DOSSIER

NACIONALNO BLAGONA SLOBODNOM TRŽIŠTU:Tko zapravo ima hrvatsku vodu

Zoran Kušalo / CROPIX

15 koncesionara iz 30 izvora godišnje crpi 415 milijuna litara. Za svaku flaširanu litru državi plate 3 lipe. Kupcima naplate 5 kuna.

U državi za koju se slobodno može reći da leži na pitkoj vodi 20 posto stanovnika ni danas nije spojeno na javni vodovod, a više od 40 posto vode koja cijevima ide do potrošača izgubi se usput zbog dotrajalih instalacija. U istoj toj Hrvatskoj zadnjih godina je u padu proizvodnja i prodaja vode u bocama jer su neki proizvođači zaključili da im se to ne isplati iako litra flaširane vode u dućanu košta oko pet kuna dok punionica za istu tu litru državi plaća 3 lipe. I dok proizvođači flaširane vode svoje proizvode reklamiraju kao zdrave i prirodne, do javnosti teško dopire glas stručnjaka hidrologa koji tvrde - za piće je zdravija voda iz pipe. A da ne spominjemo koliko je jeftinija.

Proizvođači flaširane vode su 2014. godine, prema podacima Ministarstva financija, državi kroz koncesijsku naknadu platili nešto manje od 11,3 milijuna kuna, što je zamjetno manje nego godinu dana prije. U 2013. na njima je država zaradila 12,5 milijuna kuna. U Hrvatskim vodama otkrivaju kao su 2013. koncesionari ukupno iz izvora iscrpili 414.848 kubnih metara vode, što pomnoženo s 30 kuna po kubiku doista i ispada oko 12,5 milijuna kuna.

Godišnje se za javnu vodoopskrbu isporuči prosječno 240 milijuna kubika. Najviše, 55 milijuna kubika, iscrpi i distribuira Vodovod i odvodnja Grada Zagreba. Za kubik vode javna vodovodna poduzeća, sva redom u vlasništvu gradova i općina, državi plaćaju 2,85 kuna po kubiku, što ni u europskim okvirima nije malo. Sva ta poduzeća su za zahvaćanje voda za potrebe vodoopskrbe prošle godine platila 30,2 milijuna kuna, a u 2013. gotovo 33,5 milijuna kuna. Hrvatske vode im određuju koliko smiju iscrpiti iz određenog izvora, a ako im se potrebe za vodom povećaju, daju im pravo korištenja novog vodocrpilišta. Lokalni vodovodi i država sklapaju ugovore na najviše 60 godina.

U Upravi vodnog gospodarstva Ministarstva poljoprivrede kao i u Hrvatskim vodama Globusu potvrđuju kako je po vodnim resursima, koji se 90 posto nalaze ispod površine zemlje, Hrvatska doista među najbogatijim zemljama u cijeloj Europi. S obzirom na to da nam se stanovništvo već nekoliko desetljeća ne povećava, a i industrija koja troši mnogo vode za svoje potrebe je u konstantnom opadanju, vode bismo i u vremenima koja dolaze za svoje potrebe mogli imati i više nego dovoljno. Uz to, stručnjaci Hrvatskih voda tvrde da ne samo što vode imamo u izobilju nego je ona i izvrsne kvalitete.

Prvo pravilo glasi da je voda opće dobro. Čak i ona voda koju čovjek crpi iz bunara koji je sam iskopao na svom zemljištu. Po zakonu o vodama, on ju ima pravo besplatno koristiti za vlastite potrebe, ali je ne bi smio prodavati ili od nje ostvarivati neku drugu materijalnu korist.

Ako netko pak na vodi želi zaraditi, onda mora nešto i platiti državi. Za to su najtipičniji primjer punionice u kojima se voda flašira. Tu djelatnost zakon definira kao zahvaćanje vode za potrebe prodaje na tržištu i tvrtke koje se time bave moraju od države dobiti koncesiju. U Ministarstvu ističu kako je u zadnjih nekoliko godina broj koncesionara u padu, a čak su i neki veliki poput Coca-Cole odustali od crpljenja vode u Hrvatskoj. Tako ta multinacionalna kompanija i dalje prodaje vodu pod svojim brandom Bistra, ali na bočicama piše kako su došle iz Mađarske.

Prema zadnjim obrađenim podacima, 2013. godine bilo je 30 važećih koncesija za zahvaćanje voda radi stavljanja na tržište u bocama. Od tih 30 sedam ih se nije ni koristilo. Kako neki veći koncesionari poput Jamnice, Podravke i Cedevite imaju po nekoliko koncesija, ispada da u Hrvatskoj vodu flašira 15 različitih koncesionara od koji su zapravo samo četiri velika. Od 414.848 kubika vode koliko su svi zajedno napunili u boce 2013., samo na Jamnicu otpada više od polovice - 272.623 kubika. Ona ima koncesije nad trima izvorima u Jastrebarskom, Pisarovini i Lasinji. Druga je Podravka koja ima u koncesiji šest izvora na području Lipika iz kojih je iscrpila 65.362 kubika vode. Na trećem je mjestu Sveti Rok d.o.o. koji je u Lovincu 2013. za flaširanje iskoristio 16.848 kubičnih metara vode. Slijedi Cedevita koja zajedno s tvrtkom Kalničke vode Bionatura, koja je također u sastavu iste Atlantic grupe, ima četiri izvora na području Križevaca i 2013. flaširala je iz njih tri 13.300 kubika dok četvrti nije koristila. Četiri najveća koncesionara iscrpe i na tržište puste više od 90 posto ukupne hrvatske proizvodnje flaširane vode. Peti najveći s gotovo 13.000 kubika bila je Coca-Cola koja je odustala kao i Trento Promet iz Brestovaca pokraj Požege, što znači da preostale male punionice – smještene pretežno na području Dalmatinske zagore, pune sve zajedno samo 20-ak kubika na godinu.

Stručnjaci za stanje na tržištu flaširane vode tvrde kako se taj posao isplati samo velikim proizvođačima koji, po mogućnosti, imaju i vlastite maloprodajne lance.

“Ne radimo od pretprošle godine. Otkazali smo koncesiju. Velika su davanja i proizvodnja se ne isplati”, tvrdi vlasnik Trento Prometa Ivan Tomić u čijem se pogonu u boce pune samo sokovi, ali ne više i voda koja se prodavala pod imenom Ivana.

Poduzetnik koji želi puniti vodu u boce prvo mora pronaći zemljište na kojem su izvori te Ministarstvu poljoprivrede poslati zahtjev za izdavanjem koncesije. Uprava vodnog gospodarstva potom provjerava može li crpljenje vode na tom mjestu ugroziti javnu vodoopskrbu koja ima prioritet nad korištenjem vode u komercijalne svrhe. Ako se utvrdi da vode ima dovoljno i ako je zadovoljen cijeli drugi niz propisanih uvjeta, Vlada donosi odluku od dodjeli koncesije koja može trajati najduže 40 godina. Ponekad se izdaje i na manje, a pritom se, objašnjavaju u Upravi, gleda visina planiranog ulaganja, pa obično tko planira više uložiti dobiva koncesiju na duže razdoblje. Koncesionaru se određuje i maksimalna količina koju može iscrpiti godišnje, ali i dnevno kako bi se osigurala obnovljivost izvora. Proizvođače, tvrde u Upravi, nadzire državna vodopravna inspekcija koja je znala utvrditi nepravilnosti, ali nikome još koncesija nije oduzeta.

“Bilo je indicija da neki koncesionari crpe više od dozvoljenih količina”, priznaju u Upravi, ali dodaju i kako velika većina njih uzima iz prirode znatno manje količine nego što bi smjeli, i to zato što im veća proizvodnja očito ne bi bila isplativa. Prilikom izdavanja koncesije poduzetnik plaća jednokratnu naknadu u iznosu polovice godišnje koncesijske naknade. Uz to će do isteka koncesije plaćati i 30 kuna po kubiku vode, što je 3 lipe po litri. Taj će novac popola podijeliti država i županija u kojoj se izvor nalazi. Koncesionaru će i Hrvatske vode obračunati svoju naknadu od 0,8 kuna po kubiku, što je mizernih 0,08 lipa po litri. U Upravi ističu kako su nekim tražiteljima i odbili izdati koncesiju najčešće iz razloga što su htjeli uzimati vodu blizu javnih vodocrpilišta. Svi trenutačni koncesionari su, saznajemo, domaće tvrtke, a kad bi se javila neka iz Europske unije, imala bi iste uvjete kao tvrtka iz Hrvatske. No, takvih slučajeva još nije bilo, a pogotovo ne zainteresiranih iz nekih trećih non-EU zemalja.

Flaširana izvorska i mineralna voda mora proći na testu zdravstvene ispravnosti Ministarstva zdravlja, a bitna odrednica koja je razlikuje od vodovodne vode je što ne smije biti klorirana.

U Gospodarskom interesnom udruženju proizvođača pića (GIUPP) pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, koje okuplja većinu proizvođača flaširanih voda, objašnjavaju kako treba razlikovati mineralnu od izvorske vode. Obje se crpe iz zaštićenog podzemnog izvora, a bitna je razlika što mineralna voda ima uvijek isti mineralni sastav, dok kod izvorske on može varirati.

Mnogi kupci ne čitaju pozorno što piše na etiketama. Velike su razlike između pojedinih voda. Na tržištu se tako nudi i flaširana stolna voda koja je najčešće kemijski obrađena, što znači da iz nje mogu biti odstranjeni ili joj biti dodani minerali te je dezinficirana odnosno klorirana. Zapravo tu može biti riječ i o vodi iz pipe koju je proizvođač obradio i natočio u plastične boce.

Direktorica GIUPP-a Jasna Čačić otkriva kako je prošle godine u Hrvatskoj proizvedeno 184,6 milijuna litara mineralne vode ili 2 posto manje nego prethodne godine. Zato je proizvodnja izvorskih voda porasla za 4 posto, na 162,7 milijuna litara.

“Pitka voda je strateški proizvod, a jačanje ekonomske pozicije hrvatskih voda je nužno želimo li postati prepoznatljivi i opstati na tržištu. Naše prirodne mineralne i prirodne izvorske vode su sigurne i visokokvalitetne”, ističe Jasna Čačić.

Predsjednica Zavoda za hidrotehniku i geotehniku Građevinskog fakulteta u Rijeci prof. dr. sc. Nevenka Ožanić objašnjava kako su stolnoj vodi prvo kemijskim procesima oduzeti minerali te je pretvorena u čisti H20 da bi joj potom bili dodani minerali po želji proizvođača koji pišu na deklaraciji.

“Voda iz pipe je ovisno o mineralima koje sadrži u nekim dijelovima Hrvatske ukusnija, a negdje manje ukusna pa ljudi ponegdje više konzumiraju vodu iz boce. No u cijeloj Hrvatskoj je vodovodna voda sanitarno ispravna. Voda iz pipe je po svom sastavu bolja od stolne prirodne flaširane vode. Klor koji sadrži nije štetan za zdravlje, a on joj se dodaje ne zbog lošije kvalitete na izvorištu, nego zbog starih i dotrajalih cijevi kojima će prolaziti do potrošača”, objašnjava Ožanić dodajući kako od svih voda u bocama jedino ona s oznakom “prirodna izvorska” sasvim sigurno nije kemijski tretirana. U punionicama se, dodaje, voda obrađuje kako bi joj se poboljšao okus, ali i zato da bi duže trajala. Tako se voda iz bočice, nakon što se otvori, može piti i za desetak dana, dok voda iz pipe ne može dugo stajati jer bi se u njoj razvili mikrobiološki procesi pa ne bi više bila zdravstveno ispravna.

Ožanić smatra da bi koncesijske naknade trebale biti više, a tako zarađen novac država bi trebala ulagati u širenje vodoopskrbnog sustava. Upozorava da na pojedinim mjestima, posebice u kontinentalnoj Hrvatskoj, crpljenje može poremetiti prirodnu ravnotežu, no za većinu izvora ipak vrijedi pravilo – zašto ih ne bismo koristili u komercijalne svrhe, jer će u suprotnom ta voda završiti u moru. Dodaje kako u nekim dijelovima Hrvatske vode ipak nedostaje, ponajprije u Istri gdje bi je bilo dovoljno za lokalno stanovništvo, ali ne i za turiste kojih je u špici sezone i 10 puta više nego stanovnika. Ili u Gorskom kotaru koji obiluje izvorima ali nedostaje akumulacija pa voda ponire u zemlju i otječe prema moru. No, hidrolozi pronalaze rješenja za te probleme pa stoga, zaključuje Ožanić, ne treba strahovati da će nam pipe presušiti jer statistike pokazuju da je trošimo sve manje.

Za vodoopskrbu građana, po zakonu iz 2010., zadužena su vodokomunalna društva, odnosno vodovodi, koji ne smije biti privatne tvrtke, odnosno ne smiju imati ni najmanji postotak privatnoga kapitala, nego njihovi osnivači mogu biti isključivo jedinice lokalne samouprave. Strogi je zakon donesen kako bi se s vremenom ispravile neke greške iz prošlosti jer danas ima primjera da se izvori nalaze na zemljištima u vlasništvu privatnih tvrtki kao što je slučaj u Belišću gdje nekad državni, a danas privatni poljoprivredni kombinat ima vodocrpiliše na kojem uzima vodu za svoje potrebe, a dio prepušta lokalnom vodokomunalnom poduzeću koji je prerađuje i cijevima distribuira do građana. Vodovodno poduzeća iz Belišća vodu prodaje i susjednom Valpovu kojem je vodu nedavno uskratilo jer valpovački komunalci nisu pristali plaćati vodu po višoj cijeni. Ubrzo su stanovnici Valpova opet dobili vodu, no gradonačelnik Belišća Dinko Burić, koji je cijeli problem i zakuhao, izjavio je među ostalim kako će vodocrpilište uskoro biti prodano Englezima, misleći valjda da će neke engleska tvrtka preuzeti poljoprivredni kombinat na čijem se zemljištu nalazi bunar.

“Naše crpilište dobiva uskoro novog vlasnika iz Engleske, a oni su izrazili želju za čistim računima”, rekao je Burić.

U Upravi vodnog gospodarstva ističu kako Burićeva izjava nema veze s realnošću jer se vodocrpilište ne može prodati.

“Vlasnici tvrtki na čijem su zemljištu vodocrpilišta obvezni su isporučivati vodu komunalnim poduzećima. Oni su dobili koncesiju za crpljenje vode za tehnološke namjene, što plaćaju 0,08 kuna po kubnom metru. Do sada oko toga nikada nije bilo problema. Cilj nam je da svi javni vodovodi uz pomoć države i Hrvatskih voda dobiju vlastita posebna crpilišta, ali za to treba vremena”, komentiraju u Hrvatskim vodama.

Kao problem ističu kako u Hrvatskoj ima previše vodokomunalnih poduzeća, čak 170 što u Ministarstvu poljoprivrede smatraju neekonomičnim i neučinkovitim ili drugim riječima – svaka općina htjela bi imati svoje crpilište i vodovod, ali da mu ga netko sagradi. Cilj je više manjih vodovoda spojiti u jedan, i to po funkcionalnom, a ne po političkom kriteriju, da ih u cijeloj državi bude 20-ak jer će se tako, smatraju, lakše provesti planirana modernizacija sustava vodoopskrbe i odvodnje koju je Europska unija spremna izdašno sufinancirati. Vrijednost ulaganja do 2023. iznosi 3,8 milijardi eura. Mali općinski vodovodi teško mogu provesti europske projekte. Zbog njihovog velikog broja kvaliteta i cijena vodnih usluga su u različitim sredinama na različitim razinama. Oko 70 posto vodovodnih poduzeća su mala trgovačka društva koja godišnje distribuiraju manje od jednog milijuna kubika vode, dok prosječni isporučitelj vodnih usluga u EU ima godišnju isporuku pitke vode od oko 45 milijuna kubika.

Porazno zvuči i podatak da je pokrivenost vodoopskrbom na području Hrvatske oko 80 posto, odvodnjom oko 43 posto, a samo 23 posto potrošača je spojeno na javnu odvodnju s pročišćavanjem otpadnih voda. Ostvare li se europski ciljevi, do 2023. sva naselja u Hrvatskoj veća od 2000 stanovnika trebala bi biti spojena na javni vodovod i kanalizaciju s uređajima za pročišćavanje otpadnih voda.

Predsjednik Hrvatskog društva za vodu, neprofitne udruge koja promovira očuvanje vodnih resursa, inženjer kemijske tehnologije mr. sc. Bojan Zmaić ključnim problem smatra što u javnost dolazi premalo informacija o tome tko sve u Hrvatskoj i po kojim uvjetima crpi vodu, a to se posebno odnosi na privatne koncesionare koji količine vode koje uzmu iz prirode često drže poslovnom tajnom.

Dobro je, smatra, što Hrvatska još nije podlegla stranim pritiscima da privatizira vodoopskrbne sustave što su učinile neke zemlje poput Mađarske, Češke i Slovačke i jako se razočarale ponašanjem stranih tvrtki.

“U Hrvatskoj su stranci sve pokupovali pa bi se to moglo dogoditi i s vodom. Zato se o tome mora više javno govoriti. Nedovoljno se govori i o ugroženosti nekih crpilišta. Čim se netko drzne reći da su zagrebačka vodocrpilišta, smještena unutar grada pokraj prometnih cesta, ugrožena, gradonačelnik skače. A činjenica je da 70-ih godina u Zagrebu nije bilo potrebno pročišćavati vodu iz izvora, a danas joj se dodaju razna sredstva da bi bila ispravna za piće”, tvrdi Zmaić. Napominje i kako vodovodima nije u interesu da se voda štedi jer na njoj zarađuju, ali nedovoljno obnavljaju dotrajale cijevi. Hrvatska je, zaključuje, po pitaju upravljanja vodnim resursima preuzela europsku legislativu, ali je, kao i s mnogim drugim stvarima, upitna njezina primjena. Tom legislativom je primjerice određeno da nevladine udruge nadziru trošenje novca za izgradnju pročistača otpadnih voda, ali se to ne provodi ili pak udruge govore ono što državi odgovara jer ih ista ta država financira.

Vodeći hrvatski stručnjak za hidrologiju krša, umirovljeni profesor splitskog Građevinskog fakulteta prof. dr. sc. Ognjen Bonacci naglašava kako malo gdje u svijetu postoji ozbiljna strategija upravljanja vodama. Najgora je situacija, tvrdi, u SAD-u. Ni Hrvatska nije iznimka.

“Hrvatska ima dosta vode i država bi na njoj mogla bolje zaraditi. Primjerice, zimi kad vode ima više, a potražnja za njom je manja, mogli bi je tankerima izvoziti. Svako crpljenje vode treba biti pozorno praćeno. Uvjeren sam da privatni koncesionari za flaširanje uzimaju više vode nego što prijavljuju državi. Prihvatljivi gubici u javnim vodovodima zbog šupljih cijevi ne bi smjeli prelaziti 10 posto, a kod nas su veći od 40 posto. No, ni u većini drugih zemalja nije ništa bolje”, komentira Bonacci dodajući kako se prodajom vode u bocama stvara problem zbrinjavanja velike količine plastične ambalaže. Stoga smatra da bi bilo najbolje da ljudi više piju vodu iz pipe.

“Odnosimo se prema vodi kao prema nečemu manje vrijednom. Najbolji su dokaz stanovi u kojima su u zadnje vrijeme uvedeni vodomjeri. Većini su se smanjili iznosi na računima jer su smanjili potrošnju. Kad znaju da će platiti onoliko koliko potroše, ljudi racionalnije troše vodu”, govori Bonacci.

Predsjednik ekološke udruge Lijepa naša dr. Ante Kutle ističe da zahvaljujući radu ekoloških udruga u Hrvatskoj raste svijest o potrebi štednje vode: “Zadovoljan sam kako ljudi ipak mijenjaju loše stare navike, ali se voda i dalje rasipa. Na primjer ulice se u Hrvatskoj peru pitkom, a ne tehnološkom vodom. To bi trebalo zabraniti zakonom”, kaže Kutle kojem je kao liječniku drago kad vidi da ljudi u tramvaju ili na ulici iz torbe vade bočice s vodom i piju jer je to dobro za zdravlje.

“Važno je da ljudi piju i kad u blizine nema slavine iz koje teče voda. Ali kad je ima, nema razloga da piju flaširanu”, naglašava Kutle. I on strahuje da će hrvatski izvori vode postati meta moćnim stranim korporacijama.

“Strancima ne bi trebalo davati hrvatske izvore u koncesije. To bi trebala postati ustavna kategorija. I Mađarska je u Europskoj uniji pa ne daje svoje resurse tako lako kao mi. Na hrvatskoj vodi treba zarađivati isključivo hrvatska država preko državnih tvrtki koje bi mogle prodavati vodu u inozemstvo ili je mijenjati za neku robu koje mi nemamo dovoljno. Ne smijemo dopustiti da se drugi na nama bogate”, upozorava Ante Kutle svjestan da su to već pitanja kojima se trebaju baviti političari. I ne dopustiti drugima da nas prevedu žedne preko vode.

Najnovije