Gojzericama inatoč, trči poput djevojčice, veselo dovikuje psima ispred sebe, Radmila Karlić (46) spušta se niz blagu padinu što uz maslinik, vinograde - redom zasađen teran, malvaziju pa muškat - vodi do hrastove šume u kojoj je tartufa. Tako se u slojevima, u tih 300 metara od obiteljske kuće do šume, stere gotovo pa tipična slika unutrašnjosti Istre.
Ipak, spomenuta šuma novijeg je datuma. Sadili su je Karlići, ima tome sad desetak godina. Iz Italije su dovezli 1700 sadnica stabala mikoriziranog korijenja micelijem crnog tartufa. Tako sad ovdje rastu tri vrste hrasta ispod kojih bi trebali rađati tartufi. Na isti se način, govore, radi u Francuskoj i Italiji.
Dvije ženke
Na povjetarcu Radmili vijore kovrče, u desnoj ruci ljulja otku, tako ovdje zovu lopaticu kojom iskapaju tartufe kad ih pas nanjuši. Ispred nje grabe dvije ženke, mješanka Crnko i Betty, lagotto romagnolo. Četiri su sata poslijepodne, vrijeme za otrčati u lov na tartufe.
“Muž i ja smo joj govorili: ‘To nije za ženske, šta će ljudi reć’, šta će susjedi mislit’… Ali Radmila, ona se nije dala smesti, uvijek je išla s tatom, poslije i sama”, govori Danica Rašpolić, podbočena na terasi, pogleda uprta u kćer koja odmiče niz brijeg. Ima 74 godine. I makar je kćeri onomad branila lov na tartufe, odavno već i Danica ide svaki dan. “Druga su vremena”, nakrivi glavu, na trenutak zatrepće pred zrakom sunca. “Sad i mi, none, idemo, i one od 75-80 godina otpute se u šumu, sa psom, u lov”, naoko plaha, o tartufima za kojima traga svaki dan pripovijeda energično. Preskače lov jedino nedjeljom. “Nekad idem i nedjeljom. Ali iza mise”, naglašava. “Šuma je meni odmor. Tamo dišem.” Ako još što i ulovi – gdje će bolje!
Bez treninga
Šezdeset se godina u ovoj kući bave tartufima. Radmilu stižemo na ulazu u šumu. “Šu-šu, bravi, šu-šu!” vikne psima, potom fućka. Dugo. Prodorno. Otkom, lopaticom, slučajno zagrabi granu još tanušna hrasta, ispred mene odjednom se saspe kiša žuta lišća. Naglo stane, okrene se pa pripovijeda, govori kako su njezini postali tartufari: “Tata je počeo s jednim psom prije nego što sam se ja rodila. Neki Talijani su ovuda prolazili, pričali da ovdje rastu gljive koje su jako skupe, a mirišu kao češnjak, možda i na truli krumpir. Jedan je obilazio sela, tražio lovi li tko tartufe. Nitko to ovdje nije radio. Razgovarao je s tatom, uvjeravao ga da je to dobar posao, da će ih sigurno nalaziti ovdje, od njega je onda tata nabavio prvog psa, ptičara, pamtim da je koštao nekoliko milijuna lira, bilo je to dosta novaca.”
“Šu-šu, bravi! Šu-šu!“ opet će psima koji svako malo njuške zalijepe negdje o tlo, a onda brzo kreću dalje.
“Prvi je put tata otišao u lov s tim kupljenim psom kad su mu bila nepuna četiri mjeseca, nije ga ni trenirao, nije ni znao, ali pas je odmah našao tartufe. Bilo ih je puno, a nitko ih tad nije lovio. Sve je mirisalo, cijela šuma. Ili smrdjela. Kako hoćete”, širi ruke. “Talijan je dolazio, a tata mu je prodavao ulov.”
U početku su lovili samo bijele tartufe. Tek kasnije će čuti da i za crne, jeftinije, postoji interes.
U doba kad je otac u džepu kući donio prvih par tartufa gotovo da mu lopatica i nije trebala, zemlja je bila sasvim rahla, šuma je ležala u kotlini, s okolnih brežuljaka, iz sela gdje je tad bilo puno stoke, obilate su kiše ispirale, među ostalim, i životinjski izmet. Zato je šuma i bila tako izdašna. Radmila pamti: “Kazivao je da su bili žuti, k’o jabučice, veliki, mirišljavi… Nije tad ni sanjao da će to postati tako skupo. A onda su Talijani počeli dolaziti i tražiti ih sve više.”
Danas je tlo sve siromašnije. “Sinoć je sin bio u šumi četiri sata, našao je samo 10 dkg. U tatino doba toga je bilo toliko da su manje tartufe bacali. Sad su sve skuplji i skuplji, jer u svijetu ih je sve manje, a potražnja za njima sve veća. Tartuf neće rasti u šikari, tamo gdje se ne kosi, gdje nema stoke da pase, ovdje u selu već desetak godina nitko nema krave, nema stoke. Ostalo je jedino vinogradarstvo i maslinarstvo, ostala poljoprivreda se ne isplati.”
U Paladinima, dvanaest kilometara od Buzeta, samo je četrdesetak ljudi, ali je pasa - stotinu. Svaka kuća ima pse, što zbog lova na divljač, što zbog tartufa. Rijetki žive samo od toga, poput tartufara Karlića, većini drugih to je tek dodatni izvor prihoda.
Mladi u lov idu radi zarade, stari da pomognu mladima ili da se mentalno odmore, šuma ih, kažu, drži na životu. “Evo, jutros, kad sam otvorila oči, ušla u kupaonicu, nećete vjerovati, pogledam kroz prozor, predivan sunčan dan, a gospođa koja je godište moje mame, 73 ili 74, ima šećernu bolest, smršavjela je 30-ak kila, ona svaki dan u tri ili četiri sata ujutro s lampom ide pješke do jezera, obavi lov i vraća se u zoru”, govori Radmila.
Genetika ptičara
U desnom džepu zelena lovačkog prsluka drži krokete, lijevi je za tartufe. “Kad pas nađe tartuf, njegov je kroket, moj tartuf”, Crnko i Betty motaju joj se pod nogama, svakome dobaci po kroket-dva. Nema šanse, priča, da zabunom uvuče ruku u krivi džep i psa počasti gljivom.
“Šu-šu, bravi, šu! Ako Crnko kopa, moramo skočiti, znači da je tartuf, tu je inače jako dobro nalazište, samo što je sezona gotovo na kraju, ali ovdje na ovom mjestu se gotovo svake godine nađe od pola kile do kila tartufa…”
A Crnko, koji će taj dan razočarati, ženka je stara 16 godina. Mješanka gustih obrva, oštre dlake, ženka muškog imena, najdraži je pas u obitelji. O Crnku će Radmila, energična i pričljiva kakva jest, nadugačko pripovijedati obiteljske legende. Ponoviti više puta bitna joj mjesta. Dok je spominje u istoj rečenici, ženki tri puta promijeni rod, nikad se, dojam je, nisu sasvim navikli na muško ime za ženku koje je odabrala kći Ivana.
“Crnku, njemu… njoj niti jedan tartuf ne promakne. Betty je, recimo, poput mnogih pasa, pohlepna za ugrabiti kakvu životinjicu, nije toliko fokusirana. Neki je dan skočila na ježa i živog ga pojela. Bilo je grozno za gledati.”
Crnko u sebi ima genetiku ptičara i labradora. Općenito su mješanci, tvrdi, bolji nego čistokrvni - dugovječniji, otporniji, izdržljiviji. Za psa je bitno da sluša, da je radnik, da traži, labradori su dobrog njuha, poslušaju, ali brzo se ulijene, nakon sat i pol vremena ne možeš ih više ničim motivirati da opet krenu, a lovac ide u šumu najmanje dva i pol sata, tad već možeš kazati da si bio u šumi, da si radio posao. Nema tartufa bez psa. I upornosti čovjeka, tako lov objašnjava Radmila.
Posvećenije lovu
Pas ne prestaje. Glavu skoro da ne diže. Cijelo vrijeme njuška joj je pri dnu. “S četiri je mjeseca u ustima donijela tako veliki tartuf da ga nije mogla pojesti. Muž je mislio da nosi crknutog miša, a ono ogroman tartuf. Nju nije trebalo ni učiti, ona je odmah znala što treba raditi. Nona je s Crnkom lani u 15 dana našla sedam jockera!“ Na moj upitan pogled doda: “To su tartufi veći od 100 grama. Jedan je imao 300, bio je kao ovaj objektiv”, glavom će prema fotografu. “Mama je zvala Ivana, unuka: ‘Joj, dođi, veliki tartuf u rupi’, a mi svi doma čistimo tartufe i mislimo si: ‘Ma gnjavi nona, što to priča.’ I bio je, stvarno, ogroman”, kleči pored rupe, ispod hrasta, lišće joj se umotava među uvojke.
Karlići drže samo ženke, pokušavali su s mužjacima, ali ženski su psi posvećeniji lovu, čak i kad su skotne ili kad imaju mlade.
Glavom pokazuje na tanušno stablo mladog hrasta koje je u sezoni dalo kilogram tartufa. “To je iznad svih očekivanja bilo. Virili su k’o dragulji. Tek je treća godina da rađaju. Mi se nadamo da će sva stabla davati tako, ako ne sva - barem 70 posto, ili da bi prosjek mogao biti pola kilograma po stablu.” Ljetos je u ovoj šumi bilo toliko tartufa da su ih često znali ugledati a da pas ne kopa. “Ali kad ga vidiš, kad je tako skroz vani, na površini, on ne miriše, nema aromu i onda nije dobro brati ga. Nije još zreo, bolje da ga pas pronađe…”
Mirno je u šumi. Tišinu prekida tek Radmilino dugo fućkanje. Padala je kiša. Zemlja je vlažna. “Ove je godine bila suša, mislim da je i to razlog da je tako malo bijelog tartufa. Zato je i potražnja ogromna.”
Stane, čučne hitro, zatrpava rupu. “Tu je bio tartuf, može biti da je sin zatvorio rupu, ali je pas iza toga skočio i opet otkopao, a ovaj nije vidio.” Važno je rupu zatrpati, svu zemlju vratiti, stati čvrsto, nogom, na nju, jer tad zrak, kiša, sunce sporije prodiru u stanište, neće ga uništiti. “Treba vratiti sve kako je bilo. Priroda dalje čini svoje. Na sitnim žilicama uskoro, za par dana ili par mjeseci, bit će novi tartuf.”
Najveći bijeli koji je ikad pronašla bio je težak 270 grama. Crnih je bilo i većih. “Ti crni su baš sad skupi, za kilu dobijete 800 eura, ali ljeti, kad ih ima puno, idu za oko 200 eura. Prva klasa bijelih tartufa na svjetskom tržištu vrijedi oko 3500 eura.”
Talijan u prolazu
Radmila i Goran upoznali su se s 18 godina, nedavno su proslavili 25 godina braka. U početku je ona bila “tajnica kod vatrogasaca”, on radio kao stolar. “To je značilo stići kući u četiri poslijepodne pa u pet juriti u lov, na tartufe. Ne možeš tako biti pravi lovac”, kaže. Vrlo brzo okrenuli su se samo tartufima.
Dugo su Karlići živjeli od prodaje tartufa, turizmom se nisu bavili. No, kao što je Radmilinu ocu Toniju Talijan u prolazu davno objasnio da tu gljivu nije gaziti i preoravati, već dapače, tražiti i skupljati, tako je Radmili Nijemac u prolazu početkom 2000-ih dao ideju da lov na tartufe ponudi kao turističku turu.
“Došao je kod nas kupiti neke proizvode od tartufa i rekao: ‘Jooj, što bih ja volio s vama u šumu. Da vidim gdje rastu! Kako ih nalazite? Platio bih vam da me povedete!’ Ma, povela sam ga besplatno, pa što će mi to plaćati…” Tako se, prije 15-ak godina, rodila ideja. Danas godišnje na stotine turista, uglavnom stranaca iz prekooceanskog svijeta, vode u lov na tartufe.
Gojzericom ugazim u blato, krajičkom oka to spazi pa kaže: “Često turistima dam svoje cipele kad krenu u lov, dođu mi u novim patikama, bude mi slabo kad to vidim.”
Jučer su, spominje, poslali 2,5 kilograma prve klase bijelog tartufa u Singapur, čovjeku koji tamo opskrbljuje sve restorane s Michelinovim zvjezdicama. Kad su lani izlagali na sajmu hrane u Singapuru, došli su ih obići turisti koji su bili kod njih u lovu na tartufe, u Istri.
Gotovo da nema tjedna a da nemaju posjetitelje iz Hong Konga. Dan prije nas bili su i novinari, također iz Hong Konga.
Dolazak turista
Karlići su se navikli na pozornost i na gužvu u dvorištu. Nije rijedak slučaj da im se oko kuće nađe 60-ak gostiju, stiglih da idu u lov na tartufe, a da isti dan moraju “odraditi” i novinare – britanske, australske, švicarske… “Jučer smo imali grupu vinara iz Adelaidea, Australce. Jutros mi je bilo 17 ljudi iz Tajvana.” Ti ljudi s njima idu na višesatnu turu u lov. Goran Karlić, Radmilin suprug, bavi se otkupom tartufa u cijeloj regiji i plasira ih dalje. Radmila i sin Ivan angažirani su oko turista. Pomaže i kći Ivana, koja živi u dva i pol sata udaljenom Zagrebu. U šumu, u lov, ide tko i koliko stigne. Jedino nona i unuk odlaze svaki dan. Ona poslijepodne, kad skuha ručak. On najčešće dva puta dnevno, često i noću.
Surađujući s brojnim OPG-ovima, napravili su i niz proizvoda s tartufima, prodaju ih u dućanu, uz kuću: sireve, kobasice, maslinovo ulje s tartufima, također med, sol, razne umake… Živi se od tartufa, ali i za šumu. Nije to samo biznis, puno je u tih ljudi i ljubavi prema prirodi, psima, mnoge se obiteljske anegdote vrte oko tartufa. Kad je Ivan, koji danas organizira slanje tartufa na razne kontinente i kontaktira s klijentima, imao jedanaest, jedno poslijepodne zvao ih je, sav ustreptao, vikao iz šume, Radmila priča da od uzbuđenja jedva da je govorio: “Mama, dođi tako je veliki tartuf da ne stane u džep.”
“Mislim se - u džep ti stane velika lampa, pa kako ne bi stao tartuf. Dođem dolje, kad tamo mali nosi tartuf iznad glave, a pas skače na njega da bi mu ga pojeo, 200 grama, ovakav”, širi prste.
Uspinjemo se polako iz šume, ništa od tartufa. Crnko još traži po rubnim nasadima. Oba psa na trenutak se vrte oko tanušne stabljike graba obavijene bršljanom. Crnko gura njuškicu u vlažnu zemlju, ipak brzo ode dalje. U to Betty zagrabi nogama. Pronalazak tartufa prati ozareno lice Radmile. “Ma ljudi moji!” sretno će kao da joj je prvi.
Nasadi lješnjaka
Komad iskopana tartufa ima intenzivan miris po zemlji. Teško je nazreti bilo što drugo, jer Betty ga je držala u ustima, ovlažila slinom. Gdje je druga polovica? “Možda u želucu moje Betty”, provjerava zemlju Radmila.
“Kako je lijepa, rahla. Tu je mogao biti tartuf i 5 dkg veliki. U lipnju i srpnju ih je puno, a sad im je kraj”, okrene se psu. “A vidi mog Crnka, napravila je dvije šapice i izletjela iz rupe, dobro da je Betty bila tu. Rekla je nona da se sad događa da Crnku promakne. Stara je i za oprostiti joj je”, gladi je po njušci. Penjemo se put kuće, na zadnjem zavoju nasadi su lješnjaka. Nekad je tu bio vinograd, teran, pH zemlje je odličan za tartufe. Posjekli su vinograd, pustili tlo da se odmori pa prije pet godina zasadili 370 ljeska. Radmila skreće među njih, hoće pokazati da je i lješnjak na tako pripremljenu tlu dobra podloga za tartufe.
“Ove godine išli smo ovamo par puta u lov, svaki put bismo našli, ali smo odustali od toga, prerano je još, jer što više tartufa pojedu male, sitne životinjice i prorade mikorizu, to će iduće godine biti još više tartufa. Valja biti strpljiv. A i išli smo s idejom da ćemo imati lješnjaka za našu čokoladu s tartufima ako ne bude tartufa.”