Iz arhive Globusa

100 milijuna eura za hrvatski otok snova: Projekt Lošinj de luxe

    AUTOR:
    • Globus

  • OBJAVLJENO:
  • 24.09.2013. u 22:50

Tvrtka Jadranka priprema totalni turistički preporod Malog Lošinja: prvo je uložila 60 milijuna eura u preuređenje hotela i kampova, a sad ulaže još 40 u proširenje aerodroma koji će primati velike putničke avione te u gradnju marine za megajahte i kompleksa golfskih terena

Traka na kojoj se prtljaga izvozi iz aviona zahrđala je. Izgleda kao da nije prevezla kofer cijelo stoljeće, ali uvjeravaju me da radi. Carina se smjestila u sobici s drvenim podom i nekoliko kutija, jedino što ukazuje da je to prostor za provjeru prilikom prelaska granice okrugla je metalna ploča na kojoj piše: Carina. Dok hodam čekaonicom, drveni pod škripi. Klupe, koje kao da su dovukli iz nekog zagrebačkog parka, služe putnicima da se odmore dok čekaju let. Kućica u kojoj se sve to smjestilo – kontrola putnika, direktor aerodroma, policija – samo što se ne raspadne. Jedino što odskače jest kameni toranj kontrole leta. Direktor aerodroma ujedno je i pilot.

Jedan djelatnik dobacuje mi da nalikuju na afrički aerodrom.

Možda.

Ali baš zato izgledaju autentično i živopisno.

Svi koji tamo rade čine se međusobno bliski, prijateljski nastrojeni.

Lošinjski aerodrom zapeo je u vremenu, ali upravo zato ostaje u sjećanju.

Bila sam uvjerena da aerodrom ima kategoriju sportskog, ali djelatnica me uvjerava da nije tako.

“Ne, ne. Ispunjavamo sve uvjete međunarodnog aerodroma”, hvali se dok avion u vlasništvu aerodroma i tvrtke Jadranka d.d., koji su lani platili milijun eura, odlijeće prema Luganu. A u njemu i naš sugovornik Alan Horvat, direktor aerodroma i pilot, koji je u subotu, kad smo posjetili otok, imao nekoliko već zakazanih letova.

“Nije nas mogao pričekati?”, pitam djelatnicu.

“A, ne može. Ipak smo mi ozbiljan aerodrom, iako ovako izgledamo, putnici su već bili u avionu”, objašnjava mi.

Zakasnili smo jer nije bilo kraja razgovoru  s predsjednikom Uprave Jadranka d.d. Sanjinom Šolićem kad je počeo pričati o ostvarenim te planiram projektima kompanije.

Dočekao nas je u subotu popodne, prije plivanja, rekao je, nasmijan, dobro raspoložen, u restoranu u malološinjskoj uvali Čikat.

Dan prije vratio se iz Barcelone.

Šolić je, inače, 52-godišnji pravnik koji je u Jadranki proveo cijeli radni vijek. Život je, kaže, posvetio poslu. Privatni život je trpio, pa je danas razveden. Bivša supruga i djeca žive u Zagrebu, a Šolić živi i radi na Lošinju. Zaposlio se u Jadranki 1987. Radili su u njoj i njegov otac i majka. Malog Šolića tada je zaposlio bivši direktor tvrtke, pokojni magistar Vladimir Antolović, koji je preuzeo upravljanje kompanijom kasnih 80-ih te ju vodio do 2005. Proveo ju je i kroz najteže razdoblje: rat pa privatizaciju. Kažu da je bio pronicljiv, pa danas slovi za legendu malološinjskog turizma. U najužem Antolovićevu timu svih tih godina bio je i Sanjin Šolić. Danas je gotovo sve u njegovim rukama. Često mu pobjegne: ‘moja kompanija’, ‘ja sam’, pa se ispravi: ‘mi smo’…

Pitam ga je li se poistovjetio s Jadrankom, a on priznaje: “Da. Jesam. Drugačije ne bi mogao.”

“idemo do kraja!” Razgovaramo o budućim projektima: preuređenju aerodroma, izgradnji marine za megajahte, kompletnom preuređenju još tri hotela i podizanju njihovih kategorija, izradi novog prostornog plana za cijelu uvalu Čikat, izgradnji golf-teren, pokretanju zdravstvenog turizma… U posljednje je četiri godine Jadranka d.d. uložila više od 50 milijuna eura u preuređenje tri hotela te još desetak milijuna eura u kampove i ostale sadržaje. Međutim, ostvare li se investicije o kojima Šolić danas govori, one bi mogle u potpunosti transformirati turizam tog kvarnerskog otoka te ga pretvoriti u turističku meku imućnije klijentele na koju u Jadranki ciljaju iz Skandinavije, Rusije... Riječ je o ulaganjima vrijednim više od 20 milijuna eura za aerodrom, više od 15 milijuna eura za izgradnju marine s 200 vezova za megajahte, pa još 20-ak milijuna eura stajao bi golf, te preuređenje još tri hotela. Sve skupa više od 100 milijuna eura!

“E, sad, jesmo li mi luđaci i hoćemo li potonut?”, pita samog sebe na glas Šolić te odgovara: “Ne znam. Ali znam da na pola puta ne smijemo stat jer onda nismo ništa napravili. Sad moramo ići do kraja…”

Sve to zvuči nestvarno u današnje krizno vrijeme. Neostvarivo.

No, Šolić je preuređenje aerodroma i izgradnju marine već progurao među Vladine strateške investicijske projekte.

Sastao se ovo ljeto s ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom. Doveo ga na Mali Lošinj. Ovaj je, kaže, ljetovao na otoku Krku. “Otišao sam po njega, u kratkim hlačama, bez protokola proveo ga otokom…”, prisjeća se.

Koncesija za marinu Pokazao mu gdje bi bila marina, kako izgleda aerodrom. Marina i aerodrom, naime, povezani su projekti zbog neisplativosti jednog, a isplativosti drugog.

“Zato sam ministru rekao da nas podrže oko aerodroma za koji ćemo mi naći novac, ali da onda moramo dobit koncesiju na marinu jer mi to znamo i možemo”, samouvjereno će Šolić. Marina, kaže, prostorno nije problem jer na mjestu na kojem bi se gradila su stari zapušteni vojni objekti, no postoji problem sa zemljištem u slučaju aerodroma, koji bi pistu produžio na 1800 metara, kako bi na njega mogli slijetati putnički avioni sa 150 do 180 putnika. I država je taj projekt proglasila strateškim, a gotovo svi koraci su dogovoreni, postoji već lokacijska dozvola. Bude li sve po planu, već bi 2015. aerodrom mogao zaživjeti.

E, sad, ključni problem koji koči projekt je zemljište, jer 250 tisuća četvornih metara u vlasništvu je države, a 350 tisuća četvornih metara posjeduju privatne osobe.

Isprva je zato Šolić otišao do Vrdoljaka.

“Rekao sam mu”, prepričava Šolić.

“Slušajte, gospodine ministre, vi ste glavni čovjek za gospodastvo, vi imate tamo neku zemlju, krš i kamenje, od koje ova država nikad neće imati ni kune, nikad ništa, i to će vam tamo stajat još sto godina. E, imate sad tu neke budale, koje tamo hoće napravit aerodrom, a po prostornom planu tamo jedino i može biti aerodrom. Zato bi bilo lijepo da uđete s nama u projekt, kako god, ili da nama date tu zemlji, ili Gradu, te da zajedno proširimo aerodrom. Tako riješimo tih 250 tisuća četvornih metara zemlje u državnom vlasništvu. Dobro vama, dobro nama. A onda taj projekt proglasite nacio­nalnim strateškim interesom kako bi po novom zakonu mogli izvlastiti privatnike s preostalih 350 tisuća četvornih metara, ali naravno otkupili bi tu zemlju po cijeni koju procjeni vještak.”

I ministar Vrodoljak ga je podržao.

Privatizacijska priča o Jadranki, inače,  jedna je od rijetkih pozitivnih u Hrvatskoj. U vrijeme socijalizma na svakom otoku i u mjestu postojalo je neko gigantsko poduzeće koje je raspolagalo svim hotelima i turističkim objektima. Jedno od takvih bila je i Jadranka. Ta tvrtka vjerojatno je jedina na Jadranu koja je kao takva i opstala. Danas je Jadranka d.d. turistički lider na Lošinju, Cresu, pa i cijelom Kvarneru. Najveća konkurencija im je Istra, koja je prometno dostupnija, a imaju i bolju marketinšku priču.

“Svim ministrima turizma govorio sam da nismo konkurentni jer smo teško dostupni, a ne zato što nemamo kvalitetu”, govori mi Šolić koji pitanje dostupnosti želi riješiti proširenjem aerodroma, a hotelske kapacitete podići za kategoriju kako bi privukli atraktivnije goste te produžili sezonu.

Tri hotela su preuredili: hotel Auroru i Vesperu te hotel Punta. “Prvi hotel Auroru smo teško napravili s komercijalnim kreditom, Vesperu već na knap, ali hotel Puntu smo uredili kreditom HABOR-a za turizam i otoke te moram pohvaliti taj program jer smo dobili kredit s kamatom od jedan posto na 17 godina. Isto tako sada radimo i Bellevue, samo je kamata dva posto”, kaže.

S preuređenjem hotela Bellevue kreću 15. listopada.

Godinu dana poslije preuredit će još jedan, a posljednji za dvije godine.

“Kad smo za Bellevue dobili sve potrebne dozvole, javili su se iz Hrvatskih šuma da ne smijemo graditi u šumi jer netko nije upisao da tamo postoji hotel. Danima sam se s njima natezao oko tih 700 četvornih metara našeg zemljišta na kojem planiramo izgraditi bazen, na kraju smo uspjeli, nadam se”, navodi Šolić to kao primjer uobičajeni problema s kojima se susreću prilikom svakog projekta.

Strateški partner Jadranka d.d., naime, u posljednje je četiri godine podigla vlastitu vrijednost kad je u suvlasništvo tvrtke ušla Europska banka za obnovu i razvoj.

Vodstvo kompanije dotad je godinama tražilo strateškog partnera.

“Pregovarali smo s Talijanima, ali nismo se uspjeli dogovoriti, bježali smo od partnera koji hoće brzu zaradu, preko noći”, prisjeća se Šolić. Pravog partnera prepoznali su u EBRD-u, koji je u ušao u suvlasništvo tvrtke Jadranka hoteli. Nije ih zanimala trgovina, a ni kampovi. “Što se tiče kampova strateški su pogriješili jer kampovi najbolje rade, zahvaljujući njima živimo”, govori Šolić.

Trideset posto tvrtke Jadranka hoteli EBRD je platio 24,4 milijuna eura, nakon čega su  pokrenuli projekte obnove hotela s petogodišanjim ulaganjem u vrijednosti 80-ak milijuna eura.

Sada se bliži kraj suradnje između EBRD-a i Jadranke, pa su u kuloarima krenule priče o Šolićevoj potrazi za novim strateškim investitorom. Proširila se glasina da su za ulaganje, pa ulazak u suvlasništvo Jadranke, zainteresirani neki ruski investitori. Šolić te glasine demantira. Objašnjava da je priča krenula zato što je kompanija odlučila financirati izradu prostornog plana za uređenje uvale Čikat, kako bi dogodine uzeli koncesiju na uvalu, pa uredili plaže, šumu, šetnicu te povisili kategoriju same uvale.

“U uvali Čikat vlasnici nekretnina nismo samo mi, nego nekoliko luksuznih privatnih vila posjeduju neki naši ljudi koji rade u Rusiji, s njima smo se dogovarali da zajedno financiramo izradu plana i tako je krenula priča da oni Rusi ulaze u Jadranku…”, kaže Šolić.

Pitam ga kako se zovu ti Rusi i koje kompanije posjeduju, ali Šolić ostaje tajnovit. “Ne bih o njima. Oni su privatne osobe”, odgovara.

Na Malom Lošinju nema tko nije zainteresiran za tu informaciju jer je većina stanovnika na neki način vezana uz tu tvrtku i mnogi su njezini dioničari. Jadranka je najveće poduzeće na Cresu i Lošinju i zapošljava najviše stanovnika otoka, njih 600 stalno je zaposleno, a još 600 je stalnih sezonaca.

U proračunu grada Malog Lošinja od ukupno 92 milijuna kuna pridonose 40 posto.

Gradonačelnik Malog Lošinja HDZ-ovac Gari Cappelli, kojem je ovo treći mandat, govori o sjajnoj suradnji s kompanijom te njezinu značenju za sredinu.

“Uveli su model stalnih sezonaca, to su oni kojima kompanija preko zime plaća staž i socijalno, a ljeti imaju sve to plus plaću”, priča Cappelli dok sjedimo u prekrasnom atriju hotela Bellevue.

Nekoliko borova unutar atrija starije je od sto godina, objašnjava gradonačelnik.

Vizija do 2020. godine Cappelli kaže da imaju viziju Malog Lošinja do 2020. godine.

“Imamo projekte i planove, tako da znamo u kojem smjeru idemo. Odredili smo naš turizam kroz zdrav život, vitality destinaciju, ali nije to samo hodanje, trčanje nego sve: prehrana, sport, edukacije…”, priča Cappelli. Otkriva da će Mali Lošinj ove godine ostvariti 2,2 milijuna noćenja, od čega će polovinu ostvariti Jadranka.

Gradonačelnik Cappeli i sam se bavi turizmom. Njegova agencija Cappelli Tourist Agency d.o.o. lani je prijavila prihode od 721 tisuću kuna te dobit od 15.500 kuna. Dok je na vlasti, kako ne bi bio u sukobu interesa, zaposlio je direktoricu koja vodi agenciju.

“Dosta mi je politike. Ovo mi je zadnji mandat. Stres, pati zdravlje, vratit ću se turizmu…”, priznaje nam Cappelli.

Inače, Jadranka d.d. sastoji se danas od tri tvrtke kćeri: Jadranka trgovina, Jadranka kampovi i Jadranka hoteli. (EBRD im je partner samo u tvrtki koja raspolaže hotelima).

“Dolazak EBRD-a u kompaniju dosta nas je promijenio. Natjerali su nas da se organiziramo, da ozbiljnije počnemo raditi. Pod njihovim pritiskom zaista smo napredovali”, kaže Šolić.

Jadranka je osnovana prije više od 60 godina, a lani je holding ostvario ukupne prihode od 50-ak milijuna eura. Tvrtka s hotelima, koja je core biznis holdinga posljednjih godina, naime, bilježi rast prihoda te je 2012. ostvarila 164,4 milijuna kuna prihoda, a godinu je završila s dobiti od četiri milijuna kuna. Posljednjih je godina potpuno promjenila poslovnu politiku. Svi renovirani hoteli imaju četiri zvijezdice, pa se samim time promijenila klijentela.

Uprava se oduvijek trudila zadržati radnih mjesta toliko da ih je više od 10 posto stanovnika Malog Lošinja i branila se rasprodaje i mogućeg ostvarivanja visokih, ali jednokratnih profita. Iako se takva strategija s aspekta dioničara može činiti neprihvatljivom, ona je realna kad su dioničari radnici. Nadzorni odbor tvrtke je, naime, u sklopu rješavanja vlasničke strukture Jadranke, prihvatio prijedlog Programa zaposleničkog dioničarstva - ESOP program, koji se provodi putem društva kćeri Jadranka-Esop d.o.o. Mali Lošinj. Na taj način kupili su dionice društva koje su bile u vlasnišatvu tadašnjeg PIF-a Velebit, i tako se  Jadranka-Esop dokapitalizirala. Više od 90 posto tada zaposlenih uključilo se u ESOP program.

“Tako smo formirani da mi uvijek kontroliramo većinski paket od 60 do 70 posto”, kaže Šolić dok naručuje ručak. Pokušavamo se izvući da nismo gladni, ali on zove šefa kuhinje. Konobar ubrzo na stol iznosi ribu, škampe. Šolić priča, jede…Nastavlja i o golfu za koji, kaže, da je tek ideja u povojima. Bliže je realizaciji zdravstvenog, pa i medicinskog turizma.

Hvali se suradnjom sa županom Zlatkom Komadinom, za kojeg kaže da je u mladosti radio u Jadranki kao konobar.

“Županija ima lječilište u Velom Lošinju, pa bismo zajedno krenuli u projekt njegove obnove, pa sve to povezali s hotelom Helios, u kojem ćemo također imati razne zdravstvene ponude: odvikavanje od pušenja, čišćenje dišnih putova… Ali na tom projektu još radimo. Imamo još jedan hotel, Čikat, u kojem bismo možda krenuli u projekt estetske kirurgije povezane s turizmom, ali za to još ima vremena…”

Razgovarali smo tijekom posjeta i s Đurđicom Šimičić, direktoricom Turističke zajednice Grada Malog Lošinja, i još nekim Lošinjanima, no ispostavilo se da je glavni planer, strateg, financijer na otoku – Jadranka d.d., velika mama Malog Lošinja.

Izdvajamo