Uvodna riječ prof. dr. sc. Nenad Zakošek
S financijskom i ekonomskom krizom 2008. godine završeno je jedno političko razdoblje u kojem je europska ljevica prošla puni krug. Razdoblje je započelo sedamdesetih godina 20. stoljeća krizom kejnzijanske ekonomske politike i socijalne države kao najvažnije tekovine poslijeratne europske socijaldemokracije. Kriza ljevice produbila se nakon sloma komunističkih poredaka 1989. i globalne afirmacije neoliberalizma, koji je u znaku “washingtonskog konsenzusa” nametao deregulaciju, liberalizaciju i privatizaciju kao univerzalne recepte. Odgovor socijaldemokracije devedesetih godina 20. stoljeća bila je prilagodba kapitalističkoj globalizaciji u vidu programske koncepcije tzv. trećeg puta, koju je osobito zagovarao britanski vođa “novih laburista” Tony Blair. Nakon ekonomske krize 2008. “treći put” je izgubio na privlačnosti. Posljednjih nekoliko godina na europskoj je ljevici obilježeno usponom radikalno lijevih stranaka, povezanih s društvenim pokretima protiv politike štednje i demontaže socijalne države, poput Sirize u Grčkoj i Podemosa u Španjolskoj. Svjedočimo i zaokretu nekih liberaliziranih socijaldemokratskih stranaka ulijevo i njihovom povratku tradicionalnoj lijevoj agendi: to je najvidljivije kod britanskih laburista, koji su za svog novog vođu izabrali radikalnog ljevičara i kritičara Blairove politike Jeremyja Corbyna. Međutim niti jačanje radikalne “nove ljevice” niti pomak ulijevo nekih mainstream socijaldemokratskih stranaka ne znači prevladavanje krize lijeve politike u Europi zato što ona još uvijek ne nudi uvjerljive odgovore na današnje probleme. Moguća revitalizacija ljevice u Europi ovisit će u konačnici o sposobnosti da odgovori na međusobno povezana četiri izazova. U ekonomskom smislu potrebno je ponuditi nove koncepte koji će riješiti problem globalnog upravljanja uzrokovan nestabilnošću globalnih kapitalističkih tržišta, i ujedno integrirati demokratske i ekološke impulse u organizaciji ekonomskih aktivnosti. U političkom smislu treba odgovoriti na izazov povezivanja nacionalnih, subnacionalnih i transnacionalnih političkih institucija u svrhu izgradnje novog modela politike koji bi, s jedne strane, bio bliži građanima, no koji ujedno ne bi značio izolaciju i zatvaranje u nacionalne okvire. Taj model politike također treba omogućiti suradnju mainstream i radikalne ljevice kao preduvjet izborne pobjede i osvajanja vlasti. U društvenom smislu ljevica se mora prilagoditi promjeni društvene strukture, opadanju klasične radničke klase i socijalnoj atomizaciji. Napokon, treba pronaći odgovor na kulturni izazov integracije suvremenih multikulturnih društava, koji je osobito naglašen najnovijom imigrantskom krizom.
Kakvu politiku danas zagovaraju socijaldemokratske i socijalističke stranke u Europi? Postoji li danas još uvijek socijaldemokratski “treći put” i koje programske ideje on zastupa? Kakva je alternativa koju nude stranke krajnje ljevice koje najbolje utjelovljuju Siriza u Grčkoj ili Podemos u Španjolskoj? Kako na programsku orijentaciju ljevice danas utječu teme ekologije i održivog razvoja i kako se svjetonazorski, vrijednosno i kulturno danas razlikuju ljevica i desnica u Europi? Koje su specifičnosti postkomunističkih lijevih stranaka i što nude njihovi programi? Što je danas u Hrvatskoj ljevica i u kojem smislu SDP zastupa lijeve ideje? I konačno, kakvi su uopće izgledi ljevice u Hrvatskoj u budućnosti s obzirom na brojne znakove retradicionalizacije hrvatskog društva i konzervativni karakter dominantne kulture u Hrvatskoj?
Pitanja su to o kojima su na okruglom stolu ”Ljevica u Hrvatskoj i Europi” u organizaciji Globusa raspravljali ugledni hrvatski politolozi. Uz moderatora rasprave, profesora Nenada Zakošeka, na skupu su sudjelovali i Danijela Dolenec, Višeslav Raos, Tonči Kursar i Vedran Horvat.
U uvodnom dijelu rasprave profesor Zakošek rekao je kako je socijalna demokracija danas, na prvi pogled, i dalje relevantna u Europi.
ZAKOŠEK: U deset zemalja EU socijaldemokrati/socijalisti predvode vladu, a u još pet zemalja EU oni su juniorski partneri u koalicijskim vladama. Jednak broj vlada u EU predvode kršćanski demokrati i konzervativci okupljeni u Europskoj pučkoj stranci (EPP) plus britanski konzervativci koji su formirali zasebnu grupu u Europskom parlamentu. Socijaldemokratski Progresivni savez socijalista i demokrata (S&D) druga je najjača politička skupina u Europskom parlamentu. Što možemo reći o današnjem položaju, prije svega, te mainstream socijaldemokracije?
DOLENEC: Ako pod time želimo reći da su to još uvijek dovoljno velike stranke da dobivaju izbore i vode vlade, to je točno. Ali ja bih rekla da su to atavizmi prošlosti jer tu o socijaldemokraciji u nekom supstantivnom smislu nema puno riječi. Ono što se obično zove socijaldemokracijom najčešće su liberalne stranke. Njihov glavni obol politici u zadnjih petnaestak godina bio je da su učvrstili hegemoniju liberalnih ideja. Dok je prije 90-ih bilo rasprava o tome kako trebaju izgledati ekonomska i socijalna politika, od tada do danas smo svjedočili da su socijaldemokrati pridonijeli hegemoniji doktrine prema kojoj se pojedinac prvenstveno mora osloniti na sebe, te da je sam zaslužan za svoje uspjehe odnosno kriv za neuspjehe.
ZAKOŠEK: Složio bih se s tezom da su socijaldemokrati pridonijeli dominaciji liberalnih ideja. To je povezano s onim što se dogodilo 70-ih godina, dakle s krizom socijalne države, odnosno države blagostanja, i od početka 80-ih s usponom neoliberalizma. Tada su socijaldemokratske stranke odlučile da se moraju prilagoditi novim uvjetima. Treba reći da se ta prilagodba ipak događala u različitim varijantama, najradikalnija je bila u Britaniji, nakon toga možda u Nizozemskoj i Njemačkoj. Ali, primjerice, u Švedskoj, gdje su nakon 40 godina vladanja socijaldemokrati u drugoj polovici 70-ih godina prvi put sišli s vlasti, oni su se također morali prilagoditi, no ipak na drugi način. Švedska je zadržala mnoge elemente socijalne države, uz snažnu prisutnost i utjecaj radničkog pokreta i kontinuitet korporativizma kao oslonca ekonomske i socijalne politike. Inače, mislim da socijaldemokratski ”treći put”, dakle liberalizirana socijaldemokracija, nije neka vrsta light konzervativizma ili light neoliberalizma, nego da je to upravo light verzija socijaldemokracije. Treba, također, reći da je bilo nužno poduzeti promjene jer je bilo očito da se socijalna država u obliku koji je dospio u krizu nije mogla održati. Socijalna država je promijenjena, ali nije demontirana.
KURSAR: Mislim da je socijaldemokracija neka vrsta uljuđene lijeve građanske politike, odnosno, misli i prakse. Ako gledamo povijesni razvoj socijaldemokracije, vidimo da su je radikalni socijalisti i komunisti optuživali zbog toga što prihvaća kapitalizam kao trajni sustav te zagovara njegove modifikacije kako bi se ublažili socijalni rizici kapitalizma. Socijaldemokracija je od početka imala obilježje da se stalno prilagođava kapitalističkom sustavu, koji ostaje dominantan i neupitan. Ono što se dogodilo počevši od 1980-ih godina samo je radikalnija verzija onoga što je bilo u samom ishodištu socijaldemokratske ideje i prakse. Slažem se da se moralo prilagoditi jer je socijalna država postala neodrživa u danim uvjetima. No, ne bih tu zapostavio materijalnu snagu koju imaju vladajuće klase. To je bio politički i društveni poraz socijaldemokratske ideje. Ako gledate scene iz Britanije 80-ih godina i kad se vidi žestina klasnog sukoba, kad su oni, poput britanskih rudara, koji su u ime tad već propalog socijaldemokratskog konsenzusa ušli u klasni rat sa snagama kapitalističke države, vidjelo se da kapitalistička država čak osjeća da je moralno superiorna i da te političke gubitnike jednostavno mora na neki način reducirati. A to je sve bila priprema za situaciju koja će uslijediti nakon drugog poraza lijevih ideja i praksi 1989. odnosno 1991. godine, s padom Željezna zavjese i terminalnom krizom i raspadom Sovjetskog Saveza.
ZAKOŠEK: Točno je da je socijaldemokracija u tom smislu politička doktrina koja prihvaća kapitalizam, koja je odbacila ideju totalne revolucije i stoga se mora prilagođavati kapitalističkom sustavu. Naravno da smo 70-ih i 80-ih svjedočili zaoštrenim oblicima klasne borbe, no moramo imati na umu kako se socijalna struktura promijenila i da je danas u Europi preostalo vrlo malo industrijskog radništva koje je ranije bilo okosnica radničkog pokreta i glavno biračko uporište socijaldemokracije.
RAOS: Treba spomenuti još nekoliko momenata koji su pridonijeli sadašnjem stanju socijaldemokracije. Danas je teško govoriti o jednoj europskoj socijaldemokraciji. Kad se pogleda gdje se koja stranka kako drži, imamo širok raspon, od jedne Finske u kojoj oni danas nemaju šanse preuzeti vlast do jedne Škotske koja, doduše, nije suverena država, ali u kojoj je potpuno dominantna stranka koja u svojoj biti jest socijaldemokratska. Mislim da je socijaldemokracija pomalo žrtva vlastitog uspjeha. Mi imamo niz generacija ljudi, pogotovo u zemljama poput Njemačke, koji su se zahvaljujući socijaldemokratskim reformama uspeli na društvenoj ljestvici, postali su dio srednje klase, pa njihova djeca i unuci više nemaju politički identitet koji bi ih povezivao sa socijaldemokracijom kako je to važilo za generacije radničke klase. Dakle, oni danas imaju drukčiji identitet, drukčije vrijednosti, pa onda i drukčije biračke preferencije. Te nove generacije ili uopće ne glasuju ili glasuju za neke druge opcije. Drugo, mi imamo problem da je socijaldemokracija, pogotovo njemačka, vezana uz organizacijski tip masovne stranke, a danas je na djelu niz komunikacijskih i društvenih promjena koje dovode u pitanje takvo stranačko organiziranje. Zato su se, recimo, liberalne stranke puno lakše prilagodile tim promjenama koje su dovele do uspona profesionaliziranih stranaka i naposljetku do kartelizacije stranačkog sustava. Socijaldemokraciji to puno teže pada jer to nije njeno prirodno okruženje. Ono što socijaldemokraciju koči da doista mobilizira ljude i da na terenu bude prisutna među ljudima koje bi trebala predstavljati jest posvemašnja atomizacija društva. Nije samo ekonomska dimenzija u pitanju, nego imate, pogotovo među mladima, krizu povjerenja u bilo kakve institucije. Imate krizu organiziranja, ne možete više kao u nekadašnjoj socijaldemokraciji imati sportske klubove, udruženja izviđača i slično, koja se onda nadovezuju na stranku i koja kapilarno prožimaju društvo. Ima još zemalja poput, recimo, Austrije, koje su zadržale taj svoj neokorporativizam i gdje socijaldemokracija doista podsjeća na ono što je bila. Politika “trećeg puta” nije jednako provedena u svim zapadnoeuropskim socijaldemokratskim strankama. Imamo Blaira i Schrödera kao najpoznatije simbole “trećeg puta”, ali drugdje imamo niz djelomičnih prilagodbi ili tih prilagodbi nije uopće bilo, odnosno bile su samo kozmetičke naravi.
DOLENEC: Slažem se s Višeslavom Raosom da su nestali neki tradicionalni elementi biračkog tijela koje je glasovalo za socijaldemokratske stranke, a nestali su i tradicionalni načini mobilizacije. Ali, postavlja se pitanje zašto tako nije na desnici. Zašto se desnica organski puno bolje povezuje s društvom, na primjer kroz aktivnosti Katoličke crkve? Iznova se pokazuje da u suvremeno doba desnica ima puno bolju organsku povezanost s društvom. Očito je i danas moguće oblikovati vrlo snažne kolektivne identitete, ali to je socijaldemokracija iz puno razloga propustila napraviti. Slažem se s Tončijem Kursarom da su se socijaldemokrati priklonili liberalnim i konzervativnim elitama u stavu prema kojem u današnjem društvu i ekonomiji nema prostora za velike promjene. Ono po čemu se politika “trećeg puta” razlikuje od čistog liberalizma je da ugrađuje određene socijalne osigurače. Nenad Zakošek rekao je da socijalne države nisu do kraja demontirane. Nisu zato što je neki idejni program uvijek teško provesti do kraja, status quo je snažan i mnogo je interesa koji ga brane. Nijedna od snažnih socijalnih država na Zapadu nije potpuno demontirana, ali mislim da se oko trenda moramo složiti. Čak i u Švedskoj trend je isti kao i u Britaniji, samo je manje odmakao. Po meni je sukus “trećeg puta” vjerovanje da će tržišni odnosi donijeti prosperitet, a budući da će biti gubitnika, mi ćemo ih pokušati nekako osigurati. Tu je socijalna politika uvijek subordinirana, post festum, rezidualna politika, to nije više izvorna socijaldemokracija. Socijaldemokracija bi, po meni, trebala biti politika koja ima ambiciju da upravlja ekonomskim procesima odnosno da utječe na njih tako da služe društvenim ciljevima. To nije revolucionarno, ali je značajno različito od ovoga što imamo danas.
HORVAT: Mislim da se moramo zapitati i s kojim to originalnim idejama socijaldemokratske vlade danas dobivaju izbore. Jesu li one inherentno vezane uz neke osnovne socijaldemokratske postulate ili su rezultat sporednih okolnosti odnosno sklonosti biračkog tijela koje tradicionalno podržava tu opciju. Složio bih se s Tončijem Kursarom u onom aspektu gdje se govori o ulozi prilagodbe. Mislim da socijaldemokraciju danas karakterizira neka vrsta stranačkog konformizma, odnosno izbjegavanja politike konfrontacije. Možda je ona sposobna organizirati tradicionalne grupe poput sindikata, ali nema ambiciju oblikovati sveukupni društveni sistem. Također je izostao jasan stav prema nekim problemima koje se tiču koncepta rasta ili disperzirane organizacije rada. S druge strane, ideje i političke opcije koje pokušavaju riješiti te deficite i ograničenja ne profiliraju se kao socijaldemokracija, nego kao radikalna alternativa establišmentu, kojemu danas pripada i sama socijaldemokracija. Socijaldemokracija u posljednjih 15-ak godina traži svoju 2.0.verziju, no još je nije pronašla.
ZAKOŠEK: Socijaldemokracija nema odgovor na ekonomsku krizu, odnosno nedostaju joj koncepti integralnih javnih politika koje bi vodile računa o uzrocima ekonomske krize. Zbog toga su se birači razočarali u socijaldemokratske stranke mnogo više nego u liberalne i konzervativne, koje također nemaju prave odgovore na krizu.
DOLENEC: Socijaldemokrati nemaju odgovor na ekonomsku krizu zato što desetljećima nemaju poveznicu s dijelovima društva koje bi trebali predstavljati. Ne možete više generirati rješenja za stvarne probleme ako sjedite u nekom uredu u glavnom gradu i nemate povezanost s društvenim pokretima i stvarnim zbivanjima. Nakon početka ekonomske krize nagrizen je do tada relativno snažan konsenzus oko toga u kojem smjeru razvijena društva idu, a koji smo naknadno nazvali neoliberalizam. Prve reakcije su se pojavile u društvenom tkivu kroz pokret Occupy, Indignadose i slično, nakon čega dolazi do promjena i u akademskom polju – najbitniji je pomak među mainstream ekonomistima poput Stiglitza, Krugmana i kasnije Pikettyja. Nakon što je kritika neoliberalizma značajno ojačala, polako se i socijaldemokratske stranke usuđuju pogledati svoje stare programe i vratiti dio stare retorike. To se prvenstveno odnosi na ideju da ekonomija ne može biti sama sebi svrha nego da ekonomski procesi moraju biti u svrsi smanjenja nejednakosti i drugih društvenih ciljeva.
KURSAR: Krizom smo došli u situaciju koju je Marx predvidio kao idealnu, a to je da srednja klasa počne gubiti svoju poziciju, a onda se dio srednje klase pridruži industrijskom radništvu. To se dogodilo u Grčkoj i Španjolskoj. Kad imamo taj format koji mi neprestano zanemarujemo, a to je demokratska država, moramo znati da je demokratska država, zapravo, samo politički izraz socijalnog formata, a to je građansko društvo. Kad se ono počne rastvarati, dolazi do političke radikalizacije srednje klase. Dakle, to se dogodilo u Madridu. Kriza je, dakle, dovela do krize građanskog društva, jedan se dio društva više nije mogao materijalno reproducirati na stari način i onda je prva strategija bila da se delegitimiraju političke institucije. Izlazak na ulice i osporavanje institucija dovode do promjene političkog prostora. Njega definiraju oblici okupljanja i artikulacije građana, a ne više predstavničke političke institucije. Na taj način se pokušao delegitimirati čitav sklop liberalne demokracije. Međutim, na kraju se dogodilo da ljevica vraća u institucije jer pokušaj delegitimiranja sustava nije bio politički učinkovit.
DOLENEC: Za ljevicu su ključni društveni pokreti. Socijaldemokracija je povijesno nastala iz radničkog pokreta i sindikalizma. Danas te poveznice izgledaju drukčije jer i radnici izgledaju drukčije, ali je promašeno smatrati da socijaldemokracija više nema svoje birače dok god većina ljudi živi od svoje mjesečne plaće. No, suvremena su društva naravno različita i zato pokreti ne izgledaju isto na Wall Streetu i u Ateni. Čak i između Grčke i Španjolske postoji bitna razlika s obzirom na nastanak i karakter društvenih pokreta, ali ono što ih povezuje jest da izražavaju zahtjeve velike mase ljudi koja nije predstavljena u institucijama. Na našim prostorima često se prigovara kako prosvjedi nisu dovoljno koherentni, ali kad ih analizirate kao širi europski trend, vidi se da oni povezuju ekonomska i politička pitanja i vrte se oko temeljnog zahtjeva za više demokracije. Meni se čini da se tu nalazi ključna energija s kojom stranke ljevice trebaju ući u dijalog. Povijesno je neizbježno da paralelno postoji institucijsko i izvaninstitucijsko djelovanje, to je sastavni dio borbe na ljevici.
HORVAT: Mislim da u velikom broju europskih zemalja, pogotovo na periferiji, postoji neka vrsta frustracije koja se dugo sakupljala zbog tehnokratizacije političkog života koji pacificira protestni potencijal sve dok se, djelomično i zbog krize, nije pojavio novi protestni pokret ili nova ljevica. Za razliku od nekih drugih političkih opcija, lijevi društveni pokret postavlja se kao paralelna konstitutivna politička snaga koja želi jaču državu. Dakle, ne slabiju, kao što to traže desni pokreti poput Tea partyja. Ono što se, nažalost, događa toj novoj ljevici jest da ostavlja vakuum u društvu kad prelazi u institucionalnu sferu politike. To se danas događa npr. u Španjolskoj. Značajno slabe društveni pokreti i to je jedno od ograničenja o kojem se nije dovoljno strateški razmišljalo, naime kako da društveni pokreti ostanu moćni kad njihov politički ekvivalent dobije priliku da obnaša vlast.
RAOS: Jeremy Corbyn sada je u poziciji velike odgovornosti. On je s nekoliko svojih rečenica otvorio Pandorinu kutiju, a a to znači da se Laburistička stranka može naći u situaciji da kaže – dragi simpatizeri i članovi, slobodno glasujte po nahođenju po pitanju ostanka Britanije u EU. Činjenica je da je Velika Britanija sama sebe pretvorila u perifernu zemlju EU. Geografski i kulturno je odmaknuta, a sada u političkom smislu također postaje periferna. Sada se Corbyn i cijela socijaldemokracija nalaze u dilemi - žele li mijenjati EU ili smatraju da su graničenja EU, od zajedničkog tržišta nadalje, takva da socijaldemokratima oduzimaju mogućnost provedbe javnih politika koje zagovaraju te je stoga nužan povratak u nacionalnu sferu. A kako onda tu biti povezan i na razini društvenih pokreta i na razini stranaka? I kako ne zapasti u nešto drugo? Ako se sjetimo krize 30-ih godina i nekih pojava koje smo gledali u Grčkoj, vidimo da se to nekad kreće po oštrici noža i da ljudi koje u jednom trenutku mobiliziraju stranke nove ljevice vrlo lako mogu prijeći na krajnju desnicu.
ZAKOŠEK: Kriza je demonstrirala nepovjerenje i otuđenje mnogih građana od institucija, javljaju se reakcije i s desna i s lijeva. U Istočnoj Europi imamo pretežno desne reakcije. Što je konačni rezultat protestnih pokreta s pojavom nove ljevice? Što su konzekvence, je li moguća neka vrsta savezništva mainstream socijaldemokrata i snaga radikalne ljevice? Kako vidite opasnost da i s desna dođe do radikalnog odgovora?
DOLENEC: Na periferiji je izraženo rastuće siromaštvo i socijalna nejednakost, a to je prirodno stanište isključivosti i desnog radikalizma. To znači da je zadaća ljevice to urgentnija. Svidjelo mi se što je Chomsky nedavno rekao za radikalnu politiku: da ona ima zadaću probušiti balon neizbježnog. U tom smislu je zadaća ljevice teža, ona mora probiti taj balon neizbježnog, dakle potaknuti promjenu dominantnog ekonomskog sustava, dok radikalna desnica mobilizira resantimane i autoritarne impulse unutar postojećeg sustava.
RAOS: Više smo puta spomenuli novu ljevicu u kontekstu novih društvenih pokreta, ali tu ljevicu ne smijemo pobrkati s novom ljevicom 70-ih i 80-ih godina, koja je bila bitna za socijaldemokraciju. Tada je u socijaldemokraciju iz novih društvenih pokreta ulazila svijest da postoje nove grupe koje treba emancipirati. Imali smo feministički pokret i emancipaciju seksualnih manjina, imigrante, itd. Međutim, te ideje postupno preuzimaju i stranke desnog centra, u Njemačkoj je, primjerice, dobar dio preuzeo i CDU. Dakle, opet se gubi nešto specifično socijaldemokratsko. A istovremeno je narastala nova radnička klasa, često su to žene koje rade u atipičnim uvjetima zapošljavanja, a uz njih imate i cijelu generaciju visoko obrazovane mlade populacije koja nema stabilne uvjete za razvoj. Te skupine nisu politički predstavljene u socijaldemokraciji i sada njih netko drugi mobilizira zato što oni mogu reći – vi se niste bavili nama. Istovremeno, skupine čiju je emancipaciju zagovarala ljevica (seksualne manjine, imigranti), može se s desna koristiti kao novog neprijatelja. Općenito, ljevici treba, pogotovo ako odustane od ekonomije, grupa koju treba emancipirati, koju treba integrirati u društvo, razbiti različite staklene plafone. A desnici stalno trebaju neprijatelji zbog kojih treba jačati kontrolu i sigurnost.
DOLENEC: Što se tiče izostanka suradnje između radikalne ljevice i socijaldemokrata – imamo barem jednu povijesnu instancu u tridesetima koja je pokazala koliko to može biti porazno. Spomenuli smo kako se u nekim zemljama socijaldemokracija urušila: Grčka je primjer toga. Siriza je uspjela postati strankom vlasti između ostalog i zato što su se socijaldemokrati tamo sasvim urušili. U Španjolskoj su socijaldemokrati još u utrci, što stvara drukčiju dinamiku za natjecanje Podemosa. Također sam htjela ukazati na to da je stranački sustav dinamičan, pa kad se pojave novi izazivači na političkim polovima lijevo i desno, stranke centra reagiraju radikalizirajući svoje platforme kako ne bi izgubile birače. Otkako je Tomislav Karamarko na čelu HDZ-a, to se u Hrvatskoj dogodilo na desnici. On je pomeo desnu konkurenciju jer se pomaknuo dovoljno udesno da potpuno ovlada desnim prostorom, dok, s druge strane, na ljevici nije bilo ozbiljnog izazova.
ZAKOŠEK: Pogledajmo sada stanje ljevice u postkomunističkim zemljama. U nekima je, prvenstveno u Poljskoj i Mađarskoj, došlo do dramatičnog slabljenja pa čak i rasapa ljevice. S druge strane, u Češkoj je drukčije, oni cijelo vrijeme imaju nereformiranu komunističku partiju kao lijevu opoziciju, a glavna lijeva stranka su socijaldemokrati koji nisu postkomunisti, nego su nastavak stare pretkomunističke socijaldemokratske stranke. Napokon, kao drugu krajnost imamo rumunjsku socijaldemokratsku stranku koja je tek djelomično reformirana stranka nekadašnjih komunističkih elita i koja je obilježena klijentelizmom, nacionalizmom i korupcijom.
RAOS: U Češkoj je socijaldemokracija u najkomotnijoj poziciji. Tamo stranački sukob između ljevice i desnice ne izvire iz tranzicijskog sukoba kao što ga mi poznajemo. No, naravno da i u Češkoj postoji kontinuitet dijela komunističkih elita i na ljevici i na desnici.
DOLENEC: Češka je iznimka i po tome što nije samo poslušno provodila ekonomske politike koje zagovara EU, kao što su učinile neke njihove susjedne zemlje. Meni se čini da supostojanje ta dva fenomena nije slučajno. Ekonomske politike koje su sastavni dio procesa europskih integracija neke su procese liberalizacije u postkomunističkim zemljama dovele puno dalje nego u Zapadnoj Europi. Dalje je odmaklo demontiranje socijalne države, što je jedan od razloga i zašto su socijaldemokrati izgubili svoje biračko tijelo. Njihovo je biračko tijelo revoltirano, rezignirano ili glasa za neke druge opcije. Zato socijaldemokrati u postkomunističkim zemljama stoje tako loše. Isto tako, ako pogledamo situaciju na razini postkomunističke Europe, ljevica je na tom prostoru delegitimirana do razine koja se nije dogodila na Zapadu. Na Zapadu ipak intelektualni program, od marksizma nadalje, nije potpuno eliminiran nakon pada Berlinskog zida. U postkomunističkoj Europi čitavo je to nasljeđe, uključujući intelektualno i teorijsko, nestalo iz javnog prostora. To je suzilo prostor socijaldemokratskim strankama i jedan je od razloga zašto su tako programski siromašne i zašto su izgubile toliki broj birača.
ZAKOŠEK: U Slovačkoj i Češkoj, a 90-ih i u Poljskoj, socijaldemokrati su često stvarno provodili liberalne reforme koje su, doduše, nametali i EU i Svjetska banka i u tome su čak bili i vrlo uspješni.
RAOS: Imate i jednu Bugarsku čiji su socijaldemokrati vrlo slabo reformirani, oni su se minimalno promijenili, ostali su nacionalni komunisti, u onom smislu što je to značilo 70-ih i 80-ih godina.
ZAKOŠEK: Ne treba zaboraviti, kad se gleda terminalna faza komunizma, da su postojali režimi koji su počivali na spoju komunizma i nacionalizma. Tako su u Rumunjskoj i Bugarskoj mobilizirali nacionalizam protiv nacionalnih manjina, Mađara odnosno Turaka. Vjerojatno se i fenomen Slobodana Miloševića u Srbiji i transformacija srpskih komunista u nacionaliste može svrstati u tu vrstu promjena. Međutim, koje su perspektive ljevice u Hrvatskoj?
DOLENEC: Rehabilitirati lijeve ideje u Hrvatskoj je utoliko teže jer se moraju rehabilitirati ne samo ideje koje su potpuno delegitimirane nego se kod nas ljevica poistovjećuje s jugoslavenstvom i ratnom agresijom. To je potrebno razdvojiti, a to predstavlja veliki posao koji ozbiljna lijeva stranka u Hrvatskoj mora odraditi, dok Slovenija nema takvu situaciju. Što se tiče novih inicijativa radikalne ljevice, ako postojeće nove stranke analiziramo politološkim kategorijalnim aparatom, znamo da je nekoliko elemenata bitno za to hoće li se manje ili više uspješno afirmirati. Za sve vrijedi da moraju imati veze s društvenim tkivom, a ne počivati na PR ideji o tome tko im je birač. Prvenstveno tu mislim na društvene pokrete, na organizacije i pokrete koje već djeluju u društvu, rješavaju njegove stvarne probleme, koje su povezane i imaju međusobno povjerenje izgrađeno kroz praksu zajedničkog djelovanja. Ako gledamo javni prostor, Radnička fronta za sada ne postoji kao akter, nevidljiva je, a pitanje je i koliko je povezana s pokretima i civilnim društvom. Siriza je odličan primjer stvaranja saveza lijeve politike i društvenih pokreta, te oslanjanja na široku društvenu mobilizaciju. Podemos to također ima, ali ta stranka svoj uspjeh velikim dijelom može zahvaliti jako dobrom upravljanju svojom medijskom slikom.
RAOS: Zašto radikalna ljevica u Sloveniji ima u startu bolje šanse? Prvo, Slovenija ima opušteniji odnos prema prošlosti, i prema SFRJ, i prema Drugom svjetskom ratu. Debate koje se tamo vode su radikalno drukčije. Druga stvar, ratno iskustvo koje smo mi imali nužno je dovelo do zaoštravanja odnosa, a onda i do slabljenja ili nestanka mnogih lijevih koncepata.
ZAKOŠEK: Što kategorija ljevice znači u Hrvatskoj danas? Gdje su danas vladajući socijaldemokrati? Što je s lijevim alternativama? Koje su perspektive ljevice s obzirom na indikatore retradicionalizacije društva? Politički pojam ljevice u Hrvatskoj se danas gotovo isključivo definira vrijednosno odnosno kulturno. Ljevica nije prepoznatljiva po specifičnim ekonomskim ili socijalnim politikama i ta razina neinventivnosti je deprimirajuća. Naša ljevica zaostaje čak i u odnosu na neke druge uspješne socijaldemokratske stranke u Istočnoj Europi, primjerice u Češkoj ili Slovačkoj, za koje je, doduše, tipično da su samo uspješnije provodile liberalne reforme. Činjenica da danas Slovačka u Europi proizvodi najviše automobila na tisuću stanovnika je rezultat njihovih liberalnih reformi, fiskalnih pogodnosti koje nude investitorima, znači ta neka kombinacija politika koje se kod nas ne razmatraju. Možda i nije loše da smo tu konzervativniji, ali zbog toga šest godina nemamo nikakvog ekonomskog rasta.
KURSAR: Svi oni koji glasaju za SDP i ljevicu generalno se oslanjaju na neke obiteljske tradicije i skloniji su nekom obliku permisivnog društva. Zašto nema ekonomskih politika? Imamo problem da je naša socijaldemokracija u jednom trenutku zauzela okrutan stav prema korisnicima socijalnih potpora i usluga. Mi smo među europskim državama tu bili među najtvrđima. Što se tiče ekonomije, mislim da smo se oslanjali na model koji su inaugurirale vlade 2000-ih godina. Dakle, treba krenuti od privatizacije banaka i najatraktivnijih dijelova gospodarstva kad je prihvaćen taj model koji je trajao do 2008. i 2009. I onda je došlo do kraha. Meni se čini da je problem svih političkih elita koje su obnašale vlast, da su uglavnom vodile ortodoksne ekonomske politike. Nikad ne idu mimo te glavne struje, nemaju vlastite ideje.
DOLENEC: Mislim da drugih tema nema zato što političko natjecanje SDP-a i HDZ-a još uvijek uspješno funkcionira po uvriježenom obrascu. Za te dvije stranke takva izborna utrka je vrlo funkcionalna ako zajedno i dalje osvajaju povjerenje velikog dijela biračkog tijela. Dok god je tako, zašto otvarati nove teme? Za njih je to politički korisno, i to je odgovor zašto inzistiraju na identitetskim temama. Osim toga, za alternativnu ekonomsku politiku, kao što smo vidjeli na primjeru Syrize, unutar okvira EU nema prostora. Ona prema tome zahtijeva radikalni iskorak, tako da mainstream strankama nije u interesu uopće otvarati to polje.
HORVAT: Kad govorimo o proeuropskom stavu ljevice, mislim da postoji opasnost da dio ljevice sklizne u neki, blago rečeno, euroskepticizam, ili čak u antieuropske stavove koji se tiču primarno vrlo agresivne ekonomske agende koja ide s liberalizacijom, pogotovo u kontekstu privatizacije javnih poduzeća i prirodnih resursa. Mislim da postoji jedan dehumanizirajući utjecaj te politike kojoj se ni nova ljevica ni socijaldemokracija eksplicitno ne suprotstavlja. Konceptualno gledajući, postoji prostor za niz inovacija, poput podržavanja modela ekonomske demokracije u nekim poduzećima, što je prijedlog koji dolazi s krajnje ljevice, iako bi ga mogla podržati i socijaldemokratska opcija da ne misli da time ugrožava sindikate. Postoji i potreba za jačim građanskim nadzorom ili participacijom nad službenom politikom koja ima mandat da upravlja javnim dobrima. Opet, socijaldemokratskoj ideji to ne bi trebalo biti strano da nije toliko duboko upregnuta u vladajući sistem. Ono što mislim da je trenutačni problem kod svih koji aspiriraju da budu na ljevici je to da gotovo nitko ne radi na terenu. Pitanje je uopće i što je danas “teren”. Ako to više nisu tvornice ili lokalne zajednice, pitanje je s kim se radi, gdje se radi, gdje je prisutna ljevica.
DOLENEC: Mislim da je u domaćem javnom prostoru, i općenito u postkomunističkim zemljama, velik izazov artikulirati nešto što bih nazvala eurokritičnim stavom, ne euroskeptičnim. To je stav koji polazi od pretpostavke da svakako želimo “više Europe” i zagovaramo europske ideje, ali koji je istovremeno vrlo kritičan oko toga kako EU danas politički djeluje te kako funkcioniraju EU institucije. Bitno je pitanje je li politički projekt ljevice danas poduhvatiti se fundamentalnih reformi na europskoj razini, jer danas je to skup institucija koje promoviraju ekonomski i socijalni paket politika koji nije spojiv s lijevim projektom. Prema tome, Europsku uniju moramo moći kritizirati s lijeve pozicije, s tim da istovremeno zagovaramo više Europe. To nije laka zadaća.
ZAKOŠEK: Mi u hrvatskom društvu imamo dugoročne kulturne trendove u smjeru retradicionalizacije. Navest ću samo jedan podatak: 1990. godine je prema anketnim podacima za slobodu pobačaja bilo oko 80 posto birača, a taj je postotak sada pao ispod 50 posto. To je samo jedan od pokazatelja pomaka k tradicionalnim vrijednostima. Najzanimljivije je to da je postotak protivnika slobode pobačaja veći kod mladih. Starije generacije koje su živjele u komunizmu češće prihvaćaju određene liberalne vrijednosti, načelo sekularnosti, odvojenost Crkve i države, pa i slobodu izbora u pitanju pobačaja. Koja je onda perspektiva ljevice s obzirom na taj trend?
KURSAR: Mislim da ljevica mora izaći na teren.
DOLENEC: Taj stav o pobačaju, to je baš dobar primjer rezultata rada na terenu. Crkva radi ozbiljan posao na terenu već 20 godina. Netko može reći da oni imaju infrastrukturu i sve potrebne resurse, ali i sindikati imaju infrastrukturu.
RAOS: Približno slični pokazatelji postoje i u nekim starim demokracijama. Kad smo govorili što je ljevica kod nas i što razlikuje ljevicu od desnice, mislim da je važno i povijesno iskustvo, iskustvo iz Domovinskog rata, kao i iskustvo izlaska iz Jugoslavije koje nije bilo jednako u svim dijelovima zemlje.
ZAKOŠEK: Glavnina biračkog tijela SDP-a determinirana je obiteljskom poviješću, to su ljudi koji su dugo bili vezani za Savez komunista ili su njihovi članovi obitelji sudjelovali u partizanskom pokretu. Riječ je o svjetonazorskoj i emocionalnoj povezanosti s SDP-om, ne o odobravanju politika koje stranka zagovara odnosno provodi kad je na vlasti. U društvenom pogledu, riječ je o biračima koji su obrazovaniji, urbaniji, pripadaju srednjoj klasi. SDP ima manji udio birača iz radničkih obitelji, odnosno ima ih na temelju njihove obiteljske povijesti, a ne zato što radnici prepoznaju svoje interese u SDP-u.
HORVAT: Mislim da postoji neki oblik ne samo odbojnosti nego i straha od odlaska na politički teren koji se s različitim vrstama izgovora ili odgoda manifestira na strani nove ljevice. Ona je vjerojatno u klasičnom smislu politički neiskusna, što nije nužno nedostatak. No, postoji zadrška u odnosu na preuzimanje političke odgovornosti. Ti ljudi misle da nisu zreli za političku akciju, ali mislim da treba probati i da treba ići na teren. Desnica se često pokazuje daleko spremnija.
ZAKOŠEK: Desnica je od lijevih društvenih pokreta naučila kako na terenu treba raditi i kako organizirati građane. Niz je primjera za to, od udruge Vigilare do udruge U ime obitelji. Prema tome, možda ljevica danas u Hrvatskoj treba učiti od desnice.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
