CRNA GORA U ČIZMAMA NATO-A

Primanjem u zapadni vojni savez zemlje koju je Kremlj od milja zvao “malom Rusijom” Washington i Bruxelles poručuju Rusima: za vas je Jadran zatvoren

Prime Minister Milo Dukanovic of Montenegro addresses the 71st United Nations General Assembly in Manhattan, New York, U.S. September 21, 2016. REUTERS/Mike Segar
Mike Segar / REUTERS

Nakon dugih i nervoznih peripetija, natezanja, hladnoratne retorike te vrlo opasnih igara koje su u jednom trenutku imale zadah mogućega građanskog, pa i šireg rata, Crna Gora, ta nekadašnja najmanja jugoslavenska republika, kao treća od njih (nakon Hrvatske i Slovenije) uskoro će postati 29. članicom najvećeg političko-vojnog saveza na svijetu – NATO-a. Neizvjesna je bila američka ratifikacija. Zbog otezanja (Senat je tek iz trećeg puta odobrio) te stava predsjednika Donalda Trumpa da je NATO zastario, ali i općenitog mišljenja da će nova američka administracija vanjsku politiku, pogotovo Balkan, staviti na rep svojih prioriteta, nad članstvom Crne Gore nadvili su se tamni oblaci, a protivnici pristupanja od Rusije preko Srbije do agresivne prosrpsko-ruske anticrnogorske oporbe u samoj Crnoj Gori naslađivali su se mogućim porazom vladajućih, koji bi imao dalekosežne posljedice ne samo za tu zemlju nego za cijelu regiju. Rusija je od samog početka otkad je Crna Gora dobila pozivnicu za sjevernoatlantsku alijansu vrlo bolno prihvatila tu činjenicu.

Ruska osjetljivost

U Kremlju se nisu mirili s tim da će joj “mala Rusija” ili “Rusija na Jadranu”, kako su joj godina tepali u Moskvi zbog dobrih odnosa te velikog broja ruskih nekretnina i naseljavanja Rusa (u nekim sredinama u Crnoj Gori u ponekim razredima ima više malih Rusa nego Crnogoraca), izmaknuti s radara te prebjeći u drugi tor. Rusija je ionako vrlo osjetljiva na širenje NATO-a, pogotovo na područja koja u neku ruku smatraju svojim povijesnim i političkim lenom. Crna Gora se nekako podrazumijevala, čak i više od Srbije. No, Milo Đukanović napravio je geostrateški zaokret te se nedvosmisleno odlučio za zapadne integracije, ne želeći, kao sada srbijanski premijer Aleksandar Vučić, sjediti na dvije stolice i balansirati između Rusije i EU. Crna Gora je postala prebjeg. Nakon toga Crnu Goru su potresli antinatoovski prosvjedi koje je organizirala prosrpska i proruska oporba, koja inače osporava i samu crnogorsku državnu suverenost.

Vladajući DPS optužio je Rusiju da logistički stoji iza tih nasilnih prosvjeda. Svađa je počela, a Đukanović je još jednom promijenio kaput (kao sredinom 90-ih, kad je otkvačio Miloševića i Bulatovića). Optuživan je da je zabio Rusiji nož u leđa. Na prošlim izborima, 16. listopada 2016., pokušan je i državni udar, koji se mogao vrlo lako izroditi u sukobe većih razmjera, čak mogući građanski rat, jer je situacija u tom trenutku bila eksplozivna, a obje “zaraćene” strane, i suverenisti i prosrpske snage ojačane podrškom iz Rusije, bile su spremne na sukob. Nije teško procijeniti da bi krvi bilo do koljena. U Podgorici, bez ikakve sumnje, optužuju Rusiju da stoji iza toga. Moskva sve, naravno, poriče, ali dvojica ruskih državljana (Eduard Širokov i Vladimir Popov) povezana s tamošnjim obavještajnim službama prokazani su kao sudionici skupine od 25 ljudi koji su došli iz Srbije sa zlokobnim namjerama, a predvodio ih je bivši čelnik srbijanske Žandarmerije Bratislav Dikić.

Pristupanje zapravo vojno nebitne po snazi Crne Gore NATO-u postalo je šira priča ionako napetih odnosa između Zapada i Rusije, jer je sigurnosno-politički i geostrateški razlog primanja Crne Gore zapravo bitan.

Eventualni neulazak Crne Gore u NATO doveo bi sadašnje proeuropske tendencije u pitanje, ali i ojačao tamošnju oporbu, koja, blago govoreći, neprekidno preispituje crnogorsku neovisnost, a u regiji bi se stvari stubokom promijenile i situaciju učinile dodatno napetom i destabilizirajućom.

Referendum u Nizozemskoj

No, stvari su se u posljednjih nekoliko dana promijenile. Američki predsjednik Donald Trump 11. travnja potpisao je odluku o pristupanju koju je donio američki Senat (američka je ključna) te time omogućio da već u svibnju na samitu NATO-a Crna Gora postane punopravna članica. Čekaju se još samo odobrenja Nizozemske i Španjolske, ali smatra se da je to sada, nakon odluke američkog Senata, tek formalnost. Doduše, oporbeni Demokratski front, čiji su čelnici Andrija Mandić i Milan Knežević, optuženi za sudjelovanje u pokušaju puča, nadaju se još da bi preko Nizozemske uspjeli odgoditi prijam, odnosno imaju plan da se u toj zemlji organizira referendum o primanju Crne Gore u NATO.

Rusija tvrdi da je referendum i u Crnoj Gori potreban, jer je uvjerena da članstvo u NATO-u ne bi prošlo na takvu izjašnjavanju. Nitko ne vjeruje istraživanjima javnog mišljenja jer u njima podrška ovisi o organizatoru ankete. Negodovanje nije ništa manje i sada kad je ulazak Crne Gore, čini se, neminovnost, pa je rusko Ministarstvo vanjskih poslova nakon američke ratifikacije reklo da je ta odluka “duboko pogrešna”, da proturječi povijesnim interesima crnogorskog naroda te da “remeti stabilnost Balkana i cijele Europe”.

Nenadana promjena

No, što donosi članstvo Crne Gore i za samu zemlju, NATO, Balkan i odnose između Rusije i Zapada? Dakle, može se reći da Crna Gora ulazi u NATO u trenutku kad su rusko-američki odnosi iz loših prešli u lošije, ali ne zbog nje, nego zbog američkog raketiranja položaja ruskih saveznika u Siriji. Do ulaska dolazi i u trenutku kad je američki predsjednik Donald Trump promijenio mišljenje o važnosti NATO-a, smatrajući sada odjednom da je to važna i moćna organizacija. Još donedavno Trump se obrušavao na NATO kao zastarjelu organizaciju, te se moglo razumjeti da bi SAD “usporio” svoje djelovanje, čime bi oslabjela vojna i politička važnost organizacije. Tom nenadanom promjenom poremetio je nadanja Kremlja o slabljenju utjecaja NATO-a.

Drugo, ulaskom u NATO promijenile su se neke bitne stvari za samu Crnu Goru. Naime, to je potvrda njezine neovisnosti i suvereniteta, koji su dosad bili osporavani i nagrizani, odnosno smanjila se opasnost da bi ih mogla izgubiti. Manevarski prostor za djelovanje prosrpskih stranaka u Crnoj Gori koje su osporavale, pa čak i negirale neovisnost, sada je znatno sužen. Naime, sve dosad izbori su uvijek bili “za Crnu Goru ili protiv nje”, odnosno za njezino teritorijalno povezivanje sa Srbijom ili pak za samostalnost. Ulaskom u NATO prijetnja “velikosrpskog” projekta o ponovnom ujedinjenju dviju zemalja sada je svedena na puku teoriju.

Uvertira za ulazak u EU

NATO je velika pobjeda Mila Đukanovića i crnogorskih suverenista, koji zalog nastavka državne neovisnosti vide u sjevernoatlantskom članstvu. Možda će sljedeći izbori napokon proći u nadmudrivanju o socijalnim i društvenim programima, a ne samo o pitanjima “mi ili on(i)”.

I ne manje važna stvar – NATO je svojevrsna uvertira za ulazak u EU, jer je to snažna poruka Bruxellesu da zemlja ozbiljno misli biti dio “zapadnog svijeta i vrijednosti”. Posebno se to odnosi na balkanske zemlje prema kojima postoji (određena) sumnjičavost.

To su unutarnji razlozi za članstvo Crne Gore u NATO-u. Drugi su, širi, geostrateški razlozi. Naime, iako, u prvom redu u Srbiji, omalovažavaju vojnu snagu i važnost Crne Gore za NATO – jer njezinih tristotinjak vojnika stvarno nije bitno za vojni potencijal NATO-a, a ni njezina politička snaga nije presudna – Crna Gora ipak ima svoju težinu.

Prijetnja Vučiću

Glavna, za strategiju NATO-a i Zapada općenito, jest činjenica da je Rusija ostala bez još jednog potencijalnog saveznika. Rusiji je ovime dodatno skučen prostor na Balkanu, za koji je ona povijesno vezana. U ovim neohladnoratovskim odnosima to je značajan udarac ruskim ambicijama ne samo na Balkanu nego i u Europi. Rusija, koja je svakako važna svjetska snaga, politička, ekonomska i vojna, ovim je zakinuta. Pogotovo u želji da bude alternativa Zapadu, što Kremlj neprestano deklarira kao svoju politiku.

Rusija zadržava samo utjecaj na Srbiju, ali ni to joj više nije sasvim sigurno, jer Vučić ističe da mu je vožnja bruxelleskom cestom prioritet. Doduše, u Kremlju su zaprijetili Vučiću da na NATO ne smije pomisliti ni u najvećem bunilu. On za sada odbija NATO, jer mu i u zemlji vlada prilično antinatoovsko raspoloženje, a proruski elementi su vrlo jaki i utjecajni. Njegovim su laviranjem i EU-ambicijama u Moskvi sve nezadovoljniji. No, nije nevažno za to kako će se Vučić postaviti i činjenica da se Srbija nalazi u okruženju zemalja NATO-a, a da su Makedonija i BiH izrazile želju za članstvom. Srbija je zatvorena i bez izlaza na more, postaje izolirani otok u NATO-ovu okruženju, pa, recimo, ruski vojni zrakoplovi ne mogu u Srbiju bez odobrenja NATO-a, što je svakako otežavajuća okolnost u geo­strateškoj igri.

Drugo, i možda još važnije u tom neoblokovskom nadmetanju: cijeli Jadran je sada u “rukama” NATO-a, te je stara težnja, još od carske Rusije, izlaska na toplo more ovime definitivno propala. Italija, Slovenija, Hrvatska, Crna Gora i Albanija su sada natoovska obala, pa koliko god to bilo svrsishodno ili ne. Otrant je zatvoren. I Boka kotorska.

Iz drugih medija


Izdvajamo