SPORT

Zašto propadaju mladi nogometni talenti

Recept je uvijek isti: xy do kadetskog staža pokaže talent, zalijepi mu se etiketa wunderkinda, nagrnu menadžeri, roditelji u njega polože sve nade i onda strani klub iskrca novac i xy-a odvede u nepoznat, ali tako blještav svijet. Nakon nekoliko sezona pokušaja vraćaju se kući podvijena repa...

Bio je, kažu, najbolji. Rastao je igrajući se s vršnjacima kao s lutkama. Zaobilazio ih je poput čunjeva, s lakoćom i estetikom koja osvaja. Sa sedam godina svijet je bio jednoglasan: on je najbolji mladi igrač svijeta, on je dečko koji će obilježiti nogomet.

Priča o Sonnyju Pikeu je davne 1990. bila senzacija. Ajax je tada Sonnyja angažirao kada je Englez imao samo sedam godina!

Uspoređivali su ga s Georgom Bestom, Diegom Maradonom, Kevinom Keeganom, Johanom Cruijffom, novine su bile pune članaka o najvećem talentu koji je engleski nogomet ikada vidio, a mali Sonny nije se znao nositi s takvim pritiskom.

Kad je imao 13 godina, roditelji su mu se razveli, a Sonny je doživio živčani slom, nije se znao nositi sa situacijom. Napustio je Ajax, lutao po amaterskim ligama Engleske da bi 2006., s 23 godine, konačno završio karijeru. Odmah potom je upisao psihologiju na sveučilištu u Dundeeju, gdje i danas živi…

Niželigaši

Sonny Pike najeklatantniji je i najtvrđi primjer kako je lako propasti. Jer wunderkind je postao i prije kadetske dobi, a sa scene je nestao dok se nije dovukao ni do juniora. Slava, očekivanja, ambicija i novac bili su preteški za maloga Sonnyja i njegovu obitelj.

S druge strane, recimo, jedan se tamnoputi mladić spremao napustiti nogomet zauvijek. Imao je 21 godinu, igrao je za petoligaše, a sva testiranja u većim klubovima završavala su s rečenicom: “Sorry, ali znaš...” Uglavnom, vucarao se engleskim niželigašima, a svake nedjelje nakon utakmice nije ga čekala starleta i šampanjac, nego namrgođena majka i hladni fish and chips. “Shvaćaš li, sine, da tratiš svoj život? Ti i taj tvoj prokleti nogomet!” A onda je jedne nedjelje na igralište Dulwich Hamleta stigao skaut Crystal Palacea. I pozvao ga na probu. Par dana kasnije, tri mjeseca prije 22. rođendana, dosanjao je san, potpisao profesionalni ugovor, da bi kasnije postao legenda Arsenala i Engleske, čovjek koji je zabio 387 golova u 581 utakmici. Velikog Iana Wrighta nitko nije prepoznao sve do 22. rođendana.

Ova dva drastična primjera samo dokazuju kako u životu, baš kao i u nogometu, ne postoji univerzalna formula. Nema jednadžbe kojom se može izračunati tko će i kada uspjeti. I hoće li uopće, jer sirovi talent garantira iskre, no postoji još pregršt faktora koji tu iskru pretvaraju u vatru. Rad je svakako jedan od njih, “prava glava” također, ali nešto se krije i u tajmingu. A taj tajming često je lajt­motiv naših mladih nogometaša, koji prerano postaju mesijanski talenti, pa potom nestrpljivo pobjegnu preko granice, zaslijepljeni glamurom koji im na kraju postaje neprijatelj.

Spašeni vida

Teško je, dakako, generalizirati, no u priči o mladim hrvatskim nogometašima ipak postoji konsenzus da su mnogi zbrisali van prerano i time si zaprijetili karijeri koja, u biti, nije ni počela.

Primjera je pregršt, a trend je onaj koji zapravo budi bojazan. Jer, klinci u inozemstvo odlaze sve mlađi i mlađi. A priča je gotovo univerzalna i kreirana je na jednostavnoj, već uhodanoj bazi: talentirani xy do kadetskog staža pokaže značajan talent, zalijepi mu se etiketa wunderkinda, nagrnu menadžeri, novine u nedostatku priča od sve mlađe djece stvaraju zvijezde, roditelji sve nade polažu u njega, i onda dođe neki strani klub, iskrca novac i xy-a odvede u nepoznat, ali tako blještav svijet. A xy je dotad odigrao možda jednu i pol kvalitetnu utakmicu. U inozemstvu ih nitko ne štiti, bačeni su u surovi profesionalizam i nakon nekoliko sezona pokušaja vraćaju se kući podvijena repa.

“To je jedan od najvećih njemačkih klubova, u njemu mladi igrači dobivaju priliku. No, u njemu su igrale i velike zvijezde poput Lucija ili Ze Roberta. Leverkusen je pravi korak u mojem razvoju”, kazao je “zeleni” Domagoj Vida po dolasku u Bayer iz Leverkusena, u koji je otišao iz Osijeka za 2,4 milijuna eura.

Dvije godine kasnije Vidine su se rečenice bitno promijenile.

“Želja za igrom je bila presudna za moj dolazak u Dinamo jer sam u Bayer Leverkusenu odigrao samo devet utakmica. O ovome sam pričao s roditeljima i menadžerom koji su me podržali u odluci. Ne znam neke posebne razloge zašto tamo nisam igrao jer su govorili da je sve super i bajno te da dobro radim i treniram. Onda je došlo prvenstvo i ništa od igre za mene. To je nogomet, ali ja imam 22 godine i željan sam igre. Nisam si mogao dopustiti da još jednu godinu provedem na klupi.”

Vida je izgubio dvije godine, ali se spasio. Danas je član reprezentacije te stoper u kijevskom Dinamu, s potencijalnim transferom u Englesku. No takvih poput njega je u hrvatskom nogometu sve više.

 

Josip Maganjić je za Hajduk odigrao 65 minuta i sa 17 godina Split zamijenio Firencom u kojoj za sada nije izborio stalno mjesto ni u juniorskoj momčadi. Josip Brekalo se na odlazak odlučio nakon jednog gola (u kupu) u jedanaest utakmica (od čega tri u kupu) za Dinamo. U Wolfsburgu je dobio ukupno 76 minuta, pa je zimus otišao u drugoligaški Stuttgart tražiti svoju šansu.

Andrija Balić još nije upisao ni minute za Udinese, a Alen Halilović, “hrvatski Messi”, kako mu tepaju, ni dvije i pol godine nakon odlaska iz Dinama nije došao ni blizu originalu. I on je u ovom prijelaznom roku morao mijenjati destinaciju, pa je zamrznuti status u HSV-u zamijenio boljom ulogom u Las Palmasu. Gdje je, recimo, i Marko Livaja. Imao je tek 17 godina kada je pobjegao iz juniora Hajduka u milanski Inter. Bio je na posudbama u Ceseni i Luganu. Za Inter je odigrao šest utakmica u Serie A te svih šest dvoboja u skupini Europske lige gdje je postigao četiri gola. Otišao je na posudbu u Atalantu, pa Rubin i Empoli i zapravo se tek sada pronašao u Las Palmasu, u 23. godini.

“Sinjski dijamant” Ante Vukušić karijeru pokušava spasiti u Greuther Fürthu, njemačkom drugoligašu, i to nakon više ili manje neuspješnih epizoda u Pescari (u koju nije ni želio ići, tada kao 21-godišnjak), Lausannei i Beverenu. Franjo Prce, bez ijedne seniorske minute, prije dvije i pol godine iz Hajduka je otišao u Lazio, za koji je upisao jednu jedinu minutu u seniorskoj konkurenciji.

Danas već zaboravljeni Mario Tičinović debitirao je sa 16 godina u dresu Hajduka, gdje je uskoro postao najmlađi igrač s profesionalnim ugovorom. Na Poljudu su ulagali velike nade u njegovu karijeru, ali nije sve išlo željenim smjerom. Euforija je brzo splasnula, a Tičinović je nakon posudbe u Karlovcu otišao u Nordsjaelland za mizernu odštetu od 135 tisuća eura, a danas je, s 25 godina, član Lokerena. Robert Murić bio je daleko najbolji talent Dinama, ali se nakon raspada pregovora s Dinamom otisnuo u Ajax, gdje nije dobio šansu, a i danas grije klupu na posudbi u Pescari...

Matej Delač bio je svojevremeno najmlađi debitant u HNL-u. Mjesec dana nakon 17. rođendana potpisao je ugovor s engleskim Chelseajem. Otada do danas traje njegova selidba po Starom kontinentu, gdje mijenja klubove svake sezone. Karijera je krenula filmskom brzinom za mladog veznjaka kad ga je Balakov promovirao u prvotimca Hajduka sa 17 godina. Pod Krstičevićem postaje standardni igrač, a sa 18 godina mu Igor Štimac daje 78 minuta u važnoj kvalifikacijskoj utakmici s Belgijom. Slijedio je transfer u Napoli i debi protiv Bologne kad je zamijenio Gonzala Higuaína. Drugi i posljednji nastup u Serie A bio je dva tjedna kasnije, kada je dobio šest minuta protiv Atalante. Danas je član Red Bull Salzburga...

Ovako bismo mogli nabrajati unedogled. Premda ima i kontraprimjera, oni su zapravo iznimka koja potvrđuje pravilo. Da, uspjeli su i Ivan Perišić, i Mario Pašalić, bori se i Stipe Perica, no premalen je broj onih koji su van otišli kao djeca i tamo se etablirali, stvorili ime i kreirali karijeru. S time da je Perišić otišao zbog očevih dugova, Hajduku je trebao novac pa je unovčio Pašalića, a i Zadar je zbog financija morao “riješiti” Pericu...

Formativne godine

“Mnogo je bolje etablirati se u svom okruženju, u klubu koji može oprostiti vaše sitne grijehe, neminovne u razvoju, stvoriti ime i steći navike. Ne samo bljesnuti, već neko vrijeme trajati. Tako dobivaš temelje za nastavak karijere i ne gubiš ključne, formativne godine. Takav, s malo više soli u glavi i dvije prvoligaške godine iza sebe, ipak imaš mnogo više šansi za uspjeh. Kad odeš kao klinjo, tada si praktički glineni golub; platili su te pa nešto očekuju, ali uvijek će imati više nježnosti za klince iz svojeg podmlatka, jer to je jednostavno tako. Pa se probijaš, sam sa svojim talentom, koji često nije dovoljan. Treba ti čvrsta glava, ustrajnost i red, rad i disciplina. Često ključna stvar koja se u Hrvatskoj zaboravlja nakon dva, tri bombastična naslova, u kojima su klinci ne talenti, već zvijezde”, kazao nam je jednom prilikom Igor Jovičević, koji je prije punoljetnosti napustio Maksimir i otišao u Madrid.

Istina, bila su tada druga vremena, ali običaji su ostali isti. Mnogi odlaze, a rijetki opstaju. A sa svakim danom na klupi, svjetla reflektora sve su slabija. Sve je manje poziva, sve je manje love, sve je manje slave, sve je manje članaka, sve je manje napretka. Postajete jedan od onih koji nestaju. A samo godinu dana prije mislili ste da ste na vrhu svijeta.

Tagovi

Izdvajamo