Prve plesne korake napravio je u Visu, u tamošnjoj plesnoj školi. Na prvu neobično. Iz radničke je obitelji. Otac mu je bio radnik u Jugoplastici, a majka je radila u komiškoj tvornici za preradu ribe. Zove se Velimir Foretić i ima 26 godina, u svibnju će navršiti 27, no poznatiji je po svojem nadimku Delonov i po jednom dokumentarcu.
Nadimak koji koristi kao umjetničko ime dao si je sam. Njegov pokojni otac, koji je dobro govorio francuski jezik, fizički je nalikovao francuskom glumcu Alainu Delonu. Ime je počeo koristiti za boravka u Parizu 2012. godine, gdje su mnogi za njega mislili da je Rus. “Delonov zvuči ruski, a podsjeća i na Delona”, priča uz smijeh. Prvi put se Velimir u Pariz zaputio još 2009. kako bi bolje savladao francuski. Od oca je naslijedio ljubav prema tom jeziku koji je učio od malih nogu.
Nagrada u Karlovcu
Dokumentarac po kojem je poznat zove se “Ne žalim ni zbog čega”, a snimili su ga učenici Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću iz Zaboka. Na prošlogodišnjoj Filmskoj reviji mladeži u Karlovcu proglašen najboljim domaćim filmom, a u njemu je, kao i na našim fotografijama, Delonov prošetao u haljini koja mu je kostim u predstavi “On i ja”.
Zabočke srednjoškolce slučajno je, govori, njemu poslala prodavačica u dućanu kako bi im ispričao nešto o Komiži o kojoj su planirali snimiti film. A onda je njihov profesor zaključio da je mladi umjetnik bolja tema za dokumentarac od samoga grada. Cijeli dan su snimali i tako je nastao “Ne žalim ni zbog čega” koji je u svibnju prošle godine prikazan na Visu, a onda je dobio i nagradu u Karlovcu.
“Sve me je to malo zateklo. Drago mi je zbog njih da je film dobro prošao. Nisam išao za tim da se javno predstavlja moj život, ali mi opet kao umjetniku dobro dođe malo javnog predstavljanja. Bavim se javnim poslom i želim da se i drugi ljudi slični meni ohrabre i svoje umjetničke porive pretvore u umjetnička djela, da na taj način i sebi i drugima učinimo život ljepšim, što je jako važna funkcija umjetnosti”, ističe Foretić Delonov.
Velimir nije samo plesni umjetnik nego i glumac i plesač. Rodio se 1990. godine u Splitu, odrastao je u Komiži gdje je pohađao osnovnu školu i potom u Visu upisao srednju turističku školu koju je završio u Splitu. Odlazi u Veneciju studirati suvremeni ples na Akademiji za lijepu umjetnost i 2014. tamo stječe zvanje plesača suvremenog plesa. Nije sebi mogao priuštiti stalni boravak u Italiji, pa je izabrao naporniju, ali jeftiniju varijantu čestih odlazaka u Veneciju i vraćanja kući. Neko vrijeme je živio u Splitu, a radio je u Zagrebu i u Ljubljani. Posao ga vodi na sve strane, ali najviše vremena provodi u Komiži gdje živi u kući s majkom.
Zbirka poezije
“Imam i brata koji je od mene stariji 12 godine i koji isto živi u Komiži. Mama i brat mi jako puno znače”, kaže Foretić koji će u ožujku u zagrebačkom klubu Močvara odigrati svoju autorsku predstavu “On i ja”.
To je, kaže, plesna monodrama koju je premijerno publici predstavio 2013. Uslijedila je predstava “U ogledalu je bila sjena” u kojoj uz Delonova na pozornici nastupa i novinarka Sanja Sviličić Nedanov te “Istraživanje pokreta” koju izvodi s plesačicom i konceptualnom umjetnicom Natašom Pavlov. Foretićeva prva i za sada jedina izdana zbirka poezije zove se “Bio si jedini moj san”.
Komiža je, priča nam, dala jako puno velikih umjetnika poput Ranka Marinkovića, glumca Ivice Vidovića, baletana Joze Borčića... Slikar Vinko Foretić bio je jedan od začetnika hrvatske moderne, a Andrija Vitaljić barokni pjesnik i prevoditelj.
“Jako volim otok Vis i Komižu. Priroda me inspirira. Dobro podnosim samoću iako imam i puno prijatelja na otoku, a često idem i u Split gdje također imam puno prijatelja i partnera”, govori nam.
Delonov otvoreno govori o svojoj seksualnoj orijentaciji. U Komiži zbog svoje posebnosti nikad nije doživio nikakav napad, ni verbalni ni fizički. Ima, dodaje, konzervativnih ljudi, ali oni to ipak drže za sebe. “Malo mjesto zna sve o svakom, zašto bih ja bio iznimka? Jako sam druželjubiv, družim se i sa strancima i s našima, pomažem u zajednici, radim u turizmu, osjećam se u svojoj sredini jako dobro prihvaćeno”, govori Velimir koji je od Grada na korištenje dobio dvoranu u kojoj vježba, a svako ljeto vodi razne umjetničke i plesne radionice u sklopu programa Turističke zajednice. Prošlog je ljeta, otkriva, u jednom hotelu u Makarskoj kao animator vodio plesne radionice ponajprije za francuske turiste, a to planira raditi i ove godine.
Erotska tematika
“Ples je okosnica moga umjetničkog rada. Kasnije je došla poezija, a glumio sam i u kazališnim dramama. Poeziju sam počeo pisati kad sam imao 18 godina. Htio sam nekako izraziti osjećaje. Onda sam u Splitu naišao na udrugu DADAnti i počeo odlaziti na razne umjetničke i pjesničke večeri, slušati poeziju i svoje životne probleme i situacije sve više pretvarati u stihove. Udruga je htjela objaviti zbirku i najviše su im se svidjele moje pjesme ljubavne i erotske tematike, pa su ih odlučili izdati uz financijsku potporu Grada Splita”, otkriva Foretić koji nije najsretniji što je njegova zbirka dobila etiketu gay poezije.
Smatra svoje pjesme ljubavnom poezijom koju je muškarac napisao drugom muškarcu, ali se ni po čemu drugome ne razlikuju od ljubavne poezije inspirirane heteroseksualnom ljubavi.
“Biti gay u Hrvatskoj je podosta frustrirajuće. Doduše, ni u drugim zemljama, poput Nizozemske i Francuske, kao gay nisi posve ravnopravan. Teže ćeš naći posao, a treba se suočavati i s nekim problemima koje su posljedica predrasuda. Umjesto da bude sve tolerantnije, naše društvo postaje sve gluplje. Ljubav je u zraku, a fašizam je na zemlji. Naravno da ima i puno dobrih primjera ljudi koji normalno prihvaćaju homoseksualnost. Neki pristupaju s malom distancom, a onda kako me upoznaju, brzo mijenjaju mišljenje i shvaćaju da me moje seksualno opredjeljenje ne čini drukčijom osobom”, govori Delonov.
Ljubav
“Osobno poznajem mnogo više gay osoba koje su javno priznale svoju seksualnost od onih koji se skrivaju. Meni je lakše otkad sam izašao iz ormara. Prvenstveno zbog sebe samog. Nemam što skrivati i mogu se slobodnije ponašati i biti ono što jesam. Najbolje je kada okolina od tebe mnogo ne očekuje. Nikada mi se nije dalo biti društveno ukalupljen. Nemam problema s time što će netko reći ili misliti o meni ili onome što radim”, ističe Delonov koji otvoreno kaže da mu nije lako pronaći ljubav i ostvariti kvalitetnu vezu jer se mnogi gay muškarci skrivaju, kako kaže, po ormarima i ćoškovima.
Nakon podosta neuspjelih pokušaja i dvije godine samoće se, otkriva, prije godinu dana upustio u vezu s jednim Splićaninom u kojoj je za sada zadovoljan. Iz iskustva kaže da su stranci po tom pitanju puno otvoreniji od Hrvata i stoga gayevi u, primjerice Francuskoj, lakše pronalaze ljubav.
“U Francuskoj je dozvoljen gay brak. Volio bih da tako bude i u Hrvatskoj jer mislim da se homoseksualna ljubav ni po čemu ne razlikuje od heteroseksualne. I ljudi u gay vezi žele stvarati nove vrijednosti, recimo kupiti stan, a birokracija nam baš nije naklonjena prilikom dizanja kredita. Gay partner ne može svog partnera posjetiti u bolnici u slučaju da su zbog teškog stanja pacijenta posjete dozvoljene samo najužim članovima obitelji. Jer nisu u braku. Nažalost, ne primjećujem da po tom pitanju hrvatsko društvo napreduje, možda čak i nazaduje ili u najboljem slučaju stoji na mjestu. Podjednako su konzervativni i Split i Zagreb”, priča Velimir Foretić koji se i kroz svoj umjetnički rad konstantno trudi razbijati predrasude.
“Kroz umjetnost progovaram o problemima koji su dio moga života. Umjetnost je moje sredstvo za borbu protiv društvenih anomalija. Mislim da mi dobro ide jer ima sve više ljudi koji tvrde da im se sviđa to što radim i samim time postajem prihvaćen u društvu. U predstavi ‘On i ja’, u kojoj nastupam u haljini, u prvom dijelu dominira ples kojim izražavam problematiku dvaju muškaraca u konzervativnom društvu, a kasnije mi ta vjenčanica služi da privučem pažnju gledatelja na sebe kao glavnog protagonista, da izazovem njihovu reakciju na nešto drugačije... Dopuštam si da radim sve što želim ako u tom trenu osjetim da je to najbolji način izražavanja nekog osjećaja”, govori mladi umjetnik.
Volio bi, kaže, pronaći menadžera koji bi vodio brigu o financijsko-organizacijskoj strani njegove karijere jer sada gubi puno energije na dogovaranje nastupa, traženje financija, slanje dopisa na bezbroj raznih adresa... Volio bi da može svoje vrijeme bolje iskoristiti i više se posvetiti kreiranju novih plesnih predstava, pisanju pjesama, učenju jezika. Trenutačno ponavlja talijanski jezik jer bi htio položiti ispit za turističkoga vodiča. Na jesen će početi pripremati novu predstavu, a do tada slijede nastupi. Planira više vremena provoditi u Splitu jer će mu, kaže, biti lakše zbog ljubavi, ali i posla - u većoj sredini lakše će se povezati s drugim ljudima, prijaviti se na neku audiciju. Volio bi, kaže, nastupati i u predstavama drugih autora pod uvjetom da mu se svidi tema jer kada si sam autor, govoriš upravo oni što ti imaš reći, ali sam moraš brinuti i o tehnici, organizaciji, nastupima, financijama.
Vrabac
“Obično napišem mjesečno dvije-tri pjesme. Pišem, pa ako mi se svidi, malo preuredim, objavim na nekoj stranici ili Facebooku, ili pročitam na pjesničkim večerima, ili uđu u neki zbornik pjesama. Pisanje i čitanje na mene djeluju meditativno. Razmišljam i o novoj zbirci jer već imam dosta pjesama. Osim ljubavne, ima i političke tematike”, kaže Delonov.
A za ovogodišnji komiški karneval mu je pripala čast da napiše “vrabac”, kako se naziva karnevalsko satirično čitanje. To je, pojašnjava, izrugivanje na račun svakodnevnih događaja i političkog, umjetničkog i sveg drugog života u Komiži. Uglavnom se, kaže, našalio na račun malograđanskog posla. Bio mu je veliki izazov pisati u rimi i dijalektu, a da tekst ima smisla, da bude duhovit, a opet da nikoga otvoreno ne uvrijedi iako, smatra, neki baš zaslužuju da ih se proziva jer narušavaju izgled Komiže i prirodu.
