Posljednjih dana u javnosti proširio se glas o osnivanju nove udruge, čiji bi naziv trebao glasiti – Lipa. Iako je zasad riječ o inicijativi, Lipa iz dana u dan bilježi sve veći rast zainteresiranih pojedinaca na Facebooku. Prema najnovijim podacima, njihovu probnu stranicu već je “lajkalo” više od tisuću pojedinaca.
Utemeljitelji Udruge poreznih obveznika Lipa četvorica su angažiranih promicatelja liberalne ekonomske doktrine u Hrvatskoj, koji su ujedno vrlo aktivni i na društvenim mrežama, a usto imaju i vrlo čitane i popularne blogove. Njezin će predsjednik najvjerojatnije biti Davor Huić, a ostali najistaknutiji članovi – Krunoslav Šarić, Krunoslav Gašparić i Aleksandar Musić.
Davor Huić vlasnik je privatne PR-tvrtke i politički komentator; on jedini od spomenute trojice nema svoj blog, ali je zato vrlo aktivan na Facebooku.
Krunoslav Šarić, po zvanju ekonomist, autor je bloga “Monopolizam”. Krunoslav Gašparić je IT-stručnjak koji radi u banci, a autor je bloga “Kapitalac”. Aleksandar Musić je student politologije i jedan od blogera na web-stranici Večernjeg lista. On će, čini se, biti tajnik Udruge – čim ona bude osnovana.
Zaštita prava Indikativan je i simboličan već sam naziv Udruge – Lipa. Kao jedan od svojih glavnih zadataka, Udruga će nastojati objasniti hrvatskim građanima kako se troši njihov novac – i to, kako kažu, “do posljednje lipe”. O tome mi je njezin pretpostavljeni predsjednik, Davor Huić, rekao:
– Mi ćemo se baviti zaštitom prava poreznih obveznika, tako da oni koji svoj novac uplaćuju u državni proračun imaju kontrolu nad onim što se troši. Nažalost, naši ljudi niti ne znaju da uopće uplaćuju u proračun, odnosno nisu svjesni koliko uplaćuju. Ali kad bi svoj novac sami, tj. svjesno uplaćivali, odnosno kad to ne bi išlo automatski, onda bi sigurno imali puno jači osjećaj. A tu ima i jako puno mistifikacija. Uzmite kao primjer zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. On se volio hvaliti time kako učenicima, odnosno njihovim roditeljima, poklanja besplatne udžbenike, a oni su, opet, vjerovali da je to doista tako. Ali ti udžbenici u stvarnosti nisu bili besplatni, netko je morao dati novac za njih. A dali smo ga svi mi, porezni obveznici.
S druge strane, suutemeljitelj Udruge poreznih obveznika Lipa Krunoslav Šarić izdvojio je, u razgovoru sa mnom, dva osobito važna motiva ili razloga njezina osnivanja. Prvi je razlog – ili prvi imperativ – informiranje javnosti o potrebi stvarnog reformiranja državnih financija. A drugi – pokušaj davanja što suvislijeg odgovora na neprekidan rast poreznog opterećenja i državne potrošnje kao već uobičajenih i oprobanih (ali u biti jalovih ili čak štetnih) recepata za izlazak iz krize u kojoj se nalazimo.
Osnivači Lipe ističu kako u svom radu žele biti politički i ideološki neutralni, tj. kako se ne žele vezivati za pojedine svjetonazorske, političke ili ideološke opcije u Hrvatskoj. Žele, drugim riječima, biti maksimalno konstruktivni, a ne dodatno pojačavati i zaoštravati društvene konflikte u zemlji. Odnosno, sebe definiraju kao isključivo interesnu udrugu građana.
No sasvim je sigurno da će ih u njihovu radu podržavati Novi konzervativci (čiji je vrlo istaknuti član, Luka Popov, autor jednog od najčitanijih blogova u Hrvatskoj – Katkapital), kao i neke druge organizacije ili udruge sličnog profila. Utemeljitelji Lipe smatraju da u Hrvatskoj trenutačno postoji i djeluje najmanje 50-ak ljudi koji misle i djeluju kao i oni, samo što su oni raspršeni u nekoliko zasebnih grupacija ili podgrupacija, između kojih, ipak, ne postoji neka jako velika razlika. Jedni se svrstavaju u libertarijance, drugi u klasične liberale, treći u neokonzerativce itd.
Među njima ima i značajan broj uspješnih poduzetnika, ekonomista i bankara koji su, svi zajedno, generalno suglasni oko osnovne ideje – da sve veći porezi iz godine u godinu uništavaju hrvatsko gospodarstvo i sveukupan način života. I da toj praksi treba što prije stati na kraj.
- Mi smo – kaže Davor Huić – već šest godina u recesiji zato što državni proračun nismo prilagodili ekonomskoj situaciji. Naša je ekonomija od početka krize, tj. od 2008., pala za 13 posto, a državni je budžet istovremeno porastao 25 posto. U zadnje tri godine ukupni deficit države se povećao 55 milijardi kuna. Drugim riječima, mi svake godine potrošimo 17-18 milijardi kuna više nego što iznosi prihod proračuna. Takvo je stanje, dugoročno gledano, neodrživo. Cijena svega toga je povećanje ukupnoga državnog duga – ali time se zadužuju iduće generacije i krug se bespovratno zatvara. Treba srezati javnu potrošnju – no to se svi boje i reći, a kamoli učiniti!
Osnivači Lipe ističu kao pozitivne primjere Kanadu i Latviju, koje su, kako kažu, konsolidacijom državnih proračuna, smanjenjem poreznog opterećenja i obuzdavanjem proračunske potrošnje u vrlo kratkom periodu preokrenule trendove i započele svoj gospodarski oporavak. Hrvatska, međutim, ne samo da ih ne slijedi nego je u odnosu na njih dijametralno suprotan i apsolutno negativan primjer. Krešimir Šarić o tome kaže:
- Nemojmo se zavaravati, ali kada se u Hrvatskoj priča o “bolnim rezovima”, onda se pritom misli samo na smanjivanje brzine rasta proračuna, a nikako ne na istinsko smanjivanje državne potrošnje i štednju. Stranke svoje retorike mijenjaju ovisno o tome jesu li na vlasti ili u oporbi, tako da stvarnih gospodarskih reformi zapravo nema. Točnije rečeno – niti jedna stranka ne stoji na strani poreznih obveznika. Niti jedna stranka ne želi odgovornu poreznu politiku. I niti jedna stranka ne traži manji proračun. Naprotiv, svi koji su vezani za proračunska sredstva žele veću potrošnju i veći utjecaj države na naše živote. Mi ćemo se protiv toga boriti kako god budemo znali.
Rezovi u potrošnji Kao kontrapunkt takvoj političkoj i gospodarskoj praksi, utemeljitelji Lipe ističu (kako kažu, ohrabrujuću) činjenicu da većina ljudi u Hrvatskoj ipak shvaća da su rezovi u potrošnji neophodni. Pritom se pozivaju i na istraživanje agencije Ipsos Plus iz travnja 2014., na uzorku od 968 ispitanika, koje je pokazalo kako čak 44 posto građana smatra da treba rezati javnu potrošnju, a samo 15 posto da treba povećati prihode proračuna (dok se 33 posto građana izjasnilo da treba kombinirati i jedno i drugo).
Apsurdno ili nenormalno stanje u hrvatskoj privredi Davor Huić mi je ilustrirao i ovim riječima:
- Od početka krize radna mjesta izgubilo je više od 100 tisuća ljudi – naravno, daleko najviše u privatnom sektoru. Istovremeno je broj zaposlenih ljudi u javnom sektoru porastao. A porasle su i plaće u javnom sektoru, i to u prosjeku 30 posto više nego u privatnom sektoru. Dok se privatni sektor prilagodio krizi, javni sektor to nije učinio. I tu je glavni korijen svih naših problema.
Krunoslav Šarić mi se, sa svoje strane, požalio na ponašanje i djelovanje sindikata u krizi u kojoj se nalazimo:
- Država kao proračunski ovisnik ima na svojoj strani široku lepezu osoba koje žive od proračuna, a te su osobe često ujedinjene upravo pod sindikalnim vodstvom. Porezni obveznici, koje ćemo mi nastojati štititi, nemaju takvu ujedinjenost, što ih čini najslabijom pregovaračkom skupinom, iako sav trošak pada na njih. Najeklatantniji primjer takvog ponašanja predstavljao je dogovor dva proračunska korisnika, sindikata i Vlade, kako je potrebno uvesti krizni porez radi zadržavanja povlastica u javnom sektoru. Time je, zapravo, postignuto ponovno prebacivanje većeg dijela tereta na privatni sektor.
Sebi u zadatak Udruga poreznih obveznika Lipa postavlja ostvarenje šest krucijalnih ciljeva, a to su, sljedećim redom:
Prvi cilj – manji porezi. O tome utemeljitelji Lipe kažu: “Hrvatska ima jednu od najviših razina poreznog opterećenja na svijetu. Osobito je štetno visoko opterećenje rada koje destimulira novo zapošljavanje i poduzetničke poduhvate. Smatramo da porezni obveznici imaju puno pravo zahtijevati smanjenje opće razine oporezivanja, kako bi mogli raspolagati većim dijelom rezultata svog rada.”
Drugi cilj – manja država. U Lipi o tome kažu: “Hrvatska ima prevelik i preskup birokratski aparat i javnu potrošnju koja je 20-ak milijardi kuna iznad onoga što ekonomija realno može podržati. Porezni obveznici imaju pravo zahtijevati smanjenje tog aparata i dovođenje javne potrošnje u okvire realnog. Lipa će sustavno vršiti pritisak na izvršnu vlast da smanji troškove države i tražiti uvođenje režima balansiranog proračuna te zahtijevati stroži režim fiskalne odgovornosti za ljude koji u naše ime i za naš račun raspolažu našim novcem.”
Pritisak na vlast Treći cilj – transparentnost. Taj cilj osnivači Lipe definiraju ovako: “Novac poreznih obveznika troši se netransparentno i na načine koji idu od neracionalnog i nepotrebnog do rentijerskog i kriminalnog. Porezni obveznici imaju pravo na potpunu informaciju o tome na koji način se troši njihov novac i odgovornost da to trošenje prate i nadziru i na njega utječu. Lipa će svoje aktivnosti usmjeriti na pritisak na sve razine vlasti da omogući građanima bolji uvid u to kako se troši njihov novac.”
Četvrti je cilj – efikasnost. O tome u Lipi kažu: “Transparentnost je potrebna, ali nije jedini kriterij. Novac poreznih obveznika mora biti trošen svrsishodno, tj. mora biti usmjeren na javne servise koji su potrebni svim građanima, a ne da bude rasipan na partikularne ciljeve poput kupovine glasova, zadovoljavanja određenih skupina i kupovanja socijalnog mira pogrešnim mjerama. Svaka lipa novca poreznih obveznika mora biti utrošena na način da pridonese povećanju javnog dobra.”
Peti cilj – zastupljenost. Za utemeljitelje Lipe to znači sljedeće: “Hrvatski porezni obveznici nemaju svoj glas u javnosti i apsolutno su podzastupljeni s obzirom na svoj broj, važnost i ulogu koju igraju u društvu. Paradoksalno je to da su interesne skupine onih koji žive od proračunskih sredstava često moćnije i utjecajnije od onih koji ih – u konačnici – plaćaju. Lipa stoga želi biti glas poreznih obveznika u javnosti i zalagati se za njihove interese.”
A šesti je cilj Lipe – smanjenje javnog duga. O tome njezini osnivači kažu: “Hrvatsku je niz neodgovornih vlada u koaliciji s pojedinim interesnim skupinama doveo na sam rub prekomjerne zaduženosti. Plaćanje tog duga u godinama koje dolaze dodatno će opteretiti hrvatske porezne obveznike. Zbog nas, ali i budućih generacija koje danas zadužujemo bez njihova znanja i pristanka, i njihova prava na pristojan život, toj neodgovornoj praksi mora jednom doći kraj. I to je jedan od najvažnijih razloga zašto smo pokrenuli Udrugu Lipa.”