Vesna Pisarović, pop-pjevačica koja je Hrvatsku predstavljala i na Eurosongu s velikim hitom “Sasvim sigurna”, na naše tržište vraća se na velika vrata. Album “The Great Yugoslav Songbook” ili “Naša velika pjesmarica” snimila je u dva dana, a na njemu je radila punu godinu s trenutačno najboljim jazz glazbenicima. Promjena smjera i interes za jazz glazbu dogodili su se gotovo slučajno. Školovala se u Den Haagu, Londonu, ali i u Berlinu, u kojemu živi sa suprugom, filozofom Ozrenom Pupovcem.
Krenula od nule
Ipak, koji ju je grad najviše odredio? “Ne znam koji bih izdvojila. Imam nedovršenu priču s Londonom, gdje sam bila na magistarskom studiju i nisam imala priliku pažljivije oslušnuti englesku jazz scenu koja je jako inspirativna, pa imam osjećaj da bih tamo još mogla odraditi neku putešestviju. U Den Haagu sam studirala i to je bio grad gdje sam okrenula novu stranicu i krenula od nule: studirati jazz. U jednom trenu bavljenja pop-glazbom osjetila sam se skučeno i imala sam potrebu promijeniti smjer. Motivirana i inspirirana slučajnim okolnostima poput koncerta Petera Brötzmanna. Tada sam imala 28 godina i od onda je prošlo 10 godina. Moram reći da sam više nego zadovoljna.” Kako je taj zaokret izgledao i je li jazz nešto “popularniji” izvan Hrvatske, s obzirom na veliku povijest u Americi, pop-kulturu u širem smislu, kao, u konačnici, i u cijeloj Zapadnoj Europi? Vesna Pisarović sa smiješkom opovrgava moj naivni stav.
“Jazz je nastao iz brodvejskih filmskih šlagera, pjesmica koje su pisane za kazalište i film. Neki muzičari su se odlučili zaigrati, dekonstruirati, stvoriti bazu za nešto drugo. Kada su to radili, jazz je imao više prostora u medijima. Muzičari su bili popularniji. Neki među njima, istaknuti muzičari poput Billie Holliday, Charlieja Parkera, Johna Coltranea, Milesa Davisa, Charlesa Mingusa imali su svijetle trenutke. Ipak, uvijek je bio marginalan. Jazz u Hrvatskoj i Srbiji ima svoje mjesto, ali za razliku od europskog i američkog nema te povlastice. Oni imaju mogućnost državnih stipendija – novac u kulturi, naime, ipak postoji. To ima i negativnu stranu jer su izloženi zakonima tržišta, sami jazz glazbenici se često kompromitiraju, odnosno svoj izraz i formu prilagođavaju 'tržištu'...”
Vesna Pisarović ipak nije na margini, čak ni u Berlinu. Nastupa po cijelom svijetu s čak tri jazz banda u kojima su prvoklasni umjetnici poput Johna Betscha, Grega Cohena, Claytona Thomasa, Gerharda Gschlößla, Francesca Bigonija, dieb13, Tonyja Bucka ili Chrisa Abrahamsa. Pitam je na što misli kada kaže da je jazz i dalje na margini.
Jazz trio
“Kad kažem margina, mislim na materijalna dobra i medijski prostor koji jazz dobiva odnosno mukotrpno mora osvajati. Upravo sam prošli tjedan završila turneju po Njemačkoj s jazz triom. Prije sam imala turneju s ovim novim projektom. Svijeta sam vidjela s jazzom”, dodaje sa smiješkom i nastavlja: “Ali i s pop-glazbom u razdoblju Eurosonga. Bila sam u Australiji, Skandinaviji, putovali smo Europom. Istina, za našu dijasporu, ali ipak.”
Prvi jazz album kojim se predstavila bila je obrada Elvisovih pjesama “With Suspicious Minds”, vrlo hrabar pothvat, pa me zanima kako se uopće odlučila na tako veliki korak, obradu velikana. Vesna me kroz smijeh pita: “Zašto se ne bih usudila?” te dodaje: “Kad sam prišla Claytonu Thomasu, rekao je isto što i ti, jesi li ti sigurna da želiš svirati Elvisa? No, posve slučajno se sve to dogodilo. Kada se kreneš baviti takvim stvarima, uvijek je prisutna doza naivnosti, a onda kada prodreš dublje u građu, shvatiš koliko je to krvav posao. Kad sam se preselila iz Londona u Berlin, otišla sam na buvljak i vidjela set Elvisovih ploča koje su me privukle cijenom koja je bila smiješna i dizajnom koji je bio intrigantan. Za deset eura sam ih kupila i kod kuće preslušavala te albume. Shvatila sam da to zapravo uopće nije samo Elvis nego da se tu krije čitava povijest američke kulture. On je u svojih 43 godine snimio više od sedamsto pjesama, napisao ih je tek nekoliko, a sve ostalo je blues, gospel, country. Za mene je to bilo, nakon škola koje sam pozavršavala i pohodila, jedan lijep akademski zadatak izučavanja. Ideja je bila kako s rudimentarnim kvartetom ogoliti kralja rock'n’rolla i dati mu, njegovoj glazbi, neko novo ruho.”
Koliko joj se dodatno edukacijom, magisterijem iz pjevanja, promijenio odnos prema glasu, s obzirom na to da je u školu došla s formiranim identitetom i činjenicom da je ipak bila regionalna pop zvijezda? Vesna okreće očima na tu sugestiju i odgovara: “To je dugotrajan proces, i kada sam skočila u ovo more jazza, u potrazi za svojim izrazom i energijom u tom polju glazbe, a jazz daje tu priliku kroz improvizaciju – shvatila sam da je to beskrajno. Najveće otrežnjenje mi je bio upravo ovaj album 'The Great Yugoslav Songbook', odnosno 'Naša velika pjesmarica', kojim se misaono i praktično bavim već dugi niz godina. Okupila sam nevjerojatne glazbenike, a nakon što sam se u studiranju jazza borila sa svim zakonitostima drugog jezika, sada sam ponovno morala osvajati svoj materinji jezik. Jer, bila mi je potrebna nova tehnika pjevanja kako bih prevela te pjesme iz tih godina, a i kako bih taj izraz osuvremenila. Ipak, igra s hrvatskim konsonantima mi je opet pomogla za pjevanje na engleskom jeziku. Studirala sam fonetiku, volim promišljati o glasu. Uvijek sam razmišljala o glasu. Pop izraz je ekspresivan i pjeva se s publikom, ovo pjevanje zahtijeva pak puno rada. Bitno je drugačije.” “The Great Yugoslav Songbook” naziv je koji je ironična referenca na “The Great American Songbook”, a koji je jedna od osnova za čitav razvoj jazza. Pjevačica je odlučila obraditi trinaest pjesama.
“Dugo sam izučavala. Zašto baš tih trinaest? Jer dovoljno dobro oslikavaju to jedno hibridno razdoblje pedesetih i šezdesetih kada nije niti bilo originala nego se sve apsolutno kopiralo, prerađivalo i radilo se na hrabar i lijep način. Svaka od tih pjesama mi je bila 'najizazovnija'. A čitav postupak pravo otrežnjenje. Naći zvuk, osuvremeniti ga. Na svakoj pjesmi sam dugo radila. Nevjerojatno iskustvo.”
Najteži križ
Kao i svi prekarni umjetnici, radi na nekoliko stvari odjednom. “Paralelno radim na nekoliko projekata, a svaki od njih neprestano traži svoje završavanje. Već deset godina pripremam nove pop pjesme s novim zvukovima, novih gradova, scena.” Ipak, priznaje da je nekada samoj sebi naporna s perfekcionizmom koji se pojavi svaki put kad na nečemu radi. “To je najteži križ svakog tko se nečim bavi, razvija nešto i misli. Nekada poslije koncerta, koji je publici bio divan, ja nekoliko dana razmišljam što je bilo loše. To je pogonsko gorivo, shvatila sam. Manje sam kritična prema daljoj prošlosti, puno više prema onome što se dogodilo prije dan-dva.”
Nastup Vesne Pisarović na Dori 2002.
Je li njezine suradnike bilo teško uvjeriti da se s njom počnu baviti jugoslavenskom glazbenom baštinom koja je, pretpostavljam, njima ipak nepoznata. “Svoj filharmonijski orkestar, kako ih zovem, nisam morala uvjeravati. Dogodilo se spontano. Uz sva nastojanja treba ti i sreća, znaš. Mene je ona pratila. I prije i sada. U jednom sam se trenu odlučila baviti ponovno tim svojim započetim projektom, i željela sam veći sastav od svog 'Elvis projekta', kao i snažnu i čvrstu ritam sekciju, uz kontrast liričnog klavira, ali i elektronike. Posve slučajno preko berlinskih poznanstava sam se javila Gregu Cohenu, koji je odmah pristao. S Chrisom Abrahamsom sam davno razgovarala o suradnji i on je tada bio u Berlinu. Pozvala sam svog starog suradnika Gerharda Gschlößla i dieb13 (Dietera Kovačiča) iz Beča. Svi su bili slobodni 28. i 29. 11., i bez ijedne probe smo snimili cijeli album. Cohen je dirigirao kao apsolutni genij i divan psiholog. Jazz muzičari se ljute kada im se kaže da nešto moraju, a on je to genijalno izmanipulirao.”
S obzirom na to da je i njena karijera započela s kasetama, nastavila se s CD-ima, a danas se glazba skida, tj. kupuje na internetu, pitam je kako prodaje svoj rad, izvan koncerata. “Kad idemo na turneje, nema više CD playera u autima. Vinil se vraća za ljubitelje glazbe. Zvukovno je ploča najbolja. Imaš osjećaj da ti bend svira u sobi. Ipak, da, moraš imati vrhunsku tehnologiju. Iako je kriza što se tiče diskografije, ipak prodajem CD-e na koncertima. Jako mi je stalo da dizajn bude dobar. Ja sam veliki entuzijast i svi moji suradnici su takvi pa nekako ide.”
Što se tiče glazbenih sugovornika, odnosno “idola”, pjevačica ne skriva svoje fascinacije. "Steve Lacy je muzičar koji mi je uzor, američki saksofonist kojeg sam otkrila davno... Imam i dalje njegovih 'deset zapovijedi', odnosno četrnaest natuknica o umjetničkom postupku koje je preuzeo iz jedne knjige aforizama Georgesa Braquesa. Na primjer, potrebno je dostići točno određenu temperaturu koja stvari čini savitljivima."
Iako u Hrvatskoj boravi povremeno i kratko, kako joj Hrvatska izgleda danas, politički i društveno u odnosu na period kad je otišla? Je li joj netko na glazbenoj sceni zanimljiv? S kim bi voljela ponovno surađivati? “Stvari su se vrlo promijenile, no to je i opća, globalna dijagnoza. Ni Berlin danas nije onaj isti grad s kojim sam se susrela prije deset godina. Sada ima mnogo manje slobode za improvizirane, nekomercijalne prostore i događanja. To je, čini mi se, i u Hrvatskoj slučaj, iako je ovdje i dosta toga ostalo zaleđeno u vremenu, pogotovo u devedesetima, politički, kulturno, glazbeno. No, svakako ima i niz vrlo zanimljivih mladih glazbenika, ali i interesantnih zaokreta, recimo Rundek koji svira free jazz u obnovljenom sastavu Cul de sac.”
Privatni život
Što se tiče privatnog života, Vesna Pisarović ga, za razliku od mnogih kolegica, ne “prostituira”. Dapače, vrlo diplomatski, ali iskreno dodaje: “Umjetnost i život postaju jedno. To je također jedna od Braquesovih 'desest zapovijedi'. Moje privatno i javno je jedno. Sve se to stopilo u lijepu sliku. Potpuno sam posvećena. Nema slobodnog vremena.”
Otkriva nam i čime se trenutačno bavi: “Upravo sam okončala divnu mini turneju s projektom 'The Great Yugoslav Songbook'. Lijepi nastupi na zagrebačkom i beogradskom jazz festivalu, kao i record-release berlinski koncert. Divno je dijeliti pozornicu s nekim poput Grega Cohena nakon snimanja prije godinu dana. Trenutno se bavim proljetnim i ljetnim, ali i još jednim nizom paralelnih projekata: snimanjem albuma s triom Petit Standard, ali i jednim off-sevdah projektom.”
Nakon što se pošteno nasmijala na moje naivno pitanje je li istina da mnoge pjevačice piju sirovo jaje kako bi očuvale glas, Vesna demistificira i tu priču.
“Ima dakle to uvriježeno mišljenje o jazz glasu kao nečemu što oblikuju duhan i viski, te kasnonoćna obraćanja publici u malim zadimljenim prostorima. Ako možda i ima nešto istine u tome, za mene je jazz – glas, disciplina i naporan rad. Baš kao i svaki instrument. Prije svega ne slušam i ne imitiram toliko glasove koliko instrumente, poput saksofona, htjela bih osvojiti svu slobodu registara i boja koje on ima. Uz takvo strogo slijeđenje pravila i odricanja, ipak su trenuci slobode izražavanja koje oni omogućuju nezamjenjivi.“