RETROSPEKTIVA

IZLOŽBA UMJETNIKA I ANARHISTA KOJEM JE RIJEKA BILA DRUGI DOM Globus otkriva: Na otvaranje Gotovčeve retrospektive neće doći nitko od državne vrhuške

    AUTOR:
    • Luka Benčić

  • OBJAVLJENO:
  • 10.09.2017. u 22:59

Aleksandar Battista Ilić i Matija Djanešić / HANZA media

“Osmijesi ljetne noći u podne”, performans koji je Gotovac izveo na zagrebačkom Cvjetnom trgu 1994. godine

Riječanin, antifašist i ilegalac Rikard Benčić u kolovozu 1944. ustrijeljen je kod Roča u Istri, samo mjesec dana nakon što je pred SS policijom iz Rijeke pobjegao prema Učki. Nakon Drugog svjetskog rata njegovim je imenom nazvana riječka tvornica motorne opreme i ljevaonica, nastala u kompleksu koji je prije toga bio tvornica duhana, a u samim počecima u 18. stoljeću rafinerija šećera.

Početkom devedesetih ovdje se proizvodilo oružje za hrvatsku vojsku, a do kraja tog desetljeća tvornica je izdahnula, postavši, kao i Torpedo i Hartera, ono što pomalo romantično zovemo industrijska baština.

Na prvi pogled moglo bi se zaključiti da se iza trošnih i grafitima išaranih fasada takozvanog H-objekta kompleksa Benčić ne krije ništa novo. Tek nova vrata i prozori otkrivaju da se ovdje nešto u posljednje vrijeme gradilo. H-objekt krajem mjeseca, naime, postaje novi dom riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, a ovakav je pristup gradnji, da se ne čeka zaokruživanje investicije, odnosno kompletiranje financijske konstrukcije, dio gerilske strategije “organske arhitekture” koju su razvili ravnatelj MMSU-a Slaven Tolj i arhitekt Dinko Peračić. Arhitektura bez dizajna, podređena funkcionalnosti, gdje se prostor zauzima prije nego što je u potpunosti dovršen, a projekt se dalje razvija prema potrebama koje tek po useljenju korisnici počinju otkrivati.

Zahvaljujući gradskoj investiciji od, za sada, 7 milijuna kuna, MMSU je “oslobodio” i stavio u funkciju prizemlje i prvi kat, oko 1550 kvadrata, u koji će se svečano useliti 22. rujna i time prestati biti podstanar u zgradi Sveučilišne knjižnice koju su koristili punih 6 desetljeća, na prostoru od oko 500 kvadrata. Prvi događaj kojim će se to preseljenje obilježiti jest retrospektiva Tomislava Gotovca a.k.a. Antonija G. Lauera (Sombor, 1937. – Zagreb, 2010.) pod nazivom “Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte”, najveća izložba u povijesti Hrvatske posvećena tom velikanu umjetnosti utjelovljenom u “likovima razdraganog čudaka, egzaltiranog propovjednika, ogorčenog psovača, duhovitog provokatora, umjetnika paranoika, opstruktora javnog reda i mira”...

Plaža Antonio Lauer 

Kako navode u MMSU-u, ova retrospektiva “umjetnika ne zadržava unutar galerijskih zidova, već ga prepušta njegovim uhodanim stazama na razmeđu kino dvorane, galerije i ulice”. Osim u Benčiću, publika će u Art-kinu Croatia moći pogledati retrospektivu Gotovčevih filmova. Zajedno s onim što će se prikazivati u MMSU-u, radi se o oko tisuću minuta materijala. Kao uvod vlasnik riječkog beach bara Empeduja Damir Čargonja Čarli 7. rujna na Biviju će proglasiti Plažu Antonija Lauera i otvoriti ovogodišnji art kamp. Čarli je, inače, svojevremeno vodio riječki klub Palach koji je tijekom dvijetisućitih bio Gotovčevo, odnosno Lauerovo, utočište izvan Zagreba. Gotovac je, na neki način, riječkoj sceni bio “mentor i drug”, obogativši je uličnim akcijama, uličnim instalacijama, suradničkim projektima i performansima koje je neformalno izvodio na riječkim ulicama i u Palachu. Uspješan poduzetnik Damir Čargonja danas drži tri beach bara na zapadnom dijelu riječkog coastlinea s kojima dosljedno provodi svoj umjetnički koncept koji je nazvao “Novi hrvatski turizam”. Programi poput art kampa dio su onoga što radi na tim atraktivnim prostorima uz more, a njegov je pristup ugostiteljstvu i turizmu postao riječka specifičnost kojom se povlači jasna distinkcija između održivog razvoja i nemilosrdnog krčmljenja obale.

- Svi su nas otpilili – smije sa Slaven Tolj odgovarajući na pitanje tko će iz državne vrhuške doći na otvorenje Muzeja i Gotovčeve retrospektive.

Ministrica je, kaže, u to vrijeme u Kini, premijer i predsjednica su spriječeni, poslat će svoje izaslanike.

- Bit će tu zato puno umjetnika – dodaje, ne djelujući nesretno zbog izglednog izostanka političkih elita.

Nova zgrada  

Kad se uzme u obzir što je, kako doznajemo, predviđeno za otvorenje, procesija uzvanika od stare zgrade Sveučilišne do Benčića koju će predvoditi gola performerica, radeći selfije s prolaznicima, možda je i bolje da državnog vrha nema.

Kustosice retrospektive su Ksenija Orelj i Nataša Šuković kojima, na ovaj način, umjetnici iz najužeg kruga prijatelja Toma Gotovca “predaju baklju” za njegovanje i čuvanje njegova opusa.

- Gotovac je sjajan autor za ulazak u novu priču, useljenje u novu zgradu. On je u svojim radovima kompilirao tu zgusnutu povijest druge polovice 20. stoljeća i početka milenija, a sve to kroz neki crni humor i ironiju. Bio nam je interesantan i taj naslov, “Anticipator krize – kuda idemo ne pitajte”. To je pitanje koje si svi možemo postaviti, a odnosi se isto tako i na naš muzej i njegov interni položaj. Prvi put se selimo nakon ‘48. i to nam je svima bitno, ne samo muzeju nego i cijelom gradu, a poklapa se s velikim ambicijama vezanim uz Europsku prijestolnicu kulture. To vidimo kao zanimljiv trenutak da se svejedno postavljaju pitanja kuda idemo, iako je često odgovor koji dobivamo: ne pitajte. Anticipator krize, on nije prorok. On je zapravo jedan ekscesan umjetnik i cijeli život se bavio ekstremima, najčešće ekstremima stvarne slike i one koje nam posreduju. Njegova je pozicija zanimljiva iz današnje perspektive, gdje je sve polarizirano. Ovdje izlažemo i njegove radove koji se nisu do sada izlagali, baš zbog toga što se nalaze na skliskom terenu trenutka političkih kriza, ne samo na lokalnom nivou nego i šire. Bilo nam je zanimljivo vidjeti na koji način Gotovac izbjegava to da ga se negdje svrsta, kako taj svoj anarhistički princip prikazuje kroz umjetnost, obrćući zadani smjer kretanja. Na koji način kao umjetnik možeš ostati nepredvidljiv i interese vladajućih establišmenta izvrnuti u svoju korist. Ne samo kao umjetnik nego i kao pojedinac – govori Nataša Šuković.

Ksenija Orelj ističe da je, iako je Gotovac bio ikona performansa i eksperimentalnog filma, dosta njegovih radova ostalo negdje u sjeni.

- I to nam je bilo interesantno, jer ima njegovih tekstualnih radova i proširenja akcija koji nisu poznati – kaže Orelj, najavljujući, među ostalim, izlaganje slabije poznatih radova iz Gotovčevih arhiva koje se čuvaju u Institutu Tomislava Gotovca u njegovu stanu u Krajiškoj 29 u Zagrebu, radove iz njegova opusa “Paranoia View Art”, radove koji su u raznim privatnim kolekcijama i njegove filmove iz kasnijeg opusa dvijetisućitih.

Tu su, recimo, i njegovi nepoznati radovi koje je u kasnijoj fazi stvarao u Rijeci.

- Jedan se zove “Vrućina u Laginjinoj 23”. Svaki dan je na putu iz stana u Laginjinoj ulici do Palacha prikupljao otpad s ceste i slagao ga u boce, kao 3D kolaž. Našli smo i njegov dobro dokumentiran performans u Palachu gdje, uz mnogo psovki, vrši ritualno pranje od svega s čime ga pokušavaju diskreditirati. On je bio osoba koja je imala govorne poremećaje, mucao je. U sobi “Apostol čistoće” isprepleli smo radove u kojima se on oslobađa te govorne blokade, a paralelno kreće u pročišćavanje društvenog prostora od bilo kakvih oblika cenzura, društvenih blokada. U kasnijoj fazi od tog problema s govorom kreće u psovanje, u izbacivanje svih tih sadržaja koji su bili prikriveni, probijajući blokade u jeziku – kaže Nataša Šuković.

Filmsko sjećanje

Retrospektiva obuhvaća cijeli Gotovčev opus od 1954. do 2009. i postavljena je tako da cijeli prostor MMSU-a, uključujući ulaznu halu, urede i buduću knjižnicu, postaje izložbeni prostor. Izložba, kako navode autori, nastoji približiti autorovo filmsko osjećanje stvarnosti, služeći se umjetniku srodnim postupcima poput asocijativne montaže, kontrastnog sučeljavanja slika ili vizualnog rebusa, poprimajući formu dugometražnog filma čiji je glavni glumac ujedno i redatelj. Filmu se prišlo kao Gotovčevu uzoru za stvaranje arta, ali i modelu režiranja vlastite biografije, pri čemu granice između zbilje i fikcije postaju nejasne. Autorove režijske pristupe posjetitelji će pratiti u filmskim i nefilmskim medijima – od kolaža i fotografija do akcija i performansa u intimnom, javnom i medijskom prostoru. Autorice izložbe slijede Gotovčevu preokupaciju odnosima između filmske režije i režije stvarnosti, s polazištem u naoko jednostavnim pitanjima – što je između nas i onoga što gledamo, kako film oblikuje stvarnost, tko je glavni, a tko sporedni redatelj…

Iz presjeka umjetnikove prakse od 1954. do 2009. izdvojena su, kako navode u MMSU-u, žestoka i smirena prebiranja po osobnoj i kolektivnoj biografiji, radovi u kojima aluzivna križaljka odnosa pojedinac–kolektiv navire u prvi plan (poput “D Day”, 1954., “Akcija 100”, 1979., “Zameo ih vjetar/Prohujalo s vihorom”, 2009.). Na to su, kako ističu kustosice, nadovezani eksperimentalno-dokumentarni radovi u kojima fikcija holivudske “tvornice snova” kolidira s iskustvom stvarnosti u doba socijalizma, odnosno post-socijalizma i trijumfa neoliberalizma, primjerice “Kuda idemo ne pitajte” iz 1966. i “Četiri majmuna” iz 2008.

Politička režija  

Knjižnički prostori MMSU-a pretvoreni su, za ovu priliku, u 3D ambijent Gotovčeva stana u Krajiškoj 29, s ekstraktima predmeta pronađenih u tom stanu.

- To nismo učinili na tako se rekonstruira izgled tih prostorija, već da se kroz te predmete prikaže autorov sustavni red prikupljanja neželjenih detalja svakodnevice, običnih predmeta, medijskog i političkog smeća koje je donosio u svoj stan, na neki ih način reciklirajući i preokrećući u vlastitu režiju. Osnova njegova rada je da umjetničku režiju suprotstavlja političkoj režiji, stvarima koje uopće ne percipiramo jer su postale dio našeg okoliša, a zapravo u sebi nose dokumente vremena u kojem živimo. Nepoželjni sadržaj podmeće u sliku stvarnosti – veli Nataša Šuković.

U sekvenci “Božji stroj”, postavljenoj u uredskim prostorima muzeja, predstavlja se niz kadrova u kojima Gotovac golo tijelo izlaže kao “primarni iskaz slobode i propituje njegovu prihvatljivost u javnom, galerijskom, medijskom ili političkom prostoru”. Kako ističu autorice izložbe, umjesto križa, amblema ili slika kontroverznih političkih vođa, kojima se ponekad oblažu zidovi javnih institucija, postavom u uredima izdvaja se golo tijelo umjetnika, prizivajući pitanje - “Prema kojem sadržaju osjećamo veću nelagodu?”

Izložbu “Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte” usmjerena je na “umjetnikove strategije unošenja nereda u privid reda kojim društvene strukture nastoje prikriti vlastita iskliznuća i održati iluziju kontrole”.

Pojedinac i ideologija 

Kao paralelna vodilju kroz izložbu, izdvojeni su Gotovčevo pretresanje odnosa između pojedinca i autoriteta, figure oca, vođe ili globalnog redatelja, nositelja filmskog i medijskog imperija SAD-a... Uz umjetnikove performersko-akcijske persone i filmske personifikacije bit će predstavljeno njegovo karikiranje političkih aktera koji, kako se navodi u promotivnom materijalu, “bez obzira na ideološki predznak govore tiho, ali uvijek uz nogu drže batinu”. Podnaslovom izložbe “Kuda idemo ne pitajte” autorice se referiraju na “metaforu pojedinca zasićenog ideologijama, ekraniziranu kroz fantomski prikaz čovjeka-plohe koji je vođen ili vodi upitnim smjerom kretanja”. Naslov je preuzet iz Gotovčeva prvog igrano-eksperimentalnog filma iz 1966., prvog u kojem se pojavljuje glazba Glenna Millera (“Američka patrola”) i ideološki simboli (križ transformiran u svastiku), a koji djeluje kao “sugestivno podsjećanje na nestabilni karakter stvarnosti i olako hvatanje za njezine privide”.

Izdvajamo