MAKEDONSKA KNJIŽEVNICA

RUMENA BUŽAROVSKA Ne pristajem na licemjerne stereotipe.Ne moram biti udana i s djecomda bih bila potpuna i realizirana

Ova mlada, 34-godišnja docentica američke književnosti na skopskom sveučilištu s romanom "Osmica" prošle se godine našla na vrhu regionalnih lista najboljih romana. Kod nas joj je upravo objavljena zbirka priča "Moj muž" puna duhovitih ali i oštrih portreta brakova, partnera, preljuba...

O običnim ljudima i njihovim, ponajčešće sasvim običnim životima u kojima pristaju na teške kompromise, o tome pasionirano piše Rumena Bužarovska. Njoj su 34, makar piše i nijansira te odnose u obiteljima i društvu na način kao da ih stvara neka starija, godinama iskustva naoružanija duša. Suptilno portretira brakove i partnere koji lažu sebi i drugima, konformiste što pristaju životariti pokušavajući (pre)živjeti, ima tu nasilnika, iznutra zapretenih i nesigurnih, likova što u zrelim godinama iznova grade vlastiti, rasprsnuti identitet, ponekih što odustaju od sebe ne bi li zadovoljili druge, sve su to ljudi kroz čije se osobne sudbine zrcali i makedonsko društvo – patrijarhat, nacionalizam što genezu vuče iz kompleksa malog naroda, licemjerje, predvidljivi društveni stereotipi. "Oduvijek su me zanimale ljudske sudbine, svakodnevne situacije... Moje priče su plod promatranja okoline, jer takvog iskustva nemam, nisam majka, prvo i osnovno, a u pričama ima, recimo, puno majki."

Prije godinu dana Algoritam je objavio "Osmicu", ovih dana u nakladi VBZ-a izašla je njezina nova zbirka priča "Moj muž". Makedonska autorica u Hrvatskoj ima publiku, Splićani je tri godine za redom dolaze slušati na Pričigin, prošli je tjedan novu zbirku predstavila u Zagrebu.

Kobne laži

Meni kao čitateljici najupečatljivija, njoj kao autorici najdraža, brzo smo se tu složile, priča je o ženi kojoj priprost i distanciran suprug, nerazumno se bojeći zaraze, brani posjećivati njezinu majku, nepokretnu i siromašnu ženu osuđenu na polagano umiranje. Potajno je ona obilazi, vodi sa sobom i kćerkicu kojoj je, ima neko vrijeme, utaknula bakine naušnice, ali koju baka, ipak, neće imati sreću upoznati. Do susreta ne dolazi, dogodi se tragedija od koje na trenutak zanijemite. "U našim je obiteljima sasvim normalno da žene od muževa skrivaju razne stvari jer muškarci ih kontroliraju, pa je to njihov način da izbore neku zonu slobode koju, da su sasvim otvorene, ne bi imale. Ne pokazuju im da puše, lažu da ne jedu previše, potajno troše novac, kriju sve i svašta. U 'Lile' sam htjela pokazati kako te laži mogu biti kobne", namršti se na trenutak, govoreći o od društva hranjenoj navadi prešućivanja i pristajanja na neistine. "Meni je 'Lile' najdraža jer sam puno radila na toj priči. Ne u smislu pisanja; kad sjednem pisati, to ne traje dugo, mogu napisati priču u pet, šest dana. Ono što traje puno duže, u ovom slučaju nekoliko mjeseci, jest proces strukturiranja. Dogodi li se da je narativ odličan, ali da ne valja struktura, ako to nije dobro ispričano, onda ništa od toga."

Zbirku od jedanaest priča u kojoj žene, u prvom licu, govore o svojim muževima, bila je isprva namjera u hrvatskom prijevodu objaviti za Dan žena. "Osmi mart" naslov je i posljednje priče u kojoj, rugajući se, opisuje otrežnjenje nakon preljuba, prvog u koji se Sanja upustila poslije više od 20 godina braka. Dvoje kolega s Instituta, "intelektualaca" što drže da "žena bez djece nije žena" i da svaka razumna treba tražiti muža, flert na proslavi Dana žena, kojim pokušavaju pobjeći od sivila vlastitih brakova, završavaju nespretnim seksom na stražnjem sjedalu auta, na vidikovcu iznad Skoplja. Ljubavnik je mlohav, na urin zaudara ud u njezinim ustima, osluškuje nemirna mu crijeva, odjednom je zapuhne smrad, on prdi, oboje povraćaju, otrovali su se jetricama što su ih konzumirali na proslavi, on gologuz bježi olakšati se u šumu... Otkud inspiracija za ciničnu humoresku o malograđanima koji drugima dijele recepte za život? "Užasno me ljutilo što su neki otvoreno zadirali u moju intimu, stalno zapitkivali kad ću se udati, roditi djecu. Ne samo da mi nameću svoj sustav vrijednosti, koji ne mora biti i moj, već je to i krajnje netaktično, jer otkud oni znaju što prolazim, zašto nemam djecu... Pamtim genijalnu scenu iz zadnje sezone Kuće od karata – dva ženska lika razgovaraju, Hannah pita Claire: 'Žališ li ikada što nemaš djece?' a ova kaže: Žališ li ti što ih imaš?' To su dva jednako bezobrazna pitanja."

Bužarovska, docentica američke književnosti na skopskom sveučilištu, prevoditeljica koja je na makedonski do sada prevodila Lewisa Carrolla, J.M. Coetzeeja, Trumana Capotea, Charlesa Bukowskog, Richarda Gwyna i spisateljica u čijem se pismu jasno osjeća utjecaj američkih kratkopričaša, razvuče usne u ironični poluosmijeh pa dalje kaže: "U očima dežurnih dušobrižnika nisam kompletna, makar sam doktorirala i imam posao koji volim te dugu i stabilnu vezu. Oni mi nasrtljivo pokušavaju prodati svoj stil života kao najbolji. A znam da nije najbolji jer poznajem ih, znam kako žive. Užasno su me živcirali, pa sam riješila kazniti ih, osvetiti im se pričom 'Osmi mart'. Ta priča je i dobar odraz našeg malograđanskog društva kakvo postoji unutar akademskih krugova." Ni intelektualno to nije, dalje će, naročito potentno okruženje. "Kriteriji su niski, naprave ponešto, zapravo sasvim malo, ali onda se precjenjuju, drže se poput najvećih intelektualaca, baš poput Tonija iz moje priče koji je zapravo akademski diletant. Takvih je jako puno."

Reakcija onih koji su joj poslužili kao inspiracija i predložak za likove, suprotno očekivanjima, gotovo da i nije bilo. "Obično se takvi čije osobine iskoristim u pričama nisu spremni prepoznati kad čitaju, kao da nemaju tu svijest o sebi i ne vide da se ogledaju u tim rečenicama. To bi, valjda, značilo da književnost nije prosvjetljujuća. Rijetko kad da se netko prepozna. Ako se to dogodi, neko se vrijeme ljute..." smije se nehajno.

Njene priče vrve ljudima koji za sebe misle da su umjetnici, makar im talent nije dan. U "Praznom gnijezdu" majka čija odrasla djeca prirodnom dinamikom napuštaju roditeljsku kuću, u pokušaju da iznova izgradi vlastiti identitet, u času kad su djeca oko kojih se vrtio sav njezin život otišla, nakon opsesivnog vrtlarenja počinje jednako uporno slikati, žudeći za priznanjem okoline koja šutke gleda mazarije, sve dok ju muž, tek za pijanstva, kad se ne kontrolira, suočava s istinom. Može li se živjeti na način da biramo uvijek do kraja, makar bili brutalni, govoriti istinu? "Nema šanse. Kad smo sasvim iskreni, uvijek netko strada, zato nam misli i jesu u glavama, nije nam dano da možemo komunicirati telepatski. Jer, kad bismo znali što misle drugi oko nas, bio bi to kaos. Iskrenost je jako opasna, ne možemo biti sasvim iskreni. Ali, možemo sigurno biti iskreniji nego što jesmo. I valja nam unutar sebe pogledati što nas to tjera da ne budemo iskreni. Lijepo je biti hrabar i priznati stvari, ali ne možeš biti toliko iskren da uništiš živote drugih oko sebe, da ih brutalno povrijediš. Biti totalno iskren, zapravo, jako je sebično."

Krv i rod

U priči "Genije" progovara o krvi i rodu, na koga se, pita se Genčo, otac, uvrglo dijete koje krade, čije li je gene pokupilo. Supruzi spočitava da je to "njezin sin", da su to "njezini geni", spominje njezina djeda, lopova i kockara, obiteljskog nasilnika, koji je zaglavio u zatvoru, a već dugo leži u grobu. Kad kasnije Genčo sazna da su ga pokojni roditelji, navodno, posvojili, sve dobiva drugu dimenziju. "Kako sam se zvao?" potresen pita Makedonac kojem je bitno ostati Makedoncem. Nije valjda, ćuti se među redovima, imao albansko ime. Možda romsko? Čiji su to sad geni u njega i u sina mu, dječaka koji je još kao četverogodišnjak po dućanima krao čokoladice. "Ta priča govori i o nacionalnom kompleksu s kojim mi Makedonci živimo, stalno nam se nameće da kao narod moramo biti veliki i bitni. Ne vidim zašto bismo morali, zašto je to bitno. Ideja o velikoj naciji je kontinuirana tema u makedonskoj javnosti otkad je zemlja samostalna. U političkom kontekstu to je lako razumjeti pogledate li kakve Makedonija ima susjede. No, napuhani mit o velikoj naciji utječe i na naše male, privatne živote, ti politički sukobi prelijevaju nam se u kuće i obitelji."

Autorica je studije o humoru u suvremenoj američkoj književnosti, naslovljene "Što je smiješno: teorije humora primijenjene na kratku priču". Što je smiješno? "Humor mi je jako bitan u životu, divota je kako nešto kognitivno može izazvati takvu fizičku reakciju u čovjeka. E sad, ako govorimo o makedonskoj, a ne o američkoj književnosti, mogu reći da sam zaključila da je u nas jako teško naći humoristične priče. Donedavno smo imali samo ruralni humor, onaj urbani, organiziraniji nije se vidio u književnosti. Ipak, u posljednjih šest, sedam godina, kako je društvo postalo kritičnije, i humor se razvija."

Loš brak

Od suvremenih makedonskih autora ističe novu, mlađu generaciju. Spominje da rado čita ono što pišu Lidija Dimkovska, Frosina Parmakovska, dojmi je se poezija Jovice Ivanovskog, Magdalene Horvat, voli i Ilinu Jakimovsku. "Sve su, skoro, žene. Žene su sve prisutnije na makedonskoj književnoj sceni, hrabrije su nego prije, ali i prihvaćenije."

Ponegdje autoironične, ipak submisivne, žene u jedanaest priča"Moj muž" pričaju u prvom licu, pa čitatelj dobije osjećaj da su, makar i samo u situaciji koju prepričavaju, zabilježile malu, kratku pobjedu. U suštini prevaga moći i dominacije uglavnom ostaje na muškoj strani. "Ponekad je kod tih likova možda i male epifanije, a neke od njih se jednostavno mire sa situacijom u kojoj su se našle."

Treba li pristati na loš brak? "Mislim da ne, ali je jako teško ne pristati na kompromise kad nemaš izlazne opcije. Pišem o ženi koju suprug vara, a ona se pokušava obračunati s ljubavnicom, ne s njim, jer je, eto, ljubavnica kriva, a ne suprug, tako ju je učila majka. Majke kćeri uče trpjeti, savjetuju ih da se čuvaju društvene osude, da radije gutaju poniženja, nepravde. Ne može se svatko rastati, ne može svatko to iznijeti, nisu svi hrabri, čak i kad imaju mogućnost, kad odlazak iz braka ne znači da će ostati bez krova nad glavom, gol i bos."

Vrijeme je da i žene i muškarci stanu uz feminizam. "Svi moramo biti feministkinje jer to je pitanje jednakosti. U socijalističkoj Jugoslaviji žene su napravile korak naprijed, zahvaljujući radničkim pravima, tome što su uključene u tržište rada, ali nije se promijenila ta patrijarhalna matrica da se žena nakon posla mora brinuti o obitelji, kuhati, prati, a to se od muškarca ne očekuje. I makar su se i tu stvari u Makedoniji polako počele mijenjati, posljednjih nekoliko godina, kako su nam desničari na vlasti, opet se u javnosti forsiraju patrijarhalne ideje.

Zakon o pobačaju jako se zakomplicirao, tako da država posjeduje žensko tijelo, država kontrolira žene. U isto vrijeme sve je puno reklama s kojih se smiješe obitelji s troje djece. Ne možeš abortirati, i uputno ti je roditi barem troje, to ti poručuju. Često su baš žene, majke, one koje prenose taj patrijarhalni sustav vrijednosti, one podeb­ljavaju takvu podjelu snaga. To je društvo majki koje su zaljubljene u sinove, drže ih na pijedestalu, uče ih da budu prvi, glavni, važni, a kćerima govore da trebaju trpjeti i šutjeti. Kćerima ponavljaju onu: 'Pametniji popušta', 'Samo ti šuti, on će se i onako smiriti.' "

Izdvajamo