SRAMOTNI PORAZ EUROPE

ERDOGANOVA OSVETA Doživotni zatvor dvojici novinara jer su rekli istinu

    AUTOR:
    • Ines Sabalić

  • OBJAVLJENO:
  • 22.02.2016. u 09:17

ARHIV EPH

Urednici dnevnika Cumhuriyet, uhićeni jer su otkrili i objavili da turska Vlada šalje oružje islamskim radikalima u Siriji, mole EU da im pomogne. No Bruxelles šuti: upravo je sklopio dogovor s Erdoganom o vraćanju izbjeglica u Tursku

Njemačka kancelarka Angela Merkel upravo je odlučila početi implementaciju plana kojim bi se smanjio broj ulazaka sirijskih izbjeglica u Njemačku.

Dobar i kompleksan plan, smišljen u think tanku ESI, zahtijevao je i postigao suradnju Grčke i Turske. Plan počiva na nekoliko stupova, a jedan od njih je i dobra volja predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. O dokumentu se dogovaralo nekoliko mjeseci. Za to vrijeme vladala je potpuna konfuzija u briselskim uredima, davane su kontradiktorne upute, a bilo je čak i odbijanja komunikacije - jer činovnici, realno, nisu imali ništa prenijeti ako nema odluke. Sad kad je kancelarka Merkel odlučila povući idući potez, vjerojatno dolazi do ključnog preokreta.

Dok su trajali pregovori, turski predsjednik promatrao je valjda svu tu gungulu i, kolokvijalno govoreći, smijao se Bruxellesu.

Ali, dok se tako smijao, imao je i problema, jer je ipak morao svoje ponašanje prema Siriji i u cijeloj toj regiji prilagoditi nekim standardima.

Točno, situacija se razvija tako da uloga Turske u regiji postaje sve važnija, i teško je biti Erdoganove naravi, a ne pokleknuti trijumfalizmu.

Naprimjer, previše se posvuda govorilo o tome da turske vlasti mirno gledaju na rast Daeša ("Islamske države"), zato što ta grupa ratuje protiv Asada, koji je i Erdoganov neprijatelj, ne samo da mirno gledaju nego i da surađuju s Daešom.

Ali, suludi teroristički napadi u srcu Europe ozbiljno su od Turaka odbili i Francuze, i Nijemce, i Amerikance. Tražili su od Erdogana da se odluči na čiju će stranu, čiji je on?

Svi znamo da je Turska ponosni i čvrsti saveznik u NATO-u, jedna od glavnih zemalja. Ali, južni saveznik, odlaskom kemalističke politike, i dolaskom Erdoganove struje, počeo je posrtati u svojoj, desetljećima neupitnoj lojalnosti.

Službena Ankara poricala je i trgovinu naftom s Daešom, i trgovinu oružjem s najgorim ekstremistima, i dvostruke standarde, a pri tome su, kao i svi mi, promatrali veliko mijenjanje geopolitičke slike na Bliskom istoku, koje vjerojatno neće biti završeno u narednih petanaestak godina.

Tu u sliku uskaču turski mediji, odnosno list Cumhuriyet, koji je u svibnju objavio i dokumentirao da su Turci slali kamione oružja islamskim ekstremistima u Siriji. Dnevnik Cumhuryet je tvrdio i dokazima potkrijepio da je prijevoz organizirala turska služba, prema tome da je točno da predsjednik Erdogan igra nepošteno u Siriji, nepošteno u prvom redu kao velika i stožerna zemlja NATO-a, nepošteno i prema europskim saveznicima. Imamo, dakle, veliku zemlju NATO-a, koja pregovara o članstvu u EU, a njezina Vlada surađuje s ekstremistima koji napadaju srce Europe.

Odmah je na uredništvo Cumhuryeta otvorena neviđena haranga, u kojoj, upravo sada, Erdogan traži po dvije doživotne kazne za dvojicu novinara, a jedan od njih, Can Dündar, optužuje Europsku uniju da je izdala svoje svete principe, svoje vrijednosti u zamjenu za trgovinu s Erdoganom. Ovako iz zatvora piše Dündar: "Uvijek smo gledali u Europsku uniju kao u naš svjetionik, kao u model prema kojem se treba podići razina turske demokracije, a ne kao na polugu na koju se mogu osloniti diktature."

Nema nikakve sumnje da je pitanje europskih vrijednosti, europska obaveza da se mora stati iza dvojice turskih novinara.

No, vratimo se tome što je dogovoreno između Ankare i EU.

Ključno u novom planu jest da će se konačno stvoriti siguran način na pravno utemeljenoj proceduri kako bi sirijske izbjeglice stigle u Europu, a kako bi se paralelno zaustavio ilegalni dotok ljudi koji pristiže preko Egejskog mora. Prema ovom planu, Njemačka i neke druge zemlje preuzet će iz Turske sto tisuća sirijskih izbjeglica, a Turska će primiti sve koji se naplavljuju na grčke otoke. Kad migranti shvate da nema smisla ići u Grčku, jer će ionako završiti u Turskoj, prestat će taj dio ilegalne rute. Trebat će također dati na znanje i drugim izbjeglicama da put za Europu više nije tako otvoren.

Da bi se to moglo izvesti, Grčka je proglasila Tursku sigurnom trećom zemljom, čime je omogućen zakonski temelj za vraćanje izbjeglica koje u Grčku dolaze preko Egejskog mora.

Ovo je, moramo reći, prvi konkretan, a vrlo dobar plan koji će, i to je važno, smanjiti političku i društvenu napetost u EU, a ujedno omogućiti i Njemačkoj i drugim zemljama Unije da imaju stalan bazen sirijskih doseljnika. Takvih imigranata neće biti skoro - obrazovanih, u velikom broju neradikaliziranih, mnogih urbanih, i u velikom broju spremnih na prilagođavanje Zapadu.

Svi dobivaju nešto. Izbjeglice realniju viziju, ali više ne otvoren poziv, no svakako sprečavanje strašnih tragedija utapanja. Europa kontrolu nad situacijom. Turska pak dobiva smanjen pritisak nesirijaca, regularan i uređen odljev određenog broja Sirijaca prema Europi. Osim toga, potvrdit će da su bitni Europskoj uniji, otvorit će neka nova poglavlja i potencijalno će dobiti ukidanje viza za Schengen.

Jasno, Turska će dobiti i novac, tri milijarde eura za zbrinjavanje izbjeglica, makar još nije jasno tko će ga dati. Mnogi misle, neka to plati Njemačka, ionako je njihova industrija, tako kažu, nagovorila kancelarku da uputi poziv, jer Njemačkoj treba radna snaga, ali jeftinija, konkurentnija, a ovako dobrih radnika kao što su Sirijci neće biti više nikada.

Plan je zaista dobar, ali što s onom dvojicom novinara koje je Erdogan dao uhapsiti u studenom. Tko će se za njih zauzeti?

Da je pravde, da je EU ono što je bila, sad bi stala pred Erdogana i izdeklamirala kako je takav postupak sramotan, ispod svih standarda demokratskog ponašanja, kako Bruxelles, London, Berlin, Frankfurt, Pariz, Stockholm, Rim, ma svi, pa i Zagreb, smjesta zahtijevaju puštanje Cana Dündara i Erdema Güla, inače će Turska biti zaustavljena na putu za EU.

Samo, o tome je trebalo mnogo ranije misliti, kad su velike zemlje, uključujući Njemačku i Francusku, puštale Grčku da izvodi i pravi se važna i drži Ankaru na distanciji, u doba kad je Turska sve davala da bude bliže svom trajnom cilju - Europi.

Tako je Turska, koja je počela pregovore kad i Hrvatska, ostala na tek nekoliko otvorenih poglavlja, daleko, daleko od napretka, i bez stvarne perspektive ulaska u EU.

Takav tretman Turske, upozoravali smo uvijek, nije dobar. Da je Turska napredovala normalnim putem, sada bi Europa, iako je u krizi, imala ozbiljnost i težinu kad bi uputila pitanje o dvojici nedavno uhićenih novinara, a Turska bi poslušala Bruxelles jer bi imala, možda, nešto i izgubiti.

Sada je pitanje može li Turska u EU ili ne može postalo nevažno. Koga više briga kad to više nije realno. Da je Turska napredovala, sada bi se možda i Britanija premišljala da li joj se stvarno isplati napuštati Europu. Ako bi pak ostale i Britanija i Turska, tada bi Njemačka, koliko god bila neizmjerno važna, ipak imala i protutežu. No, nije tako.

U sklopu pripremnih pregovora uoči ove nove odluke, šef Europske komisije Jean-Claude Juncker i turski premijer Erdogan natezali su se oko toga koliko novca misli EU dati Turskoj da obuzda priljev migranata prema Uniji. Luksemburški šef Komisije potegnuo je i godišnji izvještaj Europske komisije o Turskoj, koji je vrlo kritičan, pogotovo u pogledu medijske slobode i ljudskih prava.

Prije desetak godina Turci bi se vrijeđali i opravdavali. A što su sad napravili? Baš kad je u studenome taj izvještaj objavljen, Erdogan je zagrmio preko turske televizije kako su dvojica novinara učinili špijunsko nedjelo i trebaju biti kažnjeni. Erdogan je uvredljiv, ne voli da mu se nešto spočitava. Da radi što hoće, demonstrirao je upravo hapšenjem novinara, i to ne bilo kakvih. Pri tome je još rekao Junckeru kako je njegova zemlja majušna, ne bi je ni vidio na karti Turske.

Dnevni list Cumhuriyet je ugledan, kvalitetan, tiražan i glasilo je stare sekularne, prozapadne, kemalističke građanske elite koju Erdogan ne može politički smisliti.

S Erdoganom na vlasti tursko se društvo promiješalo, društveni lonac je postao raznovrsniji i demokratičniji, novac se drukčije raspodijelio, ali ustanovio se i znatan ideološki jaz između starih i novih elita.

Cumhuriyet je dnevni list sa stogodišnjom tradicijom, izlog sjajnog novinarstva. Ako pogledamo fotografije uhapšenih novinara, vidimo baš ono što autoritarna vlast ne voli kod nezavisnih novinara: nasmijano, samouvjereno lice angažiranog intelektualca koji piše baš ono što misli.

Koliko god Bruxelles bio ciničan, nije vjerojatno da je Jean-Claude Juncker preskočio to pitanje. On ipak dolazi iz uređene zemlje, odrastao je u demokraciji i poštovanju medija, to se vidi, uostalom, i iz njegova odnosa prema novinarima.

No, istina je i da se važnost novinara smanjuje. Bili smo važni u doba idealizacije i romantiziranja demokracije, za vrijeme Hladnoga rata, za vrijeme rata na Balkanu i tranzicije u istočnoeuropskim zemljama i Rusiji. Ali, kako je industrija zapala u krizu, dakako i zbog interneta, utjecaj se - za sada - smanjio.

Zadnji put EU je zaista čvrsto stala u obranu medijske slobode kad je tražila od Vladimira Putina da istraži ubojstvo Ane Politkovske, a u zraku je visjela sumnja u to tko je nalogodavac. Ruski predsjednik tada je bio planuo i uputio europskim liderima bujicu riječi koja je sadržavala psovke koje se slično kažu na svim slavenskim jezicima. No, to je bilo prije desetak godina, a od tada se mnogo toga promijenilo.

Samo, Erdogan još nije čuo da novinari više nisu tako bitni. Njegova je mržnja na medije patološka.

U Turskoj je novinarstvo visokorizična profesija. Turska se ističe po tome što je nekoliko godina pri vrhu liste zemalja koje progone i zatvaraju novinare. Brojke su visoke pogotovo otkako je Erdoganova Stranka pravde i razvoja na vlasti. Prema "nepoćudnom" pisanju, Turci su stroži čak i od Iranaca i od Kineza. Zatvaraju češće i radije nego Azerbejdžan, Eritreja, Vijetnam, ili čak Sirija.

Erdogan je najgori, on se osobno angažira u progonu novinara, ali i to što to tako radi, pokazatelj je koliko cijeni proklamirani sustav vrijednosti kluba u koji se želi učlaniti.

Uhićenje i zatvaranje Cana Dündara i Erdema Güla poruka je i Europi: Uhapsio sam baš one koji su vaši najveći zagovornici, koji su u vas najviše vjerovali! I što mi možete? Ništa! A zašto? Zato što vam trebam.

To je točno. Turska je sada u tako centralnoj, ključnoj poziciji prema Europi da može raditi gotovo što želi. Stvar je ovakva: Erdogan ima nešto što Europi treba. To se vidi upravo u sporazumu koji je postigao s Njemačkom. Traži svoju cijenu.

Europa se cjenkala i Turska se cjenkala. Ona dvojica novinara u tom su natezanju odletjela u zatvor, pa se cijela ova trgovina tako lijepo ogleda u turskom nazivu za Europsku uniju, tj. zajedničko tržište, koji ima specifičnu obojenost kod nas: ortak pazar.

A Can Dündar poručuje iz svoje ćelije: "Da bi EU spriječila ulazak izbjeglica, pretvara našu zemlju u veliki logor, i zato zatvara oči na to da Erdogan gazi demokratske principe, ljudska prava, slobodu medija i pravnu državu. Ako to radi, znači da EU odbacuje svoje temeljne principe da bi zaštitila svoje kratkoročne interese."

E, sad, kancelarko Merkel i predsjedniče Europske komisije Junckeru, kako ćete na to odgovoriti?

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus naslovna broj 1305

Najčitanije