Jednog sunčanog dana u listopadu 2015. godine Electerio Joao, siromašni mladić iz sela Namina na sjeveru Mozambika, dobio je primamljivu ponudu. Nazvao ga je šogor te pitao želi li raditi i zaraditi novac. Electerio Joao oduševljeno je prihvatio šogorov poziv. Novac mu je očajnički trebao: bio je nezaposlen, a živio je s majkom u kućici od blata. No, vrlo brzo Joao je spoznao da je on predmet i posla i zarade. Njegov šogor i trojica muškaraca zavezali su ga užetom i odveli na glavnu cestu gdje su planirali prodati dijelove njegova tijela.
Electerio Joao ima albinizam, genetski poremećaj zbog kojeg njegov organizam ne stvara pigment melanin. Njegova je koža svijetloružičasta, a kosa bijela. Prema raširenom vjerovanju u Mozambiku, Malaviju, Tanzaniji, Keniji, Ugandi i još nekim afričkim zemljama, dijelovi tijela albino ljudi donose sreću i novac pa su oni meta zastrašujućeg lova. U Mozambiku osoba s albinizmom vrijedi između 4000 i 75.000 dolara, a od 2014. godine dosad u toj siromašnoj državi na istočnoj obali Afrike oteto je ili ubijeno nekoliko desetaka albina. U Malaviju je u istom razdoblju ubijeno dvadeset, a nekoliko je stotina albina napadnuto.
Electerio Joao imao je sreće. Nekoliko sati pošto je otet, stigli su njegovi navodni kupci. No, bili su to policajci koji su ga oslobodili, a njegova šogora i kompanjone uhitili. Bio je to prvi slučaj da je policija u Mozambiku na djelu uhitila švercere albina.
Društvena ljestvica
Iako se izvukao bez ozljeda, Electerio Joao (24) i dalje živi u strahu izbjegavajući kontakte s nepoznatim ljudima. Poput njega u Malaviju se skrivaju mnogi albino ljudi i djeca, kojima je New York Times nedavno posvetio reportažu pod nazivom “Hunted”.
Taj ugledni američki dnevnik jedan je u nizu svjetskih medija koji posljednjih mjeseci i godina pokušavaju senzibilizirati svjetsku javnost na problem albino ljudi u Africi. Iako se albinizam javlja diljem svijeta, taj genetski defekt posebno je učestao u nekim zemljama istočne Afrike. Dok se u Europi albinizam javlja u jednom od 20.000 slučajeva, u Tanzaniji, primjerice, pogađa jednu od 1400 osoba. Albino zajednica u Tanzaniji ima 8000 registriranih članova, no procjenjuje se da je u toj zemlji između 33.000 i 100.000 albina koji žive na dnu društvene ljestvice, u stalnom strahu za život te suočeni sa zdravstvenim problemima, poput slabog vida. Prema podacima međunarodne nevladine organizacije Standing Voice, 98 posto albino populacije u Tanzaniji umire od raka kože prije 40. godine života.
“Albini se mogu, iako ne baš često, vidjeti i u Kongu, Ruandi, Burundiju i Ugandi. No, nigdje njihov problem nije tako izražen kao u Tanzaniji gdje tijelo albina košta između 30.000 i 50.000 dolara. To je pravo bogatstvo i ti ljudi žive pod nenormalnim pritiskom”, kaže fotoreporter Zoran Marinović, dobitnik niza međunarodnih i domaćih nagrada za svoje impresivne fotografije iz različitih dijelova svijeta.
“Obitelji s albino djecom smatraju se ukletima. Među ljudima i dalje vlada praznovjerje da posjedovanje dijelova njihovih tijela donosi sreću i bogatstvo. A vračevi koji u svojim ritualima žrtvuju ekstremitete albina jamče brzo bogaćenje i blagostanje. Ako imaju amajliju od albina, ribari vjeruju da će uhvatiti više ribe, rudari da će biti sigurniji, žene da će pronaći bogate muževe, a neki vjeruju u izlječenje od AIDS-a. Zbog straha i diskriminacije mnogi albino ljudi nemaju mogućnost da se školuju te žive u izolaciji, zbog čega život provode u najvećem siromaštvu. U Arushi, drugom najvećem gradu u Tanzaniji, vojska mora čuvati albine jer su izloženi zastrašujućem nasilju”, ispričao je Marinović.
On je prije dvije godine objavio ekskluzivnu reportažu o Albino Unitedu, tanzanskom nogometnom klubu u kome igraju mladići s albinizmom. Slavni britanski nogometni klub Manchester United tim je dečkima poklonio dresove, a jedna UN-ova organizacija kopačke.
“Igrače Manchester Uniteda nazivaju crvenim vragovima, a igrače Albino Uniteda zovu crnim vragovima u bijeloj koži. Nekada su albinima dobacivali na ulici: Duhovi, duhovi!, a sada im na utakmicama skandiraju: Vragovi, vragovi! Albine zapravo u Istočnoj Africi uopće ne smatraju ljudima i u zajednici ih zovu zerui – duhovi. Ali taj se nadimak koristi sve rjeđe. U posljednje vrijeme nazivaju ih ‘money’, ili ‘novac’, nesretno aludirajući koliko su albini postali vrijedna ‘sirovina’ u ovoj siromašnoj zemlji. Sudbina albina u Tanzaniji je zastrašujuća. Tijelo albina koje se žrtvuje donosi veliki novac. Albini su takve mete da ih ubijaju svaki mjesec. Pogotovo malu djecu i bebe, koji imaju najveću vrijednost kod vračeva”, rekao je Marinović.
Tijekom boravka u Tanzaniji upoznao je i jednog od poznatih vračeva koji sam sebe naziva “doktorom”.
“On je jedan od rijetkih koji je uopće bio spreman govoriti o tom problemu. Uska specijalizacija su mu strah i zavist i ljubavni jadi. Dok ga je desetak žena i nekoliko staraca čekalo ispred ordinacije, blatne kolibice okružene stablima banana, doktor James nam je postavio dijagnozu i nudio lijek. Rekao je: ‘Mogu riješiti sve probleme. Ljudi nam dolaze svakodnevno i većinom su to financijski problemi i ljubavni jadi. Prevarene žene i bolesni na kraju svog puta. Mogu učiniti impotentnim bilo kojeg muškarca samo moram imati sve sastojke. Ako imaš par stotina dolara, možeš kupiti prst albinosa. A i taj mali prst bit će dovoljan za strašne moći’”, prisjetio se Marinović.
Vjerovanje u vračeve
Naglasio je kako je prije nekoliko godina u Tanzaniji izbio skandal kad se saznalo da je jedan ministar u Vladi u svom hladnjaku imao nogu albino osobe. “Tamo je tipično ponašanje da se svi zgražaju, ali golemi broj ljudi u Tanzaniji vjeruje u vračanje. A najveći benefit od toga vračanja je novac”, kaže Marinović.
Njegove riječi potvrđuje i studija UN-a iz 2010. godine koja je pokazala kako 93 posto stanovnika Tanzanije, bez obzira na to jesu li katolici ili muslimani, vjeruje u vračanje. Mnogi političari i vlasnici rudarskih i ribarskih tvrtki kupuju organe albino ljudi vjerujući da će im donijeti poslovni uspjeh i sreću. U većini slučajeva ti su se ljudi konzultirali s vračevima koji su im savjetovali da nabave organe albina. No, suočena sa sve većim pritiskom organizacija za zaštitu ljudskih prava, Tanzanija je prije dvije godine zabranila vračanje. Ipak, zakonska zabrana nije iskorijenila tu mračnu praksu kao ni otmice te sakaćenje i ubijanje albino ljudi.
Mnogi od otetih nikad nisu pronađeni kao, primjerice, četverogodišnja Pendo Emmanuelle Nundi. Ona je u prosincu 2014. oteta iz obiteljskog doma u jednom tanzanskom selu i nikad nije nađena. Smatra se da je ubijena te da su u njezinu otmicu bili umiješani djevojčičin otac i ujak.
Mwigulu Matonange (14) bio je meta napada prije četiri godine. Dok se vraćao s prijateljem iz škole, napala su ga dvojica nepoznatih muškaraca. Mačem su mu odsjekli lijevu ruku i s njom pobjegli u šumu.
Protetika
“Držali su me poput životinje koja se sprema za klanje. Bili su stranci, nikada ih prije nisam vidio”, prisjetio se Mwigulu. On je s još troje tanzanske djece prije nekoliko mjeseci u Philadelphiji dobio protetičku ruku zahvaljujući neprofitnoj organizaciji Global Medical Relief Fund koju je 1997. godine utemeljila Elissa Montanti.
“Ta su djeca traumatizirana. U strahu su i ne vjeruju nikome. Oni su izgubili toliko toga, dio svoje mladosti i svog dostojanstva. Mi smo ih vratili u život, sad se vraćaju jači”, izjavila je Elissa Montanti za Reuters.
Sigurnost i utočište mnogi albino ljudi pronašli su na otoku Ukerewe usred jezera Victoria na sjeveru Tanzanije. Albinima koji žive na tom otoku posljednjih se godina pridružuju i oni iz ostalih dijelova Tanzanije. Nekima je dolazak u zajednicu doslovno spasio život, dok su drugi siročad od rođenja jer ih roditelji, kad vide da imaju albinizam, napuste.
“Mene je moj otac odbacio odmah nakon rođenja. Moji ujaci su mi prijetili da će me ubiti. Muškarci me stigmatiziraju i ne vole”, rekla je CNN-u Christina Wagulu, jedna od pridošlica na otoku Ukerewe.
Iako različitih životnih sudbina, ovim su ljudima zajedničke strahote koje su proživjeli u prijašnjim zajednicama poput uskraćivanja vode, hranjenja u dvorištu i života na lancu, a neki od najgorih slučajeva uključuju mit kojim se vjeruje da spolni odnos sa ženom koja ima albinizam može izliječiti AIDS. Oko 200 albina ovdje mirno živi, obrađuje zemlju, vrtlari, šiva svoju odjeću, vodi zajedničku kuhinju, kantinu i učionice.
Život bez pjesme
“Cijelog života sam bila usamljena, a sada sam našla dečka koji ima albinizam kao i ja”, rekla je Christina Wagulu. Ona je poput desetak albina na otoku Ukerewe našla novi smisao u svom tegobnom životu kada su prošle godine njihovu zajednicu posjetili Grammyjem nagrađeni američki glazbeni producent Ian Brennan i njegova supruga, fotografkinja Marilena Delli.
Uz pomoć aktivista Standing Voice, Brennan je upoznao albino zajednicu te potaknuo neke od ljudi da pišu o svojim iskustvima. Tada je saznao da je albinima u Tanzaniji bilo zabranjeno pjevati i da mnogi od njih to nikada nisu ni probali. No, Brennanova upornost i trud rezultirali su osnivanjem glazbenog zbora pod nazivom Tanzania Albinism Collective, u kojem se uglavnom pjeva na svahiliju, a u lipnju ove godine uspjeli su izdati i album “White African Power”. Ovih dana Tanzania Albinism Collective nastupit će na jednom glazbenom festivalu u Engleskoj.
“Oni se suočavaju s toliko mnogo izazova, od napada i zlostavljanja do silovanja, sakaćenja i ubijanja. Treba živjeti sa svakodnevnom prijetnjom da vam susjedi i prijatelji žele naštetiti”, rekao je Brennan koji se nada da će album “White African Power” ojačati svijest o potrebi zaštite albino ljudi u Africi.