GLOBUS OTKRIVA DETALJE

U TAJNOSTI SE PIŠE NOVI SRPSKI NACIONALNI PROGRAM! U 'Deklaraciji o opstanku Srba' Vučić i Dodik poručuju: 'Povećat ćemo srpski državni kapacitet!'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 23.09.2017. u 11:23

  • REUTERS

    U petak 1. prosinca 2017. godine, povezano s godišnjicom (99. po redu) osnivanja prve Jugoslavije (zapravo Kraljevine SHS), u Beogradu bi se trebala, od strane predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i Republike Srpske Milorada Dodika, svečano predstaviti “Deklaracija o zaštiti i opstanku srpske nacije”, još jednog (upitnog) srpskog nacionalnog programa, četvrtog u zadnjih 150 godina. Rad na tom programu najavljen je početkom kolovoza, prilikom komemoracije u povodu “Oluje” u Večernjim novostima, onom istom listu u kojem je 1986. prvi put objavljen tekst o sada već famoznom i zlokobnom Memorandumu SANU, još jednom nacionalnom programu, koji je bio osnova za Miloševićeve krvave ratne pohode i “inicijalna kapisla” raspada Jugoslavije. Naime, nakon “Načertanija” Ilije Garašanina, prvog (veliko)srpskog nacionalnog programa iz 1844. godine, preko Svetosavskog kongresa u selu Ba 28. siječnja 1944., kao odgovor četničkog ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića na Drugo zasjedanje AVNOJ-a, do već spomenutog ratnohuškačkog Memoranduma srbijanskih akademika, srpski politički vrh (u suradnji sa SPC, patrijarh Irinej je bio zbog toga na sastanku s Vučićem i Dodikom) sada priprema novu platformu koja je već podijelila srbijansku i srpsku javnost i društvo, ali i izazvala blagu napetost u okruženju, u prvom redu zbog dosta svježih uznemirujućih sjećanja na “memorandumskog” prethodnika.

    Nepoznati sastavljači

    Veliki srbijanski književnik Filip David kaže nam kako nikome nije jasno što zapravo znači ta najavljena Deklaracija o opstanku Srba. – Međutim, sam naslov – ističe David – a i ono što se naslućuje, neodoljivo podsjeća na famozni Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti. Ali ovoga puta, što je dosta bizarno, ne zna se tko su sastavljači. Piše se u dubokoj tajnosti. Predsjednik SANU Vladimir Kostić izjavio je da Akademija nema nikakve veze s Deklaracijom niti sudjeluje u njezinu sastavljanju – nastavlja David.

    No, kako bilo, predsjednik Aleksandar Vučić, koji u svojim rukama drži apsolutnu vlast u Srbiji, sebe sada, očito, vidi puno šire – kao poglavara i “nestora” svih Srba, ne smo onih u Srbiji već i onih u regiji i puno dalje, te se želi potvrditi i pozicionirati kao velikan srpske politike i povijesti, i to kao (megalomanski) legitimni nastavak i nasljednik srpske dinastije Nemanjića, ali nije mu ni mrsko praviti i (zapravo političko-ideološki apsurdnu i bizarnu) paralelu s Josipom Brozom Titom (što ne znači da isto takva nije i ova prva asocijacija). Usput – u Srbiji je počelo snimanje grandiozne tv-serije “Nemanjići”, kao logistička podrška toj novoj nacionalnoj halucinaciji (Vučić je svom sinu iz drugog braka, rođenom u lipnju 2017., dao ime Vukan, a nosio ga je, kako su istakli provučićevski mediji, najstariji sin Stefana Nemanje, rodonačelnika vladarske loze Nemanjića) što opet podsjeća na memorandumsko vrijeme Miloševića kada se kao propagandni mehanizam slavilo “Dva veka Vuka”, obljetnica velikog srpskog jezikoslovca Vuka Karadžića, a snimljen je tada bio i prigodničarski film “Boj na Kosovu”, kao ideološko-idejni zamašnjak tog memorandumsko-miloševićevskog projekta, koji je izazvao ratove i razaranja te na duže vrijeme, na cijelom području bivše Jugoslavije, potaknuo nestabilnost i napetosti između naroda i država na ovom području.

    No, očito je da Deklaracija ima za cilj u prvom redu potvrditi Vučića kao (još jednog) neupitnog i neospornog vladara, i spasitelja srpstva i Srbije. Njegova ambicija sigurno seže do tih dalekih maglovitih horizonata, a pojas za spašavanje Srba mu je stalno u rukama, ali u pitanju su i osobni kapaciteti te nelagodno, ne tako davno iskustvo jednog sličnog “mesije”, kojem je jedno vrijeme (kosovska kampanja) bio ministar informiranja. Naime, Aleksandar Vučić te njegovi najbliži suradnici Aleksandar Vulin i Ivica Dačić (također angažirani oko nacionalnog programa) bili su dijelom tadašnjeg uglavnom neuspjelog miloševićevskog ratnog pohoda. Iz toga su proizašle neovisnosti jugoslavenskih republika, Srbija je ostala bez Kosova, uz jedini (eventualni) dobitak – Republiku Srpsku.

    – Plašim se da Vučić sebe ne vidi samo kao predsjednika Srbije nego kao lidera srpstva. To je opasna i štetna tendencija. Ona ukida ustavni princip. On time pokušava staviti pod svoj patronat sve Srbe u regiji. To je prevladavanje etničkog i nacionalističkog umjesto državnog i ustavnog principa. Znate, početkom 70-ih godina, tada prvi čovjek Srbije mudri Marko Nikezić je govorio da je svaka intencija Srbije da se brine o Srbima u regiji i da se Srbi izvan Srbije stave pod svoj patronat – čist nacionalizam. Taj princip je i Milošević imao i znamo kako je završilo. Možda je najbolja paradigma toga Vučićevo obraćanje dječaku iz Rijeke (pozvao ga je da ne navija za Rijeku nego za Crvenu zvezdu ili Partizan, op. a.). To što je izgovorio zaslužuje ozbiljnu i multiperspektivnu analizu. I vrlo je zabrinjavajuće – kaže mladi srbijanski povjesničar, profesor na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu Milivoj Bešlin.

    Filip David smatra kako je “vrlo moguće da donošenje ovakve deklaracije treba biti kompenzacija za ono što mora učiniti s Kosovom”:

    – Vučić je pokrenuo “unutarnji dijalog” o odnosima Srbije i Kosova i “oslobađanje od mitova” što bi trebalo dovesti do novih odnosa s Kosovom jer to je jedan od glavnih uvjeta za ulazak Srbije u EU – kaže nam David. Prema njemu, Deklaracija treba skrenuti pažnju s “teških odluka”, pa i priznanja nezavisnosti Kosova. – Prije par dana Srbi s Kosova su po nalogu centrale u Beogradu ušli u Vladu Ramusha Haradinaja za kojim je u Srbiji raspisana potjernica i koga gone kao ratnog zločinca - ističe David.

    Homogenizacija

    Povjesničar Milivoj Bešlin kaže nam da je cilj Deklaracije prije svega namijenjen nacionalističkoj homogenizaciji:

    – Cilj je i da se relativizira odgovornost zbog Vučićeve kosovske kooperativnosti. Ipak, čak i da nije to cilj, ona će neminovno izazvati strah i podozrenje u regiji, jer previše podsjeća na zlokobnu parolu “Srbi na okup”. Kako kaže povjesničarka Branka Prpa, to je samo nastavak velikosrpske politike drugim sredstvima – nastavlja Bešlin.

    Naime, ova Deklaracija ima za cilj “zajedničko ujedinjenje (svih Srba) zbog nacionalnog djelovanja i definiranje nacionalnih minimuma i principa za opstanak srpske nacije i srpskog naroda”.

    Potvrda toga je da je Vučić ideju predstavio na susretu sa “Srbima iz okruženje i dijaspore” (doduše na tom sastanku nije bilo, recimo, Milorada Pupovca) a šef njegova kabineta Nikola Selaković rekao je kako će Deklaracija “biti stup očuvanja srpske nacionalne svijesti i nacionalnog bića”. Prema Selakoviću, zajedničko obilježavanje značajnih datuma iz srpske prošlosti Srbije i Republike Srpske su dodatni temelj ideje o Deklaraciji. Vučić i Dodik već su zajedno obilježili “pomene” na žrtve NATO-intervencije 1999. A “srpska tragedija” je u središtu tih obilježavanja, pa se tako iščitava da su i proslave “Oluje” u Hrvatskoj bile poticaj za ovakvu Deklaraciju. “Nikome nećemo dozvoliti da slavi plač srpske djece, da slavi ubojstva naše nejači”, kazao je Selaković. (Doduše, nije ulazio u sve ono što je prethodilo “Oluji”, godinama prije.) Milorad Dodik je pak rekao kako je cilj da se na početku 21. stoljeća pojavi dokument “koji može istrpiti vrijeme koje dolazi te ostati u vlasništvu generacija Srba ma gdje bili, kao orijentir za nacionalno i političko djelovanje”. Dodik je 20. stoljeće označio kao “stradalničko za Srbe” te da se sve radi kako bi se “u narednim desetljećima izbjegla nova stradanja, ali i ojačao naš nacionalni identitet i nacionalne države – Republika Srpska i Srbija”.

    Zamjenik predsjednika skupštinskog odbora za dijasporu i Srbe u regiji Miodrag Linta kaže kako se u Deklaraciji “pitanje gotovo dva milijuna Srba u okolnim državama mora definirati kao jedan od državnih i nacionalnih prioriteta Srbije”. Milorad Dodik nastavlja kako će u Deklaraciji biti navedeni svi važni nacionalni elementi i aktivnosti koji se trebaju provesti kako bi se “održala srpska nacija, povećao njen državni kapacitet (misli li tu Dodik možda na teritorijalno proširenje?) i zaštitile (kako i čime?) cijele srpske zajednice, bez obzira gdje se nalazile – u regiji ili cijelom svijetu”.

    Iako se tvrdi da ovo nije velikosrpski politički program, već program kulturnog i nacionalnog opstanka, ne može se izbjeći analogija s retorikom i djelovanjem krajem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. stoljeća – “Svi Srbi u jednoj državi” te o ugroženosti srpstva, što je i danas, uz isticanje tragike, patnje i stradalništva Srba, ipak glavna misao vodilja Vučić-Dodikova programa.

    – Današnja Srbija se nije pomirila sa svojim ratnim porazima – kaže nam profesor Milivoj Bešlin s Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. – Problem je da dobar dio ovdašnje javnosti još vjeruje da su oni rezultat međunarodnih urota i tadašnjih nepovoljnih geostrateških okolnosti. Srpski nacionalizam nije prestao vjerovati u revanš kada dođe do obrata na globalnoj sceni – nastavlja Bešlin. On kaže kako je izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, kao i Brexit, po njima, početak raspada i slabljenja EU te jačanje Putinove Rusije kao srpske zaštitnice, dao srpskim nacionalistima iluziju da se međunarodne okolnosti mijenjaju te da počinje drugo poluvrijeme, zbog čega su pokrenuli brojne revanšističke ideje i planove.

    Stvarni razlozi

    Novinar beogradskog Danasa Milovan Matić pak piše kako su Srbi tijekom povijesti imali mnogobrojne deklaracije o jedinstvu nacije, ali je svaka upravo Srbima nanosila najveće zlo, pa se “ništa dobro ne može očekivati od ove Deklaracije”, a urednik Danasa Dragoljub Petrović ne vjeruje u dobre namjere ove Deklaracije jer, po njemu, ona može izazvati nove regionalne tenzije jer bi “vjerojatno zadirala u unutarnja pitanja postjugoslavenskih država u kojima danas Srbi žive”. Petrović sumnja da bi Deklaracija popravila položaj Srba u regiji, iako je on u mnogim zemljama često diskriminatorski.

    “Deklaracija služi za unutarnje potrebe i bildanje nacionalnog ponosa kod nacionalističkog biračkog tijela”, piše Petrović. I Filip David navodi kako nema nikakve sumnje da ovakvi potezi ni u prošlosti ništa dobro Srbiji nisu donijeli, samo su pojačavali tenzije, a preko tobožnjeg interesa za položaj jezika i kulture utirao se put teritorijalnim i političkim pitanjima, koja su na kraju dovela i do oružanih sukoba.

    Za Bešlina su paralele s Memorandumom SANU neminovne, mada, kako ističe, samo na prvi pogled.

    – Ovoga puta Srbija nema mogućnosti ni da ratuje niti za to ima potencijala. Ali mantra o navodnoj ugroženosti je stari, otrcani narativ svakog nacionalista, ne samo na Balkanu. To je taj martirološki, žrtvenički obrazac o vječnoj nacionalnoj ugroženosti. E, ako je nacija ugrožena, onda je vladar tu da je spašava. Riječ je o jeftinoj propagandnoj floskuli. “Nacija” može biti samo ugrožena od onih koji su razorili institucije, dotukli ostatke pravne države, sveli Srbiju na državu s najnižim plaćama i najnižim privrednim rastom u regiji, a mladi sve masovnije nego ikada prije napuštaju Srbiju. Eto toliko košta taj velikodržavni program – ističe Bešlin.

    – Naravno, situacija nije ista kao početkom devedesetih, ali većina onih koji su tada bili na vlasti u Srbiji i danas su na vlasti. Da li se to loša prošlost ponavlja i sve ono što iz toga može proizaći, tek ćemo saznati – naglašava David.

    Bešlin pak ističe kako Deklaracija može samo uzburkati strasti u regiji:

    – Ova Deklaracija će izazvati ne samo tenzije u regiji, nego će kod nacionalista u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili na Kosovu biti čak i pozdravljena jer će tada njihove korumpirane desničarske elite sebe predstavljati kao branitelje nacije i države. To je taj sustav spojenih posuda ovdašnjih nacionalizama. Jedni druge hrane. Pogledajte Dodika i Bakira Izetbegovića, teško da opstaju jedan bez drugoga. A kada je riječ o stanju u Hrvatskoj, nedavno preminuli Slavko Goldstein je s pravom govorio da se relativizacijom fašizma i rehabilitacijom ustaštva Hrvatska kompromitirala u globalnim razmjerima. I mislim da to nije pretjerana ocjena. Da ne spominjemo spomenike i ulice masovnim ubojicama iz ustaškog pokreta, demonizaciju partizanskog antifašizma, pa sve do spomenika osuđenom teroristu Barešiću i nekažnjeno paljenje na ulici uglednog tjednika Novosti – kaže Bešlin.

    A u angažmanu Milorada Dodika profesor na banjolučkom Filozofskom fakultetu Ivan Šijaković vidi kako Dodik želi Republiku Srpsku “utrpati Srbiji na brigu”, dok profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu Enver Kazaz misli da je Deklaracija maska kojom se želi “prizvati mogućnost da Republika Srpska bude kompenzacija za Kosovo”, te smatra da je to je ozbiljan politički smisao tog čina. No, otvara se i dodatno pitanje: koliko će se Deklaracija odnositi na Srbe iz Hrvatske te kako će politički akteri Srba iz Hrvatske reagirati na Deklaraciju?

    Izdvajamo