GLOBUS

FOTO: PREPORODILE SE NA OTOKU UGLJANU Nevjerojatna priča o 7 'djevojaka' koje nikada nisu vidjele more, a onda su si želju ostvarile u starosti

    AUTOR:
    • Boris Orešić

  • OBJAVLJENO:
  • 31.10.2017. u 23:02

Arhiv dokumentarnog filma 'Funne'

Neobična priča iz alpskog mjesta Daone o skupini starih žena koje prvi put odlaze na more osvojila je srca Talijana. I ne samo njihova: na more su otišle zahvaljujući crowdfunding kampanji, a kao destinaciju su izabrale hrvatski otok Ugljan, mjesto Kukljicu

Nikad nije kasno da čovjek ostvari svoje snove, tvrdi Erminia Losa, 73-godišnjakinja koja živi u svom rodnom Daoneu, alpskom mjestu od petstotinjak stanovnika u pokrajini Trentino na sjeveru Italije. Zime su tamo veoma oštre, pa gospođa Losa zadnje sunčane jesenske dane koristi za uživanje u šetnjama i uobičajene kućanske poslove.

Svaku srijedu malo iza 15 sati odlazi u prostorije mjesnog kluba umirovljenika Rodendro gdje vodi društvo žena koje se nazivaju Funne, što bi na njihovu dijalektu značilo – žene. Iako su neke u pedesetim godinama, najviše članica ima više od 80, a najstarijoj je 90 godina. Funne, otkriva voditeljica Erminia, imaju oko 110 članica, ali ih se srijedom i nedjeljom popodne redovito okuplja tridesetak.

Vozač kamiona

Duga zimska popodneva i večeri krate kartajući se i igrajući društvene igre, pričaju, ogovaraju, a s vremena na vrijeme organiziraju i ples pa pozovu i muškarce iz mjesta da se pridruže zabavi. A muškaraca njihove dobi u Daoneu je malo pa su Funne mahom udovice. Erminia je jedna od rijetkih koja ima muža, umirovljenog vozača kamiona Renza, s kojim je više od pola stoljeća, no na pitanje koji je njezin neostvareni životni san, otvoreno će reći - da se uda za milijunaša i putuje po svijetu.

 

Postale slavne

Erminia, njezine najbolje prijateljice Armida i Iolanda te još nekoliko Funna protagonistice su dokumentarnog filma snimljenog prije dvije godine u talijansko-hrvatskoj koprodukciji pod naslovom “Funne – djevojke koje sanjaju more”. Nakon velikog uspjeha u Italiji upravo se prikazuje u nezavisnim kinima u hrvatskim gradovima, što gospođa Erminia nije ni znala dok je nismo nazvali i zamolili da za Globus kaže kako se nosi sa slavom i brojnim novinarskim pozivima iz čitavoga svijeta.

“Ma kakva slava... Naš život se nije baš nimalo promijenio, ostale smo iste i nikada se nismo osjećale kao zvijezde. Apsolutno ne. Istina, malo sam se već umorila od novinara, ali da mogu, opet bih sve ponovila”, govori talijanska umirovljenica koja se dosjetila da bi povodom 20. obljetnice njihova udruženja Funne mogle zajedno otići na more koje većina od njih nikada nije vidjela. Erminia samo jednom 1962., Armida 1977., a ostale nikada. Neke nikada nisu bile ni u najbližem većem gradu Trentu, koji je udaljen 60-ak kilometara ili sat i nešto vremena vožnje od njihova planinskog sela.

Potječu iz siromašnih obitelji u kojima je odlazak na godišnji odmor bila nepoznanica. Erminijina je majka imala osmero djece, a hrane, kaže ona, jedva da bi prehranila jedno. Stoga je ona kao 13-godišnja djevojčica otišla u Milano raditi kao sluškinja da bi majci slala nešto novca. Udala se u Rimu, a s 22 godine se vratila trudna u Daone i većinu vremena provodila sama dok joj je muž po cijeloj Italiji vozio kamion. Stoput se tih dana pitala zašto se vratila u rodno mjesto...

 

Armida je s 38 godina ostala udovica i sama podigla dvoje djece kako je, priznaje, znala i umjela. Svaka Funna ima svoju tešku životnu priču i stoga im je Erminijina ideja o odlasku na more na prvu zazvučala poput znanstvene fantastike, ali su je prihvatile. No, pred zid ih je dovelo ključno pitanje - kako platiti putovanje?

U to vrijeme za njihovu je inicijativu saznala redateljica Katia Bernardi koja živi u Trentu i odlučila snimiti dokumentarac o “djevojkama” koje žele otići na more. Kamera snima Funne dok peku kolače i prodaju ih da bi zaradile pa se slikaju za kalendar koji nude svojim sumještanima, ali sve to nije ni blizu dovoljno pa gotovo od svega odustaju. No uporna Erminia vjeruje da rješenje mora biti na dohvat ruke. Iako nikada prije nije čula za Facebook, a jedva i za internet, svidjela joj se ideja njezina unuka da pokrenu crowdfunding kampanju u kojoj traže donacije u želji da kroz tri mjeseca skupe 3000 eura, no za samo tjedan dana na računu su imale čak 6000.

Uplate stižu sa svih kontinenata. O Funnama izvještavaju vodeći talijanski, a potom i strani mediji. Njihovoj sreći nema kraja kada saznaju da je zaštitnica mjesta Kukljica na Ugljanu Gospa od Sniga, ista svetica kojoj se svakodnevno mole u svom Daoneu. I tako sedam žena, koje su se odvažile krenuti na dalek put, stiže u Hrvatsku gdje 5. kolovoza 2015. na Ugljanu, čije ime nikako ne mogu izgovoriti, sudjeluju u velikoj procesiji i nekoliko dana uživaju uz Jadransko more. Njihova ih je Gospa dočekala na dalekom otoku.

 

Zagrlite mi Hrvatsku

“Bilo je neponovljivo. Putovanje i boravak na moru ostat će mi neizbrisivo u sjećanju. Tako su nas predivno primili u Hrvatskoj i prema nama se odnosili kao prema princezama. Hrvatska je čudesno lijepa pa sam hrvatskoj producentici Vanji obećala da ću opet doći ako si ikada to budem mogla priuštiti. Nažalost, nemam novca, no ako me netko pozove da dođem besplatno, svakako ću se odazvati”, kroz smijeh govori Erminia Losa i poručuje: “Molim vas, zagrlite mi Hrvatsku, napišite da joj šaljem veliki pozdrav.”

Žao joj je što su neke od njezinih prijateljica u zadnji čas odustale od Ugljana uz izgovor da su stare i bolesne, no one koje su uspjele ostvariti svoj san, putovanje je, kaže, još više povezalo iako su i prije znale sve jedna o drugoj. S tugom dodaje da dvije Funne iz filma, Zita i Chiara, nažalost više nisu na ovome svijetu. Bili su joj to, kaže, najteži trenuci u zadnje dvije godine. No, dok god ima žena u Daoneu, djelovat će i njihovo udruženje, pa se Erminia nada da će si možda ispuniti još koji san.

Neki muškarci iz mjesta bili su malo ljubomorni što i oni ne mogu na Ugljan, no šefici udruge nije ni na kraj pameti bilo povesti ih jer Funne su žene. I točka. Basta, kako bi to rekli Talijani.

“Ova priča je čarobna, suvremena bajka s dozom komedije. A u životu nam ponekad trebaju bajke. Kada sam naišla na podatak da je ista svetica zaštitnica na Ugljanu kao i u Daoneu, Funnama je to bila dodatna motivacija da ustraju u prikupljanju novca jer su sve velike vjernice i ni za što na svijetu ne bi propustile misu na dan kada se slavi Gospa od Snijega”, govori redateljica Katia Bernardi koja je također prvi put bila u Hrvatskoj.

Muževi rudari

Stoga kaže da je za nju taj film - njezin šesti ili sedmi dokumentarac u 22-godišnjoj karijeri - pun novih početaka. Imala je sreću, kaže, u Palermu slučajno upoznati Roberta Zubera, koji je u to vrijeme, prije nekoliko godina, bio urednik Dokumentarnog programa na HRT-u. On ju je povezao s producenticom Vanjom Jambrović iz zagrebačkog Restarta.

 

“Jedan jedini trenutak u kojem je Ermina zaplakala bio je kad je stigla na Ugljan. Nakon dvije godine rada dolazak u Hrvatsku je i za mene bio poseban trenutak. Sa sobom su Funne na put povele i frizerku da im napravi frizure za liturgiju. Bilo mi je smiješno kako su usprkos nesnosnoj vrućini, koja je vladala toga dana, odbijale staviti na glavu šešire da ne pokvare frizure. Za njih je to bio ogroman put za koji su trebale skupiti mnogo hrabrosti. Uživala sam raditi s njima, iako je često bilo jako psihički naporno. Zajedno smo provele puno vremena, izgradile kompleksan odnos, postale kao obitelj u kojoj ima i smijeha, ali i svađa”, ističe Bernardi.

Funne je upoznala dok je radila prethodni dokumentarac “Uomini della luce” (Ljudi svjetla) o radnicima i rudarima koji su u istoj dolini poslije Drugog svjetskog rata gradili velike hidroelektrane. Mnogi su umrli još za vrijeme gradnje, a danas je malo koji živ. Neki od njih bili su muževi današnjih Funna. Redateljica otkriva kako je razdoblje u kojem je snimala Funne i njoj privatno bilo jako teško. Stoga danas shvaća da joj je trebala upravo jedna takva bajka da i sama shvati da se uvijek nešto može promijeniti u životu. Tako je, otkriva, među ostalim promijenila i mjesto stanovanja i skrasila se u kući uz jezero nedaleko od Trenta. U šali kaže da je ona umjesto na more otišla u šumu.

400 snova

“Trudim se biti sretna iako je u Italiji, a vjerojatno i u Hrvatskoj, jako teško živjeti od dokumentaraca. Da bi tako živio, čovjek vjerojatno treba biti i malo lud. Nakon predstavljanja filma kontaktirale su me stotine ljudi da mi ispričaju svoje životne snove. Ispada da je danas tabu javno izreći svoj san. Zapisala sam oko 400 snova ljudi koji su me nazvali i možda će to biti materijal za neki novi film ili knjigu, a nedavno sam počela snimati film o snovima djevojčice za koji me inspirirala moja šestogodišnja kći Catherina”, govori redateljica koja se ne može načuditi da je njezin film publika tako dobro prihvatila.

 

Nije mogla ni sanjati da će crowdfunding kampanja privući ljude iz cijeloga svijeta da pomognu Funnama. Očito su, zaključuje Katia, ljudi prepoznali njihovu hrabrost i odlučnost da ostvare snove. Svim donatorima su Funne poslale razglednicu s Ugljana.

Nakon što je snimila film, Katia Bernardi je o Funnama napisala i knjigu, svoj prvi roman. Predstavljena je prije godinu dana i u Italiji je prodana u zavidnih 8000 primjeraka. Ovih dana izlazi španjolsko izdanje, a do kraja godine i verzija na njemačkom jeziku. U romanu je, kaže, mogla opisati neke scene i doživljaje koji nisu stali u 78 minuta filma.

“Prvotna je ideja bila da talijanske bakice idu nekamo u Italiju na more, no kad smo otkrili Gospu od Sniga na Ugljanu, među njima je zavladalo pravo oduševljenje”, ističe Vanja Jambrović, producentica u produkcijskoj kući Restart koja je na filmu radila s kolegom Tiborom Keserom. Organizirali su cijelo snimanje u Hrvatskoj i s Funnama proveli pet dana na moru.

“S logističke strane bilo je jako zahtjevno jer nije bilo lako dovesti tako stare žene koje nemaju nikakvo iskustvo putovanja. Imale su i neke neobične zahtjeve. Inzistirale su da budu smještene u hotelu bez stepenica jer se ne mogu penjati pa smo morali naći hotelske sobe u prizemlju i to da budu jedna do druge kako bi bile blizu. Ali na Ugljanu takvog smještaja nema jer na cijelom otoku postoji jedan jedini hotel. Prijetile su da će odustati ako im to ne omogućimo. Vjerujem da su tako reagirale iz straha. Njima je put u Hrvatsku bio poput odlaska na drugi planet. Na kraju su bile smještene u Sukošanu gdje smo uspjeli ispuniti sve te njihove uvjete”, kaže Vanja Jambrović, koju su Funne po svojoj naravi podsjetile na naše žene u Dalmaciji. One su, opisuje ih, glasne, vole šefovati, zapravo su jako zahtjevne, ali istovremeno šarmantne, pričljive, simpatične...

Gospa od sniga

“U morskoj procesiji Gospe do Sniga u Kukljici brodovi obilaze cijeli otok Ugljan. Nakon te vožnje brodom jedna od Funna mi je rekla da joj je to bio najljepši događaj u cijelom životu uz rođenje djece i unučadi. I prvo kupanje u moru im je bio nezaboravno iskustvo, a namjerno su si sve kupile iste kupaće kostime”, ističe Vanja Jambrović i otkriva kako je, uz talijanske izvore, film sufinanciran i sredstvima Hrvatskog audio-vizualnog centra i HRT-a, koji u prosincu dobiva pravo da ga prikaže.

Svoju službenu hrvatsku premijeru imao je prošli tjedan u zagrebačkoj Kinoteci, a u narednim će se tjednima prikazivati u svim većim hrvatskim gradovima. U travnju ove godine posebna je pretpremijerna projekcija održana u Zadru, u Kazalištu lutaka, i to isključivo za umirovljenike.

“Starija populacija odlično reagira na film čija je poruka da nikada nije kasno da se ispuni neka želja. A stariji ljudi se s time lako identificiraju jer svi imaju neke neostvarene snove poput Funna koje su provele život kao domaćice i kojima su uvijek drugi bili važniji od njih samih. Sada potkraj života sebi ostvaruju želju i osvajaju publiku”, ističe Vanja Jambrović.

Planira u suradnji s domovima umirovljenika i kulturnim centrima širom Hrvatske održavati i posebne projekcije za ljude starije dobi da bi ih se motiviralo da vide da godine ne moraju biti prepreka da bi se vodio aktivan i ispunjen život. Nada se i da će knjiga biti prevedena na hrvatski, a vjerojatno bi već i bila u knjižarama da nije došlo do kraha Algoritma koji je zakomplicirao situaciju na izdavačkoj sceni. Producentica otkriva i kako je autor glazbe u filmu hrvatski skladatelj Matej Meštrović.

A dobro je upamtila i malu nezgodu koja se dogodila na snimanju kada je jedna od Funna pala sa stolca u kafiću dok su svi sjedili na stolom i pili kavu. Pala je u žbunje i raskrvarila ruku pa su odmah pozvali hitnu pomoć koja joj je previla ranu i, srećom, utvrdila da nema ozbiljnih ozljeda.

Bilo joj je, otkriva, posebno zanimljivo prisluškivati Funne kako tračaju misleći da ih nitko ne razumije jer govore talijanski. Jedna od najvećih zamjerki bila im je da na doručku kruh nije bio dovoljno mekan.

Optimizam

“U filmu se kratko vidi kako lokalne žene u Kukljici prije procesije uređuju i kite kip Gospe posebnim nakitom. To su isto starije žene i njihov je susret s talijanskim gošćama bio jako dirljiv. Čak smo razmišljali da bi bilo zanimljivo naše bakice s dalmatinskih otoka prvi put povesti u Italiju u Alpe na zimovanje. To bi bio logičan nastavak ovoga filma, zasigurno podjednako komičan i zanimljiv”, govori Vanja Jambrović i tvrdi da u dokumentarizmu vlada trend da se snimaju teške teme inspirirane ratovima, nasiljem, siromaštvom... Takve tematike u sebi nose dramu i atraktivne su za dokumentarne filmove jer lako izazivaju emocije. Dok priča o Funnama, zaključuje, pobuđuje vedrinu, optimizam, lepršavost... I to su, dakako, emocije koje postoje u ljudima, samo ih je teže potaknuti i stoga, smatra, nedostaje upravo takvih dokumentaraca.

Izdvajamo