i više zveckala oružjem, nego danas - a opet, istodobno, nikada njezin lider nije bolje stajao u međunarodnoj zajednici (i to ne samo kod Angele Merkel nego, u određenoj mjeri, i kod Amerikanaca). Vučić zasad vrlo vješto koristi borbu između Istoka i Zapada za naklonost Srbije, očigledno je da je to jedan od glavnih aduta ili ciljeva njegove (srbijanske) vanjske politike.
Osim što će Srbi od Rusa uskoro dobiti šest aviona MiG-29 i sustav protuzračne obrane S-300, srpski i ruski padobranci zajedno vježbaju (u Rusiji) desant na Prištinu. A u isto vrijeme Srbi imaju zajedničke vojne vježbe i s članicama NATO-a (u Srbiji, dakako).
Šesto, Vučić se savršeno uklapa u aktualni trend populizma i populističkih lidera u Europi i svijetu (Orban u Mađarskoj, Trump u SAD-u, Kaczynski u Poljskoj, Erdogan u Turskoj itd.), pri čemu je, kao državnik populističke profilacije, uspješniji u Srbiji nego što je to, primjerice, Orban u Mađarskoj. Jer, Vučić, za razliku od Orbana, zasad nije dobio nikakve diplomatske sankcije od Zapada, a pritom je i uspješniji u provođenju svog (u njegovu slučaju srpskog) nacionalnog programa.
I sedmo, Vučić nastoji snažno kontrolirati Srbe izvan Srbije, što se, dakako, odnosi i na Srbe u Hrvatskoj.
Veza prema Putinu
Moj zagrebački sugovornik tvrdi da se razmjerno često (možda jedanput mjesečno, tako nekako) sastaje s liderom Republike Srpske Miloradom Dodikom i glasovitim redateljem i političkim aktivistom Emirom Nemanjom Kusturicom u Andrićgradu - gdje njih trojica zajedno raspravljaju o političkoj suradnji i budućnosti Srba i Srbije. Ovdje ne treba smetnuti s uma ni tu činjenicu da je Kusturica jedna od direktnih veza u Srbiji prema Putinu.
- Hrvatski odgovor Vučiću u ovoj vrlo delikatnoj stvari - kaže moj sugovornik - nipošto ne bi smio biti populistički. Tu trebamo biti pametni, trebamo jačati integritet naših građana srpske nacionalnosti, ali i pripremiti čvrste odgovore na svaku njihovu provokaciju. Hrvati i Srbi u svojim međusobnim odnosima nemaju više nikakvih spornih tema - osim prošlosti. Vučić stoga ima priliku krenuti u gradnju dobrih odnosa s Hrvatskom, svako drugo ponašanje bilo bi iracionalno i on bi u tom slučaju u Hrvatskoj, sasvim sigurno, dobio snažnog neprijatelja.
Kako god bilo, bit će vrlo zanimljivo pratiti prvi krug predsjedničkih izbora u Srbiji, u nedjelju 2. travnja. Jedan od mojih beogradskih kolega pribojava se incidentnog ishoda, nakon zatvaranja birališta i prvih rezultata.
- Vučić svakako ima šanse pobijediti u prvom krugu, iako je na rubu - istaknuo je - i jedino me plaši mogućnost da obje strane, tj. i Vučić i opozicija, proglase pobjedu u nedjelju navečer. To bi mogao biti problem.